Lagano tapčem po volanu dok mi se ostatak tijela pomalo njiše, željno da se pomjera uz ritam muzike. Da nisam jedna od onih osoba koje smatraju da je tokom vožnje opreza nikada dosta možda bih čak počela da se njišem brže, ali pošto jesam, držim se što mirnije mogu kako bih ostala na oprezu. Svaki put kada sjednem u auto i upalim muziku shvatim da mi ljudi doista jesmo sastavljeni od vode u velikim procentima jer baš kao što voda počinje da se talasa uz muziku, tako i dijelo reaguje. Želim sklopiti oči i prepustiti se upotpunosti, no uradim li to izazvat ću sudar. Izabirem da ostanem mirna do svog odredišta i odbijem poriv koji se u meni stvara.

Umjesto toga počinjem misliti na prošle dvije sedmice. Harryev i moj odnos počinje hvatati pravac i više ne ide u natrag. Prošlo je već mjesec dana otkako sam došla u Bellingham, otkako smo cimeri i otkako idem na fakultet. Smješno je da mi se sve doima kao da je bilo jučer. Kao da ću sada stići kući, a mama će početi da me požuruje da se spremim jer sutra krećemo. S jedne strane voljela bih da je tako jer bih onda bila spremna na sve što će se desiti, a sa druge strane ne želim proživjeti sve ono ispočetka.

Zaustavljam se na jednom malenom parkingu te gasim motor. Kad izađem prilazi mi niski čovječuljak, čini se, u kasnim četrdesetim. Kosa mu je plava, a sunce čini da se zlati, dok mu je lice blijedo, pogled strog, ali iza njega krije se blagost koju možeš vidjeti samo ako se dobro zagledaš. Obučen je u crvenu maijcu kratkih rukava i smeđe pantalone, a na nogama nosi tenisice te izgleda sasvim drugačije od čuvara koje sam ranije imala priliku da vidim.

''Koliko dugo?'', upita vadeći hemijsku i blok iz džepa.

''Dva sata'', kažem jednako poslovno kao i on. Klimne glavom i nešto napiše na blok te iskine list i stavi ga kod brisača.

''3 dolara.''

Prekopam po torbici i izvučem dvije kovanice te mu ih pružim. Uzme ih i klimne glavom te otšeta dalje. Sa zadnjeg sjedišta izvadim deku, zaključam auto i konačno krenem da se spuštam prema plaži. Osjećam bol u velikom prstu desne ruke jer sam danas nezgodno udarila loptu prilikom servisa. Da budem iskrena, svaki put do sada sam očekivala da vidim Harrya na drugom kraju terena, ali muškarci više nisu dolazili na satove odbojke.

Spuštam se u malenu uvalu uz Bellinghamski zaliv, prostrem deku uz drvo i sjednem te se naslonim ignorišući neravnu koru koja mi je već počela praviti brazde po leđima. Svježe je, kao i svaki dan otkako je nastupila jesen, ali ja sam ipak nanjela kremu jer je sunce idalje prisutno i isijava kakvu takvu toplotu. Sjećam se ovog mjesta jako dobro iako sam posljednji put bila ovdje prije deset godina. Sa tatom. Sjećam se da mi je rekao da je ovo dobro mjesto za razmišljanje. Na osami. Ostaješ sam sa svojim mislima i nema nikoga da te omete. Nisam mislila da ću ovamo opet doći. Prosto zbog toga što sam stalno izbjegala mjesta koja me podsjećaju na njega. Ali morala sam doći ovamo. Toliko je pitanja na koje nemam odgovore. Toliko stvari o kojima bih željela razmisliti bez utjecaja drugih.

Plaža je tiha i pruža spokoj. Nakon par minuta čovjek poželi da zauvijek ostane ovdje i samo sluša zvuk okeana, valova koji se lome o stijene i ponovo vračaju odakle su došli. Sklapam oči i pokušam premotati svoj život do prije par sedmica. Dana dok sam još bila kod kuće. Bilo bi iznimno lijepo ponovo se probuditi u poznatom krevetu, ponovo šetati ulicama istog grada i razmišljati gdje otići na fakultet. Voljela bih da ponovo mogu da negodujem svaki put kad mama spomene Bellingham i WWU. Voljela bih da se probudim uz miris palačinaka i glas moje čangrizave majke. Skoro da sam i zaboravila hranu koju sam nekada toliko voljela i koja me podsjeća na dom i toplotu koju sam tamo imala.

