Trčeći tog jutra na dvorište gdje je ostavila Unu i Marka te Lenu u kolicima, s punim rukama igračaka koje su klinci poželjeli, Mira se zaletjela u stijenu, a igračke su se razletjele na sve strane. Zamlatarala je rukama po zraku da se uhvati za nešto i odjednom je bila u zagrljaju visokog, čvrstog muškarca. Zadrhtala je.

- Jesi dobro?, pitao ju je Goran onim svojim promuklim glasom.

- Da, da, oprostite, počela se izvlačiti iz njegovog čvrstog stiska i spuštati u čučanj da pokupi igračke.

- Čekaj, pomoći ću ti, Goran je čučnuo ispred nje.

- Ne, ne, molim vas, to je moj posao.

- Miro, ti ovdje nisi robinja nego dadilja i prestani me se već jednom bojati. Ja jesam nekad glasan i vičem i budem nervozan, ali te uvjeravam da si potpuno sigurna i da sam bezopasan.

- Da, ovaj, znam, oprostite, mucala je spuštenog pogleda.

- O bože, uzdahnuo je. - Nego, odnesi im igračke pa dođi u radnu sobu, moramo porazgovarati. Ponesi Lenu ako se bojiš ostaviti je vani s djecom.

Na brzinu je pokupila lutkice i autiće i otrčala van. Za minutu se vratila do radne sobe.

- A Lena?

- Una ju pazi, kaže da sve njezine bebe moraju biti na zraku jer je to zdravo, Mira se nasmiješila dok mu je citirala njegovu pametnu kćer.

- Dobro. Nego, htio sam te pitati kako se osjećaš nakon onih vijesti.

Slegnula je ramenima.

- Jesi li tužna? Patiš li još za njim?

Namrštila se.

- Nikad nisam patila za njim, patila sam za svojom bebom dok ju opet nisam dobila. Tužna sam samo zato što je sve bilo tako ružno.

- U redu. A je li ti dobro ovdje? Trebaš li nešto? Znaj da mi možeš sve reći.

- Dobro mi je. Ništa mi ne treba, imam i više nego što sam sanjala, odgovorila mu je s iskrenim smiješkom. - Hvala vam na svemu.

- Miro, možeš li mi prestati govoriti vi? Osjećam se nekako staro.

- Pokušat ću, opet se nasmiješila. Gledali su se nekoliko dugih trenutaka dok ona nije zbunjeno spustila pogled.

- Pa, ovaj, ja bi morala natrag van, ako je to sve.

- Odi, odi, mahno je rukom nestrpljivo. Mira je zbunjeno izašla. Do pred sekundu je bio sav ljubazan i drag, sad ju je odjednom otpremio kao nekakvu dosadnu muhu. Nikad neće shvatiti tog tipa.

Goran se namršten zagledao u zatvorena vrata. Ova mu se cura počela uvlačiti pod kožu, ma koliko se on tome opirao. Niti jednu ženu nije htio pustiti blizu sebe, nije želio da mu bude stalo do ijedne. Imao je svoju kćer i svoju sestru i to su, ako se njega pita, jedine dvije ženske osobe koje imaju pravo na smještaj u njegovu srcu. Ali ova mala... Nezadovoljno je odmahnuo glavom. „Konjino, to je samo prolazna strast, proći će te. Uostalom, skoro si duplo stariji od nje, ona je gotovo dijete", stresao se od svog unutarnjeg monologa. Smirit će on te glupe misli i isprazniti se s jednom od onih nekoliko cura koje je imao u imeniku. Posegnuo je za konjakom kad mu se učinilo da čuje zvono ulaznih vrata. Da, jednom dugo, dvaput kratko, to je Tara. Hm... Nije se najavila, a ona nikad ne upada samo tako. Sigurno se nešto gadno dogodilo. Goran je, zabrinut, požurio da joj otvori.

- Bok buraz, kako si?, Tara ga je nježno pozdravila i zagrlila. Goran se još više namrštio, obično se nisu tako nježno pozdravljali, oboje su bili preubrzani i prezaposleni za to.

- Hej, sis, šta trebaš?, pokušao je svoju zabrinutost prikriti zezancijom. - Bok, Danijel.

