2020. A/N - Mislim da pjesma Na na na i dalje ide uz ovu priču, ali u manjoj mjeri nego prije. Nisam imala vremena da provjerim greške pa se nadam da ih nema puno.

Harry je izgledao zbunjeno, a u meni se javljala ljutnja koja ni u kojem smislu nije bila racionalna. Znala sam dobro da postoji odnos između njih dvoje, ali ne znam zašto je dio mene ipak vjerovao da će se jednom završiti ili da je već završen. Lagala sam samoj sebi i obmanjivala se mislima o tome da bi Harry mogao da se promjeni, da bi mogao da bude drugačiji. On je jednostavno Harry. Bez obzira što se kadkad ponaša drugačije, što je noćaš bio znatno drugačiji to je još uvijek on. Trebala sam bolje promisliti prije nego što sam povjerovala u mogućnost da bi Harry mogao da se ponaša bolje. Zašto bi to i uradio kad sam ja niko bitan u njegovom životu.

Ne bih smjela osjećati ljutnju prema osobi koja mi je poslala ovu poruku, ali osjećam je. Jaka je, intenzivna i u meni stvara razne pomisli od kojih se ježim. Ovo je namjerno uradila, ali nije mi jasno kako je došla do mog broja. Još jednom pogledam poruke i duboko udahnem, a onda ih pročitam na glas kako bi ih i Harry mogao čuti: - *Harry je danas otišao tako brzo od mene pa bih te zamolila da ga pitaš da li je sve bilo u redu i je li mu se svidjelo. Znam da se ne bih tebi trebala obratiti za to, ali morala sam jer živite zajedno. Javi kad pitaš, Rose je.*

''Molim?'', upitao je i brzim pokretom ruke mi je uzeo mobitel. ''Kakvo je ovo sranje?''

Nasmijala sam se glasno kako bih smanjila osjećaj koji se javljao u meni. Osjećala sam se glupo zbog svega što se desilo i zbog toga što sam vjerovala da sve može biti drugačije. Glupi dio mene je u jednom trenutku povjerovao da bismo Harry i ja mogli jednog dana postati nešto više od prijatelja. Glupa, glupa Isabella, govorila sam sama sebi. Kako si ikada mogla povjerovati u takvo sranje?

''Bella, ne znam zašto osjećam poriv da ti objasnim, ali moraš da vjeruješ da nisam bio sa njom danas. Danas sam bio sa Louisom i onda sam morao da svratim do banke zbog nekog posla'', pojasnio je dobro smišljen scenarij, ali meni nije dolazilo do uma. Ne zbog toga što nisam zeljela da shvatim nego zbog toga što mu nisam mogla vjerovati. ''Šta god da kažem zvučat će suludo, ali moraš da vjeruješ da nisam bio sa njom.''

''Ne moraš mi se pravdati. Nisam niko važan da bi to radio'', progutala sam teško, a onda sam ga pogledala. ''Zasmetalo mi je jedno to što mi se javila kad je mogla tebe da nazove. Idi k njoj.''

''Ne idem k njoj jer ne želim to. Želim da znam da mi vjeruješ i želim da znam da nisam rekao istinu uzalud'', kaže isfrustrirano. Gledam ga kako me promatra nestrpljivo. Kao da očekuje da se osmjehnem i kažem da mu vjeujem. Ne mogu to da uradim jer dio mene je upravo prestao da vjeruje u mogućnost da bismo Harry i ja mogli da ikada postojimo. Znala sam i prije da je to nemoguće, ali sada mi je to još više jasno.

''Nema potrebe da ti ja vjerujem Harry. Nisam, kao što sam rekla, niko važan i s toga moje povjerenje nije važno, a i ovo svakako ne bi bio prvi put da dođeš od nje i meni počneš prićati gluposti. Ne znam zašto sam iznenađena.'' Pogledam u Harrya nakon što izgovorim zadnju riječ i ne znam zašto je to tako, ali vidim povrijeđenost na njegovom licu. Izgleda kao da sam ga uvijedila i kao da pokušava da se suzdrži da mi se ne nagovori.

''Ponekad si stvarno užasna'', kaže tiho i odmahne glavom.

''Ja?'', upitam i nasmijem se kao da je rekao vic. ''Da se nisi malo zbunio Harry?''

