Zastavši pored Louisa osjetila sam četiri para očiju na sebi i istog trenutka sam poželjela da odem. Rose je izgledala kao da me se pokušava sjetiti, a Harry je izgledao kao da se pita šta radim sa njegovim prijeteljem. To je potvrdio kad ga je upitao: ''Šta ti radiš s njom?''

''Vi se znate?'' upita nas oboje prebacujući pogled s Harrya na mene, a ja poželim da kažem da ga nikada nisam vidjela. No, dobro znam da bi mu odmah rekao da lažem.

''To bih i ja tebe mogla da pitam.'' kažem.

Dolazak ovamo je trebao značiti odmor, par sati bez njega i upoznavanje sa gradom, ali moj plan je propao onoga trenutka kad je on ušao na ta vrata. Nisam očekivala da će prići jedno drugom, ali kad ih osmotrim shvatim da nekako liče jedan na drugog. Tetovaže, izgled lošeg momka i obojica su pomalo umišljeni. Ne mogu, a da se ne zapitam jesu li jednako bezobrazni. Nadam se da nisu jer sam već prihvatila Louisa i ne bih htjela da shvatim da sam pogriješila kad sam mu dopustila da mi bude poznanik.

Što se tiče Rose, kad je sad pogledam, shvatam da pristaju jedno drugom. Oboje imaju isti izgled, oboje imaju isti pogled i oboje izgledaju kao da je sve okolo njihovo. Očekivala sam da će se pozdraviti s Louisom, da će ga čak i zagrliti, ali ona se ne ni ne pretvara da joj je drago što je tu. Pitam se da li se nešto desilo među njima ili je jednostavno ona tako odbojna prema svima osim prema Harryu.

''Cimeri smo.'' Harry odgovara za nas oboje. Pomalo osjećam zahvalnost jer nikako se nisam mogla natjerati da to izgovorim.

Louis klimne glavom, a onda se nasmije. ''Stvarno? Stara vještica je izdala sobu?''

Osmjeh mi se razvuče preko usana zbog njegovog nadimka i više ne mogu ostati ozbiljna. Stara vještica je naš stanodavac i iako je ja ne bih baš tako nazvala čnjenica je da je to jedna od najčangrizavijih starica koju sam imala priliku upoznati.
Kad je se bolje prisjetim, prvi put kad sam je vidjela osjetila sam jezu jer su me njene oči iznenadile. Jedno smeđe, jedno žuto. To je bio prvi put da sam susrela osobu sa heterokromijom, i to sa neobičnim oblikom. Isprva sam mislila da nosi leću u jednom oku, ali mama mi je brzo objasnila da je to istina i ukorila me zbog toga što sam zurila u nju.

''Da.'' Harry je potvrdio.

''Hoćete sjesti s nama?'' ponudi ih Louis.

Ne znam da li je to pogrešno, ali u sebi sam se molila da ga odbiju. Mislim da bi bilo previše ironično i neugodno ako bi sjedili s nama. Znala sam jako dobro da žele privatnost, a isto tako sam znala da ne želim da gledam u Harrya narednih pola sata ili u najgorem slučaju još duže. Sjećanje na ono u stanu, na to kako je ona bila ljuta zbog toga što sam stala između njih, iako nisam željela, i na Harryevo ponašanje bili su dovoljni razlozi da se držim dalje od njih. Na žalost, oni prihvataju njegovu ponudu i vračaju se s nama za naš sto, a Harry, kao da mi se ruga, sjeda do mene dok Rose sjeda do Louisa. Diskretno odmičem svoju stolicu od njega i obujmim rukama svoju šolju shvatiši da će ovo biti jako neugodan izlazak.

Harry podiže ruku i mahne prema Emily koja odmah dolazi do nas i veselo ga pozdravlja. Ne znam zašto nisam iznenađena time. Rose spušta torbu na kraj stola i prebaci kosu iza uha te se osmjehne Harryu, a kad uoči da ih promatram pretvara se da me ne vidi. Osjetim olakšanje jer ako se ona bude pretvarala da me ne vidi onda se i ja vrlo lahko mogu pretvarati da nju ne vidim. Zapravo, mogu se pretvarati da njih dvoje uopšte nisu tu.

''Ćao Harry.'' pozdravi ga razdragano. ''Šta želiš?'' upita.

''Donesi mi viski.'' odgovara ni ne pogledavši je.

Iako sam do sada mogla pretpostaviti da on ne brine puno za nju nekako sam očekivala da će se pretvarati pred nama i ponuditi je prvu da naruči. Nije to uradio. Zapravo, djelovalo je kao da mu nije stalo do toga hoće li uopšte naručiti. Rose je, poslje njeg, naručila espreso i Emily je otišla dalje, ali krišom je i dalje promatrala Harrya i Louisa. Ta scena me je nasmijala.

