Maestro je bio u klubu, u svojem uredu. Ušao je potajno, sa sporednog ulaza, nije mogao riskirati da ga vidi itko osim njegovih najbližih ljudi. Čak niti konobare nisu puštali da mu donose piće, radio je to Mrki osobno. Konobaru Vladi bilo je po tome odmah jasno tko je došao, samo je morao smisliti kako to javiti. Svi su oni kod preuzimanja smjene morali ostaviti svoje mobitele u zaključanoj garderobi i tek bi ih smjeli uzeti na odlasku. Onaj drugi mob, koji mu je služio za posao, držao je u autu.

Probijao se kroz poluprazan klub s punom tacnom pića prema jednom separeu i odjednom zapeo za stepenicu. Tacna je poletjela, a vino i žestice završili su na Vladinoj glavi i majici. Nespretno je ustao, počeo skupljati krš pa se porezao na staklo. Dotrčao je voditelj.

- Šta je ovo?, počeo se derati, ali je tada ugledao Vladinu krvavu ruku.

- Idi se sredi, drugi će to počistiti. Kakav nespretnjaković!, gunđao je voditelj i rukom pozvao drugog konobara, a potom se okrenuo društvu u separeu: - Ispričavamo se na ovoj neugodnosti, odmah ćete dobiti svoja pića, naravno na račun kuće, snishodljivo je rekao i naklonio se. Okrenuo se prema Vladi i promrmljao: - Ovo ćeš ti platiti, nespretnjakoviću.

Vlado je namjestio tužan izraz i uputio se prema garderobi. Čuvar mu se ispriječio, no kad ga je vidio samo se podsmjehnuo i maknuo se. Vlado je ušao u garderobu, na brzinu oprao ruke i lice u priručnom umivaoniku, zalijepio si flaster, otvorio svoj ormarić i razočarano uzdahnuo te izašao van. Predstava je bila nužna, u garderobi su bile kamere.

Pred vratima se obratio čuvaru: - Stari, moram do auta, nemam ovdje čistu majicu.

Ovaj je zakolutao očima, pozvao kolegu i krenuo s Vladom. Zastao je desetak metara od auta i iz džepa izvadio cigarete.

- Požuri s presvlačenjem, nespretnjakoviću, doviknuo mu je i s guštom povukao dim.

Vlado je, dok se pravio da kopa po stvarima u gepeku, brzinski napisao „Tu je". Čim je poruka otišla, izbrisao ju je i vratio mob na mjesto te izvukao čistu majicu, obukao je i zatvorio gepek. Uputio se natrag ne gledajući prati li ga čuvar. Ovaj je ljutito bacio napola popušenu cigaretu i krenuo za njim.

U sjedištu je nastala trenutna uzbuna. Svi su znali što ona poruka znači, danima su joj se nadali. Planovi su bili spremni, oprema na dohvat ruke, agenti nestrpljivi. Taj tip im je predugo izmicao, puno puta je napravio budale od njih, pa se svaki nadao da će ga baš on prvi dohvatiti i malkice srediti zbog opiranja. Šta?! Svi znaju da se kriminalci opiru hapšenju.

***

- Ovdje?, Tara je začuđeno gledala u Tomislava. Parkirali su pored nekakvog narodnjačkog kluba, bilo je to posljednje mjesto na svijetu na kojemu bi tražila Danijela. Nije mogla zamisliti da njegova otmjena noga kroči u to leglo kiča. Tomislav se nasmijao.

- S prednje strane je narodnjački klub, ali iza su njegovi bajkeri.

- Bajkeri?

Okej, prije ga je mogla zamisliti s bajkerima nego s turbofolkom, ali joj niti to nije bilo do kraja logično, šta nije on previše uštogljen za takve stvari? Zaboga, pa pripada bečkom visokom društvu.

- Gledaj, nismo oduvijek bili uglađeni biznismeni, na faksu smo radili razne ludosti. Danijel više, ja sam bio vječno pod lupom mog starog, nezadovoljno je ispljunuo zadnju riječ.

