Dok su me njegove zelene oči promatrale vjerovatno pokušavajući da procjene jesam li uplašena ili ljuta trudila sam se svim silama da ga ne gurnem sa sebe jer ukoliko to uradim mogao bi pasti na sto i ozbiljno se povrijediti. Nisam bila sigurna šta je pokušavao da uradi ili dokaže, ali sam znala da mi se iznenadna blizina nije ni namjanje sviđala. Bila sam iznenađena i to nisam čak ni pokušala skriti dok sam mu uzvračala pogled umom vodeći bitku s njim. Kovrđava duga kosa mu pada preko čela i u ovom trenutku djelovao je tako divlje, tako strano i u meni je budio čudne emocije. S jedne strane sam željela pobjeći što dalje od njega, a s druge strane željela sam pobjediti u ovoj malenoj igri živaca.

''Cijenila bih kada bi se maknuo'' rekla sam poluglasno, plitko dišući i mršteći se.

''Ja bih cijenio da budeš malo opuštenija'' odgovorio je na moj zahtjev potpuno drugačije nego što sam očekivala i to me je stvarno naljutilo.

Otpuhnula sam. ''Misliš da budem kao djevojka koja je maločas izašla? Ne hvala.''

Konačno ga mirno maknem sa sebe, a onda se pomjerim na čošak sofe i prekrižim ruke kako bih stvorila vlastiti prostor između nas. Podigne jednu obrvu upitno, ali ja maknem pogled s njeg na ugašen TV odbivši da bilo šta kažem. Neugodnost od prije par minuta polahko jenjava, ali i dalje se ne osjećam sasvim ugodno i svjesna sam da to može vidjeti na meni te kad ga okrznem pogledom uočim da su mu se kutovi usana podigli u blag i zloban osmijeh.

''Dosadno'' rekao je postavivši ruke iznad glave te se protegao zjevajući kao da mi se ruga.

Uhvativši mekanu tkaninu majice rekla sam: ''Tip poput tebe i ja imamo različito viđenje zabave.''

Pogledao me je krajnje podrugljivo, a onda je upitao: ''A kakav sam ja tip po tebi?''

''Ne poznajem te dovoljno dobro da bih mogla u potpunosti da te okarakterišem, ali iz onog što sam vidjela mogu zaključiti da ti fali kulture'' odbrusila sam, a njegov je osmijeh postao veći nego ranije.

Njegovo ponašanje me je ljutilo, a činjenica da ga, čini se, nisam mogla čak ni uvrijediti me je izluđivala. Na stranu s izgledom, jer činjenica je da je poprilično zgodan, mogla bih se zakleti da bi mu na čelu trebalo ispisati nevolja. Jednostavno, sve u vezi njega djelovalo je kao da izaziva sreću tako da sam znala da je i ovaj razgovor tog karaktera, ali nisam mogla odstupiti. Morala sam reći ono što mislim bez obzira na to da li ćemo se posvađati ili ne. Možda je on bio nevolja, ali ja sam već znala kako da izađem na kraj s tim jer sam, kada sam željela, i sama bila jedna.

''Uvijek dobijam komplimente od djevojaka. Prija mi da mi neko konačno kaže i nešto suprotno'' rekao je zamišljeno, a onda se nacerio kao da mi se ruga.

Nasmješila sam se s vana, a u sebi sam željela da mu skočim za vrat i rekla sam: ''Zadovoljna sam činjenicom da možeš prihvatiti kritiku.''

''Ko je rekao da prihvatam tvoju kritiku? Ja samo živim u realnom svijetu, za razliku od tebe.'' Slegnuo je ramenima kao da je upravo izrekao najočigledniju stvar na svijetu, a ja sam osjetila kako mi bijes ključa kroz vene i dobro sam znala da će ovaj razgovor imati loš ishod ako ga budemo vodili još deset minuta. S toga sam bila odlučna da ga što prije završim.

''Tvoja djevojka je vjerovatno razočarana jer si je pustio samu. Ako požuriš možeš je stići'' rekla sam, a on se počeo nekontrolisano smijati. Zašto je njemu sve što ja kažem smiješno?

''Misliš da mi je Rose cura?'' upitao je kao da sam rekla neki dobar vic.

Slegnula sam ramenima. ''To je ono što sam zaključila.'' Ako nekoga dovedeš u svoj stan u sred bijela dana sasvim je logično da imaš neku vezu s njim. Da je doveo usred noći onda bih pretpostavila da je djevojka za jednu noć, ali ovako nisam imala drugog objašnjena.

''Ti si prema njenom izgledu i govoru zaključila da smo u vezi?'' upitao je, a ja sam odgovorila sa da. ''Bože, djevojko gdje ti živiš? Ovo je dvadeset i prvi vijek i samo se ševimo. To je sve.''

