Za sve slastičare ovo je bilo najluđe doba u godini, pa niti kod njih nije bilo drugačije. Počinjale su raditi svakog jutra već u sedam, radile bi do osam, devet navečer, a onda bi se samo srušile u krevet. Lidija je tih dana redovito ostajala spavati kod njih, bilo je glupo da troši vrijeme i energiju na odlaske u svoj stan gdje je ionako nitko nije čekao. Veru su uspjele izbaciti iz kuhinje jer su se bojale da je to za nju prenaporno pa je ona preuzela naručivanje i dogovore s kupcima, a za dostavu su angažirale dva studenta jer se same nisu imale vremena maknuti iz kuće. Čak je i Mario bio zaposlen: unosio je u kompjuter evidenciju o narudžbama i isporukama koje bi mu baka izdiktirala.

Kroz hodnik zasićen mirisima vanilije, cimeta, ruma, čokolade i ostalih aroma najednom je do kuhinje dopro nervozan ženski i odlučan muški glas.

- Pustite me u kuću! Šta vi sebi umišljate?, urlao je ženski glas.

- Gospođo, molim vas da se smirite i predstavite.

- Šta te briga ko sam ja, balavac jedan, vikala je žena.

Marina je provirila iz kuhinje.

- Majko?

Josip se iznenađeno okrenuo.

- Oprostite, Marina, nisam znao, gospođa se nije predstavila.

- Sve u redu, Josipe, samo ste radili svoj posao. Majko, šta ti radiš ovdje?, okrenula se prema mršavoj ženi u ofucanom smeđem kaputu.

- Vidim, dobro ti ide u životu, umjesto odgovora ispalila je njezina uvijek otrovna majka dok je pogledom odmjeravala unutrašnjost kuće.

- Ide, ali ne zahvaljujući tebi. Zato te opet pitam: šta radiš ovdje?

- Nećeš me pustiti unutra?

- A uđi, slegnula je ramenima i krenula prema salonu, sada pretvorenom u ured. – Budi brza, imamo jako puno posla, rekla joj je dok je sjedala. Uopće nije imala volje razgovarati s ovom ženom koja ju je rodila, ali joj nikad nije bila prava mama, što je i dokazala kad je se tako lako odrekla. Ana je nju premjeravala onim svojim hladnim plavim vodenastim očima dok je ljutito stiskala usne i nervozno gnječila torbu u rukama. Vidjelo se da nešto treba. Šutjele su dok Marini nije dojadilo.

- Slušam. Zašto si došla?

- Otac ti umire.

Marina se lecnula. Odrekli su se i nje i svog unuka, nisu se ni vidjeli ni čuli više od deset godina, nije osjećala nikakvu povezanost s njima, ali opet...

- Što mu je?

- Rak.

- I što očekuješ od mene?

- Novce, terapija je skupa. Ti ih imaš puno, imaš ovu kuću, bogatog ljubavnika...

- Imam i sina koji je tvoj unuk i kojeg nikad u životu nisi vidjela niti si pitala za njega, Marina je bila ljuta.

- Imaš kopile, frknula je Ana. Marinin pogled se u tom trenutku zaledio na vratima salona, gdje je stajao šokirani Mario kojemu su iz ruke popadali svi papiri.

- Dušo, nježno ga je pozvala i krenula prema njemu, no on se okrenuo i otrčao u svoju sobu. Pojurila je za njim.

- Dušo, molim te, ne plači, nije vrijedno, govorila mu je nekoliko minuta kasnije dok ga je grlila na njegovom krevetu. Mali se tresao od plača.

- Molim te, dušo, nemoj plakati, ti dobro znaš da imaš i mene i tatu i bake i svi te mi volimo, gladila mu je kosu i nježno pričala.

- Pa i ovo mi je baka, a ona me mrzi, šmrcao je. Prepoznao je ženu koja ga je nazvala kopiletom s jedne fotografije koju je baka Vera držala u svojoj sobi.

- Dušo, to je samo žena koja me je rodila. Bake su Vera i Lucija i one te vole, to znaš.

- Neću više nikad vidjeti ovu koja je danas došla, ona je zla, prošaptao je kad se malo smirio.

- Ne moraš je vidjeti. Idem dolje riješiti to s njom, a ti malo odmori, može?

- OK. Volim te, mama.

- I ja tebe, ljubavi, još ga je jednom zagrlila i poljubila u kosu.

Čim je izašla iz sobe čula je povišene glasove iz prizemlja.

