10. Zašto si me sakrila?


Bila je večer. Iz susjedne kuće je kroz otvoreni prozor dopirala fina muzika koja se povremeno gubila u žamoru, smijehu i povicima. Najglasniji je bio ženski hihot koji joj je najviše parao uši. A što je očekivala? Svi ti tipovi su mladi, zgodni i puni love, naravno da se neće sami zabavljati. Bezbroj puta si je rekla „makni se od ovog prozora", ali dupe joj se prilijepilo za fotelju.

Vidjela je siluete kako šetkaju, naginju čaše i grle neke niže siluete. Koja li je njegova?, pitala se dok su joj se oči ovlažile. Isuse, Marina, daj se zbroji, pa deset godina on više nije tvoj. Pljusnula se, ne mentalno nego si je zaista dala jedan blagi šamar da se nekako osvijesti, naglo ustala i otrčala u prizemlje. Radit će bilo što, bilo što samo da prestane mučiti samu sebe.

Nije vidjela jednu usamljenu visoku siluetu kako nepomično gleda u njezine prozore.

Drugog jutra je ustala rano, a iz Mariove sobe već su dopirali oni odvratni zvukovi grgljanja, pucačine i urlikanja.

- Već igrica?, prekorila je svog sina koji je koncentrirano ubijao nekakva čudovišta.

- Nisam mogao spavati, slegnuo je ramenima i poklopio laptop. - Mama, moram te pitati...

- Pitaj.

- Obećaj da mi nećeš lagati.

- Mario, uvijek smo govorili istinu. Sjećaš se šta smo rekli o laganju?

- Jel novi susjed moj tata?

- Otkud ti to?, na trenutak je čvrsto zatvorila oči. Došao je taj dan, malo prerano, ali sada više nema odgađanja.

- Jako smo slični. Reci mi.

- Je, on je tvoj tata.

- Zašto sam ga tek sad vidio?

- Dugo je živio vani.

- Zašto me nikad nije posjetio? Zašto me nije htio vidjeti?, Mariu je počela podrhtavati brada.

- O dušo, nije bilo tako, Marina ga je zagrlila. - Nije bilo tako. Dođi, idemo na doručak pa ćemo pričati.

Mario je brzinski u sebe utrpao tost, popio dva gutljaja mlijeka i pogledao ju. - Gotov sam.

Uzdahnula je.

- Dobro. Šta želiš čuti?

- Zašto moj tata nije htio biti sa mnom?

- Nije tako bilo, dušo. Tvoj tata nije znao za tebe.

- Sakrila si me od njega?!, Mario je uzbuđeno viknuo.

- Nisam te sakrila, Mario. Kad sam doznala da sam trudna, on se već oženio.

- Ipak si me sakrila, rastužio se.

- Ljubavi, tvoj tata imao je drugu obitelj i nisam mu htjela smetati. Ti ovdje imaš svoju obitelj, imaš mene, baku Veru, imaš Lidiju...

- Ali nemam tatu! Svi moji frendovi imaju tate, dvije suzice su mu potekle niz lice.

- Oh, dušo, imaš i ti tatu, vidio si ga jučer. I on se razveselio kad te je vidio, sigurna sam da ćete se sada družiti i svima ćeš moći pokazati svoga tatu.

- Ti si kriva. Zašto si me skrivala?, jecao je.

Marina ga je čvrsto zagrlila i mazila po kosi. I njoj su niz lice tekle suze. Kako nije vidjela koliko Mario pati što nema tatu? Nikad mu nije rekla tko mu je otac, mislila je kako će mu to reći kad bude stariji pa će njemu prepustiti odluku hoće li mu se javiti ili ne. Da je znala koliko njezin sin čezne za ocem otišla bi već odavno u Beč i kampirala pred Tomislavovom kućom dok ga ne prihvati, pa makar imao deset supruga.

- Oprosti mi, zlato. Mislila sam da je tako najbolje za sve. Oprosti mi.

Baka je provirila kroz vrata.

- Šta se ovdje događa? Kakvo je to plakanje u rano jutro?

- Jesi ti znala da imam tatu?, pitao ju je uplakani Mario.

- Naravno da sam znala, svi imaju tatu, valjda ste o tome nešto učili u školi.

- Ja do sada nisam imao tatu, on nije znao za mene, skrivale ste me od njega..., nastavio je jecati, onda se naglo otrgnuo iz Marinina zagrljaja i izjurio van. U nekoliko sekundi bio je pred susjednom kućom i zvonio. Tomislav se, još mamuran, jedva dogegao do vrata na kojima je stajala njegova uplakana kopija.