- Dobro, a zašto bi on bio sad ovdje?

- Tu je dolazio kad se morao ispucati.

- Ispucati? Misliš sex, drugs and rock and roll? Sve ono što se već radi u bajkerskim klubovima?

- Hm...

- E pa ako ga nađem s nekom, bolje da ga nema. Rekla sam mu šta će se dogoditi i ozbiljno sam to mislila, zapjenila se i ljutito izašla iz auta te tresnula vratima. Tomislav je izašao s druge strane cereći se.

Ušli su u polumračni prostor u kojem je sa zvučnika treštao „Born to be wild". Ugledala je svog dragog napola nalegnutog na šank dok je pred njim bilo nekoliko pivskih boca. Čak i u takvom polupijanom izdanju zračio je moć i seksepil, onako visok, mišićav i vatrenog pogleda. Tara se napalila.

Danijel se naglo uspravio kad ih je vidio da mu prilaze. U istom trenutku sa suprotne je strane naišla cura u crnoj kožnoj minici i srebrnoj majičici na bretele i bacila se na njega. Pokušavala mu se popeti u krilo dok ju je on suzdržano pokušavao zaustaviti u tome. Pućila je usne, požudno ga gledala i rukom mu prelazila po međunožju.

Tara i Tomislav su zastali i nijemo promatrali scenu.

- Malo zabave, ha?, mazno je pitala cura.

- Nisam zainteresiran, odsječno je odgovorio. Cura se nije dala smesti.

- Ma daj, pa samo ćemo se zabavljati, nije da me moraš ženiti, cerila se dok mu je i dalje uporno prolazila rukom po međunožju dok ju je on uporno pokušavao uhvatiti i maknuti. Preko curine glave pogledao je u Taru tražeći pomoć. Tara se zabavljeno okrenula Tomislavu: - Šta misliš, da mu pomognemo ili neka se još malo muči?

- Ajmo mu pomoći, mučit ćeš ga ti sama poslije, presudio je Tomislav. Pa ipak su prijatelji.

Tara je elegantno došetala do njih, potapšala curu po leđima i s najslađim smiješkom joj rekla: - Miči se, zauzeto.

Cura se nakostriješila: - Ma jel? Miči se ti, stara, ja sam prva došla. Ili hoćeš dijeliti, ha?

- Ne dijelim, žao mi je.

- Onda si odi nađi nešto za sebe, cura se opet okrenula Danijelu kao da Tara nije ovdje.

Ova je duboko uzdahnula. Nije htjela izazivati scene i tako skretati pažnju na sebe, ali ova mala je stvarno glupava.

- Gle, zlato, gubim strpljenje, daj se lijepo makni, ovo mi je muž, troje djece nas čeka doma, beba nam je bolesna, nemam vremena za navlačenje s tobom. Odi si nađi drugu zabavu.

Cura ju je iznenađeno pogledala, još jednom odmjerila Danijela, slegnula ramenima i odmaknula se: - Dobro si upecala. Mislim, nije da mi smeta što je oženjen, ali na djecu sam slaba. Pa kad si već tu, nosi si ga, okrenula se i onda je ugledala Tomislava. Oči su joj se raširile, krenula je prema njemu...

- Sorry, dvoje djece i žena pred porodom, Tomislav je digao ruke kao da se predaje.

- A sad, dragi moj, idemo lijepo doma, Tara se okrenula smušenom Danijelu.

- Šta ćete vi ovdje?

- Očito je. Došli smo po tebe.

- Zašto?

- O idiota!, uzviknuli su uglas, no taj uzvik prekrili su pucnji koji su se začuli u blizini. Jedna vrata u mračnom uglu su se naglo otvorila, a kroz njih je protrčao tip u tamnom odijelu praćen dvojicom nabildanih s izvučenim pištoljima. Nekoliko metara iza njih trčala su dvojica Tarinih kolega.