Ti dani se čine toliko daleki i nedokučivi da je i samo razmišljanje o njima strano i steže mi prsa. Kao da više nikad neću biti takva. Kao da više nikada i ne bih mogla biti takva. Ovaj grad me je za kratko vrijeme promjenio. Prvi dani, svi ti ljudi koji su iznenada otvorili vrata mog života u ušetali se u njeg te zauzeli mjesta koja su nekada pripadala drugim ljudima. Bila sam izgubljena, željela sam da se uklopim i željela sam da sve bude bolje nego što sam to očekivala. Puno stvari se nije poklopilo sa mojim očekivanjima. Moj cimer za početak. Ali navikla sam se. Prihvatila sam promjene.

Prihvatila sam ljude koje ranije ne bih mogla prihvatiti, ne zato što to ne bih željela nego zbog toga što, po mišljenu moje majke, oni ne bi 'išli' uz mene. Čudno je kako za kratko vrijeme možeš postati prijatelj s nekim, ali sa Louisom sam uvidjela da je to moguće. On je osoba koju ne bih voljela da izgubim. Jednostavno smo 'kliknuli'. Ne znam zašto, niti se je jedno od nas dvoje previše trudilo, ali stvari su se desile same i ne žalim. Nikada mu neću moći dovoljno zahvaliti to što je bio uporan prvog dana kada sam ga upoznala.

Lagani vjetrić mi ponese par pramenova pa ih maknem s lica ne dopustivši im da mi zaklone vidik. Želim da uživam u onome što je ispred mene. Okean djeluje zeleno-plavo i postao je spokojan, miran. Ta boja me podsjeća na oči osobe o kojoj najviše imam pitanja, a najmanje odgovora. Zanimljivo je to da im je i narav slična jednako koliko i boja. Poput okeana i on je katkad plah i divan, ali većinom divlji i nedokučiv. Opasan je, ali postoji nešto što te privlači prema njemu. Kao podvodni vir koji te vuče polahko, neprimjetno, sve dok ne pređeš granicu, a onda te uvuče u sebe i sve i da želiš da pobjegneš ostaješ nemočan.

Zadrhtim i tijelo mi se naježi, ali ne mogu da odgonetnem je li to zbog riječi sa kojim sam ga usporedila s okeanom ili zbog iznenadnog naleta vjetra. Nisam ponijela ništa čim bih se mogla utopliti pa se obgrlim rukama i naslonim bradu na koljena. U mislima mi se počinje premotavati film. Sve scene kojih se mogu sjetiti odigravaju mi se pred očima, a riječi počinju da naviru. Iritira me, nervira, vrijeđa, gura preko ruba, tjera na plač i jednostavno može me povrijediti samo s jednom riječi. To mrzim. Činjenica da neko ima takvu moć je strašna i strana za mene i zbog toga ponekad poželim da pobjegnem i od sebe i od njega. S druge strane, kad je drag, kad barem na trenutak prestane biti kreten, kad je nervozan, onda moram priznati da mi se tad sviđa.

Ne mogu vjerovati da mogu reći da mi se sviđa, ali lijepo je priznati barem sebi nešto jer osjećam olakšanje. Ne znam šta me kod njega privlači. Da li to što je kreten ili to što je nekada manje kreten. Čula sam i ranije za to da se suprotnosti privlače, ali u to nikada nisam vjerovala. Međutim, sada nisam sigurna jesu li to samo priče. Ima dosta trenutaka kada bih ga najradije lupila u facu, ali, također, ima trenutaka kada želim da ga zagrlim. Ne mogu reći da sam iznenađena tim. Oduvijek sam bila slaba na momke poput njega. Samo nisam očekivala nakon svega što se desilo da razvijem ovakve emocije.

Isuviše sam umorna od svađa sa njim, ali ipak bih se radije svađala, nego nikako ne razgovarala s njim. Luda sam, govorim to sebi svaki put kada ovako počnem razmišljati, ali ništa se ne mijenja. Želim da stavim tačku na sve svađe i čak iako nekada budem morala igrati po njegovim pravilima da se to desi, pristat ću.

