Probudili su ga sunce koje se uguralo kroz zastore i pramen njene kose koji ga je škakljao po nosu. Otpuhnuo je i fiksirao pogled na ženu koja je spavala naslonjena na njegovo rame, s rukom preko njegovih prsa i s nogom prebačenom preko njegova trbuha. Lagano se pomaknuo pa se i ona promeškoljila. Polako se podigao, a ona je završila na leđima. Nagnuo se nad nju i počeo svoj jutarnji obred obožavanja. Tako će od sada biti svaki, ali baš svaki dan, obećao si je dok je usnama klizio niže. Grudi, trbuh, bedra koja su se sama raširila i onda raj. Njihov raj.

- Mmmmmm, propentala je ubrzano dišući. Jedva je izdržao da ne svrši onog trenutka kad joj je jezik zario u vlažnost i krenuo je lizati polaganim, ujednačenim ritmom. Uvijala se, stenjala i podizala prema njemu, a onda je osjetio kako se grči. Podigao se na ruke i zario.

- Dobro jutro, zapreo je nakon što su oboje ludo svršili, još uvijek ležeći na njoj.

- Mmmm, i tebi. Dobro buđenje. Mogu dobiti pretplatu na to?

- Već je imaš, draga, već je imaš.

- A daaa? Na koliko?

- Znaš ti dobro, samo pecaš

Nacerila se. – Znam, znam. Onda se namrštila: - Shit, moram na posao.

- Zašto? Pa slobodna si.

- Nisam, zaboravio si da mi je godišnji pomaknut.

- Jebi ga.

- Preživjet ćeš, veliki si dečko, pljesnula ga je po guzi i počela se izvlačiti ispod njega.

Nešto kasnije sjedili su u kuhinji okupanoj jakim jutarnjim suncem i srkali svoje kave. Tara je pogledala na mob.

- Skoro će osam, moram ići. Kakvi su ti planovi za danas?

- Bit ću tu.

- Dobro. Kad se vratim moramo razgovarati.

- Znam, čekat ću te.

Poljubili su se i ona je odjurila. Danijel je teško uzdahnuo. Znao je da joj mora sve ispričati, niti ne želi tajne među njima. Samo, nije mu bilo lako govoriti o onome što se dogodilo prije puno godina i što ga je napravilo takvim.

Tomislav je ušao u kuhinju.

- Hej, ne možeš više samo tako ulaziti, ne živim više sam.

- Bojiš se da ću naletjeti na akciju?

- Ne, ti se moraš bojati ako naletiš na akciju.

- Znam, znam, ali sam ušao jer sam vidio tvoju zmajicu kad je odlazila.

- Zmajicu?

- Pa nakon onoga sinoć mislim da niti to nije dovoljno jaka riječ.

Danijel se nasmijao. Tara je stvarno bila ono što je oduvijek htio kod žene: jaka, odlučna, jasna, imuna na igrice, otvorena, iskrena... Uz to još i prelijepa. Sigurno je imao potpuno zaljubljen izraz jer se Tomislav počeo smijati.

- Ti si definitivno, potpuno, apsolutno pečen.

- Jesam, i ponosim se time.

- Bravo za tebe. Napokon! A sad, na žalost, moramo o poslu. Jedan od nas mora u Beč, predugo vodimo posao izdaleka.

- Znam. Mislio sam da ćemo Tara i ja uskoro tamo, ali...

- Tara i ti?

- O da, nisam ti rekao. Nagovorio sam je da preuzme naše osiguranje. Onaj idiot mi već dugo ide na živce, a njegovo neznanje nas može ugroziti. Samo, sad su napokon uhvatili Maestra, ona je odjurila na posao i ne znam kad će već jednom dati otkaz. Javit ću ti večeras kad popričam s njom.

- OK, stari, sad trčim, idemo na kontrolu.

- Koliko još?

- Ida stiže za dva mjeseca, sad se Tomislav rastopio.

Danijel je uzdahnuo. Jedva je čekao da i on bira imena za svoju djecu.

***

Dok je Danijel sanjario o djeci, Tara se bavila istom tematikom, ali njenom najcrnjom stranom. Kolege su preko noći raščistili onaj cirkus i sad su u pritvoru bili samo oni koji tamo pripadaju. A bilo ih je...

- Ej, kad ćete saslušavati Maestra?, pitala je u prolazu Frana koji je vodio sinoćnju akciju.