***

Baka je zadržala Marinu da ne pojuri za sinom.

- Pusti ga, mora to sam probaviti.

- Pa on je još dijete.

- On je pametan dečko koji je upravo doznao da ima oca i da je on u susjednoj kući. U ovom trenutku mu nisi najdraža osoba na svijetu, baka je, kao i uvijek, bila grubo iskrena.

- O bože, šta sam napravila?, Marina se nemoćno srušila na fotelju.

- Napravila si ono što si mislila da je najbolje. Sad se smiri i pusti svog sina da sam upozna oca. Tomislav ga sigurno neće povrijediti.

***

- Mario, šta je bilo? Uđi, uđi, Tomislav se, još šokiran, pomaknuo s vrata.

- Jesi ti moj tata?, Mario je napeto gledao u njega.

- Jesam.

- Zašto nisi prije došao? Zašto si se skrivao?

- Nisam se skrivao. Molim te uđi pa ćemo razgovarati.

- Neću, vi me ne volite, ni ti ni mama me ne volite. Zašto?, Mario je povikao, okrenuo se i potrčao niz ulicu.

- Mario, stani, Marioooo, vikao je Tomislav za njim, onda je nabio tenisice i pojurio za sinom.

- Mario, Mario, staniiiii, vikao je za dječakom koji je već daleko odmakao. Bio je brz, njegove duge noge s lakoćom su nosile to vižljasto tijelo. Tomislav je mislio da će mu srce iskočiti koliko se uspuhao, shvatio je da nema kondicije kao nekada, ali sad nije bilo važno, morao ga je stići. Polako je smanjivao udaljenost među njima i kad je Mario usporio na uglu da vidi kamo će dalje, Tomislav je sav zadihan uspio doći do njega.

- Mario, prostenjao je. - Srce će mi stati, molim te prestani trčati, ne mogu više, jedva je govorio dok je sagnut hvatao dah.

- Zašto si trčao za mnom?

- Zato što sam te htio spriječiti da napraviš neku glupost. A zašto si ti trčao?

Klinac je slegnuo ramenima.

Tomislav mu je pružio ruku: - Daj da se sada polako vratimo kući i razgovaramo, molim te...

Zagledao se u klinca i dodao: - ...sine.

Mario mu je pružio ruku, a Tomislav ga je munjevito privukao u čvrsti zagrljaj.

- Sine! Sine! Ne mogu ti opisati koliko sam sretan što te imam, koliko te volim, tiho mu je govorio na uho dok su mu suze kapale u Mariovu kosu.

Marina je zastala stotinjak metara od njih i nepomično gledala u najpotresniju scenu svog života. Njezini dečki stajali su čvrsto zagrljeni i lagano se ljuljali.

Poraženo se okrenula i pošla kući, mrzeći samu sebe.

Mario se danima nije odvajao od oca, osim kad je morao u školu i kući na spavanje. Bio je oduševljen činjenicom da i on napokon ima tatu, i to tatu koji se s njim zeza, igra košarku iza u dvorištu, vozi ga na Sljeme na grah, igra s njim igrice... Mario je stigao u raj.

Marina je bila u vlastitom paklu. Osjećala je kao da joj je Tomislav oteo sina, osuđivala se što mu nije javila da je trudna, osuđivala se što je Mariu uskratila oca, sada je vidjela kako je to bilo glupo. I zato je, čim je on zatražio da ga upiše kao Mariova oca, pristala nadajući se da se time bar malo iskupila. No, i dalje se samo bezvoljno vukla po kući. Baka ju je neko vrijeme pustila na miru, no jedne večeri je pukla i privela ju na jedan od svojih poznatih razgovora.

- Sad je dosta. Večeras ćeš otići preko, sjesti s njim i razgovarati. Ne mogu te gledati kako se vučeš po kući i očajavaš.

- I šta ću mu reći? Čuj, znam šta si mi napravio, ali i ja sam krivo postupila jer ti nisam rekla, pa ajmo sada pričati kao da ništa nije bilo.

- Nisi samo ti kriva, oboje ste. Izvoli dogovoriti s njim kako će ovo dalje funkcionirati. Mario je još euforičan, ali kad ga to prođe, i njemu će trebati jasna pravila kako dalje sada kad ima oba roditelja.

- Ali ja uopće nemam ideju kako bi to sve trebalo funkcionirati. On je oženjen...

- I gdje mu je žena?

- Ne znam.

- Pa pitaj ga.

Marina ju je oštro pogledala.

