Petak. Jedno predavanje. U mojim ušima to je zvučalo kao najljepša pjesma. Samo jedno predavanje ujutro i onda čitav dan ću imati za sebe. Mogu otići daleko od Harrya i izbjeći njegov pogled i optužbe kojima me bombarduje posljednja dva dana. Ne znam šta mu je i zašto se tako ponaša, ali znam da sam u ova zadnja dva dana samo bježala od njega kad god bi počeo da me maltretira s optužbama koje ne znam odakle nalazi. Na sreću, mama mi je rekla da danas odem da kupim auto i već mi je uplatila novac na račun, pa sam znala šta ću raditi čitav dan. Jutros ponovo nisam rano ustala, ali imala sam vremena da se spremim i napravim sendvič. Mrzim to što nisam jutarnja osoba.

Stežem torbu i navlačim rukave na ruke da ih zaštitim od hladnoće dok žurim ulicom, a vjetar mi nosi kosu na desnu stranu. U Bellinghamu su temperature tako nepredvidive da u jutro ne znaš šta da obučeš jer postoji mogučnost da ujutro grije sunce, ali poslije podne padne kiša. Nadodam li na to moju užasnu kožu koja odmah ispuca ako je ne namažem dobit ćemo kombinaciju iz snova.

Stižem pred kampus i penjem se stepenicama, prolazim pored studenata koji su vani i puše na hladnoći te ulazim u tihu zgradu čiji me muk ponekad natjera da se naježim. Ne zastajem u hodniku da uhvatim internet konekciju, nego odmah žurim prema učionici i usput umalo srušim saksiju s ljubičastim cvijećem.

Moje oči se rašire kad vidim Harrya kako sjedi na mom mjestu i priča s Rose koja je na Louis-ovom mjestu i glupavo se smješka nečemu što je rekao. Šta on radi ovdje? U trenutku kad nam se pogledi spoje samo se okrenem i prođem što dalje, u čošak gdje ima jedno slobodno mjesto do neke djevojke. Sigurna sam da nismo na istoj godini. Zašto je onda tu, zapitam se dok vadim svesku.

Profesor Rivers, ako se tako preziva, ulazi u salu i sporo prelazi put do svog mjesta te sjeda i namješta naočale na nos. Nikad neću shvatiti zašto to profesori i doktori rade, ali ta scena je česta i ponovila se toliko puta da to ne mogu pobrojati na prste. Njegova sijeda, pročelava glava se podiže i okreče prema tabli te ispuca prste i ustaje spreman da počne predavanje.

''Hej, nova!''

Obrati mi se djevojka do mene prekinuvši moje misli. Okrenem se da je bolje osmotrim prije nego progovorim. Nosi crnu majicu na jedno rame po kojoj su lobanje ili šta već, poderane farmerice, ima taman make-up i kosa joj je svezana u uredan rep. Čini mi se da sam je vidjela prvog dana i za razliku od one uske i kratke haljinice ova mi je kombinacija puno prihvatljivija za fakultet.

''Da?'', upitam.

''Kristen Hastings'', predstavi se. ''Ti?''

''Isabella Wayne. Drago mi je'' predstavim se.

Uzvrati mi maleni osmijeh i protrese mi ruku, a potom zastane da zapiše naslov lekcije. Uradim isto pokušavši da pratim predavanje, ali ne mogu, a da se ne zapitam zašto mi se obratila. Ona i ja smo potpuno različite i poprilično čudno djelujemo dok sjedimo zajedno u klupi, ali možda bih mogla da zažmirim na tu razliku i opuzstim se na trenutak. Njen punkerski stil mi odvlači pažnju sa prezentacije na kojoj se nalazi današnja lekcija. Ima pirsing u desnoj obrvi koji primjetim tek kad pogleda u mene na trenutak. Kosa joj je crna, ali vidim par tamnoplavih uvojaka kako strše iz nje. Nalaze se na desnoj strani glave i djeluje mi kao da je bi izgledala kao dvije potpuno druge osobe kada bi se prepolovila. Ima čudan stil. Zanimljiv, opasan, slobodan, ali čudan. Vrlo čudan.

''Pa Bella. Mogu te zvati Bella, zar ne?'', upita. Klimnem odobravajuće.

''Ja sam Louisova prijateljica. Baš je zgodno da si sjela do mene pa te neću morati tražiti uokolo. Poručio ti je da te noćas čeka u UChouseu'', reče ispisujući neurednim rukopisom teze.

