Plavuša se spremala za večeru. Obukla je crnu haljinu, širu u donjem dijelu kako joj se ne bi ocrtavalo oružje koje je pričvrstila uz bedro, obula svoje čarobne štikle s promjenjivom petom kako bi kasnije u njima mogla trčati ako treba, a u torbicu je natrpala naizgled sve ono što jedna dama nosi na večernji izlazak. Samo što ruž nije bio samo ruž, puder nije bio samo puder, olovka nije bila samo olovka. Nasmijala se samoj sebi u ogledalu. Osjećala se tako bondovski, samo što je njezin M bio kruti Damir.

Iz sobe je izašla u osam i deset i ležernim se korakom zaputila prema restoranu. Maestro je čekao za istim onim stolom za kojim su ručali. Znala je da je taj stol sigurno opremio nekim mikrofonima, ali to je bilo dobro. Imat će više od jedne snimke njihovog razgovora.

Večera je tekla kako je i predvidjela, razgovor očekivan, kao i njegovo udvaranje. Još nije smislila kako da mu uzme DNK, ne može mu jednostavno reći da zine i gurnuti mu u usta vatirani štapić. Da barem uzme žvaku. Ili...

- Šteta što je ovdje zabranjeno pušenje, volim zapaliti nakon večere, uzdahnula je.

- Tko kaže da je zabranjeno? Za moju gošću nema zabrana, važno je uzvratio i mahnuo konobaru.

- Nadam se da ćete mi se pridružiti, nezgodno je da samo ja dimim.

- Naravno.

Konobar je ubrzo dotrčao s pepeljarom i njegovim marlborom. Ponudio ju je.

- Hvala, ove su mi prejake, odmahnula je i iz torbice izvadila davidoff slims te se lagano nagnula da joj pripali.

- Draga moja Helena, jesmo li se dogovorili?, promuklim glasom pitao je Maestro.

Klimnula je.

- Dobro, onda predlažem da završimo poslovni dio večere i da prijeđemo na upoznavanje.

Upitno je podigla obrvu: - Upoznavanje?

- Znate dobro na što mislim.

- Žao mi je, nismo se razumjeli. Moj suprug je star i nemoćan, ali to ne znači da ga varam.

- Ma dajte, molim vas, tako lijepa mlada žena sigurno ne živi bez ljubavi.

- Tko kaže da u mom životu nema ljubavi?

- Znači, imate ljubavnika?

- Nisam to rekla, rekla sam da imam ljubavi. A sada ću vas pozdraviti. Ovdje je moj kontakt, dodala mu je elegantnu zlatnu vizitku samo s imenom i brojem mobitela.

- Zvat ću vas.

- Budite brzi, sutra se vraćam kući.

Ustala je i u tom trenutku zateturala, primila se za stol i povukla stolnjak i sve što je bilo na njemu. Polako je padala zajedno sa stvarima, a potom je munjevito spremila njegov opušak.

- Helena, jeste li dobro?, zabrinuti Maestro naginjao se nad nju, a svi u sali buljili su u scenu.

- Sad mi je dobro, zavrtjelo mi se. Ispričavam se zbog ove neugodnosti, polako je ustala uz njegovu pomoć.

- Dajte da vas otpratim do sobe.

- Hvala, u redu sam. Vidimo se ujutro, nasmiješila se i lagano krenula iz sale. Čim je izašla, njegov večerašnji bodyguard ga je diskretno pozvao.

- Špic vas traži.

- Stižem.

Mračnim hodnikom nervozno je šetkao mršavi mladić, kratke crne kose i šiljatoga nosa, po kojemu je i dobio nadimak Špic.

- Šta si me trebao?

- Šta ste radili s onom ženom na večeri?

- Ti mene prozivaš?

- Znate li tko je ona?

- Nova mušterija.

- Svašta. To je moja kolegica Tara.

Maestro je duboko udahnuo i kratkim trzajem glave pozvao svog bodyguarda.

