Tomislav je bijesan izjurio iz sale, potrčao niz stepenice i začas bio na ulici. Zgadila mu se ta golema blještava zgrada koja je bila napravljena da pokazuje moć Hallerovog koncerna, zgadili su mu se svi ti hladni ljudi koji samo pričaju o eurima, kvadratima, rokovima i uvjetima. Nije više mogao vidjeti niti onu nametljivu Inge, tako izvještačenu i ispeglanu. Ona se sigurno ne bi oduševila izlaskom u običan kafić gdje nastupaju mladi jazz muzičari. Pozvao je taksi i dao mu adresu svog hotela. Otišao je u bar. Htio je biti sam, piti i ne razmišljati ni o čemu.

***

- Kava poslije?, stigla joj je Jasnina poruka dok su bile na zadnjem satu.

- Može.

- Oho, nemaš sudar?

- Pričat ćemo.

Čim su zasjele u kafić pored škole, Jasna je krenula: - I? Di ti je dragi? Zašto nemaš sudar? Šta se dogodilo?

- Daj, polakše malo, ko na saslušanju sam. Dragi je na putu, zato nemam sudar, ništa se drugo nije dogodilo.

- Di je na putu? Kad se vraća?

- Jasna, šta ti je? Ponašaš se ko najgori isljednik.

- Samo mi je žao vidjeti te tako pokislu. Ti si se, stara moja, ozbiljno zatelebala. Jel napokon pao prvi seks?

Marina je pocrvenila i spustila glavu.

- Ahaaaa, jeeee. Bravo stara, daj pet, ova je počela urlati ko luđakinja.

- Daj se malo stišaj, šta ti je? Ne moraju svi čuti, Marina je bila u panici.

- Pa nemaju oni pojma o čemu se radi, smiri se. I, kako je bilo?

- Super, najbolje na svijetu, stidljivo joj je priznala.

- A šta ti ja govorim?

- Nisam ja ti, ne mogu to samo tako.

Jasna se uvrijedila.

- Ne radim ja to samo tako.

- Oprosti, nisam ništa loše mislila. Ti znaš kakvi su moji, ne mogu izlaziti kao ti, ne mogu nekoga niti upoznati, da Tomislav nije bio uporan i čekao me pred školom...

- Pričaj, kako ste onda uopće uspjeli?

- Bila sam preko vikenda kod bake i natjerala me navečer na izlazak. Čak mi je zabranila da dođem do 11, rekla je da me neće pustiti u kuću ako se vratim tako rano, veselo je pogledala svoju prijateljicu i nacerila se.

- Ahhh, blažena baka, nasmijala se Jasna. - I kad si došla?

- Ovaj, ujutro.

- Opaaaa! To, sestro, Jasna je opet počela vrištati, a ljudi u kafiću su ih zabavljeno promatrali.

- Jasna, sramotiš me, stvarno, daj se malo skuliraj.

- Neću, napokon si postala žena, to je za proslaviti. Konobar!

Marina je nemoćno vrtjela glavom, ali se pritom i smiješila. Jasna je stvarno znala učiniti život zabavnim. Bila je vesela, nasmijana, brbljava i dobroćudna. Jedina je u razredu bila dovoljno strpljiva da održava prijateljstvo s Marinom koja nikad nije mogla na rođendan, u kino, na koncert... pa nije mogla niti njegovati tipična srednjoškolska prijateljstva.

- Dobro, daj mi sad reci šta ima kod tebe novoga? Samo mi nemoj reći da nema ništa.

- O da, ima. Idem u London!

- Moliiiim?! Kad? Kako? zašto?

- Aha, sad si ti nestrpljiva. Idem u London na faks, starci me šalju za burazom, znaš da je i on tamo već dvije godine.

- To je super, stvarno. Sretnice!

- Znam, nasmijala se Jasna. - Žao mi je što ne možeš i ti sa mnom.

- Ma ja ću biti sretna ako uspijem studirati i u Zagrebu.

- Naravno da ćeš studirati, najbolja si u razredu, ako ne i u cijeloj generaciji.

- Jesam, ali stara hoće da idem raditi.