''Zašto nećeš da shvatiš?'', upita me. Njegova povrijeđenost je sad očigledna i na licu mu i u glasu.

''Ne moram ja tebe da shvatim, Harry'', rekla sam okrenuvši mu leđa. Prije nego što je uspio da me zaustavi otišla sam u sobu. Mogla sam jasno čuti da ide za mnom, ali sam se nadala da neće ući unutra. Pogriješila sam. Ušao je odmah iza mene i prekriživši ruke naslonio se na zid.

''Šta je sa zlatnim pravilom da ne ulazimo jedno drugome u sobu?'', upitala sam namršteno.

''Ne idem vani dok ne završimo razgovor'', kaže. ''Ne mogu da se svađam sam sa sobom zbog toga što ti ne želiš da razumiješ.''

''Ni ne moraš. Zapravo, ne znam zašto bi uopšte razmišljao o tome da li ti ja vjerujem jer je to sasvim nevažno'', kažem i slegnem ramenima.

Harry ostane tiho. Promatra me i kao da razmišlja duboko o nečemu. Kao da se nešto pita, a moj um ne može da zaključi šta je to. Osjećam se čudno jer nikada nisam bila predmet Harryevog interesovanja ovako dugo, osim u one dvije noći kada smo bili pijani. Tada nas je alkohol tjerao da budemo blizu jedno drugog, ali sada ne postoji ništa što bi ga natjeralo da me promatra tako. Oborim pogled kad shvatim koliko je posljednja misao bila laž. Bar za mene. Dobro sam znala da je alkohol pomagao da moje iskrene želje izađu na vidjelo. U tim noćima sam željela Harryev dodir i dobro sam to znala. Bila sam svjesna toga. Samo ne znam zašto sam to samoj sebi skrivala.

''Oboje smo željeli da naš odnos, prijateljski odnos, ostane postojan, ali ne znam zašto se sada pitam da li to i dalje želim'', priznam i progutam knedlu u grlu.

''Nemoj da se pitaš. Znam da je do sada bilo puno sranja koja su mogla da ga naruše i jesu ga narušila, ali ovo nije jedna od njih. Jer nije istina, Bella. Pitaj Louisa da ti potvrdi da sam bio sa njim'', kaže i kad ga pogledam u oči vidim da ne skreče pogled. Mogu da osjetim da govori istinu, ali opet, možda me samo dobro laže.

''Louis se druži sa mnom, ali tvoj je prijatelj puno duže i ne sumnjam da bi išao u korist tebi'', kažem.

''Vjeruj mi da ne bi. Louisu je stalo do tebe i ne bi ti lagao čak ni zbog mene.'' Mogu vidjeti kako se mršti dok to izgovara. Kao da mu nije drago što je to tako. U misli mi dođe njegova neopravdana sumnja oko mog i Louisovog prijateljstva i shvatim da je to vjerovatno zbog toga.

''Bi li mogao da izađeš vani. Željela bih da razmislim o svemu'', kažem tiho i maknem pogled sa njeg.

''Volio bih da me nije briga za tvoje mišljenje, ali na žalost više to nije tako'', rekao je i bez da se pobunio napustio je moju sobu.

Harry's POV.

Postoje rijetki trenuci kada poželim da ispoštujem nekoga, a kada se to desi osjetim se loše jer shvatim da ta osoba ima utjecaj na mene. Osjećam ljutnju i zlovolju koji polahko prelaze u bijes, ali ti osjećaji nisu tu zbog Belle. Oni su tu zbog Rose. Ne mogu da shvatim da je toliko glupa da bi pomislila da će me to vratiti k njoj. Znam dobro da se nikada nije mogla pomiriti sa činjenicom da je naš odnos oduvijek bio ništa drugo do prijateljstvo sa povlasticama, iako je oduvijek glumila da joj je samo to dovoljno. Nikada nisam mogao pomisliti da bi se poslužila tim trikom kako bi došla do Belle i stvorila nam problem i nije mi jasno odakle joj njen broj.

