Ova prašina ju je izluđivala. Usisavač je stalno radio jer u kuhinju u kojoj je pekla kolače nije smjelo uletjeti niti zrnce. A na susjednoj kući, koja je nedavno prodana, radovi su trajali i trajali. Kad je jednog mršavog znojnog čovjeka, koji je drugima izdavao naredbe, pitala do kada, samo je odbrusio: Kolko treba, vidiš da se radi.

- Hoću razgovarati s gazdom, bijesno mu je odgovorila.

- A oću i ja, al ga nema.

U tom trenutku uši joj je proparao odvratni zvuk nekakve brusilice kojom su rezali kamene ploče, a u zrak se podigao još jedan apokaliptični oblak prašine.

Bijesno je frknula i uletjela u kuću. Njezina prijateljica i suradnica Lidija nemoćno je uzdahnula i zavrtjela glavom.

- Propast će nam posao ako ljudi vide ovo.

- Znam, šta da radim?

- Da im dostavljamo dok ne prestane gradnja?, predložila je Lidija.

- Jednostavnije i brže će mi biti da ubijem novog gazdu, zakopam ga pod te ploče, a radnici će se onda pokupiti jer im neće imati tko platiti.

Lidija je pogledala kroz prozor.

- Pa, imaš priliku, mislim ubiti gazdu, vidim nekakav bijesni auto da se parkira pred kućom.

Napokon!, vrisnula je i izjurila van. Zaletjela se prema autu iz kojeg je izlazilo lijepo visoko muško tijelo u finom sivom odijelu. Podigla je od bijesa iskrivljeno lice...

- TI!!!, istodobno su povikali, šokiranih pogleda uprtih jedno u drugo.

***

Nova priča, ovoga puta s više romantike i manje kriminala nego u prethodnima. S ovom neću moći biti redovita kao do sada, znate i sami - Božić, kolači... Pomalo postajem kao moja glavna junakinja - ne smije ni zrnce prašine u kuhinju.

Napomena: ne dostavljam! ;)