Glasno tras se prolomilo stanom kad je zatvorio vrata i ostavio me poprilično iznerviranu iza sebe. Pokušavala sam da shvatim kako da protumačim njegove posljednje riječi, ali jedino mi je padalo na pamet da to radi namjerno. Zašto bi me inače obavijestio da će ona doći ovamo?

Škrgučem zubima i lomim prste zamislivši da se pripremam da ga udarim i barem malo zadovoljim potrebu da ga povrijedim, a onda mi u misli dolazi njeno lice. Vjerovatno nije ništa bolja od njega jer da jeste ne bi trošila vrijeme skakučući uokolo za njim. Predomislila sam se. Voljela bih ih oboje udariti, ali najjače što mogu. To bi me barem na par trenutaka učinilo najsretnijom osobom na svijetu. Uredu, da budem iskrena, zadovoljila bih se i da ih barem nabijem nogom i ...

''Joj!'', uzviknem osjetivši bol u prstima desne noge. Nekako sam se uspjela saplesti i pasti, a desna noga se nalazila ispod mene i sada mi se bol širio iz kuka prema koljenu, a boljelo me je i stopalo.

Sjajno!

Čini se da mi je ovaj dan osuđen na propast otkako sam ga vidjela. Ispružam nogu ispod sebe i pokušam pomjerati prste, ali bole pri svakom, pa i najmanjem trzaju. Ne želim ni pomisliti o mogućnosti da sam sama sebi polomila prste, ali oštar bol upučuje da nešto nije uredu. Udarim rukom iznervirano o pod na koji sam se 'prostrla' prije par sekundi kad mi se noga izvrnula i pogledam uokolo mršteći se. Ovo sam zasigurno kažnjena jer sam rekla da ću ih nabiti nogom. Međutim, i dalje to želim i ne osjećam ni najmanji tračak krivice zbog toga.

''Jesi li se napušila ili šta?'' Čujem ga kako viče, a onda otvori vrata i pogleda prema meni krajnje zbunjeno.

''Šta radiš dole?'', upita.

''Provjeravam je li pod mehak.''

Prevrčemo očima oboje u isto vrijeme, a onda on počinje da nabraja, a ja dajem sve od sebe da se prisjetim kako da se namjerno onesvjestim jer mi užasno ide na živce, a ne mogu da se dignem s poda kako bih pobjegla od njega. Zatim se sjetim. Počinjem ubrzano da dišem što on ne primjeti jer je i dalje zauzet razgovorom sam sa sobom, a negdje nakon dvadesetog udisaja zadržim vazduh i naglo ustajem. Istog trenutka mi se zacrni pred očima i posrnem, potpuno sretna jer sam dalje od stola pa neću udariti glavom o rub i umrijeti. Posljednje čega se sjećam je to da me dvije ruke hvataju dok stvarnost ispred mene blijedi.

Kad otvorim oči u krevetu sam. Svom krevetu. Protegnem se i pogledam oko sebe te uočim nikog drugog do Harrya, do mene, na mom krevetu. Šta će on u mojoj sobi, upitam se i odmaknem se neprimjetno par centimetara jer je preblizu. Kad shvati da sam budna, za što mu nije trebalo dugo, pogleda me kao da sam počinila nešto neoprostivo. Prije toga sam na čas pomislila da je zabrinut, ali to je ubrzo nestalo tako da nisam sigurna jesam li to dobro vidjela.

''Šta se desilo?'', pitam. Polahko se sjećam svađe, pada, bola u nozi i njegovog popovanja. Sjećam se kako sam odlučila da ga se riješim tako što ću izgubiti svijest.

''Nakon što smo se posvađali otišao sam u sobu, ali ti si, očigledno, pronašla način da me vratiš. Našao sam te na podu, dražesnu kao i inače. Potom si pala u nesvjest'', pojasni. Htjela sam mu reći da se gubitkom svijesti ne dobiva amnezija, ali nisam željela da se posvađamo sad i ovdje.

Po prvi put otkako sam čula za metodu uspjela sam pasti u nesvjest. U školi smo toliko puta pokušavali, ali samo ih je par u tome uspjelo. Ja nisam bila jedna od njih. Barem ne do danas.

