Od trenutka kad sam kročila u zgradu fakulteta znala sam da sam trebala odvojiti vrijeme da se pojavim na danu otvorenih vrata na koji me je majka željela povesti. Hodala sam uokolo potpuno zbunjeno i izgubljeno pokušavajući da pronađem salu CF 115 i čak ni putokazi koje su ostavili za nas početnike mi nisu pomogli. Nakon pet minuta uzaludnog traženja odvažila sam se da pitam dva momka za smijernice. Na sreću, nisam bila jedina izgubljena tako da je još par studenata stiglo nakon mene. Uvodno predavanje smo imali u prizemlju gdje su nam se svi pofesori predstavili i gdje nam je pojašnjeno par stvari o fakultetu te su nas obavijestili da danas imamo i prvo predavanje. U salu sam ušla prateći jednu djevojku, a onda sam odabrala drugi red jer je u trećem bila grupica studenata koji su već veselo čavrljali. Stavila sam torbu na stolicu do sebe, a onda sam pogledala uokolo vadeći svesku i olovku. Sala se brzo ispunjavala i nisam mogla vjerovati koliko je studenata na mom odsjeku.

''Slobodno?'' upita nepoznati glas u potpunosti me iznenadivši.

Okrenula sam glavu prema mladiću do sebe i namrštila sam se jer me je uplašio. Ako nešto mrzim ovako rano u jutro onda je to razgovor i iznenadno obračanje kad to ne očekujem. Jutros sam se jedva probudila, na sreću moj cimer je spavao pa nisam morala razgovarati i nadala sam se da će sljedećih pola sata biti tako. Momak do mene sa velikim osmjehom nije mislio tako.

''Sjedni. U stvari, već si sjeo'', rekla sam pomalo razdražljivo. Nisam željela djelovati bezobrazno, ali ovo je bilo jače od mene.

''Cinični smo. Čini se da nemaš dečka.''

Nakon što je to rekao osmijeh mu je postao još veći te se zavalio u stolicu i prebacio je ruke iza glave. Pogledala sam ga preko oka i primjetila sam da me podsjetio na mog cimera. Nosio je bijelu majicu kratkih rukava i crne uske farmerke zbog čega sam mogla primjetiti da je pomršav. Baš kao i on, ima puno tetovaža na rukama, ali za razliku od njega obije ruke su mu istetovirane.

''Mislim da nije tvoja stvar to što nemam dečka.'' odbrusila sam namrštivši se te sam odlučila da ću gledati naprijed i da se više neću osvrtati na njega. Uskoro sam shvatila da će to biti nemoguće jer je on želio razgovarati.

''Zašto ne sjedneš kod nekog drugog?'' upitala sam potpuno svjesna da zvučim bezobrazno, ali ukoliko je on imalo poput mog cimera bilo mi je jasno da je bolje da ga se odmah riješim.

''Zato što mi se ovdje sviđa. Imaš problem s tim?''

Da bi mi to pokazao još više se zavalio i prebacio je jednu nogu na drugu djelujući kao da je u kafani, a ne u sali, na predavanju. Odmahnula sam glavom potrudivši se da se ne nasmijem iako je izgledao smješno. Kad sam ga ponovo pogledala krajičkom oka vidjela sam da se i on smješka.

''Louis.'' rekao je ispravivši se i pružio mi je ruku. Podigla sam jednu obrvu u znak pitanja dvoumeći se da li da prihvatim da se u poznam s njim ili ne. Znala sam dobro da moram imati nekoga ovdje i iako mi se nije sviđalo to što me je natjerao da se naljutim ovako rano ujutro odlučila sam da ne može škoditi da mu privhatim ruku.

''Bella.'' odgovorila sam jednostavno prihvativši mu ruku.

''Bella?'' Podiže obrvu.

''Da, Bella.'' Slegnula sam ramenima, a on je klimnuo glavom i konačno smo spustili ruke.

''Uredu, Bella.'' Nasmješio se ponovo se naslonivši.

