- Stari, idemo u klub?, pitao ga je Danijel.

- Ne danas, umoran sam.

- Otkad si ti to umoran za provod?, čudio se ovaj.

Slegnuo je ramenima, a Danijel ga je fiksirao pogledom.

- Jel to neka pokorila ovog Casanovu?

- Šta te briga.

- Dečki, riješili smo se konkurencije, veselo je uzviknuo Danijel i podigao kriglu s pivom.

- U to ime...

Tomislav je samo odmahivao glavom, smijao bi se i on, ali je shvatio da je povrijedio Marinu i nije mu bilo do smijeha. Izvukao je iz džepa stotku i bacio je na stol.

- A ne, nosi tu lovu, mi častimo, riješili smo te se, povikao je Danijel dok mu je gurao novčanicu natrag u džep.

Na izlazu iz kafića sudario se s dvije cure koje su, potpuno upakirane za večernji izlazak, brbljale dok su ulazile. Jedna od njih mu se učinila poznatom, ali nije se time puno zamarao. Ona je njega dobro odmjerila od glave do pete, a oči su joj zadovoljno zasjale. Koketno mu se nasmiješila i stala ispred njega.

- Pa zdravo, lijepo te opet vidjeti, mazno je govorila dok mu je u nos udarao njezin jak parfem.

- Oprosti, žurim, hladno je odgovorio i pokušao je obići.

- Prošli put nisi žurio, nastavila je.

- Zamijenila si me s nekim, sad je već postajao ljut. Nema pojma tko je ona, možda je i bio s njom, ali je sigurno bio pijan i sigurno to nije bilo nedavno.

Uspio je doći do vrata dok je ona nadureno gledala u njegova leđa.

Da nije imao Marinu, možda bi i zastao, bila je visoka, vitka, zgodna plavuša, s takvima je proteklih godina redovito odlazio u mrak. Ali sad mu nije bila zanimljiva, još je bio pod dojmom prošle noći. Čim je pomislio na to, digao mu se. Krenuo je kući pa pod tuš, raditi ono što nije radio otkad je imao petnaest.

***

Vratili su se u Zagreb tek u subotu. Bilo je to groznih šest dana u kojima je morala raditi najgrublje i najprljavije poslove po onoj staroj zapuštenoj kući. Mama je po svaku cijenu htjela pokazati selu kako su oni fina obitelj i kako je ona marljiva i uredna žena pa je nemilosrdno tjerala i Marinu. Sve u kući su oprale, pola toga pobacale, poglancale onaj pohabani namještaj, oribale sve podove. Nikad se još nije tako naradila, ali još gore bilo je stalno kvocanje njene mame kako je dobro da to sve nauči jer će se nakon te beskorisne škole u koju ide ionako moći zaposliti samo kao čistačica. Čak ju je planirala ubaciti u hotel u kojem je i sama radila, za sada preko ljeta, a ako se pokaže dobra, možda i ostane. Marinu je pokosio očaj. U subotu, kad je stigla kući, nije više bilo ni traga one vesele i nasmiješene cure od prethodnog vikenda. Bila je blijeda, s podočnjacima i usnama čvrsto stisnutima u grču.

Svih tih dana mučio ju je onaj njegov grub odgovor. Mora ići? Kamo? Sigurno je bio s nekom curom. Je li mu ona samo igračka, možda skuplja trofeje pa je sada i njezino ime na polici pod rubrikom „djevice"? Bila je uvjerena kako ju je zaboravio i krenuo dalje, zašto bi se uostalom takav tip gnjavio s naivnom klinkom koja živi kao u zatvoru. Od one poruke nije mu se javljala, ali se nije javio niti on njoj. Ma da, zaboravio ju je, stoposto. Potonula je u još dublji očaj, jedva se suzdržavala od plača, ali nije smjela pred starcima.

Ovaj tjedan joj je bio baš paklen - izgubljena ljubav, težak rad i nemogući starci. Sada je definitivno shvatila da joj oni neće dopustiti da studira, a silno je htjela postati psiholog, htjela je pomagati mladima poput nje da se nose s problemima s kakvima se ona morala nositi. Shvatila je da će zaglaviti u istom hotelu gdje joj radi mama i čistiti tuđe smeće ako nešto ne poduzme pa je odlučila već sutra se izvući i otići do bake. Mora se spasiti. Mora!

Ujutro poslije doručka rekla im je kako su joj kod bake ostale knjige koje joj trebaju za školu. Mama ju je ljutito odmjerila, najradije ju ne bi pustila, ali kad je već dogurala dovde, nek završi tu školu, bila bi sramota da je ne završi. Nije voljela da se Marina druži s bakom, ta bi joj žena mogla uliti u glavu čudne ideje. Ana nije voljela vlastitu majku otkad se rastala od njenog oca i udala za onog uobraženog slastičara. Njoj je bilo nezamislivo da se žena rastane od muža, pa šta ako ju je koji put udario, ni prvi ni zadnji. Rastava je u njezinom izmišljenom svijetu bila velika sramota.

