-DECEMBAR 31-

Hladna noć se nadvila  nad grad koji bi inače usnio u ovo doba, ali sada su svjetla obasjavala  svaki njegov kutak čineći ga živim. Svjetiljke su treperile zbog pahulja  koje su se u velikom broju strmoglavljivale iz tmine na ulice i krovove  kuća, zgrada i automobila. Ulice su bile skoro pa potpuno puste, ali u  kućama i lokalima je stanje bilo i više nego dinamično. Sniježna idila je obećavala  puno toga ove noći. Noć početka koja je bila u punom mahu, noć koja je  donosila sreću i veselje na svačije lice i činila se beskrajnom i noć u  kojoj je svako tražio sreću i proslavljao je. Pa, svako osim mene.

Za mene ova noć nije  bila ni približna onome što je bila prošle godine. Za mene je bila  bolna, teška i mrzila sam buku koja je dopirala na drugi sprat do moje  sobe. Moja porodična kuća je virvila životom i nekad me je to činilo  sretnom, ali sad nisam mogla da otjeram poriv da se pokrijem po glavi u  očajnom pokušaju da učinim da svi zvukovi utihnu. Onako umotana u mekanu  deku pokušavala sam otjerati misli sa svih proteklih događaja, ali oni su  se ponovo počeli rojiti u mom umu. Ponovno sam se osjetila poprilično  jadno. Ušmrknula sam, obrisala oči, te sam se uspravila maknuvši deku sa  glave. Šta mi se dešava, upitala sam se oslonivši leđa o hladan zid.

Bila sam ja dobro prije  par dana. Kad sebe ubjedim da me nije briga i kad se zaokupiram s nečim  drugim onda zaista osjetim da dišem normalno, ali onda dođe noć i nema  više zaokupljenosti. Samo krevet i ja. Onda se misli ponovno uvuku u  glavu, a sumnje napadnu srce u namjeri da me potpuno izlude.

U razmišljanju me prekinulo  kucanje na što sam ja što brže zaronila pod pokrivač, praveći se da spavam.  Ne želim da svima kvarim zabavu i zato ne želim da se spustim dole. Dole  je večina porodice, mamini prijatelji i kolege iz firme tako da ne želim da me ovakvu vide i da me počnu ispitivati.

''Bells, dušo, hajde  izađi'', rekla je mama, ali ja sam ostala tiho. ''Svi te hoće vidjeti tako da ne mogu nastaviti ljudima da lažem.'' Njen glas mi je došao  kao šlag na tortu. Odmah sam se sjetila njenog prebacivanja o tome da  je sve znala i da mi je govorila. Kad je shvatila da me svaka riječ ubija postala je suosjećajna i nije mi više prebacivala. Bila sam joj zahvalna za to, ali nisam željela da joj ispunim želju i dođem dole.

''Tu ti je drugarica, pa  popričajte, a ja idem da ne pomisle da su svi ukućani pobjegli sa  vlastite zabave.'' Pošto je bilo očigledno da nemam namjeru da joj bilo šta kažem otišla je iz sobe. Šutila sam dok se zvuk njenih potpetica gubio u zvuku lagane muzike i razgovora.

Izašla sam ispod deke i sjela na rub kreveta. Marie me je gledala sa pogledom punim suosjećanja. Znala sam dobro da ne može da suosjeća jer nikada nije bila u mojoj koži, ali sam joj bila zahvalna što se bar trudi. Njena kosa jarkocrvene boje joj napola sakriva oči u kojima vidim da me žali i mrzim to. Usne prekrivene crvenim karminom joj se grče dok ih gricka nervozno i već mislim da će da ih raskrvari. Na njoj je crna koktel haljinica koja seže malo iznad koljena, a cijeli izgled upotpunjava tamna šminka na  njenim očima. Iznenađuje me to jer Marie nikada nije tako izgledala.

''Pretpostavljam da te moja mama posavjetovala da me digneš iz kreveta i povedeš dole kako bi me ona mogla svima pokazati'', rekla sam, a Marie se nasmijala nervozno. Znala sam dobro da je to istina. Ona ne može drugačije. Ne može shvatiti da nešto ne želiš pa se potrudi svim silama da to želiš ili da te drugi ubjede u to.

''Pa, tako nekako'', odvratila mi je. Znala sam da moja majka ima svoje fiks ideje, ali nije uredu to što je u to gurala moju drugaricu. Svjesna sam toga da Marie želi da sam ja dole, ali isto tako razumije razloge zbog kojih to nije tako. Čini se da to samo mama ne može da razumije.

''Ne želim da nekome pokvarim zabavu.''

''Ni nećeš jer ćeš se zabavljati sa nama'', rekla je, a ja sam pomislila da se šali. Izgledala sam kao stara oronula krpa i nije mi bilo jasno kako može da misli da sam u stanju da se zabavljam. ''U ostalom, dole je i jedan momak koji puno pita za tebe. ''  Namigne mi na što se ja namrštim osjetivši odbojnost pri spomenu muškog  roda.

''Ako je Harry, otjeraj ga iste sekunde!'', viknem odlučno, a ona odmahne rukama.

''Da je on ne bih rekla  jedan momak. Ja mislim da bi bilo dobro da ga vidiš.'' Njeni pokušaji da me natjera da odem dole sve više su mi išli na živce. Nešto u meni se nikako nije moglo pomiriti sa tim da ću sići dole, pogledati i vidjeti da Harry nije tu. Nadala sam se da ću ovu noć provesti sa njim i bolila me činjenica da je on tamo negdje, vjerovatno sa njom i da uživa.