Profesor je ušao nakon par minuta u ruci noseći laptop i još par papira. Pogledala sam uokolo i primjetila sam da se večina utišala i da očekuju da čuju šta će nam reći. Bio je visok, mršav i imao je dužu kosu svezanu u rep, te blijedo i umorno lice. Rekla bih da ima oko trideset godina i da ga život nije baš mazio. Počeo je da priča o našim obavezama kroz semestar i o tome što ćemo raditi, a neki studenti su već počeli da dobacuju i pričaju.

''Nego.'' započeo je Louis ''Rekla si da nemaš momka, zar ne?''

''Da.'' Odgovorila sam pogledavši ga upitno. ''I?''

''I ništa. Samo pitam.'' Rekao je otvorivši svesku ''Bože, bože, nađi jednog što prije''

Namrštila sam se. ''Šta bi to trebalo da znači?''

''Pa da ti treba dobro je ...''

Nije uspio završiti jer ga je profesor upozorio da prestane pričati inače će morati napustiti predavanje. Bilo mi je drago jer to nisam zeljela čuti jer bih se samo posvađala s njim, a to nisam željela. Pred kraj predavanja smo opet počeli razgovarati i prepucavati se i nekako mi je bilo lakše da se opustim. Nisam znala zašto je odabrao da sjedi pored mene, ali bilo mi je drago jer nije bio loše društvo.

Ostatak dana sam provela zbunjeno hodajući uokolo, pokušavajući da zapamtim profesore i smijući se Louis-ovim šalama. Očekivala sam da će mi prvi dan biti dosadan, ali ipak, on ga je učinio zabavnim i zbog toga mi je laknulo. Nadala sam se da ćemo se sprijateljiti. Kad se posljedne predavanje završilo spakovala sam stvari i krenula sam prema vratima, ali Louis me sustigao.

''Čekaj.'', rekao je koračajući ukorak samnom.

''Reci.''

Slegnuo je ramenima. ''Pa ništa. I ja sam tu novi, ali znam jedno mjesto za koje trebaš znati pa sam pomislio da te odvedem tamo.''

''Ne poznajem te. Zašto bih ti vjerovala i otišla s tobom?'', upitala sam koračajući sporo.

''Ne poznajem ni ja tebe, ali te ipak pozivam. Hoću da ti pokažem kafić u koji svi studenti uvijek odlaze. Bit će ti korisno da znaš za njeg.''

Nisam rekla ništa, ali nisam ni otišla od njega. Zajedno smo izašli vani i rekla sam mu da ću ići sutra jer sam danas preumorna. Ionako necu imati drugih obaveza pa mogu sebi priustiti taj luksuz. Pogledala sam ga krajičkom oka i onda sam se osmjehnula upitavši se da li ćemo se sprijateljiti. Bilo bi dobro imati prijateljicu, ali i prijatelj je u redu. Kako god, za mene je to dobitak.

(...)

U stanu me dočekala tišina što me je iznenadilo jer sam se kući vratila oko četiri. On ili nije bio tu ili je spavao, ali nikako mi se nije sviđalo to što je stan djelovao praznim jer nisam navikla biti sama. Sjetivši se njegovog ponašanja od jučer upitala sam se da li sam ja razlog što nije tu. Da li je bježao od mene i da li samnom nešto nije uredu? Ostavila sam torbu i jaknu, a onda sam iz ormara izvadila crnu trenerku i bijelu majicu. Kosu sam vezala u rep i presvukla sam se pitajući se šta da spremim za večeru. Već sam uspjela ručati i nisam bila gladna tako da sam odlučila da ću spremiti nešto brzo ukoliko budem gladna kasnije. Kupila sam i par namirnica nakon što smo se Louis i ja razišli tako da nisam morala previše brinuti. Legla sam na sofu i odlučila sam da ću otspavati dva sata dok je ovako tiho i mirno. Sklopila sam oči i odahnula osjetivši spokoj i mir jer je bilo tako tiho. Barem dok nisam čula otvaranje ulaznih vrata i onda sam se posve razbudila.

''Misliš da nije tu?'' upitao je tiho ženski glas u hodniku.