Baka! Uspaničila se. Vera se ne smije uzrujavati, nikako se ne smije uzrujavati, a ova dolje žena sigurno ju je dovela do ruba. Strčala je niz stepenice najbrže što je mogla da bi u salonu zatekla scenu kakvu nije željela nikad vidjeti. Baka je bila sva crvena u licu i tresla se, a Ana je doslovce kreštala: - Trebaju mi ti novci, ti stara škrtico. Moj Petar treba lijekove. Ona kurva mi mora dati novce.

- Ja ću ti dati novac i gubi se odavde, ne želim te nikad više vidjeti, nikad više, procijedila je Vera. Ljutito je otvorila ladicu, izvukla iz nje bunt novčanica i bacila ih pred svoju kćer.

- Štaaa?, zaurlala je Ana. – Ona kurva ima kopile s milijonerom, a mene se mislite riješiti s par tisuća!

U tom trenutku Marina je odlučno zakoračila u salon. Prije deset godina njezina baka je nju spasila od ove žene i onog čovjeka koji su joj biološki roditelji, sad je vrijeme da joj uzvrati.

- Izlazi odmah van ili ću pozvati osiguranje, hladno joj je rekla i pokazala vrata.

- Izbacuješ vlastitu mater? Kako te nije sram? Ti, ti..., siktala je dok joj je slina frcala iz usta.

- Izlazi ili zovem osiguranje, Marina je odlučno ponovila. Jedva je čekala da ova žena ode kako bi se mogla posvetiti baki.

- Dužnost ti je pomoći ocu, ljutito je povikala.

- Aha, kao što je i on pomogao meni, otrovno je uzvratila Marina. – Josipe, ispratite gospođu, pozvala je visokog tipa koji je odmah zakoračio u salon. Očito je čekao pored vrata. Vidjela mu je po izrazu lica da je sve čuo i da je šokiran, iako se trudio ostati hladan i profesionalan.

- Gospođo, rukom joj je pokazao da krene ispred njega. Brzo je pograbila onaj bunt novčanica, ubacila ga u torbu i krenula ispred Josipa, no prije toga uputila im je objema jedan otrovan pogled.

Vera je nemoćno sjedila u fotelji i isprekidano disala, dok joj je lice postajalo blijedo, a ruku je naslonila na prsa. Marina je brzo otvorila prvu ladicu, zgrabila bočicu i ugurala baki tabletu pod jezik. Nježno ju je gladila po kosi i pažljivo promatrala lice i disanje. Nakon par minuta se smirila.

- Bako, odi sad leći, molim te.

- Dobro sam, pusti me još malo ovdje, dobro sam, ponavljala je Vera.

- OK.

- Odi ti radi, imate puno posla.

- Ostat ću još malo s tobom, skoro sve je gotovo za danas, besramno je lagala da je smiri.

Vera ju je pogledala i nasmiješila se. – Nikad nisi znala lagati.

- Onda me ne tjeraj da to radim, smiješila se i Marina njoj.

- Sad sam dobro, mirna sam. Moramo porazgovarati.

- Nemoj se uzrujavati, molim te, ja ću to riješiti.

- Zajedno ćemo, kao i uvijek.

Stisnule su si ruke.

Marina je otišla do svoje sobe da bi obavila poziv koji Vera ne treba čuti. Lucija se odmah javila.

- Dušo, drago mi je da se javljaš. Nisam te htjela zvati, znam kakva ti je sada gužva.

- Je, gužva je. Vrijedi li još ona vaša ponuda?

- Naravno, dušo, reci kad da dođemo.

- Što prije, molim vas. I nemojte reći baki da sam vas zvala, neka ispadne da ste same došle u posjetu. Objasnit ću vam kasnije.

- Dobro, dušo, stižemo.

***

Tiho je ušao u kuću i dao mig zaštitaru da šuti. Htio ih je iznenaditi. Iz kuhinje su dopirali veseli ženski glasovi: prepoznao je Marinin, Lidijin, nešto tiši Verin i glasan smijeh svoje sestre. Oprezno je virnuo kroz vrata i ugledao pet veselih žena kako sjede za stolom nakon večere i nazdravljaju si.

- Za genijalne slastičarke!

- Za vrijedne pomoćnice!

- Za domjenke!

- Tako jeee!, uzviknula je Dora. – Za sve bogate firme i raskošne domjenke!

- A za sretno razvedene muškarce?, upitao je glasno s vrata. Pet žena se u hipu okrenulo prema njemu, svaka od njih mu je uputila veseo osmijeh, a jedna je skočila i poletjela mu u zagrljaj. Čvrsto ju je zgrabio i privukao k sebi.