Dok izlazim iz zgrade i udišem zrak, sjećanje na to kako smo Bella i ja davno bili ovdje onoga dana kada smo išli na skejtanje mi se vrati u misli i maleni osmjeh mi se pojavi na usnama. Onoga dana kada se pojavila ispred mene, kada je došla sa majkom, pomislio sam da je jednobrazna i naporna. Ni u kojem slučaju nisam mogao da naslutim da će mi postati toliko zanimljiva da će mi njeno društvo prijati. Sjedam u auto razmišljajući o ovoj noći, o tome gdje da idem jer je skoro jedan sat poslije ponoći i o tome šta će se desiti kada se vratim u stan. Bilo je lijepo dobiti pažnju od nje, također je bilo lijepo reći sve iskreno, a najiskreniji sam bio kad sam rekao da bih volio da nisam bio onakav kakav jesam na početku.

Nisam navikao da dobijem pažnju, bar ne takvu kakvu sam ovu noć imao. Rose, ostale djevojke pa i Taylor su mi pružale pažnju, ali nikada na ovom nivou. Bez tjelesnog kontatka, bez intime. Samo misli i riječi. Nikada nisam ni pomislio da bi mi to moglo prijati. Jedino što mi je teško palo je to da mi ne vjeruje. Iako, kad razmislim nema ni razloga da bude suprotno. Nisam to zaslužio. Nisam zaslužio da razgovara sa mnom nakon one noći kad sam je odgurnuo od sebe, ali uplašio sam se. Uplašio sam se njenog pogleda, njenih ruku koje su stezale moju majicu i njenog otkucaja srca. Uplašila me odgovornost jer na nju nisam navikao. Uplašila me mogućnost da mi to počne prijati.

Zaustavim auto ispred Liamove kuće i izađem vani, trudeći se da osvjetlim put mobitelom. Zaista se nadam da nije zaspao jer mi sada ne prija samoća. Ne želim da sjedim sam u autu i ugušim se u mislima. Dok koračam preko šljunka prema ulaznim vratima šutam kamenčiće iznervirano kao da su oni za nešto krivi. Umjesto toga bih trebao da šutnem samog sebe, ali nisam u mogućnosti. Stanem ispred vrata i pokucam jako, stisnute šake, a onda udarim posljednji put iz bijesa kako bih se ispuhao bar malo i probudio ga. Zglobovi me bole i znam da sam ih ozlijedio, ali me to ne brine ni najmanje.

Liam mi otvara vrata trljajući oči i pušta me da uđem, ali vidim da mu nije drago što sam ga probudio. Čim uđem u dnevnu sobu sjednem za šank i protegnem prste, spreman da primim čašu u njih. Volio bih da i ja imam jedan jer bih sad mogao da sjedim u vlastitoj kući i pijem bez da se ikome pravdam zašto sam došao.

Liam sjedne preko puta mene i sipa mi nešto te gura čašu prema meni. Ne zanima me šta mi je nasuo, samo želim da se opustim i smirim. Nagnem tečnost i osjetim kako mi grlo gori. Sviđa mi se osjećaj iako počnem da kašljem i osjetim suze u kutovima očiju.

''Šta si mi nasuo?'', upitam. Pređem rukom preko lica da dođem sebi i pogledam u Liama koji sasvim normalno ispija alkohol iz svoje čaše.

''Ruska votka.'' Ispijem još jedan gutljaj, ali ovaj put znatno manji i osjetim kako mi se grlo žari kao i utroba. Očekujem da me ljutnja prođe, ali to se ne dešava pa iskapim sve do dna i lupim čašom o sto. Srećom, ostane čitava.

''Seronjo jedan, nisi kod kuće'', vikne na mene, a onda doda – ''Šta se desilo pa si došao? Nisam očekivao nikoga, a najmanje ne tebe i već sam bio pripremio palicu.''

''Bella se desila. Zapravo Rose, ali imam zbog nje problem sa Bellom.'', odgovorim odmah zanemarujući ostatak njegovog nabrajanja.

''Šta si uradio?'', upita, a ja slegnem ramenima. Ovoga puta nisam uradio ništa, ali ne mogu da joj to dokažem. Louis bi mi mogao pomoći, ali jako sumnjam da će mu vjerovati čak i da joj kaže istinu. Jednostavno ne može da prihvati da i ja nekada ne pogriješim.

''Nemoj da me ignorišeš, Harry'', kaže iznervirano.

''Naspi mi prvo još ovoga sranja.'' Gurnem čašu prema njemu, a on je spremno hvata i sipa je punu te je ponovno gurne prema meni, a onda me pogleda očekujući da mu odgovorim.

