Maturirala je kao najbolja u školi, a na željeni faks upisala se bez problema. Život kod bake bio je kao u raju - bez stresova, gnjavaže, silnih ispitivanja kamo ide i kad se vraća. Prvi put u životu mogla je živjeti kao i većina ljudi njezine generacije, mogla je izlaziti, oblačiti se kao i sve druge cure, raditi sve što rade druge cure njene dobi. A nije radila ništa od toga.

Dane je provodila u sobi uz knjigu, muziku i internet, sjedila bi s bakom na terasi ili gledala s njom neki film. Svako malo bi zbog nečega zaplakala, bilo je dovoljno da pročita nešto tužno ili da je netko krivo pogleda, bila je toliko osjetljiva da je već i samoj sebi išla na živce. Uz to je smršavila i jela je samo kad bi ju baka uporno tjerala na to, iako se baka trudila da joj sprema ono što najviše voli. Jednog dana baki je dojadilo: - Marina, dođi da popričamo, strogo ju je pozvala.

Marina je znala da sad slijedi predavanje - baka nije bila cijepljena od toga, ali su njezina predavanja bila mudra i uvijek za dobrobit njene unuke.

- Do kada se misliš uništavati?, ispalila je baka kad su sjele na terasu.

- Ne uništavam se.

- Uništavaš se. Ne jedeš kako treba, ne izlaziš, nisi htjela niti na more, ne zoveš prijateljice. Do kad tako?

- Ne da mi se.

- Znam, ali ne možeš provoditi ljeto s nosom u knjizi.

- Bako, molim te, ne osjećam se dobro.

- U redu, onda idemo doktoru.

- Ma ne, ne trebam doktoru.

- Marina, ili idemo doktoru ili ćeš mi sada odmah dokazati da ti nije ništa, baka je stvarno bila odlučna. I ljuta.

A Marina se, kao i stotinu puta do sada, rasplakala. Baka je skupila oči i zagledala se u nju.

- Da nisi trudna?

- Molim?

- Kad si imala zadnju mjesečnicu?

Marina je zinula, pokušala se prisjetiti kad je to bilo i naglo problijedila.

- Bako..., zajecala je.

- Aha, idemo doktoru, klimnula je baka, uzela telefon i naručila je na pregled istog popodneva.

Nekoliko sati kasnije šokirano je slušala doktora kako je trudna oko dva i pol mjeseca, kako je za sada sve u redu, da samo mora paziti na prehranu, piti vitamine i čuvati se stresa. Baka joj je ohrabrujuće stisnula ruku, zahvalila doktoru i povela je van. Marina je hodala kao robot, potpuno nesvjesna bilo čega oko sebe.

Svratile su u apoteku po sve ono što je doktor preporučio, kod kuće si napravile svježi sok i sjele opet na terasu.

- A sad ćemo razgovarati, čvrstim je glasom započela baka. - Nema više cmizdrenja, vrijeme je da se počneš ponašati kao odrasla osoba. Što misliš napraviti?

- Ne znam, slegnula je ramenima. - Sve mi je ovo šok.

- Marina, trudnoća je logična posljedica izvjesnih radnji. Očito je da niste pazili. Kad ćeš mu javiti?

Stresla se i zgroženo pogledala baku: - Ne, ne, neću mu javiti.

- Zašto?!

- Prošli vikend se oženio, prošaptala je i spustila pogled.

- I ti misliš da zato nema pravo znati da će dobiti dijete?

- Jel ti mene čuješ?! Oženio se!!!, Marina je počela vikati.

Baka se nasmiješila: - Dobro, vidim da u mojoj Mrkvici još ima života. Bolje da vičeš nego da cmizdriš.

Pogledala je baku koja ju je tako jednostavno prodrmala.

- Neću mu javiti, nismo se čuli od onog dana kad sam došla k tebi. I ne želim se nikad više čuti ni vidjeti s njim.

- O, želiš, želiš, ali si povrijeđena, hladno joj je uzvratila baka. - Samo, sad moraš misliti i na trudnoću. Mislim da je kasno za abortus, a ja ga, iskreno, ne bih niti podržala.

- Ne, neću na abortus. Smislit ću nešto.

- Smislit ćemo zajedno, potapšala ju je baka po ruci.

***

Inge se polako spremala, otvorila je svoj sef i pažljivo birala nakit za večerašnji prijem. Znala je da će opet kasniti, ali uživala je u teatralnom ulasku kad su svi već tamo, samo kako bi joj se divili dok ponosno hoda ruku pod ruku sa svojim mladim suprugom. O da, bila je itekako ponosna na Tomislava, još prije nekoliko mjeseci nije mogla niti sanjati da će joj otac pronaći tako atraktivnog muža. Još ga, doduše, nije isprobala u krevetu, no vjerovala je kako je to samo pitanje dana, neće joj moći dugo odolijevati kao što joj nisu odoljeli niti mnogi prije njega. Uostalom, mlad je i zdrav, treba seks, puno seksa, a sudeći po kondiciji sigurno je dobar u krevetu. Pokorit će ona tog ledenog boga, obećala si je i nasmiješila se samoj sebi u ogledalu.