- Zašto bi ja njega pitala gdje mu je žena? Zašto bi se to mene uopće ticalo?

- Isuse, Marina, ponašaš se kao da ti imaš deset godina. Naravno da je njegova žena bitan faktor u cijeloj priči, misliš da nju ne zanima što njen muž u tamo nekom Zagrebu ima već velikog sina?

- Uopće ne znam imaju li djece.

- Tako je, ne znaš. A ako ih imaju, ta su djeca Mariova polubraća i polusestre. Niti to te ne zanima?

- Jooooj, mučiš me.

- Ne, dušo, samo hoću da se pokreneš i dovedeš svoj život opet u red. Sjeti se što si sve postigla proteklih deset godina, nemoj mi sada reći da se bojiš jednog običnog razgovora.

- Ali bojim se...

- Bojiš se toga što još osjećaš prema njemu.

Pognula je glavu. Nije morala priznati, baka je sve vidjela. A što ako će isto vidjeti i on? On, koji ju je onako ostavio i nestao iz njezinog života?

- Sutra ću, danas nemam snage.

- Ne, obavi to odmah. Život je prekratak...

- ...da bismo odgađali. Da, da, znam.

- I Mario je sada doma, uskoro će na spavanje pa možete u miru razgovarati koliko treba. Ne vraćaj se dok ne raščistiš s njim, presudila je baka i pokazala joj vrata.

- Šta, nećeš me pustiti u kuću ako se prerano vratim?, pitala je Marina. Obje su se nasmiješile kad su se sjetile tog prvog izlaska.

- Na žalost, sad imaš vlastiti ključ.

Duboko je udahnula i tromim koracima krenula u susjedstvo. Više se nije smiješila, sada se tresla od treme.

***

Tomislav je teško uzdahnuo, natočio si konjak i tapkao prstima po stolu. Morao je objaviti da ima sina, bila je to najvažnija vijest u njegovom životu. Cinično se nacerio kad je zamislio Inginu reakciju. O da, bit će bijesna i iskoristiti to da ga prikaže krajnje razvratnim i nemoralnim. I to baš ona o čijim aferama bruji cijeli Beč. Podsmjehivali su joj se jer je lovila mlade muškarce koji su je obilato iskorištavali i još se time hvalili. Mediji nisu puno pisali o tome zato što su se svi bojali osvete moćnog Haller-Mayer koncerna. Nisu imali pojma da Tomislav ne bi mrdnuo ni malim prstom da objave bilo što o njegovoj ženi, ionako mu je te desetgodišnje farse bilo već preko glave, zato je i pobjegao u Zagreb.

Stari Haller je prije smrti biznis ostavio Tomislavu, njegova jedina obveza bila je da njegovoj kćeri i supruzi osigura dovoljno novca za luksuzan život. Tomislavov otac nije imao nikakve ovlasti, bio je običan preplaćeni arhitekta koji je radio kad je htio. Svih proteklih godina pokušavao se progurati na neku direktorsku poziciju, htio je opet biti velika faca koja ima svoje potčinjene, ali stari Haller je to spriječio u začetku kad je Tomislavu dao apsolutnu vlast. Niti Tomislav nije želio oca blizu sebe, dovoljno ga je jednom zajebao u životu.

Neće ništa javljati niti Inge niti ocu, doznat će sami pa neka se nose s tim kako znaju, uostalom baš ga briga za njih. Ali mama, mama je druga priča. Ona će odmah htjeti upoznati unuka, bit će joj to najveća radost, ona će ga podržati u svemu. Baš kad je posegnuo za telefonom, začulo se zvono na vratima.

- Marina!, totalno ga je iznenadila. Stajala je zbunjeno s palčevima zakačenima za džepove traperica i gledala u pod.

- Možemo razgovarati?, promrmljala je da ju je jedva čuo.

- Ovaj, da, svakako, uđi molim te.

Pognute glave ušla je u boravak.

- Sjedni. Šta ćeš popiti?

- Isto što i ti.

- Dakle konjak.

Sjela je u fotelju, drhtavom rukom primila čašu koju joj je dodao. I dalje ga je izbjegavala pogledati. Sjeo je preko puta i trudio se biti krajnje smiren, vidio je koliko je nervozna.

- Pa, živjela. Drago mi je da si došla.

- Meni nije, ali sam morala.

- Marina, molim te, pogledaj me. Sve ćemo riješiti, dogovorit ćemo se o svemu, ne moraš biti nervozna.

- Gdje ti je žena?

- U Beču. Zašto pitaš?

- Imaš li djece? Mislim, osim Maria.

