Lipanj 2016.

Bila je u toj kući već dva mjeseca. Prvih dana smišljala je tisuće načina kako da pobjegne, nekoliko puta je i pokušala, ali bi je svaki put ulovio on osobno ili netko od njegovih ljudi. Čudila se da je poslije toga nitko nije kažnjavao, ma nitko nije niti povisio glas na nju, samo bi je šutke uveli natrag u kuću i ostavili je na miru. Mogla je jesti što je htjela i kad je htjela, imala je lijepu novu odjeću, televizor, muzičku liniju i dosta knjiga, uglavnom ljubavnih romana. Doduše, nije mogla izlaziti, ali Mira niti prije nije izlazila osim u školu, na posao ili u polje. Vanjski svijet joj uopće nije nedostajao, ionako od njega do sada nije dobila ništa dobro. Cijeli život su joj se rugali i potcjenjivali je jer nije imala oca, jer joj je majka bila teška pijanica, jer im se kuća raspadala i jer je više bila gladna nego sita, a stalno je hodala u ofucanoj odjeći. Za razliku od onoga gdje je do sada živjela, ovdje je bio raj. Pa zašto bi onda poželjela izaći?

Bilo je prošlo manje od dva tjedna od otmice, kad se ona potpuno promijenila i prestala s pokušajima bijega. Zarobljenica se zaljubila u svog tamničara, baš kao u filmovima. Osvojio ju je blagim pogledima i nježnim dodirima, govorio joj je kako je prekrasna, kako obožava tu njenu zlatnu kosu i bistre plave oči, njene sočne usne... Cura koja se nikad u životu ni sa kim nije niti poljubila i ni od koga nije dobivala komplimente, jer je uvijek bila ona mala prljava i mršava čudakinja, za manje od dva tjedna pala je na lijepe riječi i nježne dodire. Predala mu je srce i dušu i tijelo. Prvi put kad su vodili ljubav bio je nježan i pažljiv i stalno joj je šaputao da se opusti, da je predivna, da je to što rade ispravno... I prepustila se. Bilo joj je stvarno lijepo već te prve noći, a narednih je bilo još ljepše.

Onaj susret u WC-u lokalne birtije više nije bio važan. Jednom, nakon strastvene igre, skupila je hrabrost da ga pita o tome, a on se nasmijao i odgovorio: - Malena, čim sam te vidio svidjela si mi se i poželio sam te. Sjećaš se da sam onu odmah potjerao?, mazio ju je po kosi dok joj je to govorio. Mira se sretno nasmiješila i klimnula i više nikad nisu to spominjali. Beli je postao sav njen svijet. Jedva je čekala da zatrudni i da mu rodi bebu, sigurno će je tada oženiti, beba će ih zauvijek vezati. Pa sam joj je još onog prvog jutra, dok je šokirano gledala u njega, rekao da želi obitelj, da se želi smiriti, da mu je dosta lutanja i mijenjanja žena, da je dugo tražio neku lijepu i nevinu kao što je ona...

Dok je tako sanjarila Beli je ušao u boravak, a njeno lice osvijetlio je smiješak.

- Hej, malena, kako si danas? Je li ti bolje?

- Bolje?

- Čuo sam da si jutros povraćala. Je li ti sad bolje?

- Ništa mi nije, samo mali problem sa želucem.

- Ipak ćemo sutra doktoru.

- Beli, stvarno ne treba...

- Malena, idemo sutra doktoru i više ni riječi, strogo je podigao prst kao učitelj pred klincima.

Slegnula je ramenima, ionako ne bi koristilo da mu se opire.

- Ostaješ večeras sa mnom?

- Ne mogu, malena, imam posla. Odmaraj i uživaj, dao joj je jedan brzinski poljubac i nestao kroz vrata. Čim je ušao u auto uzeo je mobitel: - Mislim da sam uspio, znat ćemo sutra, kratko je rekao, saslušao što mu govori onaj s druge strane i završio: - U redu, Maestro.

***

- Čestitam, gospođice, trudni ste malo više od mjesec dana, veselo joj je drugog jutra nakon pregleda rekao ginekolog u lokalnoj bolnici. Pozvao je u ordinaciju Belog, kojemu je također čestitao što će postati otac. Beli je odmah pitao je li sve u redu i tražio detaljne instrukcije što Mira smije, a što ne smije raditi, jesti, piti... Mira je samo šutila i smješkala se, uvjerena da njezin Beli to sve pita doktora jer jako voli nju i njihovo nerođeno dijete. Narednih dana život joj se pretvorio u bajku. Dobivala je sve što bi poželjela - doduše, Mira je odrasla u pravoj, iskonskoj bijedi, pa nije niti znala željeti nešto skupo. Poželjela bi neku posebnu hranu, tu i tamo novu knjigu, šetnju i mirnu večer s Belim. Željela je i seks, ali se sramila to tražiti, a Beli joj više nije prilazio na taj način. Opravdavala ga je da se sigurno boji da ne bi povrijedio bebu iako je čitala da to nije moguće ako je s trudnoćom sve u redu. Jedne večeri ipak se ohrabrila.

