Sa devet godina sam se skoro ugušila u bazenu. Bio je to jedan od najgorih dana kojih se sjećam, ali u sebi je nosio i nešto pozitivno. Mama je insistirala da naučim da plivam jer su sva djeca njenih kolega odlično plivala. Otišla sam svega dva puta nakon čega me je instruktor pustio samu pored bazena jer je morao obaviti razgovor s roditeljima jednog dječaka. Sjećam se samo pojedinih stvari: mene kako dohvatam talasiće vode koji se njišu kako drugi uranjaju, pramenove moje kose koji plutaju po vodi, udarac o tvrde pločice bazena kad sam se okliznula i voda koja me je obavila vukući me u svoju nutrinu. Sjećam se straha, vode kako mi peče oči i ruku koje me hvataju i nose na površinu.

Nisam mogla disati.

Ni sada ne mogu dok me njegove ruke drže na mjestu kako ne bih mogla pobjeći. Taj dan mi je itekako promijenio viđenje vode, ali iz njega je proizišlo nešto pozitivno. Preživjela sam. Spašena sam. I sada čekam da neko dođe i da me spasi, ali znam da se to neće desiti. Ovdje nas niko neće pronaći. Plašim se, ali ovoga puta se ne plašim vode, ne plašim se Harrya. Plašim se sebe. Plašim se vatre koja mi pali nutrinu i plašim se srca koje preskače otkucaje. Plašim se šta će se desiti kada se ovo završi, a on se odmakne od mene. Da li će se početi ponašati kao idiot ili će ovo nešto promijeniti?

Imam osjećaj da neće. Sada ne osjećam strah kao onda. Osjećanja su mi zamijenjena. Znam da ću osjećati strah tek onda kada se izvučem. Rose. To ime mi odzvanja u podsvjesti. On mi mora puno toga reći i puno toga objasniti. Svaki trenutak koji mi dozvoli da uzdahnem pokušam iskoristiti da nešto kažem. Ne uspijevam.

''Ljubiš se bolje od Rose, znaš'', kaže nakon što mi dopusti da udahnem duboko. Njegove riječi me probodu poput noža, brzo i duboko. Ako sam i na trenutak osjetila euforiju od ovoga svega, sada je nestala. Bolje od Rose ... Rose. Njih dvoje. Glupa sam.

''Zaista si netaktičan'', kažem i gurnem ga tako snažno da udari o sofu. Obrazi mi gore, ali sigurna sam da to nije zbog onoga što se upravo desilo, nego zbog srama.

''To je bio kompliment.'' Suzim oči i poželim da mu napravim rane na prsima preko kojih sam prije par minuta držala ruke. Kompliment?

''Očekuješ da poređenje sa tom kučkom prihvatim kao kompliment?'', upitam kako bih bila sigurna da sam dobro čula ono što je rekao.

''Hajde da to zaboravimo i pokušamo nastaviti ono što smo radili'', kaže i pokuša me ponovno poljubiti, ali se odmah odmičem dalje od njeg i podignem ruke u zrak kako bih napravila zid između nas.

''Ako nemaš viška zuba savjetujem ti da se držiš dalje od mene!'', vičući mu zaprijetim i nadam se da zna koliko sam ozbiljna. Ako mi se približi neću oklijevati da ga udarim. Zaista neću oklijevati da ga udarim kako bi osjetio barem malo onoga što ja sada osjećam.

''Jesi li svjesna koliko je ovo sve sjebano? Ljubio sam te prije par minuta, a sada me hoćeš udarati?'', upita. Ljut je, jako, ali nije u gorem stanju od mene. Imam osjećaj da bih ga mogla gađati s prvom stvari koja mi se nađe pod rukom.

''To ti izazivaš u meni svojim glupim riječima'', kažem upučujući mu prijeteći pogled.

Moram ostati smirena i moram zvučati odlučno. Ukoliko me napusti hrabrost sakrit ću se u sobu i plakati sve dok mi ne ponestane suza. Približava mi se, a ja se prisilim da ostanem na mjestu s rukama i dalje podignutim ispred sebe.

''Harry, ne testiraj me osim ako ne želiš da te stvarno udarim'', zaprijetim još jednom. Na sreću, zaustavlja se i podiže ruke u zrak. Kao da me smiruje. Ljuti me to. Sam je kriv zbog toga što sada želim da se drži barem pet metara dalje od mene. Da nije spomenuo nju, da u ovaj prostor nije doveo nju između nas možda bih bila blaža i ne bih prijetila da ću ga udariti. Možda bismo se mogli i dogovoriti i sve zaboraviti, ali sada nema povratka. Pokvario je i taj trenutak i ovu noć i naš odnos.