''Pa kad me pogleda bit će mu žao što nisam ostala gore'', rekla sam i pogledala sam se u ogledalo. Pogled mi je uzvratila čupava, crnokosa utvara otečenih i podbuhlih  očiju i modrih podočnjaka. Gadila sam se samoj sebi sa ovakvim izgledom i nisam očekivala da ću se ikome takva svidjeti.

''Dobro, malo izgledaš  k'o zombi, ali šminka sve rješava. Bez brige.'' Uvjeravala me povukavši  me iz kreveta tako snažno da se nisam uspjela oduprijeti.

Natjerala me da nanesem piling na kožu, pa onda masku i da se dobro umijem, a potom me kao maleno djete natjerala da sjednem na krevet i  počela je da mi nanosi slojeve šminke na lice. Osjećala sam se  slomljeno, ali ipak sam odlučila da se smirim i da siđem dole jer sam  znala da ona i moja mama neće odustati od ideje da me pokažu pred  gostima. Da li je to sadizam ili šta već nisam znala, ali ako to njima paše morala sam da pristanem kad tad. Možda će sve biti bolje nakon što se opustim i zaboravim na  sve loše što mi se desilo. Ako je to uopšte moguće obzirom na moje jadno mentalno stanje. Prošlo je svega deset dana, rana mi je i dalje  svježa i zaista ne osjećam želju da izađem iz sobe, ali moram da se malo smirim. Moram da skrenem misli. Da budem iskrena kopka me i to ko je taj mladić o kome Marie govori. Ako nije Harry ko bi mogao da bude, pitala sam se dok su  Marieine vješte ruke radile 'čudo' od mene.

Niko mi od onih koje  poznajem nije djelovao kao da bi došao. Svi su vjerovatno bili kod kuće i  slavili sa svojim porodicama ili su lumpovali po privatnim partijima. Sumnjam da bi noć potrošili na to da vide  kako sam ja. Željela sam samo da se ovo što prije završi i da se opet  nađem sama ovdje, ali dok mi je Marie prepričavala ko je došao i šta se  dešavalo dok sam bila u sobi činilo se kao da je ova noć počela puno  prije, a bilo je tek devet sati. Još dugih tri sata. Toliko moram  izdržati dole i onda se mogu vratiti.

''Ne brini. Dobro ćeš se  zabaviti'', uvjeravala me ona mada mi njene riječi nisu zvučale  ništa drugačije nego kao pokušaj da me razveseli iako je i sama znala da je to uzaludno i da džaba troši riječi. Svejedno sam joj se blago nasmijala i prihvatila sam  haljinu koju mi je pružila uputivši se u kupatilo da se obučem.

Primjetila sam dok sam  se oblačila da je uradila dobar posao glede moje šminke. Nisam više  izgledala strašno. Doduše, lice mi je bilo umorno, ali puno normalnije  nego ranije. Obukla sam tamnoljubičastu haljinicu do koljena, bez rukava.  Gornji dio je bio uzak, a donji dio širok i lepršav što bi trebalo da  me učini veselijom nego što sam bila. Kosu sam samo počešljala i svezala sam je u punđu jer je sam je prala prije dva dana i nije bila zavidne čistoće. Obukla sam na noge jednostavne baletanke, a onda smo se spustile u  prizemlje.

Kad sam vidjela sve one ljude shvatila sam da je bilo bolje da sam ostala gore.

Svi mamini prijatelji su  se okupili oko mene, glasno mi se obraćajući kako bi nadglasali muziku, a  ja sam se trudila da budem što ljubaznija iako sam željela da pobjegnem glavom bez obzira. Pozdravljali smo se dobrih  petnaest minuta, a onda su se svi vratili časkanju jedni među drugima, a  ja sam sjela na sofu u dnevnoj, sretna jer su me konačno ostavili na  miru. Marie se već izgubila, a to mi i nije tako teško palo jer sam već  ionako bila umorna od razgovora s ljudima i sve bi bilo dobro da nisam  iznenada osjetila ruku na ramenu. Iznenađeno sam se okrenula i ugledala momka kako mi poklanja blag osmijeh.

''Ti si Isabella, ako ne  griješim'', rekao je on meni na uho kako bih ga jasno čula. Posvje zabezeknuto sam  gledala u mladića koji mi je na prvi pogled djelovao toliko poznato. Zaklela bih se da sam ga već negdje vidjela. Te crte lica, to držanje, taj osmijeh. Da, mora da sam ga već negdje vidjela.

Nisam progovorila ni riječi dok sam piljila u njeg, a onda sam se konačno sjetila i  umalo sam vrisnula od šoka. Samo sjećanje na taj događaj u meni je  izazvalo drhtavicu, a lomljenje stakla mi je odzvonilo u ušima u  potpunosti nadglasavajući sve ostale zvukove. Ustala sam odmah, stisnutih šaka te sam jedva suzdržala poriv da ne počnem da histerišem. Usne su mi drhtale i činilo se kao da ih je neko  zašio jer iz njih nije izlazilo ni glasa.

To je bio on.

Momak koji mi je s druge dvije osobe skoro provalio u stan u Bellinghamu.

Rosein bivši.

- - - - -

A/N 2021 - 65 dio iako ne planiran je tu. Pošto mi je dosta osoba reklo da bi bilo dobro da napišem bar par dijelova da se vidi kako će se riješiti zapleti odlučila sam da ih poslušam. Ovo će biti kao sezona dva i neće imati puno poglavlja. Pokušat ću da sve razriješim u 10 poglavlja, max 12 i to će biti to. Mislim da i vi i ja i ova priča to zaslužujemo. Hvala svima za preglede kojih je sve više i za vote-ove, a posebno za komentare. Od srca hvala svima.

Do sljedećeg puta :)