***

Onog dana kad je Tara ujutro otišla Danijel je počeo bol liječiti alkoholom. Nastavio je isto i sljedećeg dana. Trećeg dana u kuću je poput uragana utrčao Tomislav, pograbio ga sa sofe onako pijanog i razvaljenog i ubacio ga obučenog pod hladan tuš. Ovaj je urlao, mlatarao rukama i ispuštao najgore psovke kojih se mogao sjetiti, ali je Tomislav ostao neumoljiv. Zatvorio je vodu tek kad se uplašio da će mu prijatelj poplaviti od hladnoće, iako je bilo gotovo ljeto.

- Sad se skini, normalno se operi i obuci nešto čisto. Ja idem skuhati kavu, dobacio mu je dok je odlazio iz poplavljene kupaonice. I sam se prvo morao presvući, ona pijana budala ga je svojim mlataranjem namočila skoro koliko i sebe. Dobro da je ovo bila njegova kuća i da mu je u ormaru ostalo još puno odjeće pa nije morao trčati preko puta, Marina bi se samo uzrujala.

Za deset minuta Danijel je izašao trom, ali svjestan. Bezvoljno se sručio na fotelju.

- Pij, Tomislav mu je gurnuo šalicu u ruke.

- Napreduješ, ovaj put se barem nisi pokušao ubiti.

Danijel ga je tupo gledao.

- Sjećam se kad sam i ja sjedio ovdje odvaljen od alkohola, a ti si me liječio kavom i tuširanjem. Sjećam se kako sam tada prvi put izgovorio naglas da imam sina. Bio je to jedan od najvažnijih trenutaka u mom životu koji sam podijelio prvo s tobom. Zato pričaj.

- Tara je otišla.

- Šta ti to znači?

- Došla je ovamo, imali smo strastvenu noć, a ujutro mi je rekla da ide na zadatak i ne zna kad će se vratiti. Popizdio sam i optužio je da se samo igra sa mnom. Onda je ona popizdila i rekla da sam je podsjetio zašto se ne treba zaljubiti. Ja sam njoj rekao da zna gdje su vrata.

- Konjino! Cura ti je rekla da je zaljubljena u tebe i ti joj pokažeš vrata?! Jesi ti normalan?

- Kao što vidiš, nisam, izrekao je to stisnutih usana i srknuo još jedan gutljaj prevruće kave. Nije ga peklo. Nije uopće osjetio vrelinu. Nije osjećao ništa.

Tomislav mu je bacio mobitel u krilo. – Nazovi je.

- Neću. Ona je otišla jer joj je posao važniji od nas.

- Ne, ona je otišla jer si joj ti pokazao vrata i jer joj nisi rekao koliko ti je stalo do nje.

- Ne seri!, Danijel se izderao na prijatelja. – Predložio sam joj da dođe živjeti sa mnom, ako iz toga nije jasno da mi je stalo do nje, onda ne znam...

- Žene su komplicirane. Slušaj, znaš dobro što sam sve morao trpjeti i da još i danas trpim posljedice braka s Inge. Trpiš ih čak i ti. Zato nemoj ponavljati moje greške, zovi curu i puzi koliko god treba. Za ljubav se sve isplati, vjeruj mi.

Danijel se zamišljeno zagledao u mobitel. Odložio je kavu, uzdahnuo i nazvao Tarin broj. Javio mu se muški glas.

- Trebam Taru, rekao je kratko.

- Trenutno vam se ne može javiti. Ostavite poruku.

- S kim razgovaram?

- Ja sam Tarin kolega. A vi ste?

- Danijel, Tarin...

I tu je stao. Šta je on Tari? K vragu i sve.

- Tarin dečko.

- Vlado, s kim to pričaš na Tarin mobitel?, čuo je grubi muški glas iz pozadine.

- Šefe, tip kaže da je Tarin dečko.

- Daj mi ga. Molim?

- Trebam Taru. Tko ste sad vi i zašto se svi osim Tare javljaju na njezin mobitel?, Danijelu je već bilo svega dosta.

- A vi ste?

- Ja sam Danijel, Tarin dečko i hoću odmah razgovarati s Tarom, podigao je ton.

- Bojim se da to nije moguće, grubo mu je uzvratio onaj s grubim glasom.

- Vi ćete me spriječiti?

- Ne, netko drugi je i vas i mene spriječio.

- Ne razumijem.