- Šta si rekao? Po... ponovi, mucala je.

- Za sretno razvedene muškarce?

Pogledala ga je očima punima suza.

- Hej, ljubavi, ne plači.

- Ma to su radosnice, šmrcnula je i opet se privila uz njega.

- Dođi, moram ti nešto pokazati, povukao ju je iz kuhinje. – Oprostite, moje dame, namignuo je ostalima.

Uvukao ju je u salon i prilijepio uz vrata čim ih je zatvorio.

- Šta si mi htio pokazati?

- Ovo.

Ljubili su se pomamno, hvatali su jedno drugo za kosu, gužvali si majice, gnječili si leđa... Primio ju je za guzu i podigao je, a ona je obavila noge oko njega i trljala se na njegovu izbočinu.

- O božeee, Tomislavee, stenjala je dok joj je strast potpuno pomutila razum. On se sve žešće nabijao uz nju.

- Cijeli mjesec ovo čekam. Moram biti u tebi, sada, odmah, promrsio joj je pored uha dok joj je pokušavao skinuti hlače. Osvijestilo ih je kucanje s druge strane vrata. Pogledali su se i zahihotali ko klinci.

- Mislim da ćeš se ipak morati malo strpjeti, šapnula je i nježno ga pogladila po licu. On je ispustio frustrirani uzdah i naslonio se čelom na vrata.

- Daj mi par minuta da se smirim, ne mogu ovakav pred njih.

Zahihotala se pogledavši na njegovu izbočinu, koju niti čvrste traperice nisu mogle prikriti.

- Pričaj mi što si radio proteklih mjesec dana.

- To ti je najefikasnija metoda da me odmah ohladiš, namrštio se. – Idemo k njima da ne pričam dvaput, znaš da će me mama i sestra udaviti s pitanjima.

- Idemo, krenula je van iz salona.

- Mogla bi si prije toga zakopčati hlače, zabavljeno joj je šapnuo na uho dok se cerio.

- Ups, pocrvenila je.

Trebalo im je nekoliko minuta da se koliko-toliko dotjeraju u red, premda im je bilo jasno da će onima u kuhinji sve biti jasno čim ih pogledaju. Natečene usne i sjaj u očima nisu mogli tako brzo sakriti.

- Gdje nam je sin?, pitao ju je dok su išli prema glasnom društvu.

- Na treningu, sad bi trebao doći, rekla je i zastala: - Zašto ga Josip još vozi? Mislila sam da više nema opasnosti.

- Da bih ja bio mirniji, ležerno je odgovorio i nastavio prema glasovima.

- Napokon, djeco, uzviknula je Lucija kad su ušli u kuhinju. – Ti - uprla je prst u Tomislava i strogo ga pogledala - sjedaj ovamo i pričaj.

Namignuo je Marini: - Šta sam ti rekao?

Sjeo je, uzeo čašu vina koju mu je Lidija dodala, podigao je u zrak i rekao: - Moje dame, molim nazdravite sretno razvedenom muškarcu.

- Živio, odgovorile su i brzo spustile čaše. – A sad pričaj, rekle su gotovo uglas.

- Dobit ćete najkraću moguću verziju, a ona glasi: sporazumno smo se razveli, Inge je pod paskom svoje majke i više neće raditi ekscese...

- Ma šta će nju zadržati?, ironično se ubacila Dora.

- Lijekovi, Tomislav joj je ozbiljno uzvratio i pogledom je molio da ne pita dalje. Ali Dora...

- Kakvi lijekovi? Šta nije ona trudna?

- Isuse, Dora, ti sad tražiš širu priču, zakolutao je očima. - Ne, Inge nije trudna niti je bila trudna, dobiva lijekove i pod liječničkom je kontrolom zbog problema za koje prije nismo znali. Zadovoljna?, prostrijelio ju je pogledom.

- Oh, oprosti buraz.

- Šta je s koncernom?, ubacila se uvijek poslovna Vera.

- Za sada ga još ja vodim, ali razmišljam da ga prepustim Danijelu. No, o tome ćemo tek razgovarati, duboko se zagledao u Marinine oči. Ona je zbunjeno zatreptala.

- Tataaaaa!, vrisak s vrata sve ih je trgnuo.

- Hej, mali, Tomislav je skočio i u zadnji tren uhvatio u zagrljaj sina koji se zaletio u njega.

- Pa di si bio tako dugo?

- Na poslu, sine.

- A sad ostaješ s nama?, gledao ga je s nadom.

- Naravno.

- Dugo?

- Dugo.