- Ajmo u tvoju radnu sobu, moramo razgovarati, Tara je to izgovorila ozbiljnim, ali istodobno tužnim glasom i krenula naprijed. Goran je upitno pogledao Danijela, koji mu je glavom pokazao neka slijedi sestru.

- Ja sam samo pratnja, idem pozdraviti Miru i djecu.

- Vani su, Goran mu je pokazao vrata koja su vodila na terasu s koje se silazilo na ogromno stražnje dvorište.

- Pa sis, šta je to tako važno? Brineš me.

- Gorane, moram ti reći nešto. Bit ćeš šokiran, ali te molim da se kontroliraš.

- Tara! Šta se događa? Šta si napravila?

- Ja ništa. Sjedni. Popij taj konjak, trebat će ti, doslovno ga je zgurala u fotelju i uvalila mu čašu u ruke.

Nekoliko minuta kasnije iz sobe je do ovih na dvorištu dopro urlik ranjenog muškarca i lom stakla. Mira se stresla i pograbila Lenu u naručje, a Una i Marko su se stisnuli uz nju.

- Miro, sve će biti u redu, ostani ovdje, idem ja unutra. Dobio je loše vijesti, smirit će se. Pazi na djecu, Danijel je brzinski izrecitirao dok je trkom ulazio natrag u kuću. Znao je da će Goran tako reagirati i znao je da nije bilo pametno ostaviti Taru samu s njim, ali je ona inzistirala.

- Ubit ću je, ubit ću je, Goran je urlao dok ga je Tara pokušavala smiriti.

- Dosta, isprepadao si djecu i Miru, prestani urlati, Danijel je utrčao u sobu i izderao se na njega već s vrata.

- Ma slušaj ti..., Goran je krenuo ustajati.

- Ništa slušaj ti, nego slušaj ti mene, i on je povisio ton i upro prst u Gorana. - Kao prvo, ne deri se, kao drugo, popij piće da se smiriš, a onda ćemo sjesti i razgovarati.

- Ma tko si ti da meni..., Goran se još više zapjenio.

- Znaš dobro tko sam, a sad prestani. Jebote, kakav si ti to biznismen s tako tankim živcima?

- Vidio bih tebe, progunđao je Goran pokušavajući se smiriti.

- Gle, razumijem da je ovo šok, ali moraš misliti na onu djecu vani i na onu curu koja je već dovoljno splašena zbog svega što joj se izdogađalo u životu

- Da, djecu, gorko je procijedio.

- Djecu, Gorane. Tvoju djecu, i tu se ništa neće promijeniti, Tara je govorila opasno tihim glasom.

- Ma naravno da neće, zaboga, za šta ti mene smatraš? Samo sam u šoku, potegnuo je još jedan veliki gutljaj.

- Znam, i mi smo bili. Kad sam razmislila, mnoge stvari su mi postale jasnije.

Goran se gorko nasmijao.

- O daaaa, za početak to kakva ti je brat budala. Nasjeo sam na najstariji trik na svijetu.

- Ni prvi ni zadnji, ubacio se Danijel. - Ja vidim da je iz svega ispalo nešto dobro, nastavio je smireno.

Goran i Tara su ga upitno gledali.

- Dobio si predivnu kćer, a riješio si se zmije, Danijel je kratko izložio svoju logiku.

- To je točno, podržala ga je Tara. - Ivonu prepusti nama, vjeruj mi da se neće tako lako izvući.

- Najviše me boli to što je prevarom dobila sve što je htjela i što sam ja financirao tu prevaru, uzdahnuo je Goran.

Bila je to najsurovija istina: Ivona je od male sirote krojačice preko noći, one pijane noći kad je navodno s njim zatrudnila, postala bogata dama s mužem koji je vječno bio na putu jer je razvijao svoj biznis. Zato mu je i mogla podvaliti. Dok je navodno bila trudna s Unom njega gotovo i nije bilo doma, a kad bi i došao na koji dan nije bilo seksa jer se ona izvlačila na rizičnu trudnoću. Čak su i spavali u različitim sobama jer je njoj trebao mir. Goranu je bilo gotovo svejedno, nije volio tu ženu, no oženio se iz osjećaja dužnosti prema djetetu. Nikad ne bi svojem djetetu uskratio oca.