Skoro sam zinula od šoka zbog njegovog izbora riječi, a onda se uspijem kontrolisati. Činjenica je da me je njegov smireni i opušteni izraz lica više iznenadio nego ono što je rekao, kao i to da mu nisam tražila pojašnjenje o tome šta rade i koliko je čvrsta njihova veza. Ili bih trebala reći duboka? Je li to studentski život, zapitala sam se promatrajući ga par sekundi. Nema osjećanja, nema ljubavi i nema vjernosti. Samo potrebe. Stomak mi se podigao na tu pomisao. Odlazak na fakultet za mene je trebao biti put za uspjeh u budućnosti i mjesto pronalaska partnera sa kojim bih za par godina mogla zasnovati porodicu. Neko kome ću moći vjerovati, a ne neko ko će me iskorištavati.

Nikada nisam shvatala djevojke koje su sebi dopuštale da budu iskorištavane i koje nikada ništa nisu naučile iz pogrešaka. Imati fantazije, nade, žudnje i slabosti je jedno i to svi imamo, ali biti glup i pasti tako nisko zbog slabosti je nešto sasvim drugo. Žuditi za nekim je nešto što smo svi barem jedanput osjetili, ali poniziti sebe, pretvoriti sebe u biće niže vrijednosti zbog toga ... to ne mogu shvatiti.

''Ali, jebeš Rose. Ona je moj vlastiti bumerang s toga se ne bojim da ću je izgubiti. Bacim je na dan tri puta, ali ona se svaki put vrati. Bumerang se, na kraju krajeva, uvijek vrati onome ko ga je bacio.'' Njegovo karakterisanje, tako hladno i bezobrazno skoro da mi je izbilo vazduh iz pluća. Nisam je poznavala i zasigurno nisam željela da je upoznam, ali sam je žalila.

''Da, ali isto tako je moguće da se bumerang ošteti tokom bacanja. Nakon toga ga je svaki drugi put puno riskantnije baciti'' rekla sam, zauzevši borbeni stav za djevojku koju sam vidjela na svega par minuta i koja to vjerovatno ne zaslužuje jer se sama do ovoga dovela, a prema izrazu njegova lica bilo mi je jasno da mu se smijer u kom razgovor ide sviđao. ''Perverzna veza nikada ne traje dugo i uvijek ostavi bol na jednoj strani.''

Podigao je obije obrve. ''Perverzna veza?''

''Ne, ljubav iz knjiga'' promrmljala sam prevrčući očima.

''Mislio sam da sam ti pojasnio da nismo u vezi. Prijatelji s povlasticama, ali ti naravno ne znaš ništa o tome, zar ne?''

''Da. Pala sam s Marsa da obavjestim ljude da očekuju novu invaziju.'' Nasmijao se na moje riječi, ali ovoga puta bez one podugljivosti. Imao je lijep osmijeh kad mu uglovi nisu stršili gore nego su bili blago zakrivljeni.

''Oštra si na jeziku, ironična i sarkastična, ali mislim da je to maska, no ipak, treba ti neko poput mene da te smiri.''

''Više bih cijenila nekoga s malo više kulture'' rekla sam ustajuči sa sofe, te sam otišla u sobu ignorišući opasku koju je izrekao.

Dok sam prolazila pored ogledala pogledala sam se i ni najmanje mi se nije svidjelo ono što sam vidjela. Koža obraza mi je izgledala kao da sam izgorila na suncu i imala sam osjećaj da mi je lice zapaljeno. Moje vlastite misli su me natjerale da pocrvenim. Misli o njemu. O onome što je upravo rekao. Rumenilo mi je gorjelo kroz obraze, a lice mi je bilo poput vrele pečnice. Odjednom sam se počela osjećati neugodno te sam se pokušala sakriti sama od sebe, prekrivajući lice mršavim prstima. Jedna rečenica me je toliko postidjela da sam pocrvenjela kao cvekla. S jedne strane sam bila ljuta jer mi se tako obratio, ali s druge strane isti oni hormoni koje krivim za to što je puno djevojaka okarakterisano lahkim su se probudili i u meni. Na sreću, ja sam ih već dobro znala kontrolisati.

Sjedam na krevet i ugrizem se za usnicu osjetivši smiraj svaki put kad stisnem mekano meso i otključam mobitel. Imam jednu poruku. Za osobu koja nije tako aktivna na društvenim mrežama više se i ne izneđujem što nemam puno zahtjeva za prijateljstvo i poruka jer sam večinu grupa napustila. Možda bih i ovu poruku ignorisala, barem danas, da nije bila od moje najbolje prijateljice.

Obično svako u životu ima osobu kojoj može vjerovati i koja zna sva njegova sranja i tajne i koja ga svejedno nikad ne krivi. To je osoba koja mu izigrava rame za plakanje nakon prekida i loših događaja i vrača osmjeh na lice. E pa, to Marie predstavlja u mom životu. Ili da kažem predstavljala je. Otvorim poruku i osmjehnem se.

Xx Hej, bolje ti je da imaš opravdanje za to što mi se nisi javila danas! Želim da mi kažeš sve (pod tim podrazumjevam zgodne momke iz Bellinghama ;)) Nemoj ništa izostaviti. Xx

Standardna Marie. Vrhunac njenog interesovanja nije fakultet, obrazovanje ili karijera nego udaja. Već tri godine ponavlja kako će se uskoro udati i kako će imati bogatog muža i porodicu te će uživati. Ponekad joj kažem da previše sanja. Ne, nije sponzoruša iako to tako djeluje, ali njena porodica pripada srednjoj klasi i iz iskustva zna koliko je to teško te samo želi ne proživjeti ostatak života tako. Nedostaje mi.