- Čim nađemo vremena, velika je gužva, nacerio joj se, namignuo i sa šalicom kave ležerno odšetao u pušionu.

Znala je da je dečki time pokušavaju bar malo osvetiti, ali joj to u ovom trenutku nije bio cilj. Htjela je što prije to ljudsko govno odvesti na sud i strpati ga u najgori zatvor u kojem će svima razglasiti što je radio s djecom. A onda će zatvorenici svašta raditi njemu jer, zbog kakvih god zločina bili u zatvoru, na djecu je većina bila izuzetno osjetljiva, mnogi su ih i sami imali. Pedofili i ostali koji naude djeci redovito jako loše prođu i u pravilu ne dožive kraj svoje kazne.

No, kako do Maestra još nije mogla, odlučila je malo pročačkati po dosjeima, pregledati slučajeve otmica djece, krađe beba i slično, možda naleti na štogod korisno. Nije imala pojma što bi to moglo biti, ali ionako nije imala drugog posla.

Klikala je nasumično po fajlovima najtužnijih priča i zgrozila se činjenicom koliko je malo slučajeva riješeno, a neki su bili stari i nekoliko desetljeća. Pa to su sad već odrasli ljudi, zaboga, i to ju je silno rastužilo. Nije mogla zamisliti kako je bilo tim roditeljima koji su ostali bez djeteta i nikad ga nisu pronašli, a dosjei su svjedočili o upornim potragama koje su nerijetko završavale tek kad bi roditelji umrli. Mnogi od njih nisu više imali djece – nije pisalo je li to zato što ih nisu mogli ili nisu željeli imati, pa nakon njihove smrti nije imao tko tragati za nestalima. Ispustila je tužan uzdah gledajući u sve te priče, a onda je, u jednom trenutku, ispustila šokirani uzvik.

- Nemoguće!, treptala je dok je gledala u jedno prezime. Što je više čitala oči su joj se više širile od šoka, a tijelom joj je strujala jeza. Dugo je ostala sjediti, nemoćna da se pokrene, a onda je u trenu skočila, pokupila svoje stvari, javila u prolazu da mora hitno otići i izletjela kroz vrata. Mora što prije doći do njega, zagrliti ga, utješiti i natjerati ga da s njom podijeli svoju traumu. Sad joj je bilo jasno zašto je njezin miran i fin dečko tako žestoko reagirao na Belog i na Maestra i zašto ga je tako uzdrmala Goranova priča.

***

Maestro je u pritvoru nervozno šetkao po ćeliji. Ostavili su ga samog, još od sinoć kad su ga doveli. Boljelo ga je cijelo lice od udaraca onog tipa, boljeli su ga zglobovi koje su mu izgrebale prečvrsto stegnute lisice, boljela ga je noga u koju mu se ona kučka zabila kad ga je rušila... Tražio je liječnika, rekli su da će ga dovesti čim stignu. Tražio je vode, rekli su neka se malo strpi. Tražio je telefon da nazove odvjetnika, rekli su da će mu ga donijeti čim malo raščiste gužvu. Nisu ga, doduše, vezali lisicama za krevet kako je ona kučka prijetila, ali sve drugo je bilo maltretiranje. Znao je zašto to rade. Osvećuju onu kučku, svoju kolegicu. Pa dobro, ima i on asa u rukavu.

Popodne se Damir ispričao Maestrovom odvjetniku zbog zanemarivanja potreba njegovog klijenta. Objasnio mu je da su imali strašnu gužvu zbog sinoćnje akcije te da, nažalost, nisu imali dovoljno ljudi kako bi se mogli pobrinuti za Maestra. Zamolio ga je za razumijevanje. Kad je napuhani odvjetnik otišao ponosan na sebe što je pokorio šefa u Interpolu, Damir se iskreno nasmijao. Znao je da ovim postupkom Maestru nisu niti približno vratili za sve ono što je Tara proživjela u onom podrumu, ali polako, ima vremena... Svi su oni imali dobre veze u zatvorima, samo da ga što prije tamo strpaju. Za par uslugica Maestru će prirediti pravi pakao. Uopće nije bitno na koliko dugo ga osude, za njega će to biti doživotna.