Želim da shvati da sam samo djevojka i da ne mogu uvijek da idem u korak sa njegovm sranjima. Priznajem da ga i ja njega ponekad isprovociram. Najčešće je to nenamjerno ili mu vračam za provokacije koje mi je uputio ranije, ali sve to radim samo kako bi shvatio da neću sjediti i dopustiti da se prema meni ponaša kao prema smeću. Trudim se da mu to dam do znanja kako bi promjenio svoje ponašanje i shvatio da očekujem poštovanje ukoliko želi da ga uzvratim, a ono što me iznenađuje je to da polahko to shvata i počinje da se ponaša drugačije. Istina, postoji još puno problema sa kojima se tek trebamo suočiti, ali ne mogu otjerati osjećaj da dolaze bolji dani.

Protegnem se i ustanem te pokupim deku sa zemlje, a zatim je protresem i savijem. Nisam sigurna koliko sam dugo dolje, ali ne bih željela da čuvar dođe po mene ili da mi naplati još više. Osjećam olakšanje i zadovoljstvo kad sjednem u auto. Sretna sam jer sam uspjela da barem malo razmislim i priznam sebi neke stvari. Puno će mi biti lakše upravljati emocijama ukoliko ne lažem samu sebe. Sada barem znam kako ću se ponašati u budućnosti kad se nađem u sukobu s njim. Uvijek ću imati na umu da pokušam popraviti stvari. Kako će se stvari dalje odvijati vrijeme će pokazati. Sad samo mogu da se usredotočim na predavanja i ostavim Harryeve prijatelje sa strane na neko vrijeme.

Nisam zaboravila Niallovu zabavu sljedeće sedmice, ali pokušat ću da se ne veselim previše tako da određene scene ne ponove.

Ne želim da nam se trenutni odnos pokvari nakon zabave i želim da se što manje svađamo, a to će biti izvodivo jedino ako ne završim u njegovom zagrljaju nakon što se napijemo.

U stanu vlada mrtva tišina i skoro da pomislim da nema nikoga, ali vrata Harryeve sobe se otvore i dokažu mi da nisam u pravu. Kosa mu je uredno začešljana i svezana u punđu, a oči su tople zelene boje. Djeluje odmorno i odavno ga nisam vidjela ovako smirenog i opuštenog. Osloni se na zid do vrata, a ja prolazim jer ne znam šta da kažem. Situacija je nekako u sekundi postala neguodna.

''Vratila si se.''

Nisam sigurna da li je to pitanje ili zaključak, ali svejedno klimam glavom, sjedam na sofu i podižem noge kako bih ih ugrijala jer je pod previše hladan. Sjeda do mene, ali na sigurnu distancu na čemu sam mu iznimno zahvalna te se okrene kako bi gledali jedno u drugo.

''Kako je bilo?'', upita.

Kad sam jutros odlazila on se probudio kako bi otišao u wc te me je vidio. Rekla sam mu gdje idem jer nisam imala potrebu da išta skrivam. Nije imao puno pitanja. Samo je želio da zna kad ću se vratiti i rekao je da se nada da neću smisliti nešto uvrnuto što bi nam pokvarilo odnos. Nasmijala sam se na te riječi i osjetila sam kako mi se nešto oko srca otapa kad sam shvatila da i on želi da očuva ovaj labavi odnos koji smo uspostavili za ove dvije sedmice.

''Dobro'', odogovrim, a onda počnem da pričam jer mi postaje jasno da želi da zna više detalja. Objasnim mu da sam razmislila o dosta stvari, prisjetila se nekih dijelova i konačno shvatila šta želim, a šta ne želim. Laknulo mi je kad sam shvatila da neće pitati o pojedinostima jer mu ne bih mogla reći da sam shvatila da mi se zapravo sviđa.

''Kakvo je vrijeme uz okean?'', upita.

''Puhao je lagani vjetrić, ali mi je to jako prijalo'', kažem ne objašnjavajući previše.

''Mora da si susrela Sema.'' Podignem obrve u znak pitanja. ''Čuvara.''

''Oh, jesam. Pretpostavljam. Znaš ga?'' Iznenađeno sam ga pogledala.