- Znate li gdje je ona sada?, Goranovo pitanje prekinulo je tišinu u sobi.

- Naći će je, ne brini.

- I šta će onda biti s njom?, pitao je Taru.

- Provest će se istraga, a šta će biti ovisi o tome što doznamo. Možda postane zaštićeni svjedok...

- No krasno, još će na kraju dobiti i zaštitu, Goran je opet počinjao kipiti.

- Bez brige, buraz, život zaštićenog svjedoka nije nimalo bajan. Mislim da tvoja bivša ženica to ne bi mogla podnijeti. Moraš biti tih, skroman, nezamjetan, zaboraviti na luksuz i zabave...

Goran se sada prvi put nasmijao: - Ako ostane bez garderobe i love za izlaske to će joj biti gore od smrti.

- Eto, riješili smo kako je kazniti, Tara se nasmiješila, ali Goran je vratio namršten izraz.

- Sad mi je jasno zašto je već na početku našeg braka potrošila golemu količinu novca. Mislio sam da je ta njena garderoba tako skupa, ali šta ja znam o cijenama haljina i cipela.

- Moraš znati da svi koji su kupili bebe stalno plaćaju za njih, to nije jednokratni aranžman, počela mu je pričati Tara.

- Kako to misliš?, namrštio se.

- Organizacija ucjenjuje kupce da joj svake godine plate određeni iznos, inače će objaviti DNK nalaz.

- A zato je njeno održavanje bilo toliko skupo, zato je tako brzo spizdila onu golemu lovu koju je dobila nakon razvoda i zato je otela Marka. Treba joj još novca. Unu se ne bi usudila oteti, zamisli da zbog nekog razloga dođe do analize DNK..., Goran se stresao od jeze.

- Nego, tko sve zna za ovo?

- Mi i ljudi u sjedištu Interpola.

- Koji ljudi?

- Oni koji vode istragu. Zašto pitaš?

- Ne bih htio da bilo što procuri. Ne zbog mene, fućka mi se, ali ostat će zabilježeno i Una to može otkriti prije nego bude dovoljno zrela da razumije što joj se dogodilo.

- Nisi jedini, na listi je 117 imena vrlo uglednih i bogatih ljudi posvuda po Europi. Ne bi vjerovao tko je sve sebi kupio nasljednika ili nasljednicu, ubacio se Danijel.

- Ali to su sve ljudi koji nisu mogli sami dobiti djecu. Nije mi jasno zašto je Ivona to učinila kad je Marko dokaz da može roditi, a Goran očito može napraviti bebu, u Tari je proradila agentica.

- Hm..., Goran se zamislio. - Ispričajte me i hvala što ste mi došli to ispričati. Sad imam posla. Tara, javi mi kad bude nekih vijesti, naglo je ustao i krenuo prema vratima, širom ih otvorio i očito čekao da njih dvoje izađu.

- Odjednom nas izbacuješ?, Tara je bila začuđena.

- Na žalost, da, imam posla, sis. Čujemo se, vidimo se, budite dobri, njihov domaćin pokušao je ublažiti svoj nepristojni postupak. Ovo dvoje su se kratko pogledali i krenuli, no onda je Tara povukla Danijela prema terasi i dvorištu.

- Ne dolazi u obzir da odem, a da se ne javim svojoj nećakinji i svom nećaku, izgovorila je to jako naglasivši ono "svojoj" i fiksirala Gorana pogledom. Samo se nasmiješio i odmahnuo glavom, pokazujući joj da brine bez razloga.

Una i Marko su, kao i uvijek, trkom došli do Tare koja je čučnula da bi je lakše srušili i skočili na nju. Bio je to njihov uobičajeni pozdrav. Danijel je sretno gledao u svoju ljubav i mislio kako će biti predivna majka. Samo joj mora što prije napraviti dijete. A prije toga mora je maknuti iz tog vražjeg Interpola, samo mu još treba da trudna ode na neki opasni zadatak.