''Koliko sam bila u nesvjesti?'', pitam. Drugi su obično ostajali po par minuta, a onda smo ih dozivali i poljevali vodom dok ne bi došli svijesti.

''Oko par minuta'', reče. ''No onda si zaspala i spavala si četiri sata''

Sklopim oči i protrljam glavu. Jedina mana ovoga svega bila je ta što sam i dalje bila pospana. Sjetila sam se noge i pokušala sam pomjeriti prste. Dobra vijest je bila ta da mi prsti nisu bili slomljeni, barem koliko se meni činilo. Loša vijest je bila ta da me je korijen i dalje bolio, kao i noga uz kuk.

''Ne ponovo! Nemoj da se usudiš da se unesvjestiš opet!'', vikne.

''Dobro, hvala, i sad možeš ići. Nema potrebe da više budeš tu. Neću tako skoro padati u nesvjest'', kažem. Moje nastojanje da ga pristojno otjeram bilo je tako očigledno da su mu se kutovi usana podigli sasvim malo, nagovještavajući osmijeh, ali oči su mu bile hladne.

''Možeš biti manje ljubazna dok me tjeraš od sebe'', kaže.

''Dobro, onda idi odavdje'', ponovim smireno.

Moja jadna zahvala nije nešto što mi služi na čast, ali samo zato što me je donio do kreveta ne znači da su stvari među nama bolje i da ću se prema njemu ponašati ljubaznije nego on prema meni. Pala sam, a on je to iskoristio da mi održava lekcije.

''Dobro, idem. Gospođice nezahvalna'', kaže.

''Ćao, Harold.''

Poklanjam mu nevini osmjeh kad se okrene zbog nadimka koji sam mu dala. Čim izađe i zatvori vrata za sobom protegnem se odupirujući se porivu da ispustim pištav zvuk zbog iznenadne boli u nozi. Bilo glupo ili ne činjenica je da mi je ovaj pad koristio. Barem sam Harrya maknula od sebe na neko vrijeme, a i konačno je uradio nešto korisno za mene. Iznenadilo me je to da me je donio u krevet. Nekako sam očekivala da će me ostaviti na sofi. Ali čini se da sam Harrya, kao što sam i ranije rekla, u nekim aspektima pogrešno procjenila.

Nakon prevrtanja i neuspjelog pokušaja da zaspim, ustala sam shvativši da mi je noga bolje i izašla sam iz sobe očekujući da ću ga vidjeti u dnevnoj. Nije bio tu. Dok sam bila u sobi jasno sam čula sve korake i vrata i zbog toga sam znala da nije otišao iz stana.

Tiho, što nečujnije priđem vratima njegove sobe, pitajući se šta mi je na umu. Maloprije sam ga izbacila iz sobe. Zašto sad pokušavam uči u njegovu? Pokucam nervozno i uđem prije nego mi odgovori jer ne želim da mi kaže da ne mogu ući. Čim ga ugledam sjetim se šta mi treba od njega i odjednom osjećam olakšanje jer mogu opravdati svoj ulazak u njegovu sobu.

Sjedi za prisaćim stolom s raštrkanim knjigama i podiže pogled upitno kad me uoči tik uz vrata. Papiri prekrivaju skoro svaki djelić koji knjige ne i podsjeća me na nekog pisca ili naučnika, onako zaokupljen i s olovkom među usnama. Brzo trepnem par puta kako bih iz glave istjerala njegove svijetle trenutke iz glave jer trenutno ne bih smjela misliti o tome. Moram uzeti ono po što sam došla.

''Um, ovaj-'', Pročisti grlo prije nego nastavi. ''Trebaš nešto?''

''Nema potrebe za lažnom dobrotom'', kažem. ''Dobro sam ja. Nije danas bio prvi put da sam pala. Dobro sam.'' Nisam sigurna zašto mu ovo govorim, ali osjećam da trebam pokazati da nisam slaba i da me ne treba sažaljevati. Ionako ni ne sumnjam na tren da ga nije briga za mene.

''Zašto si takva?'', upitao je isuviše povrijeđeno.