''Žao mi je, uredu? Nisam to trebao spomenuti'', kaže, ali šteta je već napravljena. To što je rekao da to nije trebao spomenuti ne briše to što je rekao i to što me je na silu poljubio.

''Tvoje izvinjenje mi znači jednako kao i snijeg na polovima'', kažem.

''Baš si okrutna'', zaključi i sjedne na naslonjač sofe.

''Postoji jedna osoba u ovom stanu koja je okrutna, ali to nisam ja.'' Namršti se i pređe palcem preko donje usne. Povrijeđena sam. Sve je pokvario. Kako se je noć ovako naglo promijenila? Kako je sve ovako lahko pokvario?

''Prihvatit ću sve što kažeš ako prestaneš tako da me gledaš. Osjećam se loše'' kaže. Klimnem glavom i osjetim zadovoljstvo jer to čujem. Njegove tamno-zelene oči gledaju direktno u moje i vidim da razmišlja šta da uradi.

''Barem se i ti nekada osjećaš loše.''

Vidim da ga taj odgovor zabavi. Poželim reći da me jako nervira, da želim da odem u sobu i ne vidim ga narednih sedam dana. Zapravo, želim da ga ne vidim na neko vrijeme jer on pokvari sve što bi se moglo okarakterisati kao lijepo. Pokvario je odnos koji smo do sada izgradili, zbunio me i uvrijedio. Čini se da sam u međuvremenu spustila ruke jer mi se približio preblizu. Podigla sam ruke naglo i gurnula sam ga opet. Ovaj put nije djelovao zbunjeno kao maloprije.

''Rekao sam, ne diži ruku na mene!'', vikne na mene. Ni ne trepnem bez obzira na to koliko me njegov glas iznenadi.

''Ili šta?'', upitam podrugljivo. ''Uzvratit ćeš mi.''

''Ne. Mogu ja uraditi i puno gore stvari.'', ispljune ljutito. Ne znam zašto u tonu njegova glasa osjetim uvrijeđenost, ali me to ne smekšava. Ostajem pri svom stavu i ničim ne pokazujem da me njegove riječi dotiču.

''Prijetiš mi?'', upitam i podignem obrvu.

''Ne'', kaže odmah. ''Samo ne znam zašto si takva i zašto ne znaš da se zabavljaš.''

Usne mi se razdvoje kao da me neko uradio u stomak. Gledam ga razgolačenih očiju i pokušavam da shvatim je li to upravo rekao. Zabava? Zar sam mu ja samo zabava? Ono što je uradio je bilo iz zabave? Soba mi se počne okretati i poželim se uhvatiti za nešto, ali ništa nema u blizini što bi mi pomoglo da održim balans. Prisiljena sam moliti noge da me ne izdaju.

''Poljubio si me iz zabave? Nakon Rose poimaš sve djevojke isto?!'', viknula sam na njega što glasnije mi je to moje suho grlo dopustilo.

''Prvo zamahuješ na mene, a sada mi guraš riječi u usta? Koji ti je?'' Okrene mi leđa i sada, kada ne vidim njegovo lice, mogu jasnije da razmišljam. Scene od ove noći mi kruže u mislima i znam samo jedno. Želim da ga naljutim. Želim da ga isprovociram do krajnjih granica. A znam i kako da počnem.

''Ne okreči mi leđa Harolde!'', viknem za njim. Odmah staje, a ja znam da sam uspjela u naumu. Okreče se ljutito i položi ruku na zid te me iskosa pogleda.

''Moje ime je Harry i nemam nadimak. Ne zovi me jebenim Haroldom.'' Bijesan je, a ja zbog toga osjećam triumf. Započeo je ovaj sukob kad je spomenuo njeno ime. Kad me je podsjetio da je isti kao i od prije par sedmica i kad je naše kratkotrajno prijateljstvo narušeno. Mogu vidjeti da se bitka odvija iza njegovih očiju koje vračaju onu zelenu nijansu, a zijenice mu postaju manje. Postaje mi jasno da ovu raspravu ne vodi samo sa mnom nego i sa samim sobom.