Xx Nema još niti jedan da mi je zapao za oko, ali mislim da sam pronašla prvog prijatelja. Tek je prošao prvi dan tako da ti nemam nešto posebno reći, ali ako me pitaš za mjesec dana, možda ;). Xx

Nasmijem se samoj sebi i pošaljem joj poruku tek onda shvativši da nisam spomenula Louisovo ime. Poznavajući nju sigurno će tražiti ime kako bi ga pronašla na društvenim mrežama i zbog toga je vjerovatno bolje da to odgodim za kasnije. Pogledavši poruku shvatim da joj uopšte nisam spomenula cimera. Šta da uopšte kažem o njemu, upitam se naslonivsi glavu na jastuk. Zove se Harry, izgleda jako zgodno, ali pravi je kreten. Uzdahnem i odlučim da ću te detalje za sada zadržati za sebe.

Pomjerivši glavu začujem gužvanje papira i sjetim se članka kojeg sam stavila ispod jastuka kako bih ga pročitala kasnije. Izvučem ga polahko, shvativši da sam pogužvala prvih par stranica i pređem prstima preko njih da ih izravnam. Dok gledam slike i tekst preko kog mi oči prelaze brzo te čak ni naslove ne uspijem pročitati, u glavi mi se formira slika mene kako sjedim u uredu i provjeravam članke. To je moj posao iz snova i nešto što želim od kad znam za sebe, a zamisliti se na stolici u prostranom uredu nije ni najmanji problem. Iritantni zvuk poruke me trzne i moja savršena slika izblijedi donoseći mi mrzovolju. Dobro znam od koga je, ali obzirom da je ona najsporija osoba što se tiče slanja poruka iznenadila me je ovog puta.

Xx Sva sam se pretvorila u uši ... čekaj, jel to ima smisla?Nema veze. Jedva čekam da čujem neku dobru priču od tebe. George-u nedostaješ. Volimo te. Xx

Nasmijem se i odgovorim da i on meni nedostaje i da ih oboje volim, a zatim odložim mobitel zamislivši kako će njegove plave oči zasijati kad čuje da moj odgovor. Zaista će mi nedostajati. Vjerovatno zato što sam mu ja zajedno sa njom često izigravala bejbisiterku dok su im roditelji radili. On je njen četverogodišnji brat. Nevolja kakve nema nadaleko. Svaki problem koji se desi vezan je za njega. Uvijek sam se pitala kako tako malen može biti tako živahan? No, mama mi je uvijek govorila da sam bila ista. On tek otkriva svijet i sve ga zanima.

Odlažem mobitel zjevnuvši, a onda se umotam u deku i sklopim oči. Puno mi se stvari mota po glavi, ali sve zanemarujem i koncentrišem se na svoje disanje i u glavi zamišljam da sam na jahti. I tako, dok se njišem na valovima tonem u san.

~~ Jutro ~~

Jaka svjetlost me natjera da odmah sklopim oči i zabijem glavu u jastuk te zajecam. Oči me peku i suze mi dok polahko počinjem da trepčem. Koliko je sati, upitam se pokušavši da napipam mobitel ispod jastuka koji zvoni i iritira me. Pogledavši u ekran šokiram se i skočim iz kreveta.

Već je petnaest do devet! A predavanje počinje u devet! Zezaš me!

Brzinom munje se dižem i istrčim iz sobe groznjičavo razmišljajući o tome kako da stignem sve obaviti za pet minuta iako znam da je to nemoguča misija. Perem zube i malo paste prospem na pod, nespretno pa uzimam maramice i brišem je jednom rukom dok se drugom umivam te potom posušim lice. Nema šanse da stignem. Do faksa mi treba dobrih pola sata hoda. No, ako trčim imam šanse da stignem pet minuta nakon što predavanje počne.

Navlačim na sebe ono što prvo nađem, a na noge navlačim prve starke koje mi dođu pod ruku te se zatim češljam brzo i nespretno. Nemam vremena da razmišljam kako izgledam nego prebacim torbu preko ramena i istrčim iz stana.

Ljudi me gledaju iznenađeno dok trčim kao bez duše i cupkam bijesno kad se na semoforu pojavi crveno. Mrzila sam kasniti baš iz ovog razloga. Mozak mi slabo funkcioniše opijen snom, a noge kao da nisu moje, ali ipak znam da moram stići barem na drugi dio predavanja. Pogledam u mobitel i opsujem tiho, a onda počnem još brže da trčim dok u daljini vidim krov faksa.

Još tri minuta! Nemam šanse!

----

A/N

Četvrto poglavlje nove, malo produženije verzije. Nadam se da je ok. Ukoliko imate neko mišljenje ili želite nešto prokomentarisati slobodno to uradite ili ostavite znak podrške tako što ćete stisnuti tu zvjezdicu.

Do sljedećeg puta :)