Vera i njezin drugi muž, dok je bio živ, isto su tako teško prihvaćali Anu i Petra, bili su im odbojni sa svojim idejama, stavovima, ponašanjem, a ponajviše s odnosom prema jedinoj kćeri. Prisiljavali su se održavati kontakt samo zbog Marine. Ništa se nije promijenilo niti kad je Vinko umro, Ana i Petar nikad nisu spontano došli k Veri ili je pozvali k sebi. Vera se prisiljavala povremeno ih nazvati i pozvati na ručak, opet samo zbog Marine. Zazvonio joj je telefon.

- Bako, moram doći do tebe po knjige, trebaju mi za sutra.

- Dođi onda i na ručak da ne jedem sama.

Dva sata kasnije bila je u toplom zagrljaju te divne žene i tresla se od plača. Kad ju je baka upitala kako je bilo, sav očaj proteklog tjedna provalio je iz nje i nije mogla zaustaviti suze.

- Dušo, daj se smiri, polako, sjedni pa ćeš mi sve ispričati.

Ispričala joj je, a onda ju molećivo pogledala: - Jesi li ozbiljno mislila da mogu doći k tebi kad završim školu?

- Svakako, jedva čekam da dođeš.

- Bojala sam se da ću ih time jako povrijediti, ali...

- ...oni povrjeđuju tebe, nastavila je baka. - Mlada si i moraš živjeti najbolje što možeš. Ako želiš studirati, znaš da ja imam dovoljno novaca i da ti neće ništa nedostajati. Uostalom, sve što ja imam će ionako biti tvoje.

- Ali bako...

- Nema ali. Vinko je ovo ostavio meni, uostalom zajedno smo to stekli, njegovi sinovi dobili su dovoljno i zadovoljni su. Nego, mogle bi još nekoga pozvati na ručak, šta misliš?, baka ju je vragolasto pogledala.

- Ne, mislim da smo prekinuli.

- Misliš?

- Da, nije mi se javio šest dana.

- A ti njemu?

- Nisam, povrijedio me je.

- Kako?

- Pa, dopisivali smo se i kad sam rekla da ne znam kad se vraćam samo je napisao OK i da žuri. Htio me se riješiti.

- A ti ne znaš zašto.

- Vjerojatno je bio s nekom curom.

- A možda je bio s prijateljima pa su ga zezali, možda je bio u bolnici s mamom, možda je vozio pa ga je zaustavila policija... Ima tisuće možda. Kakva si ti to mimoza?

- Šta da radim?

- Javi mu se, kratko je baka zaključila razgovor.

Marina je dugo sjedila na krevetu u svojoj sobi i smišljala što će mu reći. Onda je progutala ponos i napisala: „Vratila sam se. Kod bake sam". Sekundu kasnije zazvonio joj je mob.

- Hej, malena, drago mi je da si stigla, začula je voljeni glas.

- Hej i tebi. Šta radiš?

- Za kompom sam. A ti?

- Došla sam po knjige. Baka te zove na ručak ako si za.

- Ne mogu, moram do staraca. Nedjeljni ručkovi su zakon i ne smijem ih propustiti. Mama bi mi oprostila nedolazak samo ako sam na drugom kontinentu. Možemo se vidjeti popodne?

- Ne, moram doma.

- Uh, zaboravio sam. Pa kad onda?

Tužno je uzdahnula: - Sutra je škola ujutro, završavam u jedan, mogla bih ukrasti dva sata s tobom, oni se s posla ne vraćaju do tri.

- Ne mogu, nažalost, znaš da sam počeo raditi.

Oboje su zašutjeli, svjesni da sad počinje ono čega su se najviše bojali.

- Čujemo se, može?, prvi je prekinuo šutnju.

- Može, javi se, prošaptala je i prekinula.

Tužna se spustila natrag u kuhinju.

- Ne dolazi, mora na ručak kod svojih, tiho je rekla dok se bezvoljno spuštala na stolac.

- Dobar dečko, poštuje obitelj, prokomentirala je baka. - I? Jeste se pomirili?

Nasmijala se. - Možda, zvučao je kao i uvijek.

- Rekla sam ti. Ne smiješ reagirati na prvu loptu.

- Naučila sam, nasmiješila se.

- Nego, koliko je još do mature?

- Mjesec dana. Jedva čekam, skočila je i zagrlila baku.

***

Pekla ga je savjest jer joj cijeli tjedan nije poslao niti jednu poruku. Jednostavno nije stigao. Otac mu je natovario jako puno posla, htio je da sin što prije uđe u sve pore njihove firme. Utrčao je baš u fazu kad su za velikog stranog investitora ugovarali projekt šoping centra, a njegov tata je vjerovao kako će najbrže naučiti ako ga baci u vatru. I tako je Tomislav dolazio navečer u stan potpuno premoren, istuširao bi se i bacio na krevet. Nije se cijeli tjedan vidio niti s dečkima. Ma nije vidio ni samog sebe koliko je bio u gužvi.

Jedva je čekao ponedjeljak kad joj je škola popodne, veselio se da će je moći vidjeti navečer, kad završava. Stan mu je bio u blizini njezine škole, mogli bi čak na brzinu...

