Vrata nam otvara mladić mrkog lica i mokre tamnosmeđe kose; zasigurno moj novi cimer. Njegova pojava nije bilo ono što me je iznenadilo nego činjenica da je ispred nas stojao skoro nag prekrivajući intimni dio samo malenim peškirom koji mu je visio na kukovima nisko, a nije izgledalo kao da mu je neugodno zbog toga.

Polahko očima pređem preko njegovog lica; zelenih očiju, pravog nosa i usana koje su se polahko razvukle u osmijeh. Zatim moje oči svojevoljno pogledaju niz njegov vrat prateći par kapi koje klize sve do torza i nestaju u tkanini peškira. Nepravilni oblici urađeni tintom mu prekrivaju lijevu ruku u potpunosti dok mu je desna u potpunosti čista. Tek onda primjetim da i na prsima ima jednu, a na stomaku dvije tetovaže. Maknem pogled trepčući brzo i skoro se ošamarim da provjerim da li je ovo sve samo san. Možda sam ipak zaspala u autu?

''Dakle, stigla si'', rekao je sporo zbog čega sam ga ponovo pogledala ovaj put uhvativši njegov pogled. Gleda u mene i znam da je shvatio šta sam prije par minuta radila te zbog toga osjetim nervozu i nelagodu. Jedan mu je pramen kose pao po sredini čela i spustio se prateći liniju nosa.

''Stigla sam'', rekla sam puno smjelije nego što sam se osjećala i prošla sam pored njega ostavivši ih oboje ispred vrata.

Hodnik je uzak i taman zbog manjka svjetlosti, a pod je prekriven svijetlo plavim tepihom koji je vremenom izgubio svoju pravu boju. Jedini ukras unutra je velika crna saksija u čošku sa jednim jedinim cvijetom koji se sasvim savio i osušio zbog nedostatka njege. Dok sam vukla kofer preko parketa i tepiha mogla sam jasno čuti škripanje iza sebe, ali ne i korake što je značilo da mama i dalje stoji ispred vrata. Prošla sam pored bijelog zida na kom su se nalazile vješalice od kojih su dvije bile polomljene i uzdahnula sam podsjetivši se koliko je ovo mjesto jeftino. Iz hodnika sam ušla u dnevnu sobu te sam konačno spustila torbu na pod i pogledala sam uokolo. Na desno su druga vrata koja vode u kupaonicu, a kad se prođe pored velikog stuba dođe se u kuhinju. Dnevna soba je tamna, a zastori su navučeni što me iznenadilo jer ne shvatam zašto bi neko bio u mraku.

''Čekaj, ovo mi se uopšte ne sviđa!'', viknula je mama iza mene i potom sam čula kikotanje koje je pripadalo njemu.

''Meni je okej. Samo ćemo razvuči zastore.'' Čim sam se okrenula prema njoj primjetila sam da se naljutila zbog toga što njene riječi nisam uzela za ozbiljno.

''Mislila sam na njega. Kako je mogao izaći pred nas samo u peškiru?'' upitala je, ali ne mene nego sebe, a onda se okrenula prema meni. ''Zašto si onako gledala u njega? Pa i ja sam se posramila.''

''Iznenadio me je.'' slagala sam.

Dobro, na pola je to i bila istina. Bila sam zaista iznenađena činjenicom da je samo tako izašao ispred nas iako nas nije poznavao. Nisam to očekivala, nisam o tome ni mogla misliti, ali to se desilo. Dok ona spušta torbe i sama sa sobom mrmlja ja se prisjetim svoje reakcije od maloprije i namrštim se zbog toga. Nikada nisam tako nekoga posmatrala i nikada nisam mislila da ću nekoga posmatrati tako pomno, ali morala sam priznati da je uspio da mi zadrži pažnju, a da čak nije ni pokušao. Njegov izgled je bio razlog zbog kog su se moje oči malo duže zadržale na njemu. Oduvijek su mi se sviđali tipovi poput njega, barem izgledom i zbog toga je moja majka uvijek ludila. Znala sam da i sad ludi. Iako se držala kao dama znala sam da me želi zgrabiti za ruku i izvući iz ovog stana što prije, ali nisam namjeravala poslušati je ako to i pokuša.

Ostavila sam kofer i torbu uza zid i pogledala sam uokolo pitajući se da li su stvari njegove ili ih je ona donijela jer je stan bio oskudnije uređen posljednji put kad sam bila ovdje.

Smeđa sofa sa drvenim rubovima se nalazi na sredini prostorije, a ispred nje se nalazi sto dok je naspram, na komodi plazma. Prošli put je nije bilo, a ni CD-ova koji su sada bili poslagani na stalku. Smeđi tepih je malen i jedva prekriva četvrtinu poda, a parket je svijetlo smeđe boje pa se na njemu jasno vide otisci obuće. Veliki zastori iste boje bili su navučeni preko prozora spriječavajući svjetlost da uđe unutra zbog čega je prostor djelovao nekako negostoljubivo. Začula sam korake te sam se okrenula baš kad nam se on pridružio, samo sada obučen u crnu trenekru i bijelu majicu.

