U salu ulazim vjerovatno crvena i brzo prolazim do sredine te sjedam do Louisa ubrzano dišući. Ponovo sam imala problema sa pronalaskom sale iako su na zidove polijepili smjernice i zato sam zakasnila petnaest minuta. Profesor se pretvara da nisam ušla i nastavlja predavati što mi znatno olakša. Koliko sam shvatila ovdje se kašnjenje drugačije tretira nego u srednjoj školi i umjesto da počne vikati na mene jednostavno nastavlja razgovor kao da ga niko nije ni omeo.

''Da li je moguće da si trčala toliko zbog predavanja?'' upita kroz smijeh. Trenutno sam toliko nervozna, ljuta i gladna da bih ga udarila, a s druge strane mi se plače jer sam trčala zbog škole i sad sam mokra i umorna toliko da neću moći pratiti predavanja.

''Nisam željela kasniti, ali tako se desilo'' odgovorila sam mršteći se.

''Nisam rekao da se opravdaš. Samo sam htio istaknuti da se ne moraš toliko tresti ako zakasniš na predavanje'' rekao je, a zatim se uozbiljio jer nas je profesor pogledao očekujući da završimo razgovor.

''Morat ću kupiti auto. Zaista ne mogu još jedno jutro trčati ovamo.''

Nasmijao se te je upitao: ''A da ustaneš ranije ili da se voziš tramvajem?''

''Ovdje sam tek dva dana. Ne znam gdje je tramvajska stanica niti se volim voziti u sredstvima javnog prevoza.'' odgovorila sam počevši da zapisujem važne stvari koje je profesor diktirao.

Dok mi olovka leti preko papira prostenjem od boli u stomaku i nogama. Vjerovatno ću dobiti upalu mišića jer ne pamtim kad sam ovako rano trčala negdje. Pitam se kako ljudi mogu džogirati? Mene su poslije svakog sata tjelesnog noge i stomak boljeli po dva dana i iz tog razloga sam mrzila taj čas više od iti jednog drugog.

''Mogu te ja odbaciti ponekad'' ponudio se nonšalantno te je otvorio zadnju stranicu sveske i naškrabao je nešto, otkinuo je taj dio lista i dao mi ga je. Otvorim ga i vidim broj mobitela. Osmjehnuvši se presavijem ga i stavim u džep, a zatim i ja njemu napišem svoj.

Pogleda me na kratko, a onda se nakezi i napiše nešto na listu te mi ga pokaže kikočući se. Pogledam polahko u list pazivši da me profesor ne vidi jer nisam željela da pročita ono što piše, a onda pročitam poruku i odmahnem glavom.

Jedan dečko nije dovoljan?

Pogledam ga zbunjeno i upitam skoro nečujno šta, a on pokaže očima prema meni i počne glumiti da nešto zapisuje iako krajičkom oka gleda prema meni. Pogledam niz sebe i shvatim o čemu priča pa se i sama nasmijem, a profesor me prostrijeli pogledom te brzo utihnem. Najme, na majici mi je pisalo: One boyfriend is not enough! Ironija je bila u tome da ja nemam niti tog jednog i ne znam zašto sam kupila ovu majicu, ali znam da sam je danas slučajno obukla. Nastavim pratiti profesora i zapisivati bitno jer znam da moram imati lekcije barem u kratkim crticama kako bih se kasnije mogla spremati za ispite.

Kad se predavanje završi ustajem i počnem kupiti stvari jer je to prvo, a i posljednje predavanje danas. Samo jedno predavanje utorkom te dovede u iskušenje da ne dođeš uopšte, ali dobro znam da ne smijem izostajati ukoliko želim moći izaći na završni ispit. Izlašla sam vani ostavivši Louis-a iza sebe jer je zastao da popriča sa nekim momcima, a onda sam požurila kući.

''Čekaj.'' vikne Louis iza mene i onda začujem bat koraka dok žuri da me sustigne.