- Beli, zašto više ne spavamo zajedno?

- Malena, želim da se odmaraš.

- Ali ja se odmaram kad si ti kraj mene.

- Hoćeš reći da se inače ne odmaraš?, pitao je zabrinuto.

- Ljepše mi je s tobom, slatko mu se nasmiješila.

- Dobro, uzdahnuo je. - Onda večeras spavamo zajedno. Moram samo javiti da ne mogu raditi, ustao je i izašao van.

Nacerio se. Ta naredili su mu da joj ispunjava sve želje. Uživao je u spoznaji da joj je bio jedini, bila je sva tako nježna, meka, čista i mirisna, a ne kao one koje je inače jebao. S velikim je zadovoljstvom javljao pobočniku od Maestra da večeras neće moći preuzeti robu jer mora ostati s njom pa neka pošalju nekog drugog.

- Da, ona je tražila, prenesi šefu.

... - Da, uznemirena je, a znaš da se ne smije živcirati, pretjerivao je.

... - Znam, ali ovaj posao je važniji.

... - Dobro, bok.

Cerio se dok se vraćao u kuću i penjao na kat gdje ga je čekala njegova plavokosa ljepotica. Znao je da je ona važna investicija koja će šefu donijeti puno novaca, a znali su to i drugi pa mu zbog ničega nisu smjeli prigovarati. Naređenje je bilo jasno: cura mora dobiti sve što poželi, mora biti sretna i opuštena, ne smije ni pod koju cijenu izgubiti bebu. Beli je čuo da ta beba vrijedi milijun eura, a njemu će kasnije vrijediti još puno više. Samo to još nitko ne zna, a ako bude sve u redu, neće niti doznati dok on, Beli, ne bude glavni. Ta beba je karta za njegovu bogatu i moćnu budućnost.

Ušao je u sobu, skinuo se i zdušno prionuo zadatku.

***

Veljača 2017.

Pred Starogradskom vijećnicom bila je neviđena gužva. Kamermani su se borili za što bolju poziciju kako bi ulovili trenutak kad glamurozni par izađe iz zgrade, novinari su se naguravali s mikrofonima u nadi da će dobiti neku izjavu, a iza njih okupila se gomila znatiželjnih šetača i turista koje je na Gornji grad izmamio sunčan i relativno topao dan. Brojni zaštitari imali su pune ruke posla da spriječe prodor upornih novinara u samu Vijećnicu.

Sva ta galama nije dopirala do presretnih ljudi u dvorani za vjenčanja. Zagrebački Romeo i Julija, kako su ih mediji prozvali, gledali su samo jedno drugo, a gosti su sa smiješkom gledali u njih. Najveseliji među njima bio je desetgodišnji vižljasti dječak koji je bio zadužen da preda prstenje svojim roditeljima. Mladenka je imala predivnu čipkastu vjenčanicu sirena kroja, u kojoj je s ponosom pokazala svoj ispupčeni trbuščić, a mladenac je blistao u elegantnom crnom odijelu dok je, onako visok i zgodan, grlio ljubav svog života. No, uopće nije bilo važno što imaju na sebi, prava ljepota dolazila je od njihovih osmijeha i sjaja u očima. Blistali su! Na izlasku iz Vijećnice privukao ju je k sebi i šapnuo joj na uho: - Moja! Ona se široko nasmiješila, podigla na prste i uzvratila mu šapatom: - Oduvijek! Poljubac koji je slijedio sutradan su prenijeli svi mediji, uz priču o ljubavi koja je čekala na svoje ostvarenje cijelo desetljeće. Marina i Tomislav postali su romantični heroji današnjice.

Odmah iza sretnog para stajao je nasmiješeni čovjek koji je proteklih deset godina gledao svog najboljeg prijatelja kako tiho pati, kako ga ždere onaj nametnuti brak i kako se bori sam sa sobom. Svih je tih deset godina navijao da se dogodi nešto što će Tomislavu vratiti smiješak na lice i sjaj u oči. Danas nije zavidio prijatelju, samo je poželio da se i on jednog dana tako osjeća uz nekoga tko će i njega gledati kao što Marina gleda u Tomislava. Bilo je svakakvih žena u njegovom životu, on je bio jedan od onih koji su u društvu tvrdili da ne treba sva jaja držati u istoj košari, ali je duboko u sebi čeznuo za svojom mirnom lukom. Samo je još nije otkrio.

