Uz rub lokalne ceste stajao je luksuzni mercedes s upaljena sva četiri žmigavca, a ispred njega je nervozno šetkala zanosna plavuša u otmjenom kostimu i razgovarala na mobitel. Još jedan mercedes se zaustavio iza njenog, a iz njega je izašao visoki plavokosi tip.

- Gospođice, trebate pomoć?, pitao je sa smiješkom, zapanjen ljepotom ove dame.

- Jeste vi mehaničar?, hladno ga je pitala.

- Ne, nisam, ali imam sličan auto pa...

- Pa šta?, bila je iznervirana. Mobitel u ruci joj je zazvonio.

- Kako to mislite ne možete doći? Plaćam vas da budete na raspolaganju.

... - Ne zanima me što vam je kamion u kvaru. Nabavite drugi.

... - Nemam cijeli dan.

... - Otpušteni ste, procijedila je kroz zube i prekinula poziv.

Njen sugovornik se u uredu obratio kolegama s cerekom: - Kontakt uspostavljen, otpustila me je. Šef je klimnuo i rekao dvojici svojih agenata: - Dečki, odite na teren i budite u pripravnosti. Pripremite plan bijega.

Beli je i dalje stajao pored svog mercedesa na onoj cesti i zabavljeno promatrao plavušu.

- No, šta gledate? Vrijedi li još ponuda za pomoć?

- Ako mogu, bit će mi zadovoljstvo. Izvolite, obišao je svoj auto i otvorio joj suvozačka vrata.

Plavuša se sagnula u svoj mercedes, isključila kontakt, uzela torbicu i elegantno se smjestila kod Belog.

- Kamo ste krenuli?, pitao je dok je sjedao za volan.

- U hotel.

- U redu, klimnuo je i krenuo. Svako malo je pogledavao prema dami koja je hladno i dostojanstveno sjedila pored njega i nezainteresirano gledala kroz prozor.

- Ako smijem pitati, što će takva dama poput vas u ovoj našoj provinciji?

- Poslom.

- A da? Zanimljivo.

- Vrlo, odgovorila mu je i nasmiješila se.

- Možda biste mi mogli pomoći.

- Vrlo rado.

- Tražim jednog čovjeka, navodno može nabaviti sve što poželite.

Beli se ukočio i jače stisnuo rukama volan. Upalili su mu se svi alarmi.

- Ne znam takvog.

- U redu. O, stigli smo, hvala na vožnji, elegantno je krenula izlaziti iz auta. Kad je prilazila vratima hotela, okrenula se prema njemu i zavodljivo mu se nasmiješila.

Čim je ušla u lobi, promijenila je držanje. U mobitel je izgovorila: - Poruka poslana. Pratite ga. Potom se vratila u ulogu dame i zavodnice, pa je lelujajući bokovima prišla recepciji za kojom je stajao privlačan crnokosi mladić koji ju je gutao očima, očito fasciniran damom kakve se inače ne viđaju u ovakvim malim provincijskim hotelima.

- Dobar dan, trebala bih apartman. Najbolji.

- Dobar apartman, ovaj, dobar dan, smotao se recepcioner, a plavuša mu se zavodljivo nasmiješila. Podigla je obrvu: - Dakle? Apartman?

- Ovaj, oprostite, nemamo apartman, to jest imamo, ali nije slobodan. Tamo je gospodin Petrić, ovaj, nisam smio to otkriti, oprostite.

Nasmijala se i lagano nagnula prema njemu te mu povjerljivo rekla ispod glasa: - U redu je, neću nikome reći. Dajte mi onda najbolje što imate.

- Svakako, svakako.

Zbunjen, krenuo je tipkati po tastaturi. - Imamo jednu sobu s lijepim pogledom na dvorište, mir...

- Dosta mi je mira i tišine. Dajte mi sobu s pogledom na grad. Nisam nikad bila ovdje, zavodljivo se smiješila.

- U redu, imamo i takvu. Evo, izvolite, soba 22, drugi kat. Vaša prtljaga?

- Ah, to je mali problem, uzdahnula je. - Vidite, pokvario mi se auto, a prtljaga je ostala u njemu. Znate li nekog sposobnog mehaničara da dovuče moj auto i moju prtljagu s njim?

- Svakako, svakako, odmah ćemo to riješiti. Evo, sad ću ja nazvati svog susjeda, odličan je mehaničar. Koji auto?

- Mercedes, zaprela je i polizala donju usnu.

Recepcioneru su se tresle ruke dok je po svom mobitelu tražio Jankov broj.

- Samo polako, imamo vremena, plavuša je i dalje zavodljivo prela.

- Janko, imam gošću kojoj se pokvario mercedes, trebalo bi ga dovući i popraviti.

