16. Dama i drolja



Tara i plavokosi su se nekoliko dugih minuta samo odmjeravali preko stola, dok ih je Danijel sa strane znatiželjno pogledavao.

- Dakle, Beli..., počela je Tara. Na to ime Danijel je skočio, doslovno preletio preko stola i ovoga nabio šakom tako da mu je nos kvrcnuo.

- Ti si to smeće!, vikao je Danijel dok ga je nastavljao udarati. Tara je, suprotno onome za što je bila trenirana, ostala sjediti za stolom i u jednom trenutku mazno progovorila: - Dragiii, možeš sada prestati, dok on još može govoriti.

Danijel je podigao glavu i mrko je pogledao te zarežao: - Zaslužuje da ga ubijem.

- Znam, ali pričekaj da čujemo što nam ima za reći, govorila je kao da ćaskaju uz kavu i smiješila se. Sada je i Danijel shvatio svu apsurdnost situacije - hej, on, ugledni biznismen i poznati arhitekta mlati tipa dok ga njegova cura agentica nježno opominje da prestane. Počeo se smijati.

- Dobro, draga, kako ti kažeš, namignuo joj je i podigao se sa Belog. Čak mu je pružio ruku da mu pomogne ustati i poveo ga do kupaonice da si opere krv. Dok ih nije bilo, nazvala je svog šefa, ali joj se nije javljao. Hm, čudno, to se uglavnom nije događalo. Broj od onog drugog nije imala, ali ima ga Danijel.

- Dragi, trebala bih onog tvog prijatelja, namignula mu je.

- Evo, zovi, dodao joj je mobitel pa se okrenuo Belom koji se malo sredio. - Konjak?

- Viski.

Tara se brzo vratila u trpezariju, sjela opet za stol, nalaktila se i zagledala u Belog:

- Za 15 minuta ovdje će biti jedan visoko pozicionirani šef Interpola. Najbolje je da ga pričekamo da ne pričaš dvaput.

- Stop, stop, nisam tako planirao. Htio sam pričati samo s vama, gledao je u Danijela.

- Cccc, neće ići. Ili sa svima nama ovdje, ali samo zato što smo znatiželjni, ili u službenim prostorijama, na službenom saslušanju, s lisicama na rukama i svim što ide uz to, Tara se smješkala dok je to govorila.

Beli joj se pokušao nasmiješiti, ali mu se faca zgrčila od bola. - Tko bi rekao da je ona elegantna plavuša u stvari tako opasna brineta?, namignuo joj je.

- Ne trudi se, to što sam pristojna ne znači da si mi simpatičan. Naprotiv, za mene si i dalje zadnje smeće, a očito i za Danijela, sudeći po tvojoj faci.

- Svjestan sam svega. I žalim zbog svega.

- Čega točno?, Danijel je opet počeo bjesniti. - Toga što si oteo majci dijete i prodao ga? Toga što si jednu mladu, naivnu djevojku besramno iskoristio i natjerao je u smrt? Toga što je ova ovdje žena skoro umrla jer si ju predao tvojem bosu? Ili toga što si mladima prodavao onaj otrov da bi se vozio u dobrom autu? Ha? Zbog čega točno žališ?

- Žao mi je zbog vas, okrenuo se Tari, - ali tada stvarno nisam znao što će se dogoditi i tko ste. Mislio sam da ste mušterija. Ali najviše žalim zbog Mire, samo zbog Mire, mrmljao je Beli.

- A zbog bebe?

- Ne, k vragu, ne žalim zbog bebe, sad je i Beli povikao. - Šta bi ja s bebom? Šta bi ona s bebom? Ha? Ja diler, ona sirotinja. Gdje bi ta beba završila?

Danijel je opet skočio na njega, no ovoga je puta skočila i Tara i čvrsto ga primila da ga opet ne prebije.

- Smiri se, molim te. Nije vrijedan.

- Bit ću u drugoj sobi, zovi ako me trebaš, bijesno je otpuhnuo i krenuo van. U tom trenutku zvono na vratima najavilo je Marka, koji nije došao sam. S njim je stigao još jedan tip. Kad su ušli u trpezariju, Beli je zinuo: - Ti?

- Ja, nacerio mu se Fran. - Zahvaljujem na informacijama, bile su korisne.

Beli je protrljao čelo i zavrtio glavom, a Mark se cerio dok je sjedao za stol. Danijel ih je upitno gledao.

- Ja sam Fran Bobić, Tarin kolega, pružio je ruku Danijelu.

- I čovjek koji je Miri spasio život kad ju je izvukao iz rijeke, dopunila ga je Tara.

- I njegov partner u jednoj pijanoj večeri, Fran je glavom pokazao na Belog.

- Sad kad smo se svi lijepo upoznali, prijeđimo na posao. Zašto si došao ovamo?, pitao je Mark.

- Imam nešto za vas.

- Zašto si došao ovamo, kod gospodina Fabria?

- Zato što sam jedino za njega znao.

- Kako?