- Lezite, povikala je Danijelu i Tomislavu dok se bacala na onoga u odijelu. Naravno da ga je prepoznala. Takvo smeće se ne zaboravlja! Jedan od zaštitara uperio je pištolj prema Tari, ali ga je agent uspio oboriti. Drugi zaštitar bio je pametniji pa je odmah bacio pištolj i podigao ruke. Maestro je iskoristio gungulu i zbacio sa sebe žensko tijelo, no baš kad je ustajao naletio je na šaku, nekoliko puta. Jako bijesnu šaku jako bijesnog Danijela. Agenti su ga jedva skinuli sa mete.

- Gle, stari, hvala, ali ostavi malo i nama, promrmljao mu je jedan od dvojice koji su ga držali.

- Tara? Tara!, Danijel je uspaničeno pogledao svoju dragu koja je ustajala s poda. - Jesi dobro?

- Odlično, razvukla je smiješak od uha do uha i tako sretna se okrenula Maestru.

- Pa, Maestro, nisi baš takav maestro kako si mislio, cerila mu se u facu dok je on režao na nju.

- Oho, nešto smo ljuti? Smetaju lisice možda? Dečki - okrenula se kolegama - Maestro jako voli svoje goste vezati lisicama u mračnom, vlažnom i hladnom podrumu i držati ih tamo dugo bez vode i hrane. Mislim da bi mu trebali uzvratiti gostoprimstvo.

- Razumijem, kolegice, agent joj je namignuo i nimalo nježno cuknuo bijesnog Maestra.

Svi troje su izašli za agentima. Vani ih je dočekala scena iz akcijskih filmova: na sve strane policijski automobili s uključenim rotirkama, dva vozila hitne, hrpa napirlitanih nervoznih djevojaka na jednoj strani i hrpa ljutitih ušminkanih tipova na drugoj. Gosti narodnjačkog kluba. Malo dalje bajkeri su posjedali na svoje motore i zabavljeno promatrali, no i oni su bili pod paskom nekolicine policajaca. Ovo će biti jako duga noć. Treba izdvojiti naivne od umiješanih.

Tara je ugledala svog šefa koji je odsječno izdavao naredbe. Prišla mu je:

- Šefe, trebate li me?

Damir se naglo okrenuo.

- Ti bi trebala biti na godišnjem.

- I jesam, zabavljala sam se u bajkerskom klubu kad je naišao Maestro. Nisam mogla odoljeti, slatko se smješkala. Damiru su se uvijek strogo stisnute usne također razvukle u smiješak, jedan od rijetkih koje je ikada itko vidio.

- Razumijem. Da ne bi bilo problema, prepravit ćemo ono rješenje o godišnjem i upisati te kao dio tima.

Samo je klimnula. Razumjela je da se Damir tako osigurava da Maestrov odvjetnik cijelo hapšenje ne proglasi spornim, a iz iskustva su znali da odvjetnici ovakvih mafijaša koriste sve moguće zakonske rupe kroz koje mogu provući svoje klijente. Predobro su ih plaćali za to.

Otišla je do Danijela i Tomislava.

- Dečki, idem s njima, pokazala je glavom na kolege. - I nikom ni riječi o godišnjem.

Tomislav je klimnuo, a Danijel uzdahnuo: - Znao sam da će se nešto zakomplicirati.

- Da, ali ne zadugo, ne brini, stisnula ga je za ruku i okrenula se.

- Stari, idemo doma, lijepo, polako i jedan iza drugoga. Dopizdila mi je više jurnjava za nabrijanim bajkerom, Tomislav je bio strog. Danijel mu je namignuo, krenuo prema svom harliju...

- Hej, hej, a kud bi vi?, oglasio se jedan policajac.

- Kući?

- Žao mi je, nitko ne može napustiti poprište.

Danijel je zakolutao očima. Da poprište!

- E pa stari, nisi glavni, moram slušati gospodina u uniformi, okrenuo se Tomislavu. - A čini mi se da ćeš morati i ti.