''Gospođa McCallister nam je rekla da je njena soba na desno?'', mama je upitala kako bi bila sigurna da se raspored nije promijenio. On je klimnuo glavom, a potom je uzeo peškir i počeo je da trlja kosu čineći se potpuno nezainteresovano za razgovor sa nama. Barem nisam bila jedina koja nije jutarnja osoba.

''Raspored je ostao kao od prošle godine, ne brinite'', rekao je, a njegov akcent mi je proparao uši.

Prema toj kratkoj rečenici sam mogla zaključiti da nije Amerikanac, a zbog izgovora i samog načina na koji je isticao neka slova bilo je jasno da je Britanac. Glas mu je bio grub te je djelovao kao da je tek ustao jer ga, čini se, ni tuš nije uspio razbuditi.

Pokupim torbu sa poda i povučem kofer za sobom u sobu, a mama uđe iza mene i zatvori vrata. Soba je jednostavno uređena, a kad kažem jednostavno ne mislim na to da nema baldahine, ljuljačku i police na zidu te da nije uređena prema modernim časopisima nego na to da je uređena samo tako da u njoj ima nešto. Krevet uz desni zid, ispod prozora je ogoljen i na njemu je samo spužva te podsjeća na one zatvorske krevete koje sam viđala na filmovima. Ormar na drugoj strani sobe je crn i ima svega dvoja vrata, jedan odjeljak sa vješalicama, a drugi sa policama koji će moje stvari odmah popuniti. Radni sto je napravljen od drveta i na čoškovima se već primjeti koliko je star jer su ga prijašnji korisnici izgrebali i oštetili, a stolica pravi čudan zvuk kad je pomjerim. Malena polica za knjige do ormara jedva da je mogla biti dovoljna za knjige koje sam donijela i već sam se počela pitati kako ću u nju uspjeti ubaciti i knjige sa fakulteta.

''Znam da mi ovako vraćaš jer sam te gurnula u ovo, ali možda je najbolje da pogledam uokolo i pronađem ti drugi stan.''

Odmahnem glavom odmah. ''Upravo tako. Nisi me pitala da li ovo želim i zato se neću iseliti zbog njega.''

Namrštila se. ''Kako hoćeš. Ali javit ćeš mi ako ti pravi probleme.''

''Bez brige, dobit ćeš potpun izvještaj'', rekla sam šaljivo dobro znajući da joj se moj humor neće svidjeti što je njeno otpuhivanje jasno pokazalo.

''Predavanja su ti obavezna pa nemoj da se dovedeš do situacije da ne možeš izaći na ispite jer si bježala'', opomenula me je po ko zna koji put da sam morala prevrnuti očima zbog njene pretjerane brige.

''Neću'', odgovorila sam nadajući se da sam je uvjerila.

Osmjehnula se na jedvite jade i zagrila me je dopustivši mi da osjetim bliskost koju sam sa njom rijetko osjećala. Zbog njenog posla i moje škole rijetko smo mogle provoditi vrijeme zajedno tako da su odlasci, dolasci i praznici bili jedine prilike kad smo se grlile i osjećale da smo majka i kćer. Moja majka nije klasična majka koju su imali većina mojih vršnjaka. Drži se stoljeća u kojem živi i ponaša se baš kao i sve zaposlene žene. Ponekad je čak i hladna, distancirana i kao da u tim trenucima prekine svu bliskost između nas. Tada imam osjećaj da gledam nekog posve drugog, a ne osobu koja mi je dala život. Bilo mi je drago da danas nije imala jedan od tih izraza na licu jer sam željela da se rastanemo u dobrom raspoloženju.

''Idem, dug je put. Pripazi se, molim te i javljaj mi se redovno'', šapne mi zadnji dio, a ja se nasmijem i klimnem glavom polahko opustivši ruke.

Znam da misli na momka u dnevnoj kad kaže da se pripazim, ali treba biti svjesna da sam njena kći i da se ne bojim muškaraca poput njega. Tip poput njega žudi za pažnjom više nego što predstavlja opasnost po druge oko sebe. U ostalom, prosječna djevojka poput mene ne bi trebala da se brine da će doći u neko iskušenje s njim. Nisam se plašila ni njega niti mogućnosti da bih mogla imati nešto s njim jer je to bilo prosto nemoguće. Voljela bih da sam i nju u to mogla uvjeriti, ali znala sam da je niko u to trenutno ne bi mogao uvjeriti pa se nisam željela truditi.