- Marina!!!, Jasna je povikala, potpuno šokirana.

- Ma ne brini, neću, čim maturiram selim kod bake i živjet ću s njom.

- Vještice, samo me plašiš, a u stvari će ti život biti bajka. Imaš svog prekrasnog princa, živjet ćeš u onom dvorcu, jesti fine kolače...

Obadvije su se počele glasno cerekati. Život im se činio tako lijep.

***

Tomislavu se život činio kao noćna mora. Niti nakon petog viskija nije se opustio, i dalje je bio napet i ljut tako da je povremeno škripao zubima. Sjedio je uz šank i redao pred sobom prazne čaše dok mu se u glavi neprestano vrtio razgovor s ocem. Stari je uvijek bio strog i neumoljiv, ali dogovoreni brak je stvarno previše. Primijetio je kako ga tri cure koje su sjedile u separeu preko puta šanka otvoreno odmjeravaju, a jedna od njih, slatka brineta je podigla svoju čašu i nazdravila mu. Nazdravio je i on njoj i strusio još jedan viski. Brineta je ustala i sa čašom u ruci krenula prema njemu.

- Hallo, Ich bin Marta.

- Tomislav.

- Hrvatska? Bosna?, prešla je na hrvatski.

- Zagreb. A ti?

- Ja sam iz Čakovca. Pa šta radiš ovdje, Tomislave iz Zagreba?

- Ovdje sam poslovno. Ti?

- Radim, izlazim s prijateljicama... Hej, cureeee, zaderala se. - Naš dečko, pokazala je rukom na Tomislava. Ove su se nasmijale, podigle svoje čaše i nazdravile mu.

- Dođi sjedni s nama, pozvala ga je Marta.

- Drugi put, sad nisam dobro društvo.

- A jesi neki mrgud. Šta ti fali? Mlad si, zgodan si, u Beču si, vidim da imaš i love čim ovdje sjediš i piješ.

- Nekad to sve nije dovoljno, promrmljao je Tomislav, mahnuo konobaru da mu naplati i okrenuo se prema Marti: - Oprosti, stvarno nisam dobro društvo.

- Evo ti moj broj pa se javi kad ćeš biti bolje volje, ugurala mu je neki papirić u džep, pritom se mazno naslonila uz njega, pogledala ga u oči i nasmiješila se, a odnekud je baš u tom trenutku blicnulo.

- Šta je to bilo?, namrštio se Tomislav.

- Ma ništa, cure se zezaju.

Klimnuo je i otišao van. Nije više razmišljao o tom susretu.

***

- Izlaziš sa sobaricama, je li?!, bijesno ga je drugo jutro dočekao otac.

- Molim?, Tomislav ga je zbunjeno pogledao.

- Gledaj!, pokazao mu je fotku na laptopu. Na njoj su on i ona Marta od sinoć izgledali kao da će se svaki čas poljubiti, ona ga je gledala s obožavanjem, naslonjena na njega. Izgledali su kao zaljubljen par.

- Tata, ovo je neka spačka. Otkud ti uopće ta fotka?

- Jutros mi je poslala Inge, uz prilično otrovan komentar. Objasni šta je ovo!, otac je bio crven u licu od bijesa.

- Neka cura sinoć u baru mi se priljepila, otkačio sam ju.

- Baš se vidi kako si je otkačio.

- To je bilo u trenutku kad mi je davala broj, a neka njena frendica je slikala. Nego, otkud ti znaš da je ona sobarica?

- Sobarica je kod Hallerovih, eto otkud znam. Šta misliš kako se Inge osjećala kad je shvatila da ju je pobijedila sobarica?

- Zašto bi se Inge ticalo s kim sam ja?, sad je Tomislav bio ljut.

- Razgovarali smo jučer o tome...

- ...i ja sam ti rekao da ne dolazi u obzir.

- Dobro, ako je tako, onda se, sine moj, dalje snalaziš sam. Ovog trenutka si ostao bez posla, traži si u Zagrebu stan, a ključeve od auta ostavi kod moje tajnice.

Tomislav se šokirano zagledao u oca. Ovakvog ga još nije vidio.