- Ne, nemam.

- Kako će ona reagirati kad dozna da imaš sina sa drugom?

- Nije bitno.

Strogo se zagledala u njega.

- Nije ti bitno što će žena s kojom si deset godina u braku reći kad dozna da imaš sina s nekom drugom ženom?!, povisila je glas.

- Ne, nije mi bitno. Zašto je to tebi bitno?

- Kako zašto? Pa moram zaštititi sina, moram znati kakva je, ne mogu dopustiti da ona bude neugodna prema njemu, da ga povrijedi...

- Mario ne mora nikada upoznati Inge ako mi tako dogovorimo.

- Stvarno? Dijete će se skrivati u svojoj sobi kad ona dođe ovamo?

- Ne očekujem da Inge dođe ovamo.

- Sad mi ništa nije jasno.

- Znam, i zato te molim da me saslušaš. Potrajat će.

Ispričao joj je sve od dana kad je onog ponedjeljka krenuo s ocem u Beč. Ona je samo šutjela i ukočeno gledala u njega dok joj je otkrivao naličje tog svog uspjeha i bogatstva.

- Zašto si se vratio u Zagreb?

- Jednostavno više nisam mogao glumiti, nisam mogao podnijeti sav onaj besmisleni glamur, glupe društvene obaveze koje ničemu ne služe i taj lažni brak za koji ne znam više čemu služi. Hoću normalan život. Biznis je dobro posložen, namučio sam se dok sam sve organizirao i pronašao sposobne ljude da ga vode, a Beč je manje od tristo kilometara zračne linije. Kad god treba, mogu biti tamo za dva sata. Osim toga, ionako smo se raširili po cijeloj Europi, u Beču je samo uprava koncerna.

- Zašto si baš ovdje kupio kuću? Znao si da tu živim s bakom.

- Nisam to znao. Mislim, znao sam da je ovdje kuća tvoje bake, ali sam vjerovao kako si se ti već odavno odselila, udala se, otišla van...

- Kao što vidiš, tu sam.

- I jako mi je drago zbog toga, prošaptao je, ustao i kleknuo pred nju.

- Marina...

- Tomislave, šta to radiš?

- Molim te, moram ti ovo ovako reći.

- Ne, ne...

- Moram. Moraš znati da sam se i ja onog dana slomio kad sam te nazvao. Zaledio sam svoje srce i nikad ga nisam poklonio nekoj drugoj.

- Ali si se ipak oženio.

- Samo za javnost. Inge i ja nikad nismo bili u vezi. Nikad je nisam niti poljubio.

- Ali kako...?

- Bio je to naš dogovor nakon onih prisilnih zaruka. Rekao sam joj da jedino pod tim uvjetom pristajem na brak.

- Koja bi žena pristala na nešto takvo?

- Ona kojoj je bitan samo novac.

- Pa njezin tata je bio bogat, a ne tvoj, koliko sam shvatila iz tvoje priče.

- Njezin tata je umirao i jako se bojala što će biti s njom kad njega ne bude, što će napraviti upravni odbor, hoće li firmu raskomadati, hoće li firma propasti pa ona ostane bez svega... Zato je pristala na sve što sam predložio.

- I dalje mi nije baš jasno, ali me se ne tiče. Imaš li ti neki prijedlog kako ćemo riješiti ovu našu situaciju? Mario je oduševljen ocem, trenutno je ljut na mene...

- Nije ljut, samo je odjednom dobio oca, ja sam velika novost u njegovom životu i normalno je da sam mu zanimljiv. Presretan sam što ga imam, mislio sam da nikad neću imati djece.

- Znam da sam ti možda trebala javiti, ali ti si se oženio i ja sam...

Čvrsto ju je primio za obje ruke i zagledao joj se u oči: - Misliš da ne znam što sam ti učinio? Misliš da ne znam kako si se morala osjećati kad si iz medija doznala za zaruke? Svaki dan u proteklih deset godina sam se grizao zbog svega.

- Lijepo. Dok si se ti grizao, ja sam bila samohrana majka koje su se roditelji odrekli. Nisam imala vremena gristi se, morala sam odgajati dijete i uhodavati posao.

- Znam. Žao mi je, ne mogu ti reći koliko mi je žao, ali tada nisam znao kako drugačije zaštititi mamu i sestru. I zato imam prijedlog. Hajdemo si oprostiti i krenuti ispočetka. Imamo sina, imamo jedno drugo...

Šokirano se zagledala u njega.


Bạn đang đọc truyện trên: AzTruyen.Top