- Bit će najbolje da dođete do mene, moramo razgovarati. Poslat će vam adresu.

Dvadeset minuta kasnije Danijel je kao furija uletio u običnu poslovnu zgradu i popeo se do naizgled običnih ureda neke kompjuterske firme. Naravno, sve je to bilo lažno, bilo je to sjedište tajne Interpolove jedinice za posebne istrage. Recepcionerka ga je bez riječi uputila prema vratima na kraju hodnika, on ih je bez kucanja otvorio, uletio unutra i onda iznenađeno zastao.

- Mark!

- Danijel, Mark mu je čvrsto protresao ruku i pokazao na stolac, a onda se okrenuo tipu za radnim stolom. – Damire, ovo je moj dobar prijatelj Danijel Fabri.

- Sjednite, suzdržano mu je rekao Damir kad su se rukovali.

- Preskočimo formalnosti. Zašto ste me zvali?

- Koliko sam razumio, ti imaš nešto s Tarom?, pitao je Mark.

- To se vas dvojice ne tiče. Ali tebi kao prijatelju mogu reći. Da, imam. Gdje je ona?

- Ne znamo.

- Molim!?

- Ne znamo, nestala je.

Skočio je i zarežao na Damira.

- Ti si taj koji ju je poslao na zadatak? Ti si to organizirao? Ti si ju poslao u opasnost! Ti si...

- Danijel, smiri se, ništa nećemo ovako postići.

- O da, hoćemo. Ti – okrenuo se Marku – ćeš je pronaći, a ti – prijeteći je uperio prst u Damira – ćeš mi skupo platiti ako joj bude falila samo dlaka s glave.

- Danijel!, sad je skočio Mark. – Ne prijeti visokom agentu Interpola, znaš kakve su posljedice. Ni ja te neću moći spasiti.

- Jebe mi se za posljedice. Šta je ovaj nesposobnjaković poduzeo da je pronađe? Kamo ju je uopće poslao? I zašto?

- Gospodine Fabri, sad je dosta. Tara je moja agentica i meni je stalo do nje. Prestanite nas ometati u poslu. I vašim rječnikom rečeno, jebe mi se što ste uzrujani.

Damir ga je hladno promatrao i čekao reakciju. Danijel je napravio još nekoliko bijesnih koraka po uredu, grubo prošao rukama kroz kosu, onda se uzvrtio i ponovno sjeo. Mark se nasmiješio.

- Dobro, sad kad smo se smirili, možemo nastaviti. Damire?

- Zadnji put je viđena kako izlazi iz sale u hotelu nakon večere s Maestrom. Do svoje sobe na drugom katu nije stigla, a nije viđena niti da izlazi iz hotela.

- To znači da bi mogla biti još u hotelu?

- Mogla bi, hotel je u vlasništvu tog Maestra.

- I zašto već niste razmontirali taj hotel ciglu po ciglu dok je ne pronađete?, Danijel je opet skočio.

- Zato što nemamo nalog.

Danijel se zabuljio u Damira kao da vidi vanzemaljca. – Nemate nalog!!! Nemate nalog? I zato se Tari tko zna što događa jer vi nemate jebeni nalog!?, urlao je da su ga čuli svi na njihovom katu, a vjerojatno i oni nekoliko katova ispod.

- Sad je dosta, Damir je ljutito lupio šakom po stolu. – Neću omogućiti nekom preplaćenom advokatu da zbog formalnosti oslobodi to smeće kad ih konačno pohapsimo.

- Pa vam je istraga važnija od Tare? Još jedna pohvala u dosjeu, možda napredovanje..., Danijel je sipao otrov.

- Dosta!, sad se proderao i Mark. – Vas dvojica ste ko dva razjarena bika. Sjednite.

Okrenuo se Danijelu: - Gotovo dvije godine ganjamo ljude koji mladim curama prave djecu i onda tu djecu prodaju bogatoj klijenteli. Čuo si i sam kako to ide. Sad smo na korak do toga da ih pohapsimo. Zato se smiri i pusti nas da radimo.

Danijel je duboko udahnuo nekoliko puta.

- U redu, u redu. Mogu li pomoći?