- OK, ajmo se sad malo smiriti i reci mi šta se stvarno događa.

- Tomislave, ako se ne spojimo s Hallerom ostajemo bez svega. Praktički smo bankrotirali, ali se to još, na sreću, ne zna.

- A Haller to neće doznati kad se spojimo?, bio je ironičan.

- Zna on to i sada, ali je toliko jak da mu nije važno. Želi uglednu firmu u Hrvatskoj i želi zgodnog mladića za zeta. Sve to želi u paketu. Inge se sviđaš i ona nema ništa protiv, otac je nemoćno klonuo u fotelju.

- Sad mi još objasni kako smo, zaboga, bankrotirali?

- Previsoki troškovi, neke velike poslove nismo uspjeli naplatiti, nove velike poslove nismo uspjeli dobiti... Sve što sam imao sam stavio pod hipoteku u nadi da će nam krenuti na bolje.

- Šta, i našu obiteljsku kuću?

- Rekao sam sve, znači i kuće u Zagrebu i Opatiji i tvoj stan i poslovni prostor.

- I jedino rješenje za spas je da mene prodaš?

Tata ga je mrko pogledao.

- Šta dobivamo spajanjem s Hallerom?

- Dobivamo gotovo neograničeni izvor novca, a tržište nam postaje pola Evrope, svuda gdje Haller ima veze. I naravno, zadržavamo sve što imamo. Tvoja mama i sestra neće morati brinuti, stari je igrao na Tomislavovu ljubav prema obitelji.

- Hoćeš reći, tvoja žena i kćer neće morati brinuti, otrovno mu je uzvratio, ali se otac pravio da nije to čuo.

- Do večeras mi reci što si odlučio, u osam je prijem u Ritzu, Haller slavi 50 godina tvrtke i želi objaviti spajanje s nama i zaruke svoje kćeri.

Progutao je knedlu.

- Dobro, daj mi malo vremena da dođem k sebi. Javim ti se popodne.

- U redu, idemo sad na sastanak.

- Idi sam, meni treba zraka, odvratio mu je Tomislav i izjurio van.

***

- Odi, idemo sjesti u park, povukla ju je Jasna za ruku kad su izašle iz škole.

- OK, mogu pola sata. Ali zašto park? Ti si uvijek bila za kafiće.

- Ne, idemo u park za promjenu.

Sjele su na jednu udaljenu klupu okruženu visokim grmljem. Marini je bilo čudno ponašanje njene frendice, ali je čekala da joj sama počne priču.

- Ovaj, moram te nešto pitati. Kako se preziva taj tvoj Tomislav?

- Majer. Zašto?

- Dobro, nemoj sad poludjeti i molim te da ne ubiješ glasnika.

- Jasna, plašiš me.

Jasna je izvadila svoj mobitel, otvorila Internet i pružila joj ga. Na fotografiji je bio njen Tomislav dok je ruku držao oko struka lijepe plavuše u svečanoj zlatnoj haljini. Plavuša se sretno smiješila i gledala ravno u objektiv, a Tomislav je imao leden pogled i gledao je nekamo iza fotografa. Dobro, to je možda neki službeni prijem, morao se pojaviti, možda je ta cura poslovni partner, pomislila je Marina dok nije skrolala do naslova: „Zaruke desetljeća! Novi zlatni par na europskoj sceni" Problijedila je i jedva se prisilila da nastavi čitati tekst:

„Pripadnik zlatne zagrebačke mladeži Tomislav Majer sinoć se u bečkom hotelu Ritz-Carlton zaručio s nasljednicom austrijsko-njemačkog koncerna Haller. Maximilian Haller, otac zaručnice, objavio je kako su ove zaruke ujedno i početak spajanja kompanija Haller i Majer čime nastaje jedna od najvećih arhitektonsko-građevinskih tvrtki u ovom dijelu Evrope. Zaručnica Inge Haller, koja je blistala u dizajnerskoj zlatnoj haljini, izjavila je kako su ona i Tomislav mjesecima u sretnoj vezi te da će vjenčanje biti održano najkasnije za dva mjeseca. Na pitanje je li trudna nije odgovorila, samo se tajanstveno nasmiješila. Tomislav Majer odbio je dati izjavu, a odmah poslije objave zaruka nestao je iz svečano ukrašene sale hotela Ritz."