Kad me sustigne uspori te upita: ''Šta ćeš raditi sada?''

Slegnem ramenima. ''Vjerovatno ništa, idem kući.''

''Želiš da ti pokažem jedno mjesto?'' upitao je.

''Koje?'' upitala sam pogledavši u njeg na trenutak.

Tek onda sam shvatila da uopšte ne znam niti jedno mjesto ovdje. Svaki boravak bih provela u stanu ili kod faksa odbijajući da hodam uokolo. Sada, zaprvo mi i ne bi bilo mrsko vidjeti grad, ali ne bih željela ići sama. Ne poznajem ga, istina, ali ovo bi bila dobra prilika da ga upoznam.

''Vidjet ćeš ako pristaneš.'' rekao je pomalo zagonetno.

Zastala sam i rekla: ''Pa, ne poznajem te dovoljno dobro da ti na slijepo vjerujem.''

''Pa, upoznaj me. Hajde, idemo.''

Ostaje uporan što me zabavlja i nasmijava te pristajem. Dopada mi se ovo. Mislila sam da nikad neću pronaći osobu koja će željeti da mi bude prijatelj, ali čini se da mi se sreća odmah osmjehnula po tom pitanju. Šteta što isto nije i sa cimerom.

Izlazimo vani na hladan zrak, a ja se stresem iako nosim majicu dugih rukava te se obavijem rukama. Prije dva dana je bilo sunčano kod nas, ali ovdje je već hladnije i pomalo neugodnije. Stižemo do parkinga, a ja počnem razgledati auta očekujući da on otključa svoje. Ima ih raznih. Od Fiesta, Opela, Audia pa sve do x5-ica. Malih, velikih, crnih, bijelih - kao u salonu.

''Hajde, penji se.'' rekao je. Zastala sam pogledavši ga iznenađeno.

Sjeo je na motor i pružio mi kacigu smješkajući se mom izrau lica. Ugrizla sam se za usnu gledajući u crni metal koji se sija na suncu, a potom sam prihvatila kacigu i pažljivo sam je stavila na glavu. Polahko sam sjela iza njega osjetivši uzbuđenje pri pomisli da ću se upravo voziti na motoru. Oduvijek sam željela sjesti na motor, ali nisam se usudila zbog mame koja je to prezirala više od ičega.

''Šta je? Voliš motore?'' pitao me.

''Moglo bi se tako reći. Možemo li ići jedan krug prije nego što odemo na to mjesto?'' upitala sam. Pokazao mi je palac na gore i upalio je motor.

Čim napustimo parking Louis ubrzava zbog čega se isprva držim za njega čvrsto, a onda postepeno opuštam ruke i prepuštam se adrenalinu. Dok mi vjetar šiba tijelo, a kaciga grije lice osjećam kako mi krv vri i osmjeh se pojavljuje na usnama. Ne usuđujem se da u potpunosti opustim ruke oko njega, ali kada bih se usudila skinula bih kacigu da barem na trenutak osjetim vjetar u kosi.

Louis, kao da to shvata još više stišće gas te ubrzo auta oko nas postaju mrlje koje brzo dolaze, a jednako brzo i odlaze iz mog vidnog polja. Osjećaj koji sada imam dovoljan je da izbriše sve ružne misli o Harryu i učini ovaj grad ljepšim. Ni na trenutak se ne plašim da ćemo stradati jer Louis izgleda dosta vješto dok upravlja, ali se ipak brinem da ćemo otići predaleko.

Nakon par krugova zaustavljamo se na prakingu ispred nekog objekta, a Louis gasi motor. Ovo je bilo jako zabavno, pomislim dok skidam kacigu i popravljam kosu koja se rasula u svim pravcima. Silazim pažljivo i preplavi me čudan osjećaj kad ponovno dodirnem zemlju nogama. Kao da smo se vozili puno duže od dvadeset minuta. Louis skida svoju kacigu i miče kosu s očiju, a zatim mi poklanja osmijeh.