***

Tara je iznenadila Danijela kad je stigla kući već oko dva, računao je da će, zbog onoga sinoć, ostati duže na poslu. Zatekla ga je u radnoj sobi za kompjuterom, bacila mu se u krilo i sočno ga poljubila, a potom mu se zagledala u oči: - Imaš još puno posla?

- Kad si ti tu nemam, nasmiješio joj se i krenuo je ljubiti, no brzo je stao jer mu nije odgovarala.

- Moramo razgovarati, odlučno ga je gledala.

- Znam. Jesi li gladna?

Odmahnula je glavom i prebacila se na fotelju preko puta radnog stola. Uzeo je iz bara bocu konjaka i dvije čaše, natočio im i sjeo natrag u svoj radni stolac.

- Imao sam sestru, deset godina mlađu od mene. U stvari, imao sam je, pa nisam, pa jesam, pa opet nisam.

Podigla je obrve i klimnula mu da nastavi. Znala je kostur priče, ali je željela da joj je on ispriča onako kako je on vidi.

- Dakle, kad su mene dobili mama nije dugo mogla zatrudniti. Išli su i na umjetnu oplodnju, ali u ono vrijeme metode nisu bile tako efikasne kao danas. Nakon nekoliko pokušaja su odustali i pomirili se s tim da će imati samo jedno dijete. I onda..., zastao je i sjetno se nasmiješio. Tara mu je uzvratila osmijeh.

- I onda je mama ostala trudna, bez ikakvih tretmana. Ne možeš zamisliti koja je to bila sreća za sve nas. Bio sam klinac, ali sam jedva čekao svog bracu ili seku da ih učim svemu što znam i da ih čuvam. Vidio sam kako Tomislav čuva Doru i kako ga ta mala zabavlja svojim glupostima i jedva sam čekao da i ja dobijem takvu živu igračku. I stigla je Tonka. Ja sam joj izabrao ime, po jednoj curici iz razreda koja mi se sviđala, gorko se nasmiješio i uzeo još jedan veliki gutljaj.

- Svi smo bili presretni, jedva sam dočekao da je donesu iz rodilišta. U početku mi je išlo na živce što se ne mogu odmah s njom igrati, ali to se promijenilo već kad je imala dva, tri mjeseca i počela mi se smijati i gugutati. Prepoznavala me je i meni se najviše smijala, a ja sam bio presretan. Znaš koja joj je bila prva riječ? Niti mama niti tata nego Tani. Kriomice sam je učio da kaže Dani i uspio sam. Bio sam tako ponosan, a starci su bili oduševljeni. I onda smo otišli na Božić u Beč. Ja sam navaljivao jer je moj prijatelj Tomislav pričao kako je tamo zabavno na Božić pa sam htio vidjeti šta je to zabavno. I onda...

Zatresle su mu se ruke i zadrhtala brada. Tara je osjetila silan poriv da mu priđe i zagrli ga i kaže mu da će sve biti u redu, ali se krajnjim naporima suzdržala, samo je mirno sjedila i čekala da nastavi. Znala je da to mora istresti iz sebe. Ovo je možda bilo prvi put da nekome priča cijelu priču.

- Vratili smo se u Zagreb nakon dva mjeseca bez nje. Dva mjeseca su starci ko luđaci opsjedali tamošnju policiju, gnjavili inspektore, čak su angažirali i privatne detektive, ali Tonki nije bilo ni traga. Nestala je iz kolica dok smo mama, ona i ja bili u jednoj velikoj trgovini s igračkama. Zbog mene, gorko je zaklimao glavom i dlanovima protrljao lice.

- Shvaćaš? Zbog mene smo otišli u tu prokletu trgovinu jer sam silno htio nove modele autića kojih u Zagrebu još nije bilo i dok sam ja zaneseno gledao u autiće, a mama mi dodavala one s gornjih polica, Tonka je nestala iz kolica.

- Prestani! Nisi kriv i znaš to, strogo mu je rekla. – Nastavi priču.

- Dakle, vratili smo se u Zagreb jer je tata morao voditi posao, ali više ništa nije bilo isto. Starci su bili očajni, a ja sam se osjećao krivim. Prestali smo se smijati, ići na izlete, u kino... Oni su opsesivno tražili Tonku preko svih mogućih službenih i neslužbenih kanala, a ja sam bio prepušten sam sebi. Bio sam potpuno izgubljen dok me teta Lucija nije uzela pod svoje.