Tomislav se malo odmaknuo i javio Marini da neće tako skoro doći kući. Bila je ljuta. S pravom, ali on tu nije mogao ništa. Neće se valjda kačiti s policijom? Samo bi mu još trebali naslovi po novinama „Novi skandal Tomislava Majera: Vlasnik velikog koncerna potukao se s policijom pred narodnjačkim klubom".

***

Mira je uspavala djecu i legla s knjigom u ruci kad je na vratima čula tiho kucanje. Uplašeno je iskočila iz kreveta i naglo otvorila vrata.

- Šta se dogodilo?, pitala je Gorana koji je stajao pred njom zbunjen, dok mu je pogled klizio od golih nogu do bistrih plavih očiju.

- Moram razgovarati s tobom, a kako sam ispod vrata vidio svjetlo, znao sam da još ne spavaš. Mogu ući?

- Da, naravno, izvolite, maknula se od vrata.

- Nemoj mi persirati, molim te.

- U redu, oprosti. Sjedni, pokazala je na sofu i sjela preko puta njega.

- Ovaj, možeš li se nečim ogrnuti?

Mira je tek tada šokirano pogledala u svoje gole noge, skočila i nestala u garderobi. Začas se vratila u kućnom ogrtaču.

- Hvala, nasmiješio joj se.

Gledala ga je uplašeno.

- Moram ti nešto ispričati. Znam da ćeš se šokirati, ali ćeš me najbolje razumjeti.

Mira je samo klimnula. Ovo nije bio onaj nervozni i odlučni Goran, ovo je bio jedan tužan, izgubljen muškarac.

- Oženio sam se samo zato što mi je rekla da je trudna. Nikad ne bih ostavio svoje dijete bez oca, nikad. Ova istraga o prodaji djece..., zapeo mu je glas i progutao je knedlu. - Dakle, ova istraga je iznijela podatke o brojnim kupcima posvuda po Europi. Među svim tim imenima... O bože..., Goranu su se oči napunile suzama. Naslonio se i čvrsto zažmirio dok ih je gutao. Mira je polako ustala, kleknula na sofu i zagrlila ga. Ovom velikom, jakom, oštrom čovjeku srce se očito kidalo i treba mu zagrljaj. Nije znala puno o muškarcima, ali je puno znala o boli.

Pročistio je grlo.

- Dakle, među svim tim imenima je i ime moje bivše žene, procijedio je.

Mira se malo odmaknula i zbunjeno zatreptala.

- Hoćeš reći da je...

- Da. Kupila je bebu.

- Ko... koga?, mucala je šokirana.

- Una je kupljena. Kaže da je imala spontani kad smo se vjenčali i da bi me zadržala kupila je bebu. Znala je da bismo se bez nje odmah razveli, teško je gutao dok joj je to pričao. - I ja ne znam šta sad napraviti. Ne znam šta..., stao je, a suze su ovaj puta potekle.

Mira ga je čvrsto privila uz sebe i nježno ga ljuljala, baš onako kako je tješila i njegovu djecu kad bi razbili koljeno.

- Šta sad, reci mi, molim te, šta sad?, šaptao je i gledao je s nadom.

- Ona je tvoja kćer, ti si joj jedini tata za kojeg zna. I jako te voli.

Pogledao ju je i nasmiješio joj se: - Hvala ti, hvala. To mi je trebalo.

Uzvratio joj je zagrljaj, a onda su se naglo odmaknuli i zagledali jedno drugome u oči. U njegove se polako vraćala ona odlučnost koju je dobro poznavala.

- Bit ćeš moja, jednog dana bit ćeš moja, izgovorio je i pomazio je po licu. - Čekat ću koliko treba da se oporaviš od svega što si proživjela, ali bit ćeš moja.

Onda je naglo ustao i isto tako naglo otišao iz sobe, dok je Mira, zbunjena i crvenih obraza, ostala nepomično klečati na sofi.

***

Najbrže napisano poglavlje u povijesti poglavlja! Ova priča je potpuno poludila, silom hoće što prije van.