Trenutak koji smo dijelili kosio se sa svim mojim uvjerenjima i odudarao od svega kroz šta smo prošli, ali na neki čudan, posve uvrnut način, u meni je izazivao smiraj i olakšanje. Nikada se nisam osjećala ovoliko stvari u jednom trenutku. Sigurnost. Ovisnost. Uplašenost. Srce mi je udaralo u bunilu, prenoseći zvuk do ušiju u kojima je djelovao još glasnije. Jedino što me je držalo na mjestu bile su ruke osobe koja je do sada u meni uvijek izazivala samo podjeljene osjećaje. Osobe sa kojom nikada nisam bila na sigurnom. Osobe koja mi je često samo zagorčavala život. Ruke te iste osobe sada su bile jedno što me je držalo u stojećem položaju i u ovom trenutku na tome nije bilo zahvalnije osobe od mene. Disala sam tiho bez obzira koliko sam hlapljivo zeljela udahnuti zrak. Bez obzira koliko sam osjećala da ću početi da grcam. Disala sam tako jer sam još uvijek bila u transu zbog svega što se desilo i zbog toga što mi je u pomoć pritekao muškarac koji mi je do sada donio samo patnju. Nisam znala da li je ovo stvarno, nisam znala želim li da bude stvarno, ali sam dobro znala da želim da me nastavi držati jer ću u protivnom opet pasti, ali ovoga puta, ako se to desi, stvarno ću ostati dolje.

''Šta se ovdje dešava?'', upitao je, onda je dodao: ''Zašto je Dusty u lokvi krvi?''

Nisam se mogla prisiliti da odgovorim. Usne su mi bile spojene jedna za drugu, a um u vrtlogu. Nisam mogla razmišljati ispravno. Bilo je važno samo da me drži. Ali nije. Ne nakon što mu nisam odgovorila. Njegove ruke su se počele opuštati, a moj strah je porastao dva puta više. Njemo sam ga molila da to ne radi, da ostane mirno, da me ne pusti, a rukama sam ga stezala, ali nije mi dopustio da ga zadržim uz sebe. Odmaknuo se od mene prerano, zahtjevajući objasnjenje.

''Reci mi.''

Željela sam progovoriti više od ičega. Željela sam mu u lice sasuti hiljadu optužbi, željela sam ga udariti, vrištati, plakati i pobjeći, ali nisam uradila ništa jer moje tijelo nije željelo da surađuje. Bilo je jasno da ne shvata šta se dešava, ali nije me bilo briga. Krivila sam ga zbog toga što mi nije dopustio da budem spremna prije nego što se od mene odmaknuo. Krivila sam sebe jer sam osjećala da mi treba. On. Osoba koju za to u opšte nije briga.

''Isabella.''

Malo je povisio glas na što sam se trznula i zabila lice u ruke. Konačno je uspio. Dobio je reakciju od mene. Osjetila sam vrele suze kako se slijevaju niz obraze i iz grla mi se oteo prigušen jecaj. U tom trenutku sam ga mrzila. Zaista sam ga mrzila i željela sam da ga ne vidim više nikada. Nisam mogla povjerovati da me može ispitivati dok sam u ovakvom stanju. Sasula bih mu sve u lice da nisam čula kucanje i otvaranje ulaznih vrata. Policajac srednji godina nam je prišao sa sumnjičavim izrazom lica. Mogla sam jasno vidjeti koliko je Harry zbunjen.

''Jeste li nas vi pozvali?'', upitao je gledajući u mene. Klimnula sam sporo i obrisala sam tragove svježih suza.

''Mogu li i ja konačno da saznam šta se ovdje dešava?'', upitao je Harry ignorišući to što sa njim niko ne razgovara.

''Prvo, ko ste vi?''

Harry je vidljivo iznervirano rekao: ''Živim ovdje. Izvolite mi objasniti šta se desilo.''

''Dobili smo prijavu da neko pokušava da provali u ovaj stan. Možete li mi reći gdje ste bili u vrijeme incidenta?'', upitao je policajac odmjeravajući ga sa vidljivom sumnjom.

''Bio sam van grada. Stigao sam prije par minuta'', odogovrio je, a potom je upitao: ''Jeste li uhvatili počinioca?''

Policajac je nešto zapisao, a onda se okrenuo da obavi telefonski razgovor. Rekla bih da je u kasnim tridesetim ili ranim četrdesetim, a njegovo lice me podsjeća na lica sa TV reklama. Iako je vidljivo da ima godina odlično se drži. Kad se okrenuo njegove smeđe oči su me pogledale kao da u sebi nešto odvaguje prije nego je progovorio.

''Uhvatili smo osobe koje su pokušale provaliti. Na svu sreću kolege su bile u blizini pa su odmah reagovale'', saopštio je.

''Osobe?'', upitala sam osjetivši slabost zbog nove informacije.

''Da. Dva muškarca i jedna djevojka'', odgovorio mi je.

Osjetila sam slabost u udovima i više nisam mogla stojati pa sam sjela na sofu i prekrila sam lice rukama. Osobe ... kao više njih. Ko ... i zašto bi to uradio? Pali su mi na pamet Harryevi prijatelji, ali oni mu ne bi provaljivali u stan. Nemaju razloga za to. Uvijek djeluju prisno. Ne vidim razloga da to budu oni. Onda ko, ko je to uradio?

''Ovo je bolesno'', Harry je rekao. Njegovo tijelo se ubrzo našlo na drugom kraju sofe. Zbog toga sam bila sretna. Osjetila sam olakšanje jer nije sjeo do mene zbog toga što bih ja odmah ustala, ali sada nisam bila u stanju to da uradim. Tek kada ga bolje osmotrim shvatim da nosi istu odjeću na sebi od dana kada je otišao. Lice mu djeluje umorno, a podočnjaci su jasno izraženi. Iznenadi me to da me uopšte nije briga zašto je to tako.

''Da li ste nekog vidjeli?'' Trznula sam se kad mi se policajac ponovo obratio zato što sam zaboravila da je uopšte tu.

''Ne, zaista nisam'', odgovorila sam iskreno.

''U redu. Ispitat ćemo uhapšene i pozvati vas na razgovor. Zaključajte se i ako bude problema slobodno nazovite. Javit ćemo vam ako nešto otkrijemo.''

Harry je taj koji ga je ispratio, a kad se vratio jasno se moglo vidjeti da više nije onako ljut. Pogledao me je i zaledio se par koraka dalje. I ja sam konačno ustala znajući dobro kako sam ga gledala. Izraz na mom licu bi trebao biti dovoljan da shvati kako sam se osjećala i koliko me je povrijedio.

Oči su mi se pomaknule u stranu, dalje od njegova lica dok se na njih navlačio tanki sloj suza. Nisam se usudila treptati jer sam znala da će poteći, a pred njim više nisam mogla pokazati slabost. Čvrsto grizući usnu pokušavala sam sakriti osjećaje; sakriti ono što je bilo tako očigledno. Bila sam previše tužna i uplašena da bih plakala.

Samo sam stojala ispred njega kao kip pokušavajući da kažem bilo šta, ali jedini zvuk koji je prijetio da izađe iz mene nije bio zvuk koji sam željela da čuje. Kada bi me neko pitao da opišem kako se osjećam ne bih mogla reći ništa jer i dalje nisam mogla shvatiti kako me je uspio ovako povrijediti. Zašto me je gurnuo od sebe kada je mogao vidjeti i osjetiti koliko se bojim? Koliko mi treba da je neko uz mene.

Stojao je zamrznut ispred mene i činilo se kao da mu je jako neugodno i zbog toga sam se osjećala malo bolje. Prijalo mi je znati da i ja mogu njega natjerati da se osjeća neugodno. Nije me mogao gledati u oči druže od sekunde jer ga je gušio osjećaj krivice. Po prvi put sam na njegovom licu vidjela ove emocije i osjetila sam olakšanje. Barem je bio svestan činjenice da je ovoga puta zaista pretjerao.

''Nisam te želio provrijediti'', rekao je tiho, tako tiho da sam skoro pomislila da to nije ni rekao. ''Samo nisam znao šta se dešava.''

Njegovo lice je bilo blijedo, a njegove usne su se otvorile sporo - nije bilo ni traga njegovom uvijek prisutnom smješku. Željela sam ga povrijediti još više. Željela sam da osjeti kakav je osjećaj kad se neko poigra s tobom i onda ti se nasmije u lice, ali trenutno nisam bila u stanju govoriti dugo. Željela sam da se osjeti isto onako kao ja kad me je odgurnuo od sebe. Grlo me je peklo, oči su mi gorjele od suza, a usne su bile suhe i drhtale su.

''Ali jesi me povrijedio Harry. Uvijek to uradiš.''
Prislila sam se da to kažem što oštrije i podigla sam pogled kako bih ga pogledala u oči u njima tragajući za razlogom zbog kojeg je to uradio, ali osim srama i neugode nisam pronašla ništa drugo.

Imala sam još puno toga za reći, ali više nisam mogla izdržati pa sam mu okrenula leđa prisilivši se da odem što dalje od njega. Možda je ovako trebalo biti od samog početka. Možda sam mu od prvog dana trebala okrenuti leđa i spasiti nas oboje izgubljenog vremena. Možda sam trebala znati da je on jednostavno takav. Možda sam i previše očekivala, ali boljelo je.

Dok sam išla prema sobi osjećala sam samo tugu. Svaka druga emocija je potisnuta iz mog bića. Bila sam iskrena prema njemu, iskrenija nego što sam to željela i više nego što je on bio u stanju shvatiti. Iskreno sam željela da me drži. Samo malo duže. Da me samo noćas ne gurne, da mi se ne nasmije u lice i da me ne ponizi. Samo sam željela isto za uzvrat od njega, ali čovjek od kog sam to tražila očigledno nije bio u stanju ni to da mi pruži.

Ljudi se pitaju zašto se djevojke kriju iza maske i glume da su nedodirljive, ali ne shvataju da je to jedini način da se spasimo. Onoga trenutka kad sam pred njim pokazala pravu sebe on me je odgurnuo od sebe. Znam da misli da sam hladna i da se najbolje znam distancirati, ali ja sam samo djevojka. Zašto me do vraga nije tako vidio? Zašto mi nije mogao dati ruku spasa onda kada sam je trebala? A stvarno sam je trebala.

''Ovo sve nema smisla'', rekla sam sama sebi kupeći jastuk i prekrivač sa kreveta. Nisam mogla spavati u ovom stanu, a nisam mogla ni otići iz njega pa sam zaključila da ću biti u dnevnoj sobi. Strah se vratio, ali nije bio ništa u poređenju sa razočarenjem koje sam pretrpila od Harrya. Nisam mogla shvatiti zašto toliko boli, ali boljelo je.

Kad sam se vratila Dusty više nije bilo, a Harry se vratio u stan pet minuta kasnije. Nisam ga pitala šta je s njom uradio niti sam u sebi osjetila tugu zbog njegovog gubitka. Istina, žalila sam mačku koja ništa nije skrivila, ali nisam suosjećala sa njenim bezdušnim vlasnikom. Nisam mogla čak ni kada bih željela.

''Nemoj mi reći da ćeš tu spavati'', kaže iznenađeno i pogleda me pokušavši da shvati da li se šalim.

''Ne tiče te se'', kažem ogorčeno i spustim jastuk u lijevi čošak, a potom pokrivač stavim u desni i sjednem između te upalim TV. Odlučim ignorisati njegovo prisustvo, ali on ne odustaje pa sjedne na sto, ispred mene. Bolno je vidjeti njegovo lice pa nastojim da se pretvaram da nije tu, ali on bez imalo srama sto privuče još bliže i sjedne tik ispred tako da nam se koljena dodiruju.

''Znam kako se osjećaš ... zapravo ne znam i ne mogu da zamislim, ali pokušaj da shvatiš kako je meni čitava scena izgledala. Otišao sam kući za vikend, a onda sam se vratio i shvatio da se dogodilo sranje.''

Koliko god su njegove riječi zvučale iskreno, pa donekle i tačno, nisam mogla da pobjedim ljutnju koja je odbijala da mi dopusti da suosjećam s njim. Nisam željela. Sada više nije u pitanju to da ne mogu nego i ne želim. Bilo je nevjerovatno koliko on sebi može da dopusti. Bilo je još nevjerovatnije to što misli da moram da ga razumijem bez da je on pokušao da razumije mene. On je uvijek taj koji mora biti shvačen. Kad pogriješi, kad se pogrešno izrazi, kad se napije, kad me napravi budalom ... osjećam da u svakoj toj situaciji traži da bude shvačen. Muka mi je od toga. Muka mi je od pokušaja da ga shvatim. Muka mi je od toga da me gleda tako i očekuje nešto od mene ako ja ne mogu od njega očekivati podršku oko stvari koje se tiču oboje.

''Reci nešto'', rekao je kad je shvatio da ga neću pogledati i da neću reći ništa. Odbila sam da govorim još jednom. Nisam mu mogla pružiti zadovoljstvo da vjeruje da mu opraštam.

''Možeš li vrištati na mene i reći da sam najgora osoba na svijetu? Možeš li uraditi bilo šta samo ne šutjeti? Barem me pogledaj.''

Odlučila sam da ispunim posljednje što je tražio. Pogledala sam ga želeći da ga povrijedim i otjeram od sebe. Njegove oči su se maknule s mojih i vidim jasno da je požalio to što je tražio da uradim. Osjećala sam se bolje zbog toga.

''Možeš li me ne gledati tako?'', upitao je, očima razgledajući svuda po sobi, osim ispred sebe. Zadržala sam pogled na njemu toliko dugo dok nije ustao sa stola i otišao do čoška dnevne sobe.

''Boli, je li tako?'', upitala sam. ''Spoznaja da si užasna osoba. To bi trebalo da zaboli svakoga, pa čak i tebe.''

Njegove oči su se podigle sa parketa do mog lica, ali nije mogao reći ništa. Vidjela sam jasno da misli isto. Znao je to i nije mogao da porekne istinu.

''Da li često plačeš zbog mene?'', upitao je, a ja sam tek onda shvatila da mi suza pada preko obraza.

''Ne'', odgovorim odmah.

Nisi ti u pitanju, pomislim u sebi. Možda nikada i nisi bio. Možda sam samo vjerovala da jesi jer sam željela da vjerujem i da te krivim. Možda je bilo lakše kriviti tebe nego sebe, ali sada kad sve sagledam jasno je da sam pogriješila. Nisi ti taj koji me je povrijedio. Povrijedila su me moja očekivanja. Povrijedilo me je uvjerenje da možemo funkcionisati zajedno, da možemo brinuti jedno o drugome.

''Žao mi je. Sigurno sam te puno puta povrijedio'', kaže kako bi ubio tišinu.

Poželim da kažem da jeste, ali odustanem od te pomisli kad shvatim da sam možda više povrijedila samu sebe. Svaki njegov užasni komentar, svaka uvreda, svaka laž, svaki poljubac koji nisam trebala dobiti, sve to me je doticalo više nego što je trebalo. Zato što sam ja dopustila da me dotakne. Ja sam mu dala moć da me povrijedi više od ikoga. Kriva sam koliko i on. Da nisam bila glupa i vjerovala da sve može biti drugačije ne bih patila.

''Nisam želio da tako bude.''

Nakon što je to rekao legla sam i pokrila se po glavi davši mu do znanja da je za mene razgovor završen. Njegove posljednje riječi ove večeri dugo su me mučile. Čula sam kad je otišao u sobu, ali nisam se potrudila da pogledam za njim. Samo sam se zapitala da li stvarno misli da u to vjerujem. Da li misli da vjerujem da nije htio da se desi sve što se desilo? Da nije htio ne bi griješio ponovo. Ne bi uradio sve ono što je uradio. Vjerujem da ljudi mogu pogriješiti jednom, dva puta, pa i tri, ali on je napravio puno više grešaka od toga. Nisam vjerovala da to misli i nisam osjetila ništa kada je to rekao. Konačno sam i ja otupjela na njegova izvinjenja.

---

A/N 2019: Poglavlje je prepravljeno i neki cringe dijelovi su izbačeni. Ne garantujem da sada nije cringe, ali mi je djelovalo prihvatljivije. I dalje prihvatam mišljenja i vote.

Do sljedećeg puta :)