Skoro da je upitam na šta misli, ali onda se sjetim da je u pitanju kafić u kom smo Louis i ja bili prije dva dana. Scena kad su Harry i Rose ušli unutra odmah mi sjevne u glavi, ali je otjeram što dalje od sebe.

''U redu'', kažem.

''Da, par prijatelja i ja ćemo biti tu također. Neće ti smetati?'' Pogleda me očekijući odgovor i zastane s pisanjem.

''Naravno da neće. Ako si Louis-ova prijateljica onda si dobro došla'', kažem.

Čak i da to ne želim ne bih imala pravo da ga odvojim od prijatelja. Kristen se čini kao fina osoba i ne bi bilo loše sprijateljiti se s njom. Dobro bi mi došlo imati ženskog prijatelja u blizini. Što se tiče Louisa ... željela sam ga pitati da danas ide samnom, ali obzirom da nije tu mogla sam samo osjećati radost što ću ga vidjeti noćas.

U međuvremenu sam shvatila da smo na ovom predavanju zajedno sa drugom i trećom godinom pa mi je bilo jasno šta njih dvoje rade u sali. Nakon predavanja izašla sam među prvima iz sale, trudeći se da budem što dalje od njih dvoje i požurila sam na sljedeći tramvaj do ulice 212 Highland. Na stanici je puno ljudi pa ni ne sumnjam da ću stojati većinu vremena, ako ne i sve vrijeme, ali jedino me tješi to što je vrijeme postalo nešto toplije.

Prodavnica Autorental nije velika niti lijepo uređena a prodavač Mr. Collister je nizak čovjek, srednjih godina koji zaudara na pivo i vonj. Preskačem hrđave dijelove automobila dok on neumorno priča i priča o svojim ''ljubimcima'' i po koji put me ponudi flašom piva, ali ljubazno ga odbijam trudeći se da zadržim sadržaj želuca.

Nakon što mi je pokazao par auta, odvodi me do, kako on kaže, najboljih mašina u radnji. Ispred prizemne kućice sa fasadom koja je nekad bila bijele boje se nalaze oko dvadeset automobila. Neki su stari i hrđavi a neki lijepi i novi i iako u zraku osjećam smrad hrđe nadam se da neću požaliti dolazak ovamo.

''Pa, slobodno razgledaj. Ne srami se'', kaže čudnim akcentom.

Klimam zahvalno i prilazim im, te zaobilazim one koji mi djeluju jako oštećeno iako su vjerovatno jeftiniji i zastajem pored jednog da ga bolje osmotrim. Crn je i ima par ogrebotina po vratima, ali nije ništa što se ne može srediti. Otvaram ga, a kvaka radi poprilično dobro. Dodirnem kožna sjedišta i svhatim da su mekana, ali i prašnjava. Istina, treba ga prozdračiti i usisati, ali jako je lijep i djeluje komotno.

''Koliko je?'' upitam.

''Dogovorit ćemo se'', kaževeselo.

Prešla sam na naredno tješeći se da ukoliko ne pronađem niti jedan drugi, ovaj mogu kupiti i zadržati još malo novca. Sljeeći je noviji, crn i bez oštećenja. Otvaram vrata i otkrivam da će mi vjerovatno trebati bogatstvo da ga priuštim. Zapravo, ovisi o tome koliko će tražiti i da li će pristati na cjenkanje s obzirom da ovo ipak nije auto salon.

''A ovaj?'' upitam. Znam da sam vjerovatno dosadna jer ga zapitkujem barem pola sada, ali računam s tim da mu je ovo posao pa bi mu odgovaranje mojih pitanja trebalo biti lakše od popravljanja auta neke čangrizave mušterije.

''Ah, da. Mislim da bi ti taj pristajao. Djevojke vole taj auto, a ni muškarci ne bježe od njeg. Rekao sam. Za sve se možemo dogovoriti.''

Auto mi djeluje poznato. Kao da sam ga već ranije vidjela. Mora da sam ga vidjela na cesti. Nije jedini koji je napravljen. Na cesti ih vjerovatno hiljade i bilo je lahko uočiti ih. No, kao da mi je sjećanje na ovo auto svježe i da nije stvoreno iz prolaza. Kao da sam dobro vidjela ovo auto iz bliza.

''Da li ima dobre specifikacije?'' upitala sam.

Počeo je nabrajati šta auto ima; od broja sjedećih mjesta, vrsta alarma, brave i podizača za stakla. Parking senzora i klima. Zatim je dodao da ga je malo unaprijedio tako što je ugradio kontrolnu ploču na dodir. Mogla sam podešavati muziku, retrovizore, držač za kahvu i još tonu stvari jednostavnim klikom na tablu do volana. Podsjetio me je da ne izgubim ključ jer se to mušterijama često dešava i da on nema rezervni ključ pa će morati mijenjati brave što je naporan posao.

