Ovog jutra trebalo mi je duže vremena da se razbudim nego inače, ali kad sam uspjela, protegnula se i ustala iz kreveta shvatila sam da sam zapravo puno odmornija nego što sam to mislila. Mobitel sam pronašla ispod jastuka, a znatno olakšanje mi je donijelo to što je tek bilo pola osam. Imala sam još sat i po do predavanja što je značilo da mogu da odvojim pola sata da doručkujem i nešto manje od sat vremena da se spremim. Baš kad sam počela sam da zatežem posteljinu čula sam kucanje na vratima pa sam stala. Nakon mog glasnog: ''Uđi.'' vrata su se otvorila i Harry je ušao sa zabrinutim izrazom lica koji je u tren vješto sakrio čim se njegov pogled spojio sa mojim.

''Dobro jutro'', rekao je i oslonio se na vrata.

''Dobro jutro i tebi'', odgovorila sam odmah i nastavila da namještam jastuke. Mogla sam osjetiti kako me promatra, ali nije mi bilo jasno zašto šuti kada znam da ima nešto da kaže.

''Gle, ako imaš nešto o čemu želiš da pričamo morat ćemo to odgoditi do poslijepodne jer se moram ići spremati.''

''Kako bi odgovorila na prijedlog da danas ne idemo na faks nego da ostanemo kući?'', upitao je, a ja sam se nasmijala i odmahnula glavom.

''Rekla bih da si vjerovatno udario glavom u nešto čim misliš da ću to prihvatiti.''

Pomalo sam se i šalila jer sam mislila da se i on šali, ali kad se nije nasmijao prestala sam sa poslom i pogledala sam u njeg zbunjeno. Nije djelovao sretno sa mojim odgovorom i to mu se jasno vidjelo na licu, ali nisam razumjela zašto bi pomislio da bih to uradila.

''Možeš li mi reći šta nije uredu?'', upitala sam sad krajnje zabrinuto. Mogla sam osjetiti da nešto ne štima, ali trebala sam da Harry to prizna kako bih znala koju reakciju da imam. Ovako mogla sam samo da pogađam što je sve činilo još gorim.

''Sve je uredu i ne vidim zašto ti misliš da nije'', rekao je isfrustrirano. Znala sam da laže. ''Da li ti izgledam kao da nešto nije uredu?''

''Veoma i veoma si providan Harry'', rekla sam smjestivši se na rub kreveta i prekrižila sam ruke spremna da saslušam razlog za njegovu smješnu ideju. Kako nije ništa rekao na to uzela sam mobitel da provjerim vrijeme, ali moje oči su se zaustavile na datumu iznad sata. Danas je jedanaesti novembar?!

''Kad je Dan veterana?'', upitam ga nadajući se da će me smiriti, ali on izgleda kao da ga to pitanje ni malo ne zanima i da se neće potruditi da mi odgovori. Ostajem uporna i tražim odgovor, a to se njemu ne dopadne.

''Mislim da si jedina osoba američke nacionalosti u ovoj sobi oa bi s tim ti trebala to da znaš'', kaže i prekriži ruke na prsima kao ja prije par minuta.

''Znam, ali molim te reci mi da nije jedanaestog novembra.'' Znam da je moljenje očito u mom glasu, ali sada me nije briga. Samo mi treba da potvrdi moju molbu i da mogu odahnuti, ali on to ne uradi nego potvrdi datum.

''Sranje!'', viknem, a on se nasmije i pogleda me zabavljeno. ''Dan veterana, moramo na fakultet Harry.''

''Misliš da će starkelje shvatiti da nedostajemo pored hiljadu i više drugih?'', upita sasvim nezainteresovan za tu ideju, ali mene jedino ne zanima njegova ideja ostanka.

''Sigurna sam da neće, ali ja želim da budem tamo'', kažem i u tili čas sam ispred ormara te kopam po odjeći u potrazi za odgovarajućim komadom.

''Baš si bezveze'', kaže namršteno, ali ja se ne osvrčem.Nemam vremena da se natežem sa njim, ali bih voljela da i on ide. Znam da mu to nije važno, ali kao student na tom fakultetu i tenutni stanovnik ove države trebao bi da se zanima za historiju i događaje koji se obilježavaju. Nakon kratke potrage izvučem iz ormara bijelu haljinicu koju jako volim, a nisam imala puno prilika da je nosim.Koliko je pametno obući je sada u novembru zbog hladnoće ne znam, ali želim izgledati lijepo tamo jer je ovo prvi put da tome prisustvujem.

Odem u kupaonicu i skinem onu odjeću od jučer, brzo je ubacujući u korpu. Nabrzinu provjerim vodu i kad utvrdim da je mlaka samo uđem unutra. Zaštitim kosu jer ne želim da trošim vrijeme na nju i uzimam prvi šampon koji mi dođe pod ruku. Istišćem ga i istrljam se, a zatim puštam vodu. Nakon što se okupam izađem i dohvatim peškir koji sam zaboravila izvaditi jer sam jako pametna. Posušim se, a onda, naravno, Harry hvata za šteku. Ovo mi namjerno radi, znam to i u ovom trenutku ga mrzim. Obmotam peškir oko sebe i sjednem na šolju smišljajući kreativne načine da ga ubijem.