... - Da, tu je, pored mene.

... - Evo, dat ću ti je, dodao je mobitel preko pulta.

- Halo! Dobar dan, ja sam Helena Miler. Auto mi je stao tri kilometra od grada, možete to riješiti?

... - Dobro, u redu. Cijena nije važna, samo budite brzi.

Vratila je recepcioneru mobitel, spustila na pult ključeve od auta i uzela karticu od sobe. - Idem se osvježiti, javite mi kad gospodin pogleda auto.

- Svakako, svakako, želite li još nešto? Mislim, ovaj, posluga u sobu?, opet se zbunio.

- Ništa, hvala. Sići ću na ručak, još mu se jednom nasmiješila i zalelujala prema liftu.

***

- Šefe, mislim da vas netko traži, Beli je izgovorio u mobitel čim mu se Maestro javio.

- Nismo na kvizu da pričaš zagonetke. Budi brz kad me već prekidaš, oštro mu je odgovorio Maestro. Jedna nova cura ga je taman obrađivala svojim ustima. Mala je davala sve od sebe, ali trebat će joj još vježbe prije nego je pusti u promet. Mora pokazati više entuzijazma i glumiti da uživa u ovome. Grubo ju je odgurnuo.

- No, dakle?, nervozno je pitao kad je s druge strane zavladala tišina. Beli je shvatio što gazda radi i bilo mu je neugodno što ga je prekinuo.

- Naišao sam na neku damu, lijepa plavuša s pokvarenim mercedesom. Dok sam ju vozio pitala me znam li čovjeka koji može sve nabaviti.

- Pa si se pohvalio da znaš?

- Naravno da nisam, rekao sam joj da ne poznam takvog.

- Dobro, znao sam da imaš mozga. Gdje si iskrcao tu damu?

- U hotelu.

- U redu, dalje ću ja, Maestro je prekinuo poziv. Dohvatio je sobni telefon i nazvao recepciju: - Mali, jel se neka plavuša nedavno prijavila u hotel?

- Je, dobila je sobu 22. Tražila je apartman, ali sam rekao da je zauzet.

- Nadam se da nisi rekao tko je u njemu.

- Ovaj, gazda, naravno da nisam, uzmucao se recepcioner.

- Hm, nadam se, nadam se. No, i gdje je sad ta plavuša?

- Otišla je u sobu, ali je rekla da će sići na ručak.

- Javi mi kad siđe.

- Mala, gubi se, nisi još spremna, moraš bolje uvježbati, otresao se na uplašenu djevojku koja je cijelo vrijeme klečala pred njim.

- Ali gazda, stvarno mi treba...

- Više se potrudi. Sad van.

Djevojka je pokunjeno otišla. Mora brzo smisliti nešto, kriza dolazi, osjeća je u svakoj pori.

***

Otmjena plavuša u otmjenoj plavoj haljini sišla je u hotelski restoran, zastala na ulazu i naizgled nezainteresirano prešla pogledom po sali. Konobar je dotrčao do nje i poveo je do stola uz prozor usput se gotovo klanjajući. Bila je doživljaj za sve u ovom hotelu, nisu navikli na tako fine gošće. Obično su to bile lokalne djevojke sa svojim dečkima kad bi slavili neku obljetnicu, obitelji koje bi si priuštile večeru, poslovni ljudi sa svojim pratiljama ili pak lokalne „dame" sa svojim sponzorima. Konobar joj je uvježbano pridržao stolac i dodao jelovnik. Plavuša ga je površno pogledala, uzdahnula i zaklopila.

- Što je specijalitet dana?

- Danas imamo teletinu ispod peke s domaćim krumpirom i salatom.

Namreškala je nos.

- Uh, malo preteško.

- Onda vam predlažem rižoto s gljivama ili tjesteninu s lososom, iskusni konobar znao je svoj posao.

- Tjestenina i zelena salata bit će u redu, hvala. I bočica mineralne.

- Aperitiv?

- Ne, hvala.

- U redu, naklonio se i udaljio.

Proučavala je ljude u gotovo praznoj sali. Za jednim stolom trojica u odijelima, nekakvi lokalni biznismeni kojima je ovo očito redovni izlazak na ručak, nešto dalje od njih mlada djevojka i sredovječni muškarac koji joj se predatorski smiješio, pa dva para koji su nešto živo razgovarali... Zamišljeno je vrtjela sat na svom zglobu i lutala pogledom kroz prozor, kad je u salu ušao muškarac od četrdesetak godina, srednje visine, proćelav, u skupom odijelu. I on je, kao i ona ranije, preletio pogledom po sali i zadržao ga na njoj. Lagano joj je klimnuo, ona mu je uzvratila pozdrav, a on se odlučnim korakom uputio izravno k njoj.