''Šuti!'', vikne iako nisam ništa rekla. Sklopi oči i podigne ruke do sljepočnica te ih počinje masirati. Shvatam da mu je naša prepirka donijela glavobolju i ne osjećam krivicu. I ja ću je uskoro dobiti jer mi bol struji kroz glavu.

''Pokvario si sve'', kažem iako me je upozorio da ne pričam. Moram to reći.

''Molim?''

''Pokvario si taj pokušaj od prijateljstva'', ponovim uporno. U grlu me peče i shvatam da će mi svađanje biti otežano. Jasno mi je da će sada svađa biti prožeta optužbama. Sama sam to započela jer sam u tom trenutku to morala reći.

''Tako što sam te poljubio?'', upita.

''Da, između ostalog i zbog toga. Čini se da pokušavaš da sve uništiš s namjerom. Zašto si to uradio? Šta pokušavaš?'', upitam glasno. Treba mi dosta kontrole da ne počnem vikati opet. Usna mi je počela drhtati pa se nadam da će njegovo objašnjene potrajati dok se ne smiri.

''Ne znam'', kaže jednostavno i slegne ramenima. Zvučao je kao da sam ga pitala šta želi za ručak. To u meni opet raspali bijes. Kao da koristi moje slabosti protiv mene. Osjećam da zna da se igra sa mojim osjećajima i mislim da mu uopšte nije žao zbog toga.

''Drži se dalje od mene dok to ne shvatiš'', kažem i krenem prema sobi. Sada me neće moći zaustaviti sve i da me pokuša uhvatiti za ruku. Uspijevam proći pored njega, otvoriti vrata i ući u sobu, ali ne uspijem da zatvorim vrata jer on stane između i zaustavi ih rukom.

''Znaš da je to nemoguće. Živjet ćemo u istom stanu i sretati se.'' Pogledam ga iskosa i skupim usne. Vidim da misli da ću ga pljunuti i zbog toga se malo izmiče, ali ja samo opustim usta i suzim oči. Nisam toliko prosta, poželim da kažem, ali ostanem tiho.

''Možemo li popričati?'', upita.

''Upravo jesmo. Idem vani da se smirim'', kažem. Uporna sam i nema šanse da me zaustavi ili nagovori da još razgovaramo.

''Hoćeš li da idem s tobom?'', upita, a ja se nasmijem i maknem mu ruku s vrata te izađem iz sobe.

Čim izađem iz stana mogu lakše disati i razmišljati. Zaboravila sam duksericu, a vani je hladno, mada, to me ne može natjerati da se vratim u stan. Dok čekam lift razgledam uokolo i primjetim prljav pod, mrlje na vratima i zidovima i shvatim da ovoj zgradi treba čišćenje. Vrata se otvore pa uđem i stisnem nulu te sačekam da se spustim. Zrak vani je hladan, kao što sam i pretpostavila, ali pomaže mi da dišem čisto i duboko. Protrljam ruke i pogledam u nebo. Teško je misliti o tome da ću se morati vratiti u stan i suočiti s njim opet.

Djelovalo je predobro da bi bilo istinito.

Sjedam na klupu u obližnjem parku i oborim glavu dok me misli o svemu što se desilo opsjedaju. Kad se sve promjenilo? Kada sam došla u ovaj grad, zakoračila na fakultet ili kada sam ušla u ovaj stan i susrela ga? Šmrcam i brišem svježe suze koje su konačno odlučile da pobjegnu i odaju me. Kako sam mogla zaboraviti maramice?

''Trebaš li jednu?'', upita me nepoznati ženski glas. Trznem se i pogledam u osobu koja se nadvila nad mene i pruža mi maramicu. Tamno je jer je ulična rasvjeta udaljena par metara i iza nje je tako da ne mogu razaznati crte njenog lica, ali znam da pokušava da mi pomogne.

''Hvala'', kažem i uzmem maramicu iz njene ruke. Obrišem kutove očiju, okrenem se i ispuhnem nos te maramicu pažljivo presavijam i duboko udahnem.

''Mogu li sjesti?'' Klimam potvrdno i pomaknem se kako bih napravila mjesta za nju.

''Zvjezdana noć. Sutra će biti lijep dan'', kaže, a ja tek onda primjetim hiljade malenih, sjajnih tačkica na nebeskom svodu. Lijepo je. Nebo je tamno-plave boje i polahko sve postaje vidljivije kako mi se oči navikavaju na noć.