U jednom trenutku sam dobro raspoložena, ali u drugom, spremna sam da se branim od njegovih uvreda. Ako sam nešto do sada shvatila, iako nismo puno vremena proveli zajedno niti razgovarali, bilo je to da ima talenat da kaže nešto glupo i drsko u rekordnom roku. S tim se stvarno moraš roditi, a moram priznati da njemu to odlično ide bez da se trudi.

''Kakva?'', upitam. ''Hajde reci, baš me zanima. Kakva sam ja?''

Namršteno uzdiše i prolazi rukama kroz kosu, a onda počne protezati ruke. Nikad neću dokučiti šta se skriva iza tih kovrđi, a ne znam zašto bih to i htjela.

''Zaboravi'', kaže. ''Odbaci to što sam ti rekao.''

Hoće da odbacim? Dobro, odbacit ću, ali ne ono što on hoće. Došlo je vrijeme za naplatu. Došlo je vrijeme da mu naplatim sve ono što je rekao, Rose i provokacije koje su mi upućene za ovo kratko vrijeme. Uzimam mu poveći dio papira i bacam ih u zrak. Gleda me u nevjerici dok to ponavljam s novom turom papira, a onda konačno shvata da neću stati.

''Prestani!'', viče.

Pogledam oko sebe dok osjećaj ekstaze jenjava i shvatim da mu je pod sobe prekriven papirima, on je bijesan i gleda me kao da sam ih poderala, a ne pobacala. Osjećam ponos zbog toga što sam kod njega mogla izazvati barem neku reakciju. Pa makar i ljutnju i bijes. U desnoj ruci osjećam papire i bacam ih bez da pogledam u ruku, a on me konačno odluči zaustaviti. Uhvati me za ruke i gurne me uza zid. Moje dobro raspoloženje nestaje dok se gledamo licem u lice. Ljut je, jako ljut. Osmjehnem mu se kako bih ga još više naljutila i pokazala mu da me i dalje zabavlja. Trebala bih ga odgurnuti, ali dobro znam da to neću uspjeti jer je jači od mene. Odlučujem da vidim šta će se desiti. Zapravo, zaista želim znati šta će se desiti. Djeluje kao da će me udariti, ali nekako znam da se može suzdržati.

''Stvarno si napast!'' Nasmijem se na njegove riječi, ali on mi ne uzvrati osmijeh. Njegov bijes polahko prerasta u strah. Zašto, pitam se pomalo zbunjeno jer ako neko treba da se boji to sam ja. Obzirom da se još uvijek ne tresem ne shvatam zašto se on brine ili boji mene.

''Dobio si ono što si zaslužio. Sad smo kvit'', odgovaram mu prkosno. Moja navodna slabost je upravo prošla i spremna sam da se ga zezam i izazovem jer konačno osjećam da mu mogu parirati. Njegove zelene oči me netremice promatraju. Tek sada vidim koliko su intenzivne zelene boje. Skoro pa mu zavidim.

''Slažem se da sam zaslužio da mi se osvetiš, ali nisi morala da me kazniš ovako. Imaš li pojma koliko će mi trebati vremena da sve ovo posložim?'' Sliježem ramenima. Njegov tihi glas me zbunjuje. Kao i njegove nagle promjene. Čas viče na mene, čas je tih. Kako da ga pratim?

Polahko je pustio moje ruke, ali stavio je svoje pored moje glave. Pogledala sam ga zbunjeno, a onda sam osjetila toplinu u obrazima. Bio mi je previše blizu, previše mi je prišao i sada sam samo željela da pobjegnem od njega.

''Bojim se da ti ne mogu pomoći'', kažem oprezno.

Izbjegavanje njegovog pogleda je teško kad mi se unosi u lice, ali i dalje se trudim da gledam pored njega, prema stolu za kojim je sjedio prije par minuta. Osjećam kako mi puls ubrzava jer mi je ovako blizu i jer i dalje želi da se približi još više. Tijela nam se skoro dodiruju. Nisam ovo očekivala.

Želim ga odgurnuti od sebe, znam to, ali zašto onda to i ne uradim?