- Što ovakva dama radi posve sama u ovoj našoj provinciji?, lukavi osmijeh ocrtao mu se na licu.

- Čeka ručak, očito.

- Naravno. Mogu li vam se pridružiti?

- Ima dovoljno slobodnih mjesta.

- Ima, ali ne volim jesti sam.

Slegnula je ramenima, držeći svoj hladni gard.

- Kako želite.

Sjeo je preko puta nje i pružio ruku: - Vilim, drago mi je.

Podigla je obrvu dok je njegova ruka ostala u zraku: - Samo Vilim?

- Vilim Petrić.

- Drago mi je, Helena Miler, rukovali su se.

- Dakle, gospođice Miler...

- Gospođa.

- Oprostite, gospođo Miler, sad kad smo se upoznali hoćete li mi otkriti što radite u ovoj našoj provinciji?

- Tražim nekoga.

- Mogu pomoći?

- Možda.

Kad je Maestro istom konobaru na brzinu izgovorio da će za ručak „isto što i dama" ponovno joj se posvetio.

- Niste mi odgovorili kako vam mogu pomoći.

- Tražim nekoga za koga sam čula da može sve nabaviti.

- A to bi bilo?

- To ću reći njemu kad ga pronađem.

- Možda ste ga već pronašli, nasmiješio se.

Podigla je obrve: - Vi ste taj?

- Možda.

- Onda je ovaj razgovor završen. Nemam vremena za igre, ljutito mu je uzvratila.

- No, no, nemojte se odmah ljutiti. Opreza nikad dosta.

- Tako je, rekla je i zašutjela.

- U redu, vidim da mi ne vjerujete. No, znajte da vam ipak mogu pomoći. Ne zovu me uzalud Maestro.

Klimnula je: - Čula sam to ime kad sam se raspitivala kako riješiti moj problem.

- Gdje ste to čuli, ako nije tajna.

- U određenim bečkim krugovima.

- A tako. Pa eto, sad mi recite što vas muči.

- Je li ovdje sigurno razgovarati?, sad je djelovala uplašeno.

Maestro se nasmijao: - Naravno, moja damo, ovo je moj hotel. Sve što se dogodi u hotelu, ostaje u hotelu, ponosno je izgovorio. Odahnula je s olakšanjem.

Uz ručak, navodna Helena je Maestru ispričala kako joj treba nasljednik jer njezin ostarjeli suprug ne može imati djece, a želi nekom svom ostaviti ono silno bogatstvo.

- Znači, u potrazi ste za nekim s kim ćete začeti nasljednika?

Glasno se nasmijala. - O ne, ni slučajno. Trudnoća ne dolazi u obzir. Treba mi nasljednik, a ne pastuh.

- Oprostite, ali kako ćete onda to dijete predstaviti kao svoje?

- To nije vaša briga.

- Hm, nisam siguran da vam mogu pomoći, Maestro je postao sumnjičav.

- Onda će netko drugi zaraditi dva milijuna, slegnula je ramenima kao da joj je to potpuno svejedno i počela nezainteresirano gledati kroz prozor.

Maestru su oči na trenutak zasvjetlucale, no brzo je vratio poslovni izraz lica.

- Ako vam ipak odlučim pomoći, morao bih znati još neke detalje.

- Kad mi odlučite pomoći doznat ćete detalje.

- U redu, večera večeras ovdje?

- Kojim povodom?, provokativno je pitala.

- Najprije posao, a poslije..., ostavio je poziv da visi u zraku.

Suzdržano je klimnula i pozvala konobara.

- Naplatite.

- Riješeno je, kratko joj je odgovorio konobar.

- Zahvaljujem na ručku. Vidimo se u osam.

Zamišljeno je gledao za njom dok je lelujavim hodom izlazila iz sale. U svojoj sobi se na brzinu presvukla u odjeću za šetnju, zgrabila jaknu i krenula van. Dobro da joj je rekao kako je hotel njegov, inače bi se možda zaletjela i obavila poziv iz sobe. Ovako, bila je gotovo sigurna da prisluškuje goste, možda ima postavljene i kamere. Kad je bila na sredini parka, dovoljno udaljena od drugih šetača, uzela je mobitel.

- Za sada sve ide odlično. Upoznala sam ga, pozvao me na večeru.

- Trebaju nam njegovi otisci i DNK.

- Znam, sredit ću.

- I bolje ti je. Jesi snimila razgovor?

- Naravno.

- Dobro, večeras završi i nestani.

- Neka me prijevoz čeka.