Tomislav je zakopčao manžete, vratio na ruku svog Patek Philippea, zavezao kravatu, navukao sako i posegnuo za konjakom. Strpljenje mu je bilo na rubu. Inge je opet otezala sa spremanjem, na svako službeno pojavljivanje su kasnili zbog nje. Odlučio je da je večeras čeka zadnji put. Ubuduće, ne bude li spremna na vrijeme, on odlazi sam, a ona neka onda radi predstavu bez njega i neka objašnjava zašto nisu došli zajedno.

Vjenčanje desetljeća, kako su ga prozvali mediji, održano je prošli vikend. Prošao je kroz tu predstavu kao da je netko drugi, pravoga sebe duboko je zakopao dan nakon što je stari Haller objavio njihove zaruke. Onog trenutka kad je nazvao Marinu i kad mu je rekla da je više ne zove zaledio je srce i sam se sebi zakleo da ga nikada više neće otopiti. Ni za koga! Djece neće imati jer Inge neće taknuti, nikada, ma koliko mu se nametala. Šetkala je ovih tjedan dana pred njim u seksi rublju, zavodljivo njihala kukovima, požudno ga gledala i usput dodirivala, nekoliko puta mu je ušla i u krevet kad je spavao..., ali ništa. Niti jedne sekunde Tomislav nije osjetio niti trunku požude prema vlastitoj ženi, niti jednom mu se nije digao na nju. Doživljavao ju je kao lutku iz izloga, nešto hladno što tu stoji kako bi trgovac mogao pokazati svoju robu. Taj brak bio je „roba" koju su uspješno prodavali javnosti i poslovnim partnerima.

Začuo je njezine korake i okrenuo se. Izgledala je savršeno u dugoj tirkiznoj haljini golih leđa, koja joj je diskretno isticala obline, sa savršenom šminkom i frizurom i s nakitom koji je vrijedio kao ova vila u kojoj stanuju. Gledala ga je očekujući komplimente.

- Kasniš, hladno joj je rekao, pridržao joj ogrtač i otvorio vrata.

- Oprosti, dragi, zaprela je mazno i pogledala ga. - Znaš kako je, žene...

- Ovo je zadnji put da sam te čekao. Ubuduće ako nisi spremna na vrijeme odlazim sam, a ti radi što te volja, presjekao je njezino prenemaganje.

- I kako ćeš ljudima objašnjavati što stižeš bez mene?

- Neću im ja ništa objašnjavati, ti ćeš.

- Bit ćemo meta svih mogućih tračeva.

- Nije moj problem, slegnuo je ramenima i zagledao se kroz prozor limuzine.

Haller i Tomislavov otac stajali su nedaleko od ulaza i tiho nešto pričali. Kad su Inge i Tomislav ušli, otac ga je ljutito pogledao i promrsio kroz zube: - Opet kasniš!

Tomislav je cinično podigao obrve: - Da, i?

- Tomislave, ne ljuti me. Znaš da ovakvo ponašanje nije dobro za posao. Već se počinje pričati kako je nasljednik neozbiljan i nezainteresiran, siktao je otac.

- Ako me zbog kašnjenja na glupi prijem proglase neozbiljnim, neka. A da sam iskreno nezainteresiran za ovakve cirkuse, to je točno, tiho mu je odgovorio Tomislav.

- No, no, ljudi, čemu takvi izrazi lica, ubacio se Haller. - Dođi Tomislave da te upoznam s nekim poslovnim partnerima koje još nisi susreo.

- Vrlo rado. Ti se, oče, pobrini za svoju snahu, pravi joj društvo da ne ispadne kako si nezainteresiran, otrovno je prišapnuo ocu i otišao za Hallerom odigrati još jedan čin.

***

Šest mjeseci kasnije

- Bakoooo! Bakoooo!, povikala je usred noći, nakon što ju je probudio oštar bol.

- Šta je bilo?, baka je panično otvorila vrata. U zadnja dva mjeseca obje su spavale u prizemlju, kuća je imala dovoljno soba, a baka je htjela da joj unuka bude blizu i da s tim trbuhom ne hoda po stepenicama jer „nikad dovoljno opreza".

- Počelo je, zastenjala je.

- Dobro, smiri se, nećeš roditi za pet minuta. Zovem hitnu, ti se za to vrijeme spremi, mirnim glasom joj je odgovorila baka. Krenula je iz sobe, onda se naglo okrenula prema unuci: - Koliki su razmaci?

