Jutros sam umalo pala sa kreveta od šoka i dan mi je počeo jako turbulentno. Spavala sam mirno, sasvim spokojno dok su se moji mišići i tijelo odmarali nakon što sam provela tri sata čitajući lekcije koje smo do sada radili i ponavljajući. San mi je dobro došao i željela sam spavati barem tri dana. No kroz san sam čula glas kako doziva moje ime. Nije bio glasniji od šapata pa sam ga isprva ignorisala, ali postepeno je dobijao na intezitetu i uznemiravao me. Počela sam se meškoljiti i odmahivati glavom. Glas je iznenada postao oštar i onda sam shvatila da mi je užasno poznat. Ta boja, taj grubi i visoki ton ... samo jedna osoba je mogla tako zvučati. Trgnula sam se iz sna kao oparena i skoro sam pala na pod. Glas je pripadao mojoj majci.

Dugo mi je trebalo da shvatim gdje se nalazim i da ona nije u sobi. Sanjala sam jedno od jutara kada sam kasnila, a ona bi došla da me budi. Uvijek je počinjala tiho, kao zatišje pred buru, a onda bi počela da viče toliko da bi me prestravila i probudila tako brzo da sam skakala na noge i počinjala da se oblačim u jednom trku. Osjetila sam olakšanje kad sam shvatila da ovo nije jedno od tih jutara, a onda sam pogledala na sat. Sranje!

Stvarno sam kasnila.

Nikada se brže nisam obukla. Na sebe sam navukla crnu majicu kratkih rukava i plave pantalone te sam se počešljala, stavila sam malenu količnu maskare i uzela sam ruksak te sam izašla iz sobe. Harry je i dalje spavao, a kad sam pokušala da ga probudim, rekao mi je da nema namjeru da ide na predavanje i okrenuo se na drugu stranu. Zbog njega sam izgubila dragocjenih dvije minute.

Moja nenaspavanost je nestala čim sam upala u gužvu u prometu. Zakasnit ću, pomislila sam, ali na sreću počeli smo se pomicati. Prvo sporo, pa onda sve brže. Našla sam se ispred fakulteta dvije minute prije početka predavanja.

Dok jurim hodnikom prema sali čujem kako me neko zove, ali ne obraćam pažnju nego hvatam za šteku i nadam se da profesor kasni. Na sreću, ne vidim ga kod katedre što je dobar znak. Krenem da uđem, ali osjećaj tuđe ruke na mojoj me zaustavi.

''Žurim.'', kažem. Pogled mi okrzne mladića smeđe kose koji mi je jako poznat. Izvučem ruku iz njegove i pogledam ga očekujući da se makne. On to ne uradi.

''Ispalo ti je ovo'', kaže. Pružio mi je moju svesku. Skinula sam ruksak s ramena i shvatila da je otkopčan. Pitam se je li mi još stvari ispalo usput.

''Hvala ti'', odvratim. Uputio mi je prijatan osmijeh pa sam mu ga uzvratila, a onda sam nervozno pogledala iza njegovog ramena nadajući se da neću vidjeti profesora.

''Opusti se, profesor će kasniti petnaest minuta. Imali su neku sjednicu. Ja sam Liam Payne, možda me se sjećaš.'' Pružio mi je ruku, a meni je odmah postalo jasno odakle mi je poznat. Oklijevala sam par sekundi, a onda sam nesigurno prihvatila njegovu ruku samo na kratko kako se ne bi osjećao glupo.

''Bella Wayne. Da, sjećam se'', kažem. Zaista se nadam da mi se na licu ne vidi koliko mi je neugodno stojati pored njega nakon one noći. Vidim da ni njemu nije potpuno lagodno to što stoji pored mene i jasno mi je da oboje razmišljamo o istom.

''Bila je to luda noć'', na poslijetku kaže.

''Aha, poprilično luda noć'', procjedim. Sjećanje na tu noć mi budi još dosta drugih sjećanja koja želim da potisnem. Lagala bih kada bih rekla da mi je drago što ga vidim ispred sebe. On. Oni. Pa čak i Harry u meni budi sjećanja na stvari koje želim zaboraviti. Viđati ih ... to sve čini težim. Glupo je držati se podalje, ali teško je misliti o tome. U meni se onda probude osjećaji koji ne bi bili tu da nije bilo one noći. Zato ne želim razgovarati o njoj. Zato je se ne želim sjećati. Jer se onda sjetim svega ostalog s Harryem, a to je luksuz koji mi u ovom trenutku neće donijeti ništa dobro.

''Idem onda. Hvala za svesku'', kažem ravnodušno. Više me nije ni briga hoće li misliti da ga se želim riješiti. Samo želim da sjednem jer osjećam kao da će me noge izdati.

''Dobro'', odvrati nesigurno. Znam da je shvatio da ga se pokušavam riješiti i, kao što sam i mislila, odlučio je da mi izađe u susret. Zato sam bez pozdrava odlučila da se okrenem i uđem unutra. Međutim, on je imao drugačije planove. Ponovo me je zazvao i opet sam se okrenula kako se ne bi osjećao glupo. Iznenadilo me je to što se bilo tako teško