Scene poput ovih se provrzmaju u glavi svake djevojke barem jednom, ali nisam ovo zamišljala s Harryem. Nisam uopšte i ne znam kako da se ponašam sada. Moj um vrišti na mene da odem odavdje, ali i dalje mi je blizu i bilo bi teško otići, a ne dodirnuti ga. Njegov vreli dah mi prži kožu i tjera me da okrenem glavu na drugu stranu. Ovo je loše, jako loše, po oboje jer bi Rose mogla doći svaki čas, naravno ako se nije predomislio i rekao joj da ne dođe. Nisam željela da nas vidi ovako i pomisli nešto pogrešno. Iako ona to ne bi povjerovala, poštovala sam njihovu lažnu vezu. Okrzne me usnama, a ja se naježim i pogledam ga kao da me je ošamario. Ili sam poludjela u ovih par trenutaka ili me on želi poljubiti.

Usne mi se počinju tresti kad shvatim šta pokušava. Vjerovatno me želi ismijati. Pokušava da me poljubi kako bi vidio da li ću pristati, a onda će mi se smijati i reći da sam glupa i lakovjerna. Pogledom ga molim da prestane, ali on i dalje pokušava da svoj naum sprovede u djelo te ostavlja blag poljubac na mojoj gornjoj usni. Onda se odmakne i pogleda me. Kao da se nada da će se moj izraz lica promjeniti. Nade mu tonu kad shvati da se to neće desiti. Njegova ruka klizi po mom obrazu, a ja odmičem glavu od njeg i stisnem usne.

''Odmakni se od mene'', kažem jedva, kroz stisnute zube.

''Izvini.'' Odmiče se i okreče mi leđa, a ja duboko udišem i trljam obraz znajući da to neće ukloniti osjećaj njegove ruke na meni. Čini se da niti jedno ne zna šta da kaže, pa stojimo tu sve dok se ja ne saberem i ne shvatim da ću se ugušiti ako u njegovoj sobi ostanem još malo.

''Došla sam po Louisov broj'', kažem. Moj glas prostruji kroz sobu i dopre do Harrya pa se on okreće i pogleda me iznenađeno.

''Louis?'', upita. ''Louisa dovodiš sad u razgovor?''

''Samo želim njegov broj'', kažem.

''Izdađi napolje.''

Zaškrgutao je zubima strijeljajući me pogledom, a ja sam se upitala je li sve ono što se desilo prije par minuta bilo samo plod moje mašte ili istina. Njegove promjene je bilo tako teško pratiti. Do prije par minuta sam se mogla zakleti da je Harry kompleksna osoba kojom večinom vladaju mrzovolja i drskost, ali da ima svijetlih trenutaka. Sada nisam sigurna da li su to uopšte svijetli trenuci ili sam u posljednje vrijeme izgubila sposobnost rasuđivanja.

''Ne bih ostala ni da me lijepo zamoliš'', kažem drsko i izađem iz sobe prije nego što uspije da mi dobaci još koju uvredu.

Od sobe i kuhinje odaberem kuhinju jer sam i žedna i gladna pa odlučim da potražim užinu. Na sreću, imamo sok od naranče i iako mi nije najdraži jedna čaša mi utoli žeđ. Mrzim stres. Pogotovo zbog bezvrijednih ljudi kao što je on. Nisam o tome razmišljala kad sam ga prvi put vidjela, ali ako nastavi da mi priređuje stresne situacije pokajat ću se što nisam rekla mami da mi pronađe novi stan. Kriva sam jer sam joj željela prkositi i pokazati da neću pobjeći jer to ona želi. Iz inata prema njoj sam ostala. Sad moram ostati iz inata njemu. Zarobila sam sama sebe u stan s muškarcem koji koristi svaku priliku da mi zada nizak udarac i koji, čini se, želi da me uništi sporo.

Pojela sam sendvič od kikiriki maslaca i vratila sam se u sobu da otspavam još malo pošto je bilo oko devet sati, a i sada kad sam bila sita spavalo mi se. San će mi pomoći da se udaljim od svega ovoga. Uvlačim se pod porkivač i sklapam oči osjetivši kako umor radi čuda i čini mi kapke teškima. Poželim dobrodošlicu snu jer mi je itekako trebao.

---

'Prepravljeni' dio. Prethodna verzija je bila puno više cringe, ali nisam željela da mijenjam ključne dijelove pa sam dodala više opisa i promjenila sam dosta dijaloga kako bi ublažila efekat.

Do sljedećeg puta :)