''Nisam uradio ništa. Ona kučka ne zna šta znači odbijanje i ne može sa tim da se pomiri'', odgovorim konačno i slegnem ramenima. Liam se namršti i postavi ruke ispod brade kako bi se naslonio.

''Mislim da nije uredu da je tako zoveš i čini mi se kao dobra djevojka'', kaže, a ja podignem obrve u znaku pitanja. Zavrne flašu i skloni je zbog čega mi u mislima prođu riječi kao škrti seronja, idiot i mnogi drugi 'komplimenti'.

''Nisam znao da imaš tako visoko mišljenje o Rose'', kažem, a on me pogleda zbunjeno i odmahne glavom.

''Mislio sam na Bellu, a ne tu kučku'', pojasni, a ja klimnem glavom, pretpostavivši da je to bilo očigledno. ''Ah, jasno mi je onda zašto si uznemiren. Nisi uspio da joj se zavučeš u gačice prije nego što je Rose sve pokvarila.''

Njegove riječi me zaustave u namjeri da mu gurnem čašu natrag. ''Šta si rekao?''

''Istinu'', kaže nasmješeno.

''Ti ćeš mi držati predavanja o tome?'', upitam i ponovno se razbjesnim. ''Poznajem te Liam i znam da si jebeni ženskaroš i da ti nema pomoći. Ti si osoba koja cure ne procjenjuje po dubini džepa ili prema dobroti nego prema dubini nečega drugog.''

''Ti mi držiš predavanja o tome?'', ispljune pitanje bijesno. ''Možda i bih bio sa njom da nije tebe i da se ne vrtiš oko nje konstantno. Nemoj da mi kažeš da imaš osjećaje prema njoj jer ti neću povjerovati.''

Liamove riječi u meni rasplamsaju vatru te iz bjesa udarim čašom o sto ponovo, a ovoga puta je razbijem. Komadić stakla me posječe, ali bol nije ništa naspram onoga što u sebi osjećam. Oduvijek sam to mrzio. Od trenutka kada sam ušao u njihovo društvo i sjebao vezu u kojoj sam bio iole sretan mrzio sam to što su odbili svaku mogućnost da imam osjećaje. Mrzio sam to što svi misle da moram biti kao oni, ali nikada nisam ništa uradio da to promjenim. Postao sam takav kakav su željeli da budem i to im bi trebalo biti dovoljno.

''I tako sam sjeban Liam, nemoj još i ti da mi sereš i vadiš živce!'', viknuo sam, a on je već ustao.

''Šupku jedan, razbio si mi najbolju čašu!'', vikne na mene i pokupi mi ostatke iz ruke, a zatim uzima krpu i briše mi krv. Da mi je dobar prijatelj, a pod dobar mislim pravi, ne bih ovu gestu našao kao uvredu. Ovako dobro znam da mi ne pomaže jer mu je stalo nego zbog toga što želi da ispadne dobar. Muka mi je od toga.

''Nisam ti rekao da mi sipaš piće u najbolju čašu'', kažem i istrgnem ruku iz njegove jer mi je muka od njegove lažne dobrote.

''Nisam ni ja tebi rekao da je razbiješ'', odvrati mi i uzme mu ruku ponovno naglim pokretom i vlažnom maramicom pređe preko nje.

''Ne treba mi tvoja pomoć'', kažem i čistom rukom iz džepa od pantalona izvadim zgužvanu novčanicu te je bacim k njemu. ''Eto ti za čaše.''

Pokuša da mi je vrati, ali samo ustanem i izađem iz sobe pa iz kuće. Liam ne ide za mnom i to mi olakša da odem odavdje. Muka mi je od njih svih i samo želim da se smirim i maknem što dalje. Njegove riječi o osjećajima mi se vrate dok grčevito stežem volan ozlijeđenom rukom i osjećam kako mi krv opet teče. Osjećaji su nešto što odavno potiskujem iz svog vokabulara jer njima nema mjesta u mom životu i prijateljstvu sa njima. Dobro znam da bih bio odbačen kao i Kristijan kada bih izašao načisto sa tim. Ne znam šta mi se sada dešava, ali znam da nije ljubav. Požuda možda, briga za osobu koja u meni budi razne misli i osjećaje možda, ali nije ljubav. Ne još uvijek. Osjetim knedlu u grlu i kao da sebe čujem kako Belli govorim da mi je nedostajala. Ona nema pojma koliko je iskrenosti bilo u tim riječima. Mrzim to i zbog toga što ne znam šta da radim sa sobom i zbog bijesa udarim rukama u volan i skoro izazovem sudar zbog nepažnje.