Marini je mobitel ispao iz ruke, zamaglilo joj se pred očima i da nije sjedila sigurno bi pala. Jasna ju je zagrlila i mazila po kosi, nije se usudila ništa govoriti. Vidjela je da joj se prijateljica raspada. Ostale su tako najmanje pola sata, dok se Marina nije prestala tresti. U tom trenutku zazvonio je njen mobitel. Javila se ne gledajući tko zove.

- Marina?, promukli muški glas proparao joj je uho.

- Da?

- Oprosti mi, ljubavi, oprosti, nisam imao izbora. Ja..., zastao je, učinilo joj se da plače.

- Ne zovi me više, prošaptala je i prekinula poziv.

Jasna ju je upitno gledala.

- To je bio on?

Klimnula je.

- I šta sad hoće?, bijesno je pitala Jasna.

- Kaže da nije imao izbora i da mu oprostim.

- Da, sigurno, prisilila ga je na seks i da joj napravi dijete, i dalje je bjesnila Jasna. Onda je udahnula i nastavila mirnijim tonom: - Gledaj, znam da te sada boli, ali proći će. Uostalom, tko kaže da prva ljubav mora biti i jedina.

- Ne mogu sad o tome, tiho je procijedila Marina. - Idem doma.

- Ne možeš doma. Šta ćeš im reći kad te vide ovakvu?

Slegnula je ramenima. Jasna je bila u pravu. Starci bi odmah shvatili da se nešto dogodilo, nije bila baš tako dobra glumica, i beskonačno bi je davili. Tko zna što bi joj sve mogli priuštiti?

- Imaš pravo, ne mogu. Idem do bake, ionako ću živjeti s njom. Mogu početi odmah, uzdahnula je.

- Dobro, pozvat ću ti taksi, nisi u stanju ići tramvajem. Imaš love?

Odmahnula je glavom.

- OK, posudit ću ti pa mi vratiš kad stigneš. U stvari, idem s tobom, neću te pustiti samu.

***

Tomislav je već drugi dan bio zatvoren u svojoj hotelskoj sobi, a jedino društvo bila mu je sada prazna boca konjaka. Otišao bi po još jednu, ali nije mogao i nije želio ustati. Poželio je da sve što mu se izdogađalo u zadnjih 48 sati bude samo jedna teška noćna mora. Ali, na žalost, to je bila njegova stvarnost. Zaručili su ga s curom koja mu je išla na živce, djevojka koju je volio doznala je to na najokrutniji način, a svi njegovi snovi o sretnoj budućnosti su nestali.

U ovoj budućnosti bit će oženjen s nekim koga ne voli niti ne želi, pregovarat će o velikim poslovima umjesto da smišlja projekte što je najviše volio i za što se školovao, bit će bolesno bogat ali prazan... I sve to zato što njegov otac nije znao na vrijeme zauzdati svoje ambicije i mislio je da je najpametniji biznismen. Da su u pitanju bili samo njih dvojica, Tomislav bi hladno odbacio ideju o ženidbi, stari je zaslužio da ostane bez svega, a on bi se snašao. Ali, nije mogao to učiniti mami i sestri. Mama ga je cijeli život podržavala i razumjela, sto puta se svađala s ocem kad ga je ovaj suviše forsirao. Sestra je bila naivna umjetnička duša koja se u stvarnom svijetu uopće nije snalazila, nju su jedino zanimali njezini kistovi i platna. Treba joj bogatstvo da bi mogla u miru razvijati svoj talent. Kako je alkohol hlapio iz njega, tako je Tomislav bio u stanju hladnije razmišljati. I donio je odluke.

***

Još jedno poglavlje dok se nisam do kraja bacila u blagdansku priču. Ako uspijem, izbacit ću za koji dan još jedno i onda redovito nastavljam čim prođe ova ludnica.

Hvala vam što čitate, votate i komentirate, divni ste