''Ja sam Larissa Jones, ali prijatelji me zovu Lisa. Drago mi je.'' Pružila mi je ruku smješkajući se, a ja sam jedva procijedila svoje ime i forsirala osmijeh na lice.

''Bella Wayne'', odgovorila sam ispuštajući njenu ruku.

''Bella? Znači to si ti!'', viknula je oduševljeno i skoro me zagrlila.''Tako mi je drago. Louis me je poslao da te pronađem, ali sam pomješala zgrade i bila sam skoro odustala.''

''Odakle znaš Louisa?'', upitam je kako bih maknula razgovor sa sebe.

''Rođaci smo. Trebala sam vam se pridružiti u Coffeehouseu, ali sam morala obaviti par stvari, a kad sam stigla ti si već otišla'', pojasni. Sjetim se da je Louis rekao da će me upoznati sa rodicom noćas, ali pošto sam otišla prije nego što je došla mislila sam da je neću nikada vidjeti. Čak sam i zaboravila na to.

''Sjećam se.'' Oblizala sam suhu donju usnu i nasmijala se kako bih ubila napetost i neugodnost. ''Spomenuo te je, ali morala sam otići pa se nismo srele.''

''Nadam se da nije rekao ništa loše o meni'', kaže i nasmije se.

''Nije zaista.'' Skoro kažem da uopšte nije rekao ništa, ali bolje je da ne govorim previše kako me ne bi pogrešno shvatila ili kako ne bih Louisa dovela u nepriliku. Obije sjedimo i dok ja osjećam nelagodu, ona djeluje sasvim smireno i dobro zaspoloženo. Zavidim joj.

''Dobro'', kaže, a onda me pogleda. Vidim da joj je lice opušteno, ali čini se da se sprema da me pita nešto neugodno. ''Znam da nije moja stvar, ali moram pitati zašto plačeš u sred parka? Mora biti nešto grozno jer inače, ko bi uopšte mogao plakati na ovakvom mjestu?'' Baš kao što sam i pretpostavila. Moja neugoda je prešla u ozbiljnost i pomno sam odvagivala šta da joj kažem. Znam za ono da je osobi koju ne poznaješ najbolje reći šta te muči, ali sada ne želim o tome razgovarati.

''Malena svađa sa cimerom. Ništa ozbiljno. Htjela sam se maknuti na neko mirno mjesto'', kažem skrivajući na pola istinu.

''Izvini. Mora da ti smetam.'' Ignorišem ono posljednje što je rekla jer ne želim da kažem ništa neugodno. Da, nisam željela da iko bude oko mene sada, ali ne želim ni da je otjeram. Zbog Louisa i zbog toga što mi je dala maramicu.

''I, gdje Louis i ti živite?'', upitam. ''Rekao je da živite zajedno.'' Igram taktički i prebacujem razgovor na nju. Uredu sam s tim da je tu, ali voljela bih da što manje govorim.

''Tu u onoj zgradi'', kaže i pokaže prstom iza mene. Kad se okrenem jedino što vidim je moja zgrada. Njen prst jasno pokazuje prema njoj.

''Živite tu?!'', viknuvši pitam.

''Da'', kaže slegnuvši ramenima. Vidim da jeiznenađena što je ispitujem i što sam podigla glas, ali imam razlog. ''Louis jetu rijetko, da budem iskrena. On ima svoje famozne prijatelje sa kojima provodi noć, a po danu je na faksu. Uopšte ne znam kada spava.''

Namrštim se i pogledam u daljinu pitajući se zašto mi Louis nije rekao da živi u istoj zgradi kao i ja. Zašto to Harry nije spomenuo? Šta nije uredu s njima dvojicom i zašto obojica lažu?

---

Louisovu rodicu (rođakinju) zamisljam kao Holland Roden (slika gore). Ne znam sta mi je bilo da stavim da Louis zivi u istoj zgradi s Bellom, a da se ne sretnu, ali to se tamo zaista desava. Npr. da živiš u zgradi, a ne znaš ko su ti komšije a.k.a susjedi  jer jednostavno ne vodiš računa o tome. 

2019 - Dosta grešaka je bilo, dosta sam prepravila dijaloga koji su bili jako cringe (ne garantujem da sadašnji nisu) i dodala sam opisa. Prihvatam mišljenje i vote :)

Do sljedećeg puta :)