- Vidio sam ga na slikama kad je predstavljao Lenu, a saznao sam da je on bio s vama kad ste oslobodili gospođu, pokazao je glavom na Taru.

- Bio si tamo i nisi joj pomogao?, zagrmio je Danijel i opet skočio.

Beli je odmahivao glavom. - Nisam znao da je ona dolje zatvorena, vidio sam vas u trenutku kad ste je iznosili iz hotela. Taman sam bio stigao. Tek sam onda shvatio tko je ona.

- Aha, svakako, Danijel mu nije vjerovao ni riječ.

- Nevažno, uključila se Tara. - Šta nudiš?, okrenula se Belom.

- Maestra.

- A šta tražiš?, nadovezao se Mark.

- Miru.

- Samo u snovima, Mark je odmahnuo glavom. - Fran, uhapsi ga.

- Čekajte, čekajte, niste me razumjeli. Ne želim ju odvesti...

- A kamo bi je odveo? Sa sobom u zatvor?

- Samo hoću razgovarati s njom i onda ću vam reći gdje je Maestro, a vi ćete mi pomoći da nestanem.

- Ne dolazi u obzir. Djevojka je dovoljno proživjela zbog tebe, nećemo ti omogućiti skrivanje, a Maestra ćemo ionako uskoro naći. Znamo tko je.

- Nećete ga naći, bio je odlučan Beli. - Ne bez pomoći.

Mark je zamišljeno lupkao prstima po stolu. - Možeš postati zaštićeni svjedok...

Beli je odmahivao glavom. - Ne mogu, našli bi me i ode glava.

Mark je slegnuo ramenima. - U tom slučaju, ne možemo ti pomoći. Fran!

Beli se podrugljivo nacerio. - Vi možda ne, ali ima tko može.

Mark je samo klimnuo i dao Franu znak da nastavi. Naslušao se takvih prikrivenih prijetnji od raznih krimosa koje je privodio, svi su pokušavali izbacivati neka imena od kojih bi on kao trebao drhtati.

Beli je mirno prihvatio hapšenje, a prije izlaska iz kuće okrenuo se Tari.

- Molim vas kao ženu da prenesete Miri moju poruku. Recite joj da mi je žao zbog svega i da je nisam htio povrijediti.

Tara ga je ironično pogledala.

- Neću joj to prenijeti. Ako imaš i trunku morala ostavit ćeš curu na miru. Dovoljno je propatila zbog tebe.

Klimnuo je glavom i krenuo s agentima. Kad su došli na dva metra od auta crvena točkica na trenutak je zabljesnula na njegovom čelu, a sekundu kasnije se beživotno tijelo srušilo između Marka i Frana. Fran je brzo zgrabio svoj mobitel, kliknuo na zelenu tipku i povikao: - Pet-jedan, imamo pet-jedan!

Ostali su čučati zaklonjeni iza auta, s izvučenim oružjem, napeto gledajući okolo. No, znali su da ništa neće vidjeti, a ako i krenu u lov nikoga neće uloviti. Ovo je bilo profesionalno ubistvo. Znali su jedino tko ga je naručio, ali nisu znali gdje je naručitelj. Zasad.

***

U pritvorskoj jedinici bila je gužva, pohvatali su neke dilere i njihove mušterije i morali su ih nagurati dok ne stignu ovi iz pravosuđa. Dvije žene su završile u jednoj maloj ćeliji. Jedna ušminkana i našminkana, druga samo prejako našminkana. Jedna njegovana, u skupoj odjeći i skupim cipelama, druga u jeftinim krpicama koje bi trebale biti zavodljive, ali na njezinom tijelu s desetak kilograma previše izgledale su kurvinjski. Pa, i bila je drolja, znali su to svi u njezinom kraju. Završila je ovdje u Zagrebu jer ju je novi jebač poveo sa sobom da bude manje sumnjiv. Nije imala izbora otkad ju je njen moćni ljubavnik zauvijek odbacio.

Ova otmjena nervozno je šetala po maloj ćeliji dok ovoj drugoj nije prekipjelo: - Daj se prestani šetat, ideš mi na živce.

- Pa šta? Ko si ti da meni govoriš šta da radim?

- Ja sam Lela.

Otmjena je samo frknula i nastavila nervoznu šetnju.

- Isuse, gle, daj se smiri, bit ćemo ovdje cijelu noć.

- Ja neću, izlazim čim se pojavi moj advokat.

- Gle, nitko te neće izvući po noći, vjeruj mi, imam iskustva. Zašto si uopće tu? Nisi valjda dilala?

- Naravno da ne, prezirno je odvratila odmjerivši svoju cimericu.

- Naravno da ne, narugala se Lela. - Zašto je onda takva visoka dama završila ovdje sa mnom? Zadavila si svoju frizerku jer ti nije pogodila boju kose kakvu si htjela?

Leli je bilo dosadno i znala je da ovu noć mora nekako pregurati, a ova umišljena joj je baš dobro došla, ima koga zajebavati.

- Zbog otmice.

- Opaaa! Otmice, ha? Ko bi ti reko, a tako fino djeluješ.