Dok su se njih dvoje pozdravljali s klincima, Goran je već zvao svog prijatelja, vlasnika privatnog laboratorija za ispitivanje DNK. Opsjedala ga je pomisao da možda niti Marko nije njegov. „Odgajam tko zna čiju djecu", uzdahnuo je i sasuo u sebe još jedan konjak. Popodne će doći tehničar uzeti im uzorke, a za četiri dana će znati, tražio je hitni postupak.

***

- Ivona Latković?, strog i prodoran glas policajca trgnuo je ženu koja je otvorila vrata u kratkom svilenom ogrtaču koji joj je jedva prekrivao stražnjicu.

- Da?, zatreptala je zbunjeno.

- Jeste li vi Ivona Latković?

- Da?

- Molim pođite s nama.

- Molim?, i dalje je zbunjeno treptala. Policajac se sada pažljivije zagledao u njezine oči.

- Gospođo, jeste li konzumirali neka opojna sredstva?

- Neee.

- Gospođo, imamo nalog za vaše privođenje, molim pođite s nama, liječnik će vas pregledati.

- Ne!, naglo se razbudila i zazvučala odlučno.

- Gospođo...

- Ne! Zovem odvjetnika, pokušala im je zalupiti vrata, no policajac ih je zaustavio rukom i odlučno zakoračio u stan.

Ivonin je mozak još plutao od trave koju je maloprije popušila sa svojim ljubavnikom, ali su je ovi policajci i prijetnja koja je iz njih isijavala brzo otrežnjavali.

- Samo trenutak, molim vas, da se obučem, pokušala ih je na svaki način zadržati u hodniku.

- U redu, ja ću pričekati u boravku, kolegica će s vama.

- Ne, ne dolazi u obzir.

Andriji je sada bilo dosta svega. Ionako je danas odvaljivao već drugu smjenu zaredom, doma im beba već noćima nije dala spavati jer su joj izbijali zubići i bio je na rubu snage. I živaca. Ova bogata kokoš mu ih je, izgleda, odlučila ispiliti do krajnjih granica.

- Gospođo, ili ćete napraviti kako sam vam rekao ili ću vas odmah sada uhapsiti i privesti s lisicama na rukama u ovome što imate na sebi. Birajte, odlučno ju je gledao.

- Ovaj, zašto?

„Zato što mogu", pomislio je ali nije izgovorio. Jebiga, mogao je nadrapati zbog toga, još će se žaliti na njega da se ponašao neprimjereno. Moš mislit!

Uzdahnuo je i posegnuo za lisicama, a Ivona je razrogačila oči i napravila jedan korak unatrag, podigla ruke u znak predaje i promucala: - Ovaj, u redu je, molim vas, samo me nemojte vezati. Evo, idem se obući, idem, govorila je sad već plačnim glasom. Policajka je krenula za njom, ali se Ivona žustro okrenula prema njoj i spriječila joj prolaz.

- Ovaj, moj dečko je u sobi. I ovaj, nije obučen.

Andrija je uzdahnuo.

- U redu, onda ja ulazim.

Dečko se u međuvremenu probudio i bio još zbunjeniji nego Ivona, očito je bio više uzeo. U sobi se tek osjetio miris trave, vidjeli su se i opušci, a napola potrošen paketić nehajno je bio odložen na ormarić pored kreveta. Sad moraju privesti i dečka. Sreća da su brzo stigla još dvojica kolega koji su trebali obaviti pretres stana, ali se cirkus razvukao debelo iza ponoći jer je Ivona uporno zvala odvjetnika koji joj se nije javljao. Kad su ih napokon isporučili u stanicu, Andrija je samo mahnuo kolegici koja se ponudila da će ostati napisati izvještaj, vidjela je da ovaj jedva stoji na nogama.

Brzo su ustanovili da su oboje nadrogirani pa je saslušanje odgođeno dok se ne očiste. Nadali su se da će to biti ujutro, svima se žurilo krenuti dalje s tim slučajem mrtve narkomanke.

***

Istog jutra kad je Ivona prvi put saslušana, nakon što je prespavala u policiji, Goranu je prijatelj poslao rezultate testiranja.

***

Kao što sam obećala, još jedno poglavlje do kraja vikenda. Sad je i meni kraj aktivnosti, jedva gledam, laka vam noć ako ste još budni. Uživajte u čitanju ujutro uz kavicu. Pusa svima