Ne shvatam ove djevojke. Poprilično je očigledno da ni Harryu ni Louisu nije stalo do njih dvije, ali one i dalje jure za njima. Harry je samo tako potjerao Rose dalje od sebe bez da je trepnuo, Louis Emily odbija toliko dugo, ali njih dvije ih i dalje žele. Šta vide u njima što ja ne, upitam se zaboraviši na sve.

''Šta radite ovdje?'' upita Louis. Njegov pokušaj da započne razgovor čini se kao da je forsiran, ali vidim da ga Harry prihvata jer pogleda prema njemu i kutovi usana mu se podignu.

''Šta vi radite ovdje?'' upita. ''I, otkad se ti družiš s ovakvim djevojkama?''

''Kakva sam ja to?'' upitam istog trenutka.

Svo troje pogledaju u mene, ali moje oči se fiksiraju samo na Harrya dok očekujem odgovor. I on gleda u mene i smješka se što me još više ljuti te se trudim svim silama da ostanem smirena i da mu ne pokažem koliko želim da se posvađam još od jučer.

''Bez uvrede, ali zaista nisi tip osobe koji bih očekivao da vidim s Louisom.'' kaže.

''Savjetovala bih ti da se prestaneš pretvarati kao da me poznaješ.'' odbrusim mu. ''Nisam ono što ti misliš.''

To mu izmami osmjeh na lice. ''Djeluješ kao mamina djevojčica, ali možda sam se prevario. To mi se sviđa.''

Zakolutam očima i na trenutak mi se pogled ukrsti s Rosinim. Strijelja me pogledom kao da želi da me povrijedi i to me, moram priznati, zabavlja. Nisam zaboravila da su prijatelji s povlasticama i da je jučer Harry rekao da će mu se vratiti bez obzira na sve. Ona je odabrala da bude to što jeste, ne znam zašto u mene gleda kao da sam ja kriva za to. Trebala bi da shvati da ne može biti s momkom koji je samo iskorištava, a usput očekivati da ga kontroliše.

''Mislim da ćemo oboje biti puno sretniji ukoliko se ne budemo sviđali jedno drugome.'' kažem.

Iako je smeđa tekućina u mojoj šolji skoro pa hladna kad je otpijem slatkast ukus mi se razlije preko jezika i zbog toga zadovoljno nastavim da pijem. Iako znam da svi očekuju da nešto kažem ja ne prestajem da pijem dok sve ne iskapim, a onda odlažem šolju i zadovoljno se osmjehnem Louisu. Uzvrati mi osmijeh zaisugrno shvativši da mu se pokušavam zahvaliti.

Emily donosi njihove naruđbe, a Harry odmah ispija svoje piće te počinje da se igra sa čašom ignorišući nas ostale. Promatram ga iznenađeno, kao i Rose, dok vrti čašu između prstiju i samo čekam kad će pasti i razbiti se. Nakon par neugodnih trenutaka tišine odlučim da je vrijeme da idem jer je vrijeme koje bih provela s njima jednako protračenom vremenu. Sporo ustajem i uzimam svoj ruksak.

''Louis, ja bih išla.'' kažem. ''Ako ti nije problem, možeš li me odvesti?''

Djeluje iznenađeno zbog toga što sam odjednom odlučila da idem, ali me ne sprječava niti zapitkuje. ''Naravno.'' odgovara.

Dok prolazi oko stola i preko ramena dobaci osmijeh Harryu i Rose koji nas promatraju. ''Vidimo se vas dvoje. I , budite oprezni. Godina je tek počela.''

''Ne seri, Louis.'' dobaci mu Rose, a Harry samo sliježe ramenima.

Dok im okrečem leđa osjećam njihove oči na sebi, a onda čujem Harrya iza sebe kako govori: ''Vidimo se kući, Isabella.''

Odlučim prešutiti i ni ne okrenem se dok odlazim jer dobro znam da je to istina. Vidjet ćemo se u stanu. Od toga ne mogu pobjeći kao što sam pobjegla od njega sada. Provocirao me ili ne bilo je važno da je Harry u pravu. Mogu pobjeći od njega sada, ali ne mogu to uraditi zauvijek.