Bella's POV.

Kad sam se probudila nakon kratkog sna u stanu je vladala mrtva tišina što je bio jasan znak da  Harry očigledno nije došao. Otišla sam do kuhinje, pojela sendvič, a onda sam se vratila u dnevnu sobu ne znajući šta da radim. U ruci mi je daljinski dok moje oči prelaze preko kanala trudeći se da ne pogledaju prema ulaznim vratima ili prema Harryevoj sobi. Vjerovatno je otišao k njoj. Mora da je poruka bila dovoljno jasna i da je ponovo potrčao da se utješi kod nje. Kako promatram sreću na licima likova serije koju sam nekada pratila, a sada pukom slučajnošću pronašla tako mi se oči sklope i zadrijemam. Probudilo me kucanje na ulaznim vratima. 

Pridignem se, još uvijek dezorjentisana i zbunjena, a onda odem do vrata i otvorim ih. Harry je ispred, krvave ruke i uznemirenog pogleda. Lice mu je blijedo, a oči tamne i čine kontrast. Nikada ga ovakvog vidjela nisam. Pomjerim se da uđe bez riječi, a onda ga posmatram dok ide u dnevnu sobu i sjeda na sofu. Sklopi oči, a ja projurim pored njega u sobu i počnem da preturam po latici u potrazi za zavojima. Na sreću, baš su tamo gdje sam mislila da jesu, no kad se vratim on nijeu dnevnoj.  U kupatilu se čuo zvuk mlaza vode pa sam zaključila da je tamo. Kad otvorim vrata uočim ga kako stoji oslonjen iznad umivaonika, rukom se pridržava za rubove i gleda se u ogledalo, a krv mu lipti iz desne ruke. Šiške mu padaju preko očiju, a kosa jednake dužine je na sve strane i jasno mi je da je u lošem stanju. Priđem mu i uhvatim ga za rame na što se trzne, a onda se okrene prema meni i pogleda me kao da nije čuo da sam ušla. Krenem da mu obrišem krv, ali me hvata za ruku i povlači prema sebi u zagrljaj. Pokušam da ga odgurnem od sebe kao on mene onu noć, ali ne mogu jer je prejak i ne pušta me.

''Nemoj sada'', kaže i smirim se. Odustanem jer je i on meni dao par minuta prije nego što me odgurnuo. Znam da i da pokušam opet neću uspjeti pa nema smisla da se trudim. Kad me malo pomakne od sebe i pogleda, pomislim da imam nešto na licu, ali onda shvatim da mi gleda u usne i osjetim drhtaj. Srce mi u grudima ubrza iako to nije logično i kad se spusti i dodirne mi usne osjetim jezu niz leđa. Zbog svih ispravnih razloga trebala bih da ga odgurnem i to i pokušam kad me poljubi, ali moja utroba se ne slaže sa tim jer počne da se prevrče i osjetim slabost u nogama. Na jeziku osjetim alkohol, ali znam da nije pijan.

Odmaknem se par centimetara od njega i upozorim ga da ne radi ništa nepromišljeno, ali Harry mi ne dopušta da se odvojim dovoljno jer me drži blizu. Spomenem mu Rose opet, ali on se odmah namršti na pomen njenog imena.

''Nisam toliko pijan da ne znam šta radim i ne spominji mi nju ponovo'', kaže odrješito kao da sam nešto opsovala. Želim da se pobunim i da zatražim da mi objasni zašto ne želi da priča o tome, ali kada me ponovno povuče prema sebi i poljubi sva moja pitanja padnu u drugi plan.

---

2015. - We've got a bit of love hate
You take me to the edge then you hit the breaks ... lol

Mislim da je idealna pjesma za ovu priču Na na na jer se to često dešava. Žao mi je ako vas stalno nerviram sa ovim, ali tako je kako je :). Ostavite vote i ako želite mišljenje oko ovoga. Prvi Hazzin POV. Baš me zanima šta ste zaključili na osnovu njega ;-)