''Samo sam ti donio nešto'', kaže smješkajući se zlobno. ''Bilo je jako teško izabrati, ali sam se potrudio jer sam uvjeren da ne želiš nositi jedan te isti veš dva puta'', dodao je i pogledao me ponovo, a u rukama je držao moje gačice i grudnjak. Pogledala sam ga namršteno i poželjela sam da ga gurnem natrag u hodnik i zaključam vrata.

''Znaš, dok te tako gledam mislim da je bolje da zakasnimo'', kaže i zatvara vrata za sobom.

''Ostani gdje jesi!'', viknem prijeteče. Harry me ne sluša nego mi priđe i klekne direktno ispred mene tako da su nam oči u istoj visini. Ne mogu da vjerujem da sam toliko glupa da sam uspjela zaboraviti veš. Želim da se ošamarim zbog svoje gluposti, ali ne mogu to uraditi pred njim.

''Pusti me samo da ti ovo skinem i idem onda'', kaže, a ja ustuknem pred njegovom rukom. ''Ovako.'', doda i svuče mi kapu sa glave. Odahnem s olakšanjem i olabavim stisak ruku pošto vidim da nismo mislili na isto i da nije htio da mi skine peškir.

Smješka se jer zna da sam to msilila, a onda kaže: ''Na tvom mjestu bih se zapitao da li stvarno to ne želim.''

Počeo me zadirkivati da želi da ostane dok se ne obučem, ali nisam mu to dozvolila što je očigledno i očekivano nego sam ga istjerala vani. Smijao se tako glasno da sam ga jasno čula u hodniku dok je odlazio. Čim sam zatvorila vrata i zaključala ih odahnula sam. Peškir sam spustila na šteku kako bih pokrila ključaonicu u slučaju da odluči da viri, a onda sam obukla donji veš sve vrijeme osjećajući nelagodu jer je on bio taj koji mi ga je donio. Potom sam navukla haljinu koju sam odabrala i pogledala sam se u ogledalo. Do koljena je, bez ramena i strukirana je, a na struku se veže mašna s crnom trakom. Jako je lepršava, a najbolje je to što nije toliko kratka. Nije izvaljena i mislim da je savršena za ovu priliku.   

Izađem iz kupaonice spremna i vratim se u sobu jer ne znam šta da obučem na noge, a da ide uz nju. Mislim da sam imala negdje savršene cipele za ovu haljinu, ali sada ne znam gdje su jer mi ovdje ništa nije na mjestu kao kod kuće. Harry se vratio u sobu mi i sada sjedi na krevetu kao da je njegov i tipka po mobitelu. Moje 'kopanje' po laticama završi uspješno jer ih uspijem pronaći nakon deset minuta.  

''Volio bih da ovaj prizor mogu vidjeti češće'', rekao je Harry smješkajući mi se. Leži na krevetu i gleda u mom pravcu, ali me ne gleda u lice nego u moju pozadinu koja se jasno vidi jer čućim i zatvaram posljednju laticu. 

''Vrlo nepristojno'', kažem neodobravajuće odmahujući glavom, ali u se ipak zacrvenim iako ne znam zašto i ne želim da znam. Uspravim se, na što Harry otpuhne i zakoluta očima, te izvučem ravne cipele s crnim kajševima koji se prepliču. Sjednem na stolicu zadovoljno i navlačim ih smješeći se jer sam spremna Baš kad hoću reći da idem zavibrira mi mobitel. Savršeno!

''Mama, molim te da me zoveš kasnije jer sada žurim na fakultet'', viknem prije nego stigne da progovori.

''Sutra je vikend i zato želim da se sad spakuješ i dođeš kući'', naredi mi s visoka iako zna da taj ton njenog glasa mrzim i ostane tiho kako bih joj poslušno potvrdila da ću doći.

''Krenut ću noćas'', kažem posve iznervirano.

''Ne, krenut ćeš odmah sada jer sam ja tako rekla.'' Ostaje uporna što me još više nervira. Osjećam ljutnju dok dišem glasno i mrštim se. Pokušam da joj pojasnim da želim da budem na fakultetu za Dan veterana kada mogu da prisustujem njihovom predavanju, ali ona me optužila da biram starce umjesto nje. Na kraju je rekla da ne želi raspravu i da odmah krenem. Osjetila sam poriv da bacim mobitel kad mi je rekla Isabella i prekinula, ali sam dobro znala da moram doći inače ću imati problema i ona mi sigurno neće dati novac za novi.  

''Savršeno!'', viknem i sjednem na pod te spustim mobitel do sebe.  

''Kraljica mama te zove u svoje dvore?'', upita Harry cinično, a ja poželim da ga uradim kako bih se smirila. 

''Moram kući jer je moja draga majka odjednom osjetila nostalgiju zamnom'', odgovaram ljutito i ustajem te iz ormara izvadim običnu trenerku i majicu. Trenerku odmah navlačim, a onda kažem Harryu da se okrene. Prevrne očima, ali me posluša i dopusti mi da se presvučem u miru. Tužno vratim haljinu u ormar i uzdahnem duboko, u meni se komešaju ljutnja i razočarenje.  