''Da. Samuela znam već tri godine. Otkad sam tu bio sam par puta uz zaliv imao sam priliku da se upoznam s njim.'' Tri godine? Tu je već tri godine. Da budem iskrena mislila sam da je ovdje duže pošto zna toliko ljudi i djeluje da su bliski.

''Gdje si ranije živio?'', upitam.

''U Engleskoj'', odgovori.

''London ili?''

Okrenem se tako da sam cijelim tijelom okrenuta ka njemu i pogledam ga očekujući da odgovori. Dogovorili smo se prošle sedmice da nema više ulaska u obuči i nakon što smo počistili podove držimo se toga tako da sad nosimo pokučnice. Jako je glupo kad ujutro istrčim u čistim čarapama i odmah ih isprljam tako da je sad to riješeno. Iskreno, iznenadila sam se kad je rekao da mu to odgovara jer to nije svojstveno ni za nas Amerikance, niti za njih Engleze.

''Ne. Holmes Chapel. Vjerujem da nikad nisi čula za to mjesto'', kaže i pogleda u daljinu. Da ne znam bolje pomislila bih da ga je sram. Odmahnem glavom jer zaista nikad nisam čula za to mjesto. Ne znam nešto puno o Engleskoj i nikad nisam bila tamo tako da ne mogu lagati da znam više od par većih gradova.

''U redu je.''

Nasmijem se i odmahnem glavom. Primjeti to i pogleda me očekujući objašnjenje. Slegnem ramenima i poklonim mu osmijeh kakav mu nikada nisam poklonila. Toliko je iskren da vidim da je iznenađen.

''Smijem se jer napredujemo. Očekivala sam da mi kažeš nešto što će me uvijediti'', pojasnim.

''Dajem sve od sebe da bi ovo funkcionisalo'', odogovori mi i okrene glavu. Prije nego što u potpunosi sakrije lice od mene vidim kako mu se maleni osmijeh formira na usnama.

''Jako mi je drago da to čujem'', priznam iskreno.

Klimne glavom kratko i upali TV. Iako više ne razgovaramo ne osjećam nelagodu. Iz njega ne izbija negativizam i to sve čini lakšim. Čak i sjedenje do njega kad je loše raspoložen predstavlja problem, ali sada je drugačije. Sada bih mogla ovako sjediti satima i ne osjećati se loše. Sretna sam zbog toga toliko da to ne bih mogla iskazati riječima.

''Zamišljena si'', kaže i prene me iz misli u kojima sam ga hvalila.

''Ne baš'', slažem. ''Samo sam malo umorna i gladna.''

Zatiče mi pobjegli pramen kose iza uha i brzo vrati ruku na svoju nogu. Ova gesta za razliku od mnogih je prihvatljiva. Zapravo, pronalazim je kao jako lijepu i uljudnu grestu koju ne bih očekivala od njeg. Često me tako zna iznenaditi da me to više prestaje iznenađivati.

''Onda idi i pojedi sendvić. Ostavio sam jedan za tebe na kuhinji. Samo ga ugrij'', kaže i nasmješi se. Njegov osmijeh je velik te mu otkriva zube i ističe smijalice. Nikad se ovako nije osmjehnuo u mojoj blizini.

''Hvala'', kažem i moja ruka poleti prema njegovoj te je stisne kao gestu zahvalnosti.

Pogledi nam se susretnu, a onaj isti pramen kojeg je on sklonio mi ponovo padne preko lica. U trenutku, kad podigne ruku da ga ponovo vrati, ulazna vrata se širom otvore pa on spusti ruku, a ja skrenem pogled. U dnevnu utrčavaju Lisa i Kris i baš kad žele nešto reći, zastaju iznenađene prizorom kom su posvjedočile.

---

2019 - Stvarno poželim da slupam ekran kad postavim tekst umjesto prethodnog i on dođe u italiku pa moram sa svakog pasusa da mijenjam stil. Ugl. novi dio je tu. Do dvadesetog poglavlja mi je bilo baš lahko ispravljati i išlo je brzo, a od dvadesetog se baš odužilo i još kad vidim četrdeset poglavlja neispravljenih pitam se hoću li završiti prije nove godine.

I dalje prihvatam vote i iskreno mišljenje ili bilo kakav komentar :)

Do sljedećeg puta :)