* * * *

Nakon što sam raspremila stvari i poslagala odjeću nisam imala šta raditi pa sam odlučila da odem u dnevnu i pogledam film koji su već sedam dana najavljivali na skoro svakoj pauzi za reklamu. Radilo se o nekoj komediji koju ranije nisam imala priliku pogledati jer inače nemam interes za takve filmove, ali noćas je sve bilo bolja opcija od toga da sama sjedim u sobi. Čim sam izašla iz sobe zastala sam jer sam ga vidjela ispred sebe, na sofi. Dobro, tehnički sam mu vidjela samo kosu jer su se vrata nalazila iza sofe, ali opet sam osjetila nelagodu. Jutros mi je bilo svejedno jer je tu bila i mama, ali sada smo bili potpuno sami. Odlučila sam da se pokrenem te sam zaobišla sofu i sjela sam na drugi kraj krajičkom oka pogledavši u njega. Njegova lijeva ruka mi je bila u potpunosti izložena zbog toga što je na sebi imao majicu kratkih rukava i zbog toga što sam sjedila sa njegove lijeve strane.

U jednom trenutku su nam se oči susrele i uhvatio me je da ga gledam zbog čega se nasmijao.''Dopadaju li ti se ili me tako gledaš jer se pitaš u kakvo si se sranje uvalila?''

''Niti jedno od to dvoje'', slažem brzo i skrenem pogled na TV. Čujem ga kad se zacereka, ali odbijem da ga pogledam i provjerim da li gleda u mene.

''Ti stvarno loše lažeš.''

Pogledom pređem preko stola, ali ne vidim daljinski. Zasigurno je kod njega, pomislim i coknem iznervirano. Kad skrenem pogled na njeg shvatim da sam u pravu jer gleda u TV dok u desnoj ruci drži daljinski i mijenja programe.

''Možeš li mi ga dati?'' upitam nakon što shvatim da ga neće skoro ostaviti.

Pogleda me kao da sam rekla nešto stvarno čudno, a onda prasne u smijeh. Zacrvenim se i prekrižim ruke preko prsa. ''Daljinski, ti kretenu!''

''Ne'', rekao je odmahujući glavom. ''Uskoro počinje dobar film.''

''Da, upravo počinje dobar film, ali na drugom kanalu'', rekla sam iako zapravo nisam znala kakav je taj film, ali iz nekog razloga sam željela da ja pobjedim u raspravi više nego da ga pogledam.

''Teško da ću osobi kojoj ne znam ni ime uvažiti želju'', rekao je okrenuvši se prema meni i tek onda sam shvatila da mu ne znam ni ime.

''Upravu si. Isabella Wayne, drago mi je'', predstavila sam se pruživši mu ruku kako bih što prije dobila daljinski, a i saznala njegovo ime. Ispružio je svoju, ali prije nego smo se rukovali izmakao je te se počeo smijati na što sam ga ja pogledala sa izrazom potpune zbunjenosti.

''Pa meni nije'', rekao je između smijeha.

Nasmijala sam se kratko sve vrijeme imajući ozbiljan izraz lica. ''Jako zrelo. Mora da imaš pet godina.''

Prevrnuo je očima, ali nije ništa rekao. Tek kad sam pogledala ispred sebe shvatila sam da i dalje držim ruku u zraku te sam je posramljeno spustila. Njegov izgled i njegov karakter su u potpunosti išli ruku pod ruku. Izgledao je kao delikvent, a ponašao se nezdrelo i djetinjasto. Dobacio mi je daljinski u krilo i hitrim pokretom je ustao, protegnuo se i otišao je u sobu.

Prije nego što je zatvorio vrata nisam se uspjela suzdržati nego sam viknula: ''A ime?!''

Napravio se da me ne čuje i ušao zatvorivši vrata glasno kako bi mi dao do znanja da ne želi razgovarati. Legla sam na sofu i ugasila sam TV jer mi se nakon te malene rasprave više nije gledao film. Nisam ovako zamišljala susret sa njim. Nisam njega ovako zamišljala. Očekivala sam da će biti običan, trebao je biti običan mladić koji će ti uljudno pružiti ruku i predstaviti se te se potruditi da ti mjesto učini udobnijim. Možda moje poimanje običnog nije pristajalo definiciji običnog. Možda je on bio u redu, ali ja nisam bila naviknuta na ovakvo ponašanje.

Šta god da je od tog nisam mogla dati sebi odgovor u ovom trenutku. Ležala sam još nekih deset minuta, pa sam onda odlučila da je vrijeme da se vratim u svoju sobu jer se on očigledno nije namjeravao izviniti. Čim legnem na krevet stavim ruku preko očiju da zaklonim svjetlost i zapitam se zašto je tako reagovao. Jesam li ja u nečemu pogriješila?

---

A/N

Drugi dio nove, malo produženije verzije. Nadam se da je ok. Ukoliko imate neko mišljenje ili želite nešto prokomentarisati slobodno to uradite ili ostavite znak podrške tako što ćete stisnuti tu zvjezdicu.

Do sljedećeg puta :)