Izlazimo vani i sjedamo na motor te nas Louis izveze s parkinga, a ja ovoga puta ne osjećam ni u pola sreću kao dok smo se vozili ovamo. Dok jurimo ulicama zapitam se kako sam uspjela da s Louisom budem u dobrim odnosima, ali ne sa Harryem iako bi mi to više koristilo. Željela bih biti u dobrim odnosima s njim jer bi mi to život u tom stanu učinilo jednostavnijim, ali ne znam kako da to izvedem. Traži od mene da budem bezobrazna jednako kao i on svojim ponašanjem. Ne znam je li svjestan toga, ali osjećam da me sa svojim komentarima samo izaziva. Zašto nam oboma ne može olakšati i prihvatiti me kao poznanika ako ne kao prijatelja?

Stižemo jednu ulicu dalje od zgrade, a onda ga zaustavim odlučivši da ne želim da odmah dođe k meni. Nisam ga mogla pozvati unutra, a nekako sam znala da bi to očekivao.

''Onda, vidimo se sutra na faksu?'' upita, a potom doda: ''Trkačice.''

''Naravno.'' kažem, a onda mu uzvratim: ''Ne zaboravi kafu.'' Osmijehnem se njegovom zbunjenom pogledu.

''Kakvu kafu?'' upita.

''Na koju vodiš Emily.'' Nasmijem se, a on se namršti konačno shvativši da ga zadirkujem te sjedne na motor.

''Molim te, nemoj ponovno.'' kaže i stavi kacigu.

''Ćao.'' pozdravim ga. Osmjeh mi je i dalje na usnama dok mu mašem. Podiže ruku, daje gas i okreće se te odlazi, a ja požurim prema zgradi.

Penjem se uz stepenice i ulazim u lift razmišljajući o tome kako da se ponašam kad se Harry vrati. Vrata su na svu sreću zaključana, što znači da ipak vodi računa bar o nečemu, tako da vadim ljuč i otključavam ih pažljivo. Umorno se vučem do kupaonice jer čini se da sam previše popila danas. Nakon što završim sve perem ruke i izlazim uzdahnuvši duboko. Sad shvatam zašto me stomak bolio. Presvlačim se i navlačim plavu trenerku i duksericu, a onda uđem u kuhinju u namjeri da potražim nešto da pojedem.

Kopam po kuhinji i izvlačim kesu keksa te vadim mobitel iz džepa i kucam mamin broj jer sam zaboravila da je nazovem. Znam da se i dalje pita zašto je nisam nazvala i da čeka da vidi kad ću se sama sjetiti prije nego što me nazove i kaže mi kako sam neodgovorna. Nakon par seknudi javlja se.

''Reci dušo.'' Skupim usne i duboko udahnem kako bih prekrila koliko mi je njeno tepanje zasmetalo. Uvijek to radi. Iako zna da ne volim da mi tepa nikada to ne uvažava i uvijek uživa u tome da me ljuti. To joj valjda, osim posla, ispunjava vrijeme.

''Šta radiš? Na poslu je sve uredu?'' pitam kako bih započela razgovor.

Jedem keks dok ona prepričava šta joj se desilo za ova dva dana i kako joj je šef spomenuo povišicu. Iako me ljuti drago mi je zbog nje. Jako se trudi, radi u toj firmi već godinama i zaslužuje da dobije promaknuće.

''Kako ti ide na fakultetu?'' pita.

''Prošla su tek dva dana. Nego, zovem te kad budeš imala vremena.'' kažem. Pozdravim je i prekinem u pola isprika. Navikla je ona na to.

''Dobila sam financijskog direktora, ali sam izgubila mamu.'' promrmljam.

Nakon što su keks i čokoladice koje sam bila spremila za sutra nestali, onako zamazana sam krenula u kupatilo da se umijem i osvježim jer mi je vruće. Otvaram vrata na jedvite jade trudeći se da ne uprljam kvaku i ulazim unutra držeći ruke što bliže tijelu. Nakon što operem ruke i posušim ih, odlazim u dnevnu i s bacam se na sofu što nije jako pametno te palim TV. Pet minuta kasnije potpuno sam koncentrisana na kuharski šou i već me boli vrat jer se naslanjam na ruku. Pogleda na ekranu počnem napipavati jastuk i napipam nešto mekano i krznato što mi uzvrati dodir.

''O Moj Bože!'', vrisnem.

Ustajem brzinom munje i stavljam ruku preko srca koje jasno čujem u ušima, te opsujem tiho shvativši da nisam poludila i da jastuk nije živ. Na mjesu gdje sam namjerava spustiti glavu nalazila se sklupčana bijela loptica, a par zelenih očiju virio je iz nakostrešenog krzna i gledao u mene jednako uplašeno.

Mačka!