***

Goranovi klinci prihvatili su Miru čim je ušla u kuću jer je bila netko nov i zanimljiv. Una se vezala uz nju onog trenutka kad joj je dopustila da joj pomaže oko žive bebe. Do tada se igrala samo s lutkama, ali ova je beba bila puno puno zanimljivija jer je mogla odjednom i gugutati i mahati ručicama i nožicama, grabila ju je za prst kad bi joj ga pružila, pratila je očima kad bi joj pred licem mahala s nekom igračkom... Una je bila na sedmom nebu. Marko je bio nesretan što ima još jednu „cuju" u kući, ali kad mu je Mira pokazala kako je spretna s loptom i kako se može popeti na drvo, toliko ga je zadivila da joj je oprostio tu „cuju" i zaključio da može ostati jer je puno zabavnija nego teta Danica.

I Jasna je bila oduševljena novom dadiljom. Djevojka ju je toliko puta pitala može li nešto pomoći i šta treba napraviti da je nekad morala odglumiti strogoću kako bi je izbacila iz kuhinje. Miru su zavoljeli i čuvari jer im je redovito donosila kavu, čaj, sendviče ili kolače, pri tome im se toplo smiješila, ali bez trunke flertovanja. Zoran se,doduše, još palio na nju, ali znao je da mu je nedostupna.

Još se netko palio na Miru, štoviše, kao iskusan i pametan muškarac od 34 godine Goran je sam sebi priznao da se, kao zadnji balavac, zaljubio u jedva punoljetnu djevojku. Zato se osobito veselio ovom službenom putu u nadi da će mu za dva tjedna, koliko ga neće biti, njen lik ispariti iz misli, možda čak tamo nađe kakvu distrakciju u liku rasne vatrene Ruskinje za nekoliko noći valjanja po plahtama.

- Mislim da smo sve dogovorili i da ćeš se snaći, u svojoj radnoj sobi zaključivao je jednosatno davanje uputstava dadilji. Mira je klimnula.

- Sve sam shvatila. Imam jedno pitanje, ako nije problem.

- Reci.

- Šta je s njihovom majkom?

Goranu je na to pitanje redovito skakao tlak, pa ni ovaj put nije bilo izuzetak. Kroz zube je ispalio: - Nema je.

- Oprostite, nisam pitala zato što sam znatiželjna, ne tiče me se, nego samo za slučaj da ju djeca spomenu. Što ću im reći?

- Ništa, oni ne pitaju za mamu jer ju ne poznaju. Ako je to sve, slobodna si.

Šutke je, pognute glave, izašla iz sobe. Goran je bijesno lupio šakom o stol.

Dva dana nakon njegovog odlaska na put odjeknulo je zvono s ulaznih vrata. Jasna je otišla posjetiti kćerku u susjedno mjesto pa je Mira otvorila. Na vratima je stajala ušminkana crvenokosa žena od tridesetak godina i zbunjeno gledala u Miru.

- Tko si ti?, pitala je nadmeno.

- Ja sam dadilja. A vi ste?

- Ja sam Ivona Latković, Goranova supruga i majka djece kojoj si ti navodno dadilja. Gdje su oni?

Mira je zbunjena stajala na vratima dok je crvenokosa nije odgurnula i odlučno prošla pored nje ravno u dnevni boravak.

- Dovedi ih, dobacila joj je preko ramena.

Mira je i dalje zbunjeno stajala nesigurna što da radi. Gospodin je jasno rekao da majke nema, a ova žena... Pozvala je čuvara.

- Zašto ste pustili ovu gospođu?, tiho ga je pitala.

- Rekla je da je supruga, pokazala mi je osobnu, nisam imao razloga da je ne pustim, mladi dečko je slegnuo ramenima.

- Nešto ipak nije u redu. Nazovite gospođu Jasnu, molim vas. Odmah.

Jasna se javila nakon trećeg zvona i kad je čula tko je došao, naredila je čuvaru da ženu odmah izbaci van.

- Gdje je ona?, pitao je Miru.

- U boravku.

Potrčao je tamo, ali je boravak bio prazan.

- Nije ovdje, doviknuo je. Mira se ukočila, a onda je pojurila stepenicama do dječje sobe. Tamo je zatekla uplakanu Unu, no Marka nije bilo nigdje niti ga je čula. Kleknula je pred djevojčicu i zagrlila je.

- Zlato, šta je bilo? Gdje je Marko?

- Ona zla teta... ona zla..., grcala je u suzama.

- Smiri se, dušo. Šta je bilo?

- Ona ga je ukrala, jedva je izgovorila i nastavila jecati.

***

Još jedno poglavlje da vam bar malo skrene misli s ponedjeljka, znamo svi zakaj ga mrzimo