Mario mu se objesio oko vrata, a svim ženama oko stola oči su se ovlažile. Ni Tomislavove nisu ostale suhe.

Drugog jutra Marina je jedva doteturala do kuhinje i poput zombija krenula prema aparatu za kavu.

- Daj sjedni, ja ću ti donijeti, oglasila se Lidija. – Vidim, premorena si. Jel zbog kolača?, cerekala joj se u facu dok joj je dodavala šalicu.

- Mhm...

- Moram ga pozvati na red. Ne može mi ovako iscrpljivati gazdaricu sada dok nam je najveća gužva.

- Koga ćeš pozvati na red?, pitao je Tomislav s vrata.

- Tebe, koga drugoga. Vidiš na što ova žena liči?

- Vidim. Liči na moju ženu, nasmiješio se.

- Prestani ju iscrpljivati dok smo u gužvi, bockala je Lidija.

- Koliko vam još traje ta gužva?

- Do Badnjaka.

- Mogu pomoći?, pitao je dok je srkao kavu.

- Pa, ako znaš peći kolače...

- Nemam pojma o tome.

- Prati suđe?

- Bolje ne.

- Znam, Lidija je pucnula prstima. – Možeš dostavljati, valjda znaš voziti.

- To znam.

- Lidija, prekini, sve je pod kontrolom, oglasila se tiho Marina.

- Ljubavi, u redu je, ako treba nekud voziti, tu sam.

I samo tako je Tomislav zadnji tjedan prije Božića postao dostavljač. Kolače je nosio u firme koje su ogranizirale domjenke u zadnji čas, a tamo su ga prepoznavali i šokirano gledali kako im prvi čovjek jednog od najvećih europskih koncerna donosi kutije s logom Mrkvice. Ubrzo su to otkrili i novinari i tako se dostava kolača pretvorila u medijski šou. Na pitanja novinara zašto radi kao dostavljač samo bi im doviknuo: - Obiteljski biznis. Potom bi se nasmijao i požurio dalje.

Kad je priča osvojila društvene mreže i velike medije, kolače su počele naručivati i firme koje su već obavile svoje božićne proslave, bila im je to odlična reklama jer su ih onda spominjali u tim vijestima.

Ušetao je popodne u kuću umoran, ali nasmijan.

- Ovako dobro se nisam zabavljao još od studentskih dana, veselo je komentirao dok je uzimao kavu koju mu je donijela Lidija. U tom trenutku u salon je ušla Vera ozbiljnoga lica.

- Javio mi se liječnik tvoga oca, obratila se Marini.

Namrštila se i pogledala baku.

- I šta kaže? Kakva mu treba terapija? U kojem je rak stadiju? Gdje je uopće...

- Ma kakav rak, Vera ju je prekinula, odmahnula rukom i prezirno frknula. – Otac ti ima cirozu jetre izazvanu dugogodišnjim alkoholizmom.

- Znači, lagala je da izvuče novac, uzdahnula je Marina.

- Mislim da je ona i samu sebe uvjerila u to da on ima rak, znaš da bi joj u selu bilo strašno neugodno priznati da joj je muž alkoholičar, iako to svi vjerojatno znaju. Od toga mu je umro i brat.

- Dobro, i što kaže liječnik?

- Jetra mu ubrzano otkazuje, neće još dugo. Ima nekih lijekova koji ublažavaju tegobe, ali nema lijeka.

- Osim transplantacije?, ubacio se Tomislav.

- Prekasno je za njega, odgovorila je Vera.

- Ako želite da pomognem, samo recite.

- Hvala, ali ne treba. Uplatit ću izravno liječniku iznos potreban za njegove lijekove, ubacila se Marina i otrčala u svoju sobu.

Tomislav je upitno pogledao Veru.

- Pusti je, pogodilo ju je to. Njezina majka nam je ovdje neki dan napravila scenu i izvrijeđala nju i dijete. Znaš da su ih odbacili?

- Načuo sam, ali ne znam puno o tome.

- Jednom će ti sama ispričati. Idemo u kuhinju, treba pakirati.

- Poslije vas, galantno se naklonio i propustio je. Vera je krenula i odjednom stala, stezalo ju je u prsima, bol je postajala nepodnošljiva...    

***

Još epilog koji stiže uskoro. Pitate se zašto tako ubrzano? Odlučila sam Marinu i Tomislava i ostatak ekipe pustiti u svijet da se dalje sami brinu o sebi, dosta sam ih mazila i pazila, motaju mi se previše po glavi i rade zbrku nekoj narednoj priči. Uživajte!