''Hoćeš da idem sa tobom?'', upita me, a ja brzo pogledam u njeg, isuviše iznenađena njegovom ponudom. Pomisao da vodim Harrya kući je čudna, ali možda tako mogu da bar malo napakostim mami što me natjerala da se pakujem i idem kući, a zna koliko mi je dan veterana važan.  

''Može'', promrmljam u torbu ubacujući odjeću koju ću ponijeti kući. Ne treba mi puno jer mi je dosta stvari ostalo u ormaru, ali ipak stavljam nešto da što duže ostanem ovdje. Harry klimne glavom, a u kutu usana mu vidim osmijeh i znam da mu je jasno zašto sam se složila sa tim da ide.  

Nakon doručka Harry i ja smo se uputili van iz zgrade noseći po jednu torbu u ruci. Bili smo jako tihi, oboje u svojim mislima i to mi je prijalo jer sam u sebi osjećala i dalje tugu. Tata mi je, dok je bio živ, često pričao o danu Veterana i tome kako želi da jednog dana i ja prisustvujem manifestacijama koje se provode na taj dan. Nisu to bog zna kakve manifestacije, ali mene su oduvijek zanimale. Osjećala sam kao da mi je mama ovim djelom na neki čudan način otuđila jedan dijelić uspomene na tatu. Jedina utjeha koju sam imala bila je ta da ima još godina i samim time još prilika.   

Harry nas je vozio jer nije bilo smisla da oboje vozimo ako već idemo na istu adresu. Otvorila sam prozor i pustila da mi se lagani vjetrić igra sa kosom neko vrijeme, dok mi nije postalo hladno pa sam ga zatvorila. Sada kada smo u autu, na autoputu i idemo prema Ellensburgu ne mogu a da se ne zapitam je li bila dobra ideja ovako se osvetiti mami. Nisam sigurna kako će da reaguje, ali ne želim da Harrya stavim u lošu poziciju ako bude previše loše volje pa se iskali na nama. Već sam je obavijestila porukom da će prijatelj da dođe sa mnom, ali nisam rekla ko i brinem se kako će da reaguje kada shvati da je to Harry. Nekako sam sigurna da znam kako će mi proteći ovaj vikend. Ona će se potruditi da se pohvali pred Harryem o bilo čemu dok će ga gledati ispod oka i mrštiti se na njegov izgled i riječnik, a on će se truditi da je iznervira, ali ne toliko da ga izbaci iz kuće. Bar se nadam.

Bacam pogled u retrovizor i vidim Bellingham koji ostavljamo za sobom. Još samo malo i ugledat ću poznate zgrade Ellensburga i sve će opet djelovati kao prije. Prije fakulteta i mog odlaska. Što se više udaljavamo to se više u meni bude osjećaji uzbuđenosti i nestrpljivosti. Ubrzo će sumrak i putovanje djeluje tako dugo, duže nego kad smo kretali.

Ulazimo u 103 S Pine St koja čini se nikad nije bila mirnija i spokojnija. Nema djece po ulici da se glupiraju kao što smo mi to nekad običavali da radimo. Skoro svi su u školama ili su otišli u druge gradove na studije. Poput mene. Dajem Harryu uputu da skrene u moje dvorište. Kapija je već otvorena i rasvjeta je upaljena što znači da je mama postala nestrpljiva čekajući nas. Harry i ja smo stali samo da joj kupim nešto jer znam da to očekuje i da uzmemo nešto na pekari jer smo oboje ogladnili.

Gasi motor i oboje izlazimo, a Harry zvizne kad vidi kuću iako nije ništa posebno. Dvospratna je, boje breskve, a oivčenja oko prozora su bijela kao i ograde na terasama što je čini potpuno identičnoj večini kuća u mojoj ulici. Krov je na četiri vode i crne boje, a dvorište je puno cvijeća. Prilazimo vratima brižljivo očuvanim putičem na kom sam ko zna koliko puta pala kad sam bila mala. Drveće ispod kog mi je tata nekad vezao ljuljačku sad je ogoljeno i djeluje tužno što i mene čini tužnom. Tata se nekad brinuo o njemu, ali sada iako znam da se mama trudi ono nije ni blizu onome što je nekada bilo i kakvim ga pamtim. Stajemo pred vrata, a ja brišem po navici obuću dok me Harry gleda kao da sam neko čudo.

''Šta čekaš? Briši'', govorim mu i pozvonim.

''Mislim da neću jer nosim novu obuću.'', odgovori, a ja prevrnem očima. Trebala sam znati da je to samo Harry i da neće biti spreman na suradnju. Da sam barem znala kakav će mi vidend zaista biti možda bih ga odbila na vrijeme i ovamo došla sama.

---

A/N (2020) - Previše kasnim i nema opravdanja, ali evo novi dio. Unaprijed da kažem da ne znam kada ide slijedeći jer mi je raspored ovaj mjesec haus kao i naredni vjerovatno i toliko se toga dešava da ne znam ko mi glavu nosi.

Do sljedećeg puta :)