- Uuuups, čuo je ženski hihot nakon što mu se netko zabio u leđa. Okrenuo se i ugledao lijepu brinetu koja se spotaknula na stepenicama i poletjela ravno na njega.

- Tara, drago mi je, nasmijala se dok se još uvijek pridržavala za njegove nadlaktice.

- Drago je i meni, Tara. Jesi dobro?

- O da, samo sam malo nespretna u ovim cipelama. Danijel, zar ne?

- Da. Poznajemo li se?

- Još ne, nasmiješila se i namignula mu pa se okrenula i elegantno odšetala dalje. Nespretna malo sutra, nasmijao se Danijel u sebi, hodala je u tim štiklama kao da se s njima rodila. Željnim pogledom prešao je po njenom tijelu, koje se lijepo isticalo u pripijenoj tirkiznoj haljini otvorenih leđa. A tek te noge! Mmmm, mala, upoznat ćemo se, još večeras, pomislio je i osjetio kako se ukrućuje. Već trenutak kasnije nestala je seksualna napetost jer je dobio udarac laktom u rebra. Zbunjeno se okrenuo.

- Kume, kasnije, sad imaš još neke obaveze, dobacio mu je veselo Tomislav.

Danijel se nasmijao i zauzeo pozu za još jedno fotografiranje.

Satima kasnije gosti su se opraštali dok su limuzine u koloni dolazile pred Esplanadin ulaz. Marina i Tomislav jedva su dočekali kraj ove predstave, kako su nazvali vlastito vjenčanje. Da se njih pitalo, vjenčali bi se kod matičara i poslije toga otišli s Danijelom i Jasnom, koja je bila njezina kuma, nekamo na večeru. No, njezina baka i njegova mama nisu htjele niti čuti. Baka Vera uvijek je željela dostojanstveno i glamurozno udati svoju unuku, a mama Lucija odlučno je rekla Tomislavu da sada prvi put ženi sina. Kad ju je podsjetio da je već bio u braku, samo je frknula: Nisi, bio si na robiji. Dora je, začudo, bila na njihovoj strani, iako je Tomislav očekivao da će njegova nekonvencionalna i umjetnički udarena sestrica biti protiv sve te pompe. No, i ona je imala slično opravdanje kao i njihova majka: Buraz, sad se napokon ženiš jer to želiš i to mora biti zapamćeno.

I tako su Marina i Tomislav nakon jedne popodnevne rasprave nemoćno digli ruke te prepustili ovima trima da im organiziraju vjenčanje, uz uvjet da ih ne dave s glupostima. Uostalom, Tomislav je još živio na relaciji Beč-Zagreb dok je poslove u koncernu polako predavao u ruke Danijelu, a Marina je imala dovoljno brige s njihovim slatkim biznisom i dovoljno muke s prvim mjesecima trudnoće.

- Napokon, uzdahnula je dok je već na vratima apartmana s nogu bacala svečane cipele.

- Nisam kriv, Tomislav je podigao ruke u zrak.

- Jesi, jesi, ti si me zaprosio, sjećaš se?

- Aha, a ti si pristala, preo joj je uz uho dok joj je pokušavao skinuti vjenčanicu. Pokreti su mu postali nervozni: - K vragu, kako se ovo skida?

- Žurite, gospodine Majer?

- Cijeli dan me palite, gospođo Majer, prostenjao je i prislonio se uz nju da osjeti koliko je napaljen.

- Jadniče moj, promrmljala je dok je u dva spretna poteza skinula vjenčanicu i ostala u seksi čipkastom kompletu i svilenim čarapama s halterima. Navalio je na nju kao da je tjednima postio.

U susjednom apartmanu muškarac je također navalio na ženu koja mu je uzvraćala jednakim žarom. Ali taj muškarac je stvarno tjednima postio, u koncernu je bilo puno posla, a glavni direktor bio je preokupiran svojom novom obitelji i vjenčanjem. Danijel se jedva suzdržao da ne strgne tu tirkiznu haljinu s ljepotice koja se tog popodneva namjerno zaletjela u njega. Ona se nije nimalo suzdržavala, pa mu je jednostavno potegnula košulju s koje su gumbi frknuli na sve strane. Bila je silno napaljena na ovog tipa, usnimila ga je istog trenutka kad je stigao pred Vijećnicu. Ionako je bila tamo da bi mu se približila, no šef nije pri tome mislio baš na takvo približavanje. Ali, što je briga. Posao će obaviti, a ako usput bude i zadovoljstva, to je njena stvar. A ovaj visoki mišićavi tip s tim vatrenim smeđim očima, razbarušenom kosom i tajanstvenim osmijehom jamčio je zadovoljstvo. I nije promašila u procjeni. Nikad još nije imala tako dobrog ljubavnika, iskusnog, vještog i izdržljivog. Ovu noć će sigurno pamtiti, a možda... Možda je koji put i ponove.