''Ovo je bilo zabavno.'' kaže.

''Trebali bi ovo ponoviti.'' kažem i maknem kosu s lica.

''Svakako.'' Osmjehne se.

''Nego, gdje smo?'' upitam i pogledam iza njega pa prema onom objektu.

''Idemo u The Underground Coffeehouse. Ne možeš biti student, a ne znati za njega.''

''Kako ti znaš za ovo mjesto? Mislim, ne zvučiš mi kao amerikanac.''

Nasmijao se i prošao pored mene prema ulazu, a ja sam ga slijedila i dalje očekujući odgovor na svoje pitanje. Vidjela sam ovo mjesto ranije u nekim člancima. Izgleda mi užasno poznato. Nešto sa v ili u. A, da. Viking Unia! Kako se samo nisam sjetila prije? Imala sam namjeru posjetiti ovo mjesto nakon što sam prvi put došla u Belingham, ali onda sam odustala od te namjere jer sam se posvađala s mamom.

''Samo sam čekao kad ćeš to da primjetiš'', rekao je. Otvorio je vrata i pustio prvo mene da uđem unutra. ''Da, nisam amerikanac. Britanac sam. Ali imam porodicu ovdje. Inače sam iz Mančestera. Mene više zanima kako ti ne znaš za ovo jer si zasigurno amerikanka.'' Pogledao me.

''Iz Ellensburga sam. Naravno, čitala sam o ovom mjestu u članku, ali nisam nikad dolazila ovamo.'' odgovaram dok se penjemo na sprat.

''Ellensburg?'' upitao je. ''Zar vi nemate CWU i sve to? Šta te dovelo ovamo? To je dobar univerzitet, znaš.''

''Ja bih tebe mogla pitati isto. Šta je s Oksfordom i Kembridžom?'' odvratim mu.

''Prvi sam pitao.'' Ostaje uporan i insistira da čuje odgovor.

''Moja mama. To me dovelo ovamo.'' Nasmije se glasno kao da je očekivao takav odgovor ili da ga to barem dobro zabavlja.

''Mene je dovela želja da malo promjenim školu i zemlju. Ovdje mi živi rođakinja pa sam kod nje naredne četiri godine.'' objašnjava dok sjedamo za slobodan sto.

''Hm, roditelji ti nisu tu?''

''Ne. Imam popriličan broj sestara i ako bi se svi selili one bi morale mjenjati škole što bi im bilo naporno tako da ne. Samo ja.'' odgovara u trenu kad nam konobarica prilazi.

''Hej, još mi dođeš onu kafu za koju si me ispalio prošli put.'' Obratila mu se  čim nam je prišla, a on se nasmijao. Djeluje kao da je ljuta, ali vidim joj osmjeh u kutu usana koji prijeti da se raširi.

''Izvini, ali faks je počeo tako da moram da se uozbiljim. Ima vremena za kafu.'' rekao je. Nisam morala biti genije da bih shvatila da je samo želio da se riješi, ali sam ipak ostala tiho.

''Naravno. Nego, ti ćeš uobičajno?'' pita ga kao da nisam tu.

''Bells, izvoli.'' rekao je. Moje ime joj je privuklo pažnju pa me je pogledala trepčući, s olovkom spremnom da zapiše moju naruđbu.

''Ne znam šta da naručim.'' šapnem mu. Skroz sam zaboravila da razmislim o naruđbi jer nisam znala da ćemo ići u neki lokal. Možda je ipak bolje da je on prvi naručio. Tako sam jednostavno mogla naručiti isto.

''Donesi joj Expresso Con Panna, a meni uobičajno.''

Cura se namršti, ali ništa ne kaže nego se okrene i ode. Kad je dovoljno daleko Louis odahne i osloni se na stolcu izgledajući kao da je sve vrijeme držao dah. Odlučim da se malo s njim našalim.