- Lucija?

- Tomislavova mama. Ona me je prihvatila kao sina, više sam bio kod nje nego doma. Moji nekad ne bi ni primijetili da me nema.

- Zašto si rekao da si imao, pa nemao pa opet imao sestru?

Gorko se nasmiješio.

- Četrnaest godina nakon njezinog nestanka starcima je na vrata pozvonio jedan Austrijanac, gospodin Johann Walz i tražio hitni razgovor s njima. Priznao im je da je njegova bivša žena otela Tonku, bila je psihički rastrojena i jako je htjela dijete, a nije mogla roditi. On je bio nezainteresiran za usvojenje jer je tada ustrojavao svoju firmu, nije mu se dalo petljati s administracijom i tako je jedne večeri došao doma i našao predivnu djevojčicu i sretnu suprugu. Nešto ga je izmuljala kako je došla do djeteta, njemu nije bilo važno jer je ona opet bila sretna i vesela i tako se život nastavio.

- Zašto je došao?

- Tonka, sada Elsa, imala je leukemiju i hitno joj je trebala koštana srž. Svi smo se odmah testirali, naravno, i ja sam odgovarao. Bio sam presretan jer ću spasiti svoju tek pronađenu sestru i tako se iskupiti za krivnju koju sam još osjećao.

Zastao je s pričom. Tara mu je ohrabrujuće klimnula da nastavi.

- Odmah smo obavili operaciju. Walz je sve organizirao. Nakon tri mjeseca umrla je od sepse.

- O bože!, Tara je mogla samo uzdahnuti. - Jeste li se barem kroz ta tri mjeseca družili, upoznali...?

- O da, intenzivno smo se družili, iako nije znala da sam joj brat. Glumio sam joj prijatelja kao njezin donor. U toj fazi bolesti nisu joj trebali nikakvi emotivni šokovi.

- Što je bilo s Walzom kad je umrla?

- Ništa, slegnuo je ramenima. – I on je zbog svega bio slomljen, a i nije bio izravno kriv. Njegova bivša žena, koja je otela Tonku, ubila se par godina ranije, vratila joj se bolest koju je moja sestra uspjela potisnuti na neko vrijeme. Walz je ostao sam s desetgodišnjom djevojčicom, brzo se opet oženio, Tonka je bila sretna sve dok joj nisu otkrili bolest.

- Kako su tvoji podnijeli to sve?

- Nikako. Mama se pretvorila u duha koji hoda i dvije godine kasnije je umrla. Tata je i danas duh koji hoda, živi u jednom privatnom mirovnom domu i često me ne prepoznaje kad dođem.

Potegao je još dobar gutljaj konjaka, a onda se zagledao u Taru.

- A sad je vrijeme za tvoju priču. To jest, priznanje.

Iznenađeno ga je pogledala.

- Kakvo priznanje?

- Znala si za ovo, zar ne?

- Jesam. Znala sam za slučaj, nisam znala sve ove detalje.

- Kad si doznala?

- Danas kad sam istraživala nestanke djece. Odmah sam dojurila. Ali kako si shvatio?

- Nisi bila dovoljno šokirana. Koliko god ti bila prekaljena agentica, ovakva priča bi te više šokirala da je prvi put čuješ.

- Jesi li ljut?

Odmahnuo je glavom.

- Nikada na tebe. Znam zašto si tako postupila i hvala ti. Ti si prva osoba kojoj sam ovo sve ispričao.

- Sad mi je potpuno jasno zašto si ono rekao Goranu.

- Da. On će uvijek biti Unin otac. I da Tonka nije umrla, ne bismo joj do punoljetnosti rekli da smo mi njezina obitelj. S Walzovima je bila sretna, voljeli su se i za nju su oni bili jedini roditelji. Moji starci su se u početku protivili tome, no onda su shvatili da im je dovoljno to što znaju da je živa i da joj je dobro i da je odrastala kao sretno dijete...

Tu mu je glas pukao, a Tara je opet sjela u njegovo krilo i čvrsto ga zagrlila. Sada je ovog muškarca voljela još više, iako nije znala kako je to moguće. Ta i prije ovoga ga je voljela najviše na svijetu.

***

Ja bih sad već debelo spavala, ali ova priča je jako dosadna i htjela je u noćni izlazak. Pa evo vam je, sad se vi bavite s njom, ja odoh spavati