- Ja i jesam fina.

- Pa koga ste oteli, fina gospođo?

- Nisam otela!, povikala je. - Ali moj bivši muž me je optužio, a oni idioti su ga poslušali. Sigurno ih je sve potkupio, gunđala je.

- Dobro, za šta te je optužio?

- Za otmicu sina.

Lela je zinula. - Čijeg sina?

- Mog.

- Ha? Zašto bi, za boga miloga, otimala vlastitog sina?

Malo pomalo Ivona je Leli ispričala svoju priču. Nije se bojala da će joj ta ispovjed bilo kako naštetiti, pa zaboga, odvela je vlastitog sina, nije zgrabila nečije tuđe dijete. I nije pomislila da je učinila nešto nezakonito, to što je Goran dobio potpuno skrbništvo nije doživljavala kao nešto važno. Lela je zabavljeno slušala tu bogatu kokoš kako se hvali što je sve napravila da bi došla do djeteta i sve joj je bilo samo zabava dok Ivona nije došla do priče o dadilji koja se zove Mira, nekakva mlada i glupa seljanka koju je bilo tako lako preplašiti i odvesti maloga na ona sporedna vrata. Lela ju je poticala potpitanjima i podizala joj ego dok joj ova glupača nije sve ispričala. U međuvremenu je stvarala plan.

- Daj ti meni pomogni za se izvučem odavde pa ću ja tebi pomoći da se opet dokopaš maloga. Šta kažeš?

Ivona je frknula. - Kako bi TI mogla pomoći MENI?

Lela se zlobno nacerila. - Možda znam nešto o toj Miri. Znam ko ju traži i ko bi ju jako rado vidio.

- Dobro, vidjet ću sa svojim odvjetnikom kad dođe, Ivona je glumila nezainteresiranost, ali je u sebi već odlučila da će prihvatiti pomoć ove drolje. Ovaj put ju Goran neće nasanjkati.

Dvije zmije su dočekale jutro smišljajući svoje planove. Nekoliko sati kasnije Ivonin odvjetnik ih je obje izvukao na slobodu. Dečki iz Interpola bili su suviše zauzeti ubojstvom da bi se bavili bračnom svađom, kako su u konačnici okarakterizirali otmicu malog Marka. A Lela, pukim slučajem, nije imala ništa kod sebe zbog čega bi je mogli zadržati. Samo je bila u pogrešnom društvu.

***

Mira je bila šokirana kad je ugledala musavo dijete, prljavih ručica i zaflekane odjeće koja je isijavala neki čudan smrad. Cigarete? Ne, nešto drugo, znala je kako cigarete smrde, pa radila je u birtiji. Droga? Daaa, droga, tako je smrdilo u hodniku birtije kad bi se klinci okupili i pušili, a poslije toga se vraćali za šank drugačijeg raspoloženja. O bože, pa nije se valjda ta njegova majka drogirala pred njim. Šta ako je? Šta ako je i on to udisao? Duboko je udahnula i prikupila svu jadnu hrabrost koju je još imala.

- Oprostite, jedva čujno je rekla kad je ulazila u njegovu radnu sobu.

- Reci, Miro. Kako je Marko?

- Ovaj, ne znam...

- Šta je?, skočio je, a Mira se trznula i preplašeno ga pogledala.

Goran je odmah stao i podigao ruke. - Oprosti mi, molim te, živci su mi tanki. Nisam te htio preplašiti.

- Marko ima čudan miris.

- Nije ni čudo, frknuo je Goran. - Tko zna gdje ga je držala?

- Ovaj, to je miris po drogi, znate onoj što ju puše pa sam htjela pitati...

Goran nije čuo što je rekla, projurio je pored nje i uzletio stepenicama preskačući po dvije, tri dok je ona trčala za njim. Čučnuo je pred sina koji se igrao svojim autićima.

- Marko, jesi dobro?, pokušao ga je pitati što mirnije, ali mu je glas drhtao. Približio mu se dovoljno da sad i on osjeti travu iz njegove odjeće. Zaškripao je zubima, stisnuo oči i bez glasa opsovao. Kad ju vidi, napit će joj se krvi. O da, ovoga puta neće joj pomoći ni to što je rodila njegovu djecu. Odmah ujutro šalje cijeli odred krvoločnih advokata.

Drugog jutra Goran je urlao u slušalicu: - Štaaaa? Kako mislite puštena je? Bračna svađa, je li?

Kratko je slušao sugovornika, a onda prekinuo poziv. Zvao je sestru koja mu se nije javljala. Skrenuo je pogled na uključeni televizor i smrznuo se kad je pročitao vijest koja je tekla dnom ekrana: „Ubojstvo pred kućom poznatog biznismena Danijela Fabria. Uskoro opširnije"

***

Oprostite što ste malo duže čekali na ovo poglavlje, priča se bliži vrhuncu pa moram pažljivo plesti... ;)

Što mislite, je li Beli prelako prošao? I kakve kazne zaslužuju ove dvije zmije?

Bạn đang đọc truyện trên: AzTruyen.Top