''Kad idemo na kavu koju mi duguješ?'' imitiram je i počinjem da se smijem.

''Nemoj, molim te.'' kaže, složi facu te prevrne očima i nasloni se na stolicu kao jučer kad smo bili u učionici.

''Nije loša.'' primjetim, a njegov izraz lica se promjeni.

Još jednom pogledam prema djevojci od maloprije koja sad priča s drugim mušterijama i zaključim da je jako mlada. Vjerovatno naših godina. Nosi usku, crnu suknjicu do koljena, bijelu košulju i crne štikle. Kosa joj je plava, kovrđava i svezana u rep koji pomalo poskakuje kad hoda, a plave oči joj uokviruje ajlajner i naglašava ih plava sjena.

''Emily?'' upitao je da se uvjeri da sam na nju mislila. Klimnem potvrdno, a on zakoluta očima. ''Noćna mora. Jednom sam joj obećao piće i više me ne pušta na miru.''

''Zašto si obećao piće djevojci od koje bježiš?'' upitala sam.

''Šta da radim? To je bila opklada.'' zakukao je. Pa, nakon toga mi ga više nije bilo žao jer je imao izbora, a odlučio je da spasi svoj ego. Isplazila sam mu jezik zaigrano, međutim, kad sam ugledala osobu iza njega koja je upravo ulazila u lokal brzo sam se uozbiljila. Zezaš me?

Pogledala sam suzivši oči jer sam pomislila da me vid vara, ali koliko god sam to puta uradila slika je ostajala ista.

Ne!

Jebeno ne! U lokal je upravo ušao Harry s onom plavušom čije su ruke bile omotane oko njegovog ramena. Ona danas nosi uske, plave i poderane farmerke te bijelu košulju kratkih rukava kroz koju joj se vidi crveni grudnjak. Kosa joj je svezana u neurednu punđu, a šminka joj ističe oči i usne. Zašto od svih ljudi njih dvoje moraju da dođu ovamo, upitam se.

''Bella, nešto nije uredu?'' upitao me Louis, ali ja sam samo odmahnula glavom i oborila sam pogled nadajući se da me nisu primjetili.

Ne želim da me prepozna i zasigurno ne želim da nam priđe. Nekako mislim da i ne bi to uradio, ali trenutno ne želim ni da nam se pogledi susretnu. Postoji nešto što Louisa i Harrya čini sličnim. Vjerovatno su to tetovaže i izgled lošeg momka, ali znam da po naravi nisu ni slični.

''Jesi li dobro?'' Louis me pitao zabrinuto.

''Naravno.''

Nasmijem se, a pogled mi poleti prema Harry-u koji me upravo spazio i gleda pravo prema nama sa iznenađenjem na licu. Samo prevrnem očima i zahvalim se na naruđbi koju mi je upravo donijela Emily ignorišući njegov intenzivan pogled. Ako se budem pretvarala da ga nisam primjetila hoće li nas ostaviti na miru?

Ne, neće jer Harry vikne: ''Louis.'', a Louis se okreće dok ga ne spazi, a onda ustaje i odlazi k njima.

''Harry.''

Prilazi mu, a Harry mu pruža ruku dok ih ja posmatram u šoku. Oni se poznaju. Oduševljena sam. Pa, pretpostavljam da onda može saznati da živimo zajedno jer prema razgovoru koji su odmah pokrenuli mogu primjetiti da se poznaju bolje nego što sam ja to mislila.

''Isabella?''

Hrapavi glas izgovori moje ime tako da se zaustavim baš kad sam htjela da otpijem šta god da mi je ona Emily donijela. Udahni, smiri se i pokloni mu lažni osmjeh, govorim sama sebi dok spuštam šolju i trudim se da se osmjehnem prije nego što ga pogledam. Ovo se neće završiti dobro.

___

Peti dio. Ostavite mišljenje, vote i sačekajte novi dio.

Do sljedećeg puta :)