- Nez... ne znam.

- Pa izmjeri, zaboga, moram reći doktorima, baka joj je uzvratila. Iako je i sama bila zabrinuta, s Marinom je sada morala oštro, inače bi se potpuno pogubila u svojoj panici.

Dok je čekala da se njezina unuka pribere, otvorila je ormar i pripremila joj odjeću. Torba za rodilište već je mjesec dana bila spakirana i stajala je na komodi pored vrata.

- Šest minuta, oglasila se Marina kad je prestala stenjati.

- Dobro, sad ću ih zvati, klimnula je baka. - Idi se spremiti.

Ambulantna kola došla su za dvadeset minuta, a mlada trudnica je već bila dobro preznojena. Koliko god čitala i slušala o porodu, nije očekivala tolike bolove, bilo je to nešto najgore ikada. Odahnula je kad je napokon ugledala ljude u bijelim kutama na vratima rodilišta. Baka im je smireno rekla stanje i pružila papire.

- U redu, gospođo, raskomotite se, ovo će potrajati.

Marina je razrogačila oči. - Koliko će potrajati?

- Ovo vam je prvi porod, oni obično traju duže, a niti trudovi vam još nisu učestali, odgovorila joj je jedna starija sestra. Tek što je završila, Marina se opet zgrčila i primila za trbuh.

- O Bože, boliiiiii, zavapila je.

- Mora boljeti, tako je to oduvijek. Duboko dišite i smirite se, mirno je govorila sestra. Baka joj je prišla, stisnula joj ruku i rekla: - Ne misli na bol, misli na to kako ćeš uskoro ugledati svoju bebu.

To uskoro se protegnulo na sedam sati, sedam najduljih sati u njenom životu. Na trenutke je mislila da će se onesvijestiti, a prisebnom ju je držala samo jedna misao: beba, moja beba. Moj Mario! Izabrala je to ime čim su joj na ultrazvuku rekli da nosi dječaka. Nije ga izabrala zbog nekoga konkretnog, jednostavno joj se sviđalo to ime i baš joj je „Marina i Mario" lijepo zvučalo zajedno. Kad je već pomislila da više neće moći izdržati, rekli su joj da je vrijeme, ispaljivali su upute da tiska, pa da prestane, pa da diše... Kroz maglu je slušala i radila što traže, a onda ju je osvijestio njegov prvi plač, najljepši zvuk koji je ikada čula.

- Evo, gotovo, rekao je doktor.

- Dajte mi bebu, prostenjala je.

- Strpite se, mama, moramo ga očistiti, izvagati i pregledati.

- Jel sve u redu? Jel dobro?, počinjala je paničariti.

- Sve je u redu, standardna procedura, rekla je sestra i nekamo odnijela Maria.

***

Tomislav je zatresao glavom da je razbistri i posegnuo za čašom. Danas je bio sav napet, ništa mu nije išlo od ruke, srce mu je nekako čudno lupalo i stalno mu se u misli vraćao njezin lik. Gdje je? Što radi? Je li se riješila torture svojih staraca? Pokušao ju je pronaći na društvenim mrežama, ali je nigdje nije bilo, očito je jedna od milijun mladih cura koje uopće ne drže do toga. Njene malobrojne fotke i neke na kojima su zajedno prekopirao je na jedan stick i na CD i još ih je isprintao te sve spremio u svoj osobni sef. Danas je imao jaku potrebu pogledati ih, ali se suzdržavao. Samo će ga još više boljeti.

Opet si je natočio čašu, otkazao popodnevne sastanke i poslao poruku Rini da za pola sata dođe do stana kojeg je, pod imenom svog prijatelja, unajmio upravo za takve susrete. Trebao mu je žestoki seks da izbaci iz sebe ovo čudno raspoloženje, a Rina je bila idealna. Nikad nije ništa pitala, došla bi kad se dogovore, odradila sve što od nje traži i za to uzela bogatu nagradu. Jedino mu je još na početku rekla da je ne zanimaju nikakve sado-mazo igrice i da ih ne prihvaća, sve drugo je dopušteno.

Dok je on ševio svoju plaćenu ljubavnicu, Marina je tristotinjak kilometara južnije na svijet donijela plod jednog drugačijeg seksa. Tada, tog proljeća, Tomislav je prvi i posljednji put vodio ljubav, samo tada je jednoj ženi u krevetu dao cijelog sebe. Otad nadalje sve je bilo samo obično pražnjenje i izbacivanje frustracija. Ubrzao je udare u ovo tijelo ispod sebe i svršio drugi puta te večeri, očajnički tražeći olakšanje. Nije ga našao. Ne večeras.

***

Huh, između svega drugoga nekako se rodilo i ovo poglavlje, nije mu trebalo baš sedam sati kao Mariu, ali mu je ipak trebalo... Uživajte!