Drugog jutra Danijel se u svom apartmanu brzo pakirao, tog popodneva morao je biti u Beču. Dok se ostvrtao u potrazi za satom, pogled mu je privukao komadić tirkizne čipke koji je virio ispod plahte. Povukao ga je, nasmijao se i ubacio u kovčeg. - Možda ti ovo jednog dana i vratim, vatrena, mislio je dok je spremao suvenir prisjećajući se lude noći. Cura je prava divlja mačka, uspaljena, hrabra i odlučna baš poput njega. Takvu partnericu već je odavno želio, samo je do sada nije uspio sresti. Šteta što su se već ujutro morali pozdraviti, ali nikad se ne zna. Pamtit će ovu noć, a sam je sebi obećao da će je i ponoviti. Pronaći će on nju.

U susjednom apartmanu Tomislav se, uz doručak u krevetu, ispričavao svojoj supruzi: - Htio sam te prvu bračnu noć nježno ljubiti i polako ševiti, ali sam se ponašao kao zagorjeli tinejdžer.

- Dragi, ti zaboravljaš da sam ja trudna.

- Neeee, ali kakve to veze ima?

- Pa, pročitaj ponešto o hormonima u trudnoći, nacerila se, odložila tacnu na pod i legla preko njega.

- Trudnice su - počela je dok ga je ljubila po grudima - zbog hormona - nastavila je spuštati poljupce po njegovom čvrstom trbuhu - posebno napaljene - stigla je do njegovog penisa - i stalno žele seks - promrmljala je prije nego ga je uzela u usta. Tomislav je zastenjao i onda se naglo podigao te je okrenuo pod sebe.

- Kad je tako - uzeo je u usta jednu otvrdnulu bradavicu - onda je red - uzeo je drugu - da se pobrinem - počeo je spuštati poljupce niz njen trbuh - za te hormone - raširio joj je noge i zaronio u nju jezikom i prstima.

Iz apartmana su izašli tek popodne.

***

Tri dana kasnije Marina i Tomislav lijeno su se protezali u krevetu nakon jutarnje runde. Bili su na Hvaru, oboje su odbili ideje o dugom medenom mjesecu na nekoj egzotičnoj destinaciji. Imali su dovoljno obaveza, imali su baku i Maria na koje su morali paziti i zato su jedva pristali na nekoliko dana bijega, opet uz silno nagovaranje tri gracije, kako su zvali Veru, Luciju i Doru. Izabrali su Hvar da okuse mir tog turističkog raja izvan sezone, uostalom bilo im je svejedno gdje su, ionako su dane provodili u apartmanu ili u šetnji. Oboje su se trgnuli kad je Tomislavu zazvonio mobitel, ta svi su znali gdje su i obećali su da im neće smetati osim ako nešto nije stvarno, ali stvarno jako važno. Tomislav je pogledao u ekran i zbunjeno se javio: - Gospođo Haller?

- Tomislave, trebam te hitno, uzdahnula je Barbara.

- Gospođo Haller, ja sam na medenom mjesecu. Može li pričekati?

- Bojim se da ne može.

- Recite.

- Zovem te zbog tvog djeteta.

- Molim?, Tomislav je skočio s kreveta, odjednom potpuno izbezumljen. - Šta se dogodilo Mariu? Je li dobro?

Kad je to čula i Marina je skočila s kreveta i panično pograbila svoj mobitel. Tomislav joj je rukom dao znak da malo pričeka.

- Nije riječ o Mariu. Ovdje je čovjek koji tvrdi da ima tvoju kćer.

Tomislav je odahnuo i nasmijao se: - Gospođo Haller, ja nemam kćer. Još. Ovo je sigurno neka greška ili nečija neslana šala.

- Bojim se da nije, Tomislave. Bit će najbolje da što prije dođeš, Barbara je bila smrtno ozbiljna.

- Stižem, kratko je odgovorio, prekinuo poziv i zagledao se u Marinu.

***

Evo nam starih poznatih likova i poneki novi

@mirkojelena Tara i Danijel, je li OK?