Nakon par trenutaka koji se čine kao vječnost sjedam na sofu, tačnije na njen drugi kraj, i pogledam u stvorenje ispred sebe. Srce mi se smiruje, ali na mjesto uplašenosti dolazi strah. Mačke su jedne od onih životinja koje zaista ne volim. Kad sam bila dijete imala sam loše iskustvo s crnom mačkom koja me je napala nakon što sam je pokušala pomaziti i od tada ih ne podnosim. Nije mi bilo jasno kako se je našla ovdje. Da li je ušla u stan, a da je nisam primjetila? Možda je Harryeva? Iako je manje vjerovatno da bi momak poput njega imao mačku ne isključujem tu mogućnost. Okrečem se prema mački, a ona se diže, proteže i kreče prema meni, sporo i oprezno.

''Iš! Pis!'' vičem.

Osjećam jezu kako se spušta niz kičmu mi i svaka dlačica na tijelu se diže dok se trudim da se odmaknem od nje. Pošto shvatim da mačka ima namjeru da se mazi dograbim jastuk da je pogodim, ali zvuk otvaranja vrata me zaustavi. Harry ulazi i staje iznenađen kad shvati da nešto nije uredu.

''Šta radiš?'' upita.

Pogledam prema njemu, a on me gleda kao da sam luda i zbog toga se tako i osjećam. Kad shvati moju namjeru pritrčava krznatoj napasti i podiže je kao vreću, a ona počinje da mjauče i kunem se da izgleda kao da se upravo žali na mene. Žalim što nisam bacila taj jastuk.

''Pusti moju mačku na miru!'' viče. ''Koji je tvoj problem?''

''Gazdarica mi nije rekla da su ljubimci ovdje dozvoljeni.'' kažem.

Prevrče očima. ''Naravno. Neću valjda Dusty držati vani. Ona je kućna mačka.''

Pogledam ih iznenađeno i uzdahnem duboko, a onda konačno ostavim jastuk. Harry je mazi, a ona počinje presti i djeluje poprilično zadovoljno. Djeluju kao da vole jedno drugo. Djeluju slatko zajedno. Zar je ovo Harry, upitam se promatrajući scenu ispred sebe. On, onako hladan, drzak i bezobrazan.

''Čini se da sam i ja tebe pomalo pogrešno procjenila.'' kažem prije nego što uspjem da se zaustavim.

''Da. Izgleda smo sada na istoj stranici.'' kaže.

''Ne volim mačke.'' Sliježe ramenima.

''Ne mogu ti pomoći u vezi toga. Dusty ostaje ovdje.'' kaže.

Nekako nisam ni očekivala da će biti drugačije. Maleni i glupi dio mene se ponadao da će biti obzirniji, ali očigledno da od njega ne bih trebala očekivati ništa. U ostalom, zašto bi on uradio nešto zbog mene kada samnom ni ne razgovara normalno?

Odlučim da ću prešutjeti sve što imam da kažem jer nema smisla da se svađam s njim. Umjesto toga okrenem mu leđa i vratim pogled na TV. Emisija koju sam gledala je završila. Ustanem i krenem prema sobi, ali on staje ispred mene i zaustavi me. U rukama mu je još uvijek mačka.

''Ti i Louis?'' upita.

Podignem obrve. ''Šta Louis i ja?''

''Pa, vas dvoje.'' Zastaje nesigurno kao da pokušava da pronađe prave riječi. ''Izlazite zajedno? Jeste li skupa?''

''Otkud ti to?'' pitam iznenađena njegovom direktnošću.

''Prvo mi odgovori.'' Ostaje uporan.

''Ne moram da ti odgovaram na pitanja.'' Osjećam bol koji se širi od potiljka prema desnom oku i jasno mi je da ću uskoro dobiti glavobolju. Nisam sigurna koliki udio u tome ima on, ali sam sigurna da želim da odem u sobu i legnem.

''Pa, to mi je dovoljan odgovor.''

''Mislim da moj privatni život nije tvoja stvar!'', viknem.

Njegovo lice obuhvata ljutnja, a oči mu prlje moju kožu. Bol u glavi mi se pojačava i to je jasan znak da trebam samoću i mir, a to je nešto što ne mogu imati ukoliko on bude u mojoj blizini.

''U pravu si. Ne tiče me se uopšte.'' kaže.

Okrene mi leđa i krene prema svojoj sobi, no na pola puta se okrene ponovno bezizražajno i još jednom me pogleda, a zatim kaže: ''A, da. Rose dolazi noćas tu. I ne, ne zanima me tvoje mišljenje o tome.'' kaže mi i uđe u sobu.

---

Ako vam se barem malo dopao dio ostavite vote i / ili iskreno mišljenje. Hvala unaprijed :)