U nedjelju, poslije obiteljskog ručka, tata ga je pozvao u radnu sobu: - Sutra putujemo u Beč, moramo s Hallerom finiširati dogovor.

- Koliko ostajemo?

- Tjedan dana najmanje, vjerojatno i dva.

- Imam sutra nešto za obaviti, mogu li doći dan kasnije?

- Ni slučajno, očekuju nas zajedno i žele upoznati mog nasljednika. Moraju vidjeti da smo ozbiljni i pouzdani, puno toga ovisi o tim razgovorima.

- Znam, ali...

- Tomislave, sad si zaposlen čovjek i moj nasljednik, preuzet ćeš firmu, na toj poziciji nema mjesta za mladenačke gluposti. Idemo ujutro u sedam, kraj priče.

Ljutito je izašao iz radne sobe i otišao ravno do svog auta. Nije se niti pozdravio s mamom i sestrom, nije mu bilo ni do čega. Da, volio je arhitekturu, da, želio je raditi s ocem u firmi i da, htio ju je još razvijati i postati najbolji, ali zaboga, htio je i komadić privatnog života. Nazvao je Marinu.

- Hej, jesi još kod bake?

- Da, ali baš krećem kući.

- Moram te vidjeti. Doći ću po tebe i odvesti te, može?

- Super. Čekam te.

Stigao je za deset minuta i potrubio. Utrčala je u auto i bacila mu se u zagrljaj.

- Nemaš pojma koliko si mi falio. Jedva čekam drugi tjedan.

- Ovaj, o tome sam i htio pričati s tobom. Nećemo se vidjeti.

- Za... zašto?

- Moram na službeni put, ostajem najmanje tjedan dana.

Brzo je zatreptala, nastojeći spriječiti suze koje su prijetile da će se izliti. Opet bez njega!

- Moramo izdržati do mature, onda selim baki.

- Bravo, to ti je najbolja odluka, čvrsto ju je zagrlio i strastveno poljubio.

***

Već su ga četiri dana izluđivali beskrajnim sastancima, službenim ručkovima i obaveznim večerama. Raspored je bio takav da doslovce nije imao niti jednu sekundu slobodno, pitao se kako uopće stigne do WC-a. Tlak mu je dodatno dizala Hallerova kći koja je neprestano bila u njegovoj blizini, stalno mu nešto šaputala na uho, dodirivala ga po ruci, naslanjala se na njega, lijepila se uz njega na svakoj večeri. Dobro, bila je zgodna, njegovana i bogata i bila je očito zagrijana za njega, ali ga nije zanimala. Još mu je pred očima bilo nasmijano lice njegove Marine. Jedva je čekao da je opet vidi.

- Tomislave, pričekaj trenutak, pozvao ga je otac kad su završavali još jedan zamoran sastanak.

- Reci, umorno je uzdahnuo i sjeo natrag za konferencijski stol.

- Kako ti se sviđa Inge?

- Molim? Zašto me to pitaš?

- Otac sam ti. Kako ti se sviđa?

- Misliš kao djevojka?

- Sigurno ne kao dečko, odbrusio mu je otac.

- Ako imaš neke planove, odustani, nisam zainteresiran.

- Zašto? Cura je lijepa, mlada, obrazovana, bili bi divan par, a nama bi to puno značilo za posao.

- I šta, sad bi ja trebao biti s nekom zbog posla?, zgroženo je pitao Tomislav.

- Max i ja smo razgovarali o tome da bismo mogli spojiti naše firme, a najlakše je to napraviti ako se povežu obitelji.

Tomislav se nasmijao.

- Tata, tebi se pokvario vremeplov. Brakovi su se ugovarali u devetnaestom stoljeću, sada je dvadeset prvo.

- Tomislave, ne pravi se pametan, znaš da se brakovi i danas ugovaraju među bogatima.

- Daj tata ne izmišljaj, kakvi ugovoreni brakovi!? Ako hoćete spojiti firme, pozovite advokate, sastavite ugovor i spojite ih, nemam ništa protiv.

- Stari Haller želi nasljednika.

- Pa? Šta ja imam s tim?

- I ja želim nasljednika.

- O bože, tata, jel ti sebe čuješ?

- Dosta! Ostajemo ovdje još dva tjedna i za to ćeš se vrijeme pristojno ponašati prema Inge.

- Ja sam i sad pristojan prema njoj iako me ona živcira.

- Šta time hoćeš reći?

- Sad mi reci da nisi vidio kako mi se nameće i stalno visi po meni.

Stari Majer se nasmiješio.

- Vidio sam, cura očito zna što hoće.

- Znam i ja, Tomislav je već bio bijesan.

- Ovaj razgovor je gotov. Budi pristojan, inače ništa od posla. Haller može sutra projekt dati nekom drugom, a mi ćemo biti javni gubitnici. Svi već znaju da pregovaramo s njima.

- Pa? Ti bi za projekt prodao sina?

- Moram!, stari Majer je viknuo i lupio šakom po stolu.

***

Uspjela sam roditi još jedno poglavlje između svih ostalih akcija proteklih dana. Vidim da se i dalje ustručavate komentirati (čast izuzecima), pa se pitam je li toliko loše ili...???