Nakon njegovog izlaganja mogla sam zaključiti da je auto skup. Bit ću sretna ako ga budem mogla kupiti, a o ekstra novcu ne bih trebala ni razmišljati. Čak ni moja štedna knjižica mi možda neće pomoći da ga kupim, ali jako mi se dopada. Pogotovo nakon par probnih krugova u kojim sam, da budem iskrena, jako uživala.

''Koliko ti je godina?'', upitao je, a njegovo pitanje me je iznenadilo.

''Osamnaest. Mogu li znati cijenu?'' Klimnuo je kao da je to i očekivao.

''Zavisi. Ako je keš, možemo nešto srediti na dvije ili tri rate, a ako je kartica novac moraš uplatiti odmah'', kaže.

''Kartica je i da, platila bih odmah ako se dogovorimo'', kažem.

''Sally!''

Pogledala sam prema ulaznim vratima na kojim se pojavila srednjovječna žena toplog osmijeha. Njegova žena koja obavlja sklapanje ugovora i plačanje. On odlazi dalje čim ona stigne do mene. Kosa joj je prošarana sijedim vlasima što je jasan pokazatelj njenih godina, ali lice joj djeluje živahno i prijatno.

''Zdravo dušo'', kaže umiljato.

''Zdravo'', kažem i poklonim joj osmijeh. ''Želim znati cijenu ovog auta.''

Pokazala sam na plavo auto pored sebe na što se ona osmjehnula. Iznenadilo me da ima jako dobre zube koji ne djeluju kao vještački. Povela me je u kuću. Toplina koja me je unutra zapahnula bila je prijatna, a miris koji se prožimao podsjećao me na cvjetno polje. Unutrašnjost je starinska i puna je stvari koje prije nisam vidjela, ali sve su uklopljene tako da izgledaju lijepo zajedno, kao cjelina.

Dnevna soba je oskudno namještena. U čoškovima su dva kauča, a pred njima je veliki sto. Tepih prekriva samo sredinu poda, a ostalo su tamne podne daske koje pomalo škripe. Po bijelim zidovima su povješane slike neke djece i razni goblemi. Hm, jako je slatko zapravo. Onako kako bi svi poželjeli provesti stare dane. Baš se pitam kako da platim karticom kad sam sigurna da u blizini nema bankomata, ali onda me je pozvala u sobu do koja je podsjećala na maleni ured i djelovala je hladno naspram kuće. Kao da nije njen dio. Sjela je preko puta mene i oko pola sata smo provele dogovarajući se oko cijene.

Izlazim iz parkinga i nagazim gas dok skala vroglavo ide gore, a auti pored mene postaju pokretne mrlje. Auto je strašno brz. Jasno mi je da nisam pogriješila i da sam dobro prošla kod ove kupnje. Uspjela sam spustiti cijenu i proći bolje od očekivanog tako da mi je ostalo nešto novca kog mogu trošiti bez problema. Nakon što smo se dogvorile u sobu je ušao momak koji me je odveo do najbliže banke da podignem novac. Kad sam završila vratili smo se i sve sam isplatila te sam i službeno postala vlasnik auta. Usporavam zbog gužve u saobraćaju i uočim zgradu fakulteta u daljini. Jedva čekam ponedjeljak.

Pošto je poprilično kasno odlučim odmah otići do Coffeehouse-a i tamo sačekati Louisa. Parkiram se poprilično dobro iako sam bila nesigurna ispočetka, te se pogledam u ogledalo i odjeću i shvatim da je ono na meni sasvim uredu.

Na sebi imam plave farmerke i crnu majcu s natpisom 'Forget the haters 'cause somebody loves ya'. Na nogama imam crne starke sa sjajnim kamenčićima i izgledam prosjećno, ali barem neću privlačiti pažnju. Nadam se da njih dvoje noćas neće biti ovdje.

Otvaram vrata i izlazim vani, a skupim hrabrost da sama uđem u taj kafić. Hvatam šteku s nadom da ću unutra biti mirna pošto je sigurno da Louis još uvijek nije stogao. Barem mu ja nisam vidjela motor. Pitam se zašto sve moje nade često potonu?

----

Malo preuređeniji dio. Poprilično dosadan, ali nisam imala inspiracije da ga mijenjam. Well, idem čitati naredni i ispravljati. Nadam se da i on nije monoton.

Do sljedećeg puta :)