- Naravno. Samo nam sredite nalog da možemo upasti u taj vražji hotel, bio je ironičan Damir.

- U redu, odgovorio mu je Danijel i dohvatio svoj mobitel. Išetao je iz ureda, čuli su ga kako s nekim razgovara dok nervozno hoda ispred vrata i onda se vratio.

- Sređeno. Za pola sata ćete imati nalog za pretres zbog sumnje na preprodaju narkotika.

Obojica su ga pogledali s nevjericom.

- I da, idem s vama, jebe mi se što imate reći o tome.

- Naravno, odgovorio mu je Damir i podrugljivo dodao. – Jebe mi se ako stradate u akciji. A sad me ispričajte, ovaj nesposobnjaković ide organizirati ljude.

Mark se zagledao u Danijela: - Hoćeš li mi reći kako si u pet minuta uspio ono što mi već dva dana pokušavamo?

- Sjećaš se Brune?

Mark je zinuo, mrštio se dok se pokušavao sjetiti, a onda mu je sinulo.

- Svemogući odvjetnik, ha?

- Baš takav.

***

Bila je ovdje već... koliko? Dan, dva? Nije imala pojma. Ležala je u podrumu, u potpunom mraku, zavezana lancem za stari vojnički metalni krevet koji je bio fiksiran za pod. Glavobolja ju je rasturala, noge su joj utrnule od nekretanja, grlo je bilo potpuno suho, jezik natekao. Povremeno bi gubila svijest, pa se vraćala s još gorom glavoboljom. Zadnji put je živo biće vidjela prije nekoliko sati, barem je tako pretpostavljala, neki nabildani tip je provirio da provjeri je li budna. Čula je kad je nekome rekao da je još u nesvijesti, ovaj mu je očito nešto prigovorio jer se nakon toga pravdao: - Dali smo joj uobičajenu dozu, ne znam zašto se ne budi.

Ako uskoro ne dobije vode neće više morati glumiti, bit će u nesvijesti i bez njihovih droga. Pokušala se prisjetiti što se dogodilo. Dakle, izlazi iz sale. Onaj Maestro kreće za njom, staje kod nekog tipa, očito je čuvar onako nabildan i u preširokom sakou, ona skreće prema stubištu, pogleda iza recepcije, vidi nekog tko joj se čini poznat... Poznat? Da, poznat lik, aha, pa to je onaj novi mali kojeg su prebacili iz policije prije dva mjeseca za pojačanje. Pogleda i on nju, vidi mu iznenađenje na licu. Ali zašto on stoji tu unutra, ako joj je potpora trebao bi biti vani, skriven? Namrštila se i pokušala opet fokusirati. Znači, ide prema stubištu, vidi tog malog, netko mu prilazi, čekaj, čekaj... Jebo te! Pa pričao je s Maestrom. Tako, znači, đubre jedno, prokleta izdajica. Sad se tek mora izvući, mora im javiti, svi su ugroženi, prokleto đubre izdajničko! Okeeeej, Tara, koncentriraj se i misli, misli. Dobro, šta imamo ovdje? Lanac, lisice, nekakve stare lisice... Hm? Polako je okrenula glavu i nešto ju je bocnulo. Ukosnica!

Onaj koji je nešto kasnije ušao u tu mračnu sobu doživio je napad divlje mačke, i to naoružane mačke. Zaskočila ga je s leđa kad je ušao u prostoriju zbunjen jer je vidio prazan krevet, čvrsto mu obmotala lanac oko vrata i stezala dok se nabildani nije bez svijesti stropoštao na betonski pod. Čula je pri tom nekakav „krc", valjda mu je u padu pukla neka koščica... Neka, još bolje. Brzo ga je zavezala tim lancem što je bolje mogla i pričvrstila lisicama za isti onaj krevet na kojem su nju držali. Šta sad? Aha, džepovi, džepovi... Počela ga je pretresati da nađe bilo što, ali joj se jako vrtilo, ova akcija ju je potpuno iscrpila. Mora malo predahnuti, mora malo...    

***

Ljudi, priča je s prošlim poglavljem prešla 4 K. Puno, puno vam svima hvala na čitanju i zvjezdicama, presretna sam što vam se sviđa. Puse, volim vas