''Znam da nije tu. Bio sam prije pola sata i nije je bilo. Vjerovatno je i dalje na predavanju.'' Odgovorio joj je muški glas koji sam odmah prepoznala. On. Prevrnula sam očima odlučivši da neću ništa reći dok ne uđu unutra jer nisam htjela da se okrenu i odu prije nego što stignem reći par riječi.

''Hajde.''

Čim je otvorio vrata dnevne i ušao vidio me te se zaustavio pogledavši u mene posve iznenađeno. Zapravo, djelovao je kao da je vidio duha i to me skoro nasmijalo, ali sam se podsjetila da moram imati ozbiljan izraz lica. Ona djevojka je išla za njim, ali kako se on naglo zaustavio udarila je u njega i glasno opsovala upitavši ga zašto je stao.

''Ti si tu?'', upitao je, a ja sam prevrnula očima i klimnula sam glavom.

''Ma ne. Samo ti se priviđa.'' odbrusila sam mu.

Osmjehnuo se krajičkom usne. ''Koji sarkazam.''

Lagala bih kada bih rekla da me njegov izraz lica ostavljao ravnodušnom, ali još uvijek nisam zaboravila kako se ponio prema meni prošlu noć niti činjenicu da mu ne znam čak ni ime. Bio je tako čudan. Prvo se ponašao kao kreten, a onda je doveo svoju djevojku ovdje i vjerovatno očekuje da odem negdje i dam im privatnosti. Šta nije u redu s njim?

''Sarkazam mi je drugo ime.'' rekla sam.

''Harry, još češ razgovarati s malenim djevojčicama? Neću više čekati.''

Napučila je usne nakon što je završila i pogledala ga je zavodljivo na što se on nasmijao. Kad sam je pažljivije osmotrila nasmijala sam se klimnuvši glavom prema njoj i skoro sam rekla da je jadna, ali onda sam shvatila da se ne trebam mješati. Nije mi bilo jasno šta je vidio na njoj osim toga da je lahka, ali ponovo me natjerao da se zapitam zašto su muškarci takvi. Djevojke poput nje ... su im dobre jer od njih može dobiti sve, ali nisam namjeravala da trpim zbog toga što on ne može otići k njoj. Njena plava kosa je bila razbarušena i dosezala joj je do polovine leđa te je nosila na desnoj stani. Obrazi su joj bili rumeni, plave oči su odavale uzbuđenje, a usne su joj razvučene u osmijeh dok ga je promatrala očekujući da je povede u sobu. Odmahnula sam glavom pogledavši je još jednom prije nego što sam pogledala u njega, a onda sam skrenula pogled. Crvena suknjica jedva joj je prekrivala stražnjicu, a bijela majica joj je bila utrpana i otkrivala joj je vrat i dobar dio poprsja.

''Idi onda ako nećeš čekati.'' rekao je slegnuvši ramenima.

Ustala sam brzo. ''Ja idem u svoju sobu.'' Okrenula sam se od njih i krenula sam zaobići sofu, ali on me je zaustavio uhvativši me za ruku i povukao me je da opet sjednem, njoj je nešto šapnuo zbog čega se ona namrštila, a onda je pustio moju ruku jer je shvatio da sam se počela opirati.

''Idi.'' rekao je, ali ne meni nego njoj.

''Šupak!'' Viknuvši to uputila mu je mrzovoljan pogled i zaokrenuvši se na petama otišla je iz stana glasno lupivši svakim vratima na koja je naišla. Bila sam u pravu. Dok je hodala suknjica joj se pomalo podizala, ali kako sam mogla primjetiti njemu je to odgovaralo jer je ispratio pogledom i tek se onda okrenuo prema meni.

''Ja bih otišla u sobu. Ipak imaš pravo na ovaj stan jednako koliko i ja. '' rekla sam pokušavši da ustanem, ali on me je gurnuo natrag na sofu te je položio jednu ruku na jednu stranu pored glave mi, a drugu s druge strane tako da me je zarobio i prisilio da se oslonim na naslonjač da ga ne bih dotaknula.

----

A/N

Gore slika: Louis, samo zanemarite pirsinge i naušnice jer nisam mogla pronaći sliku bez toga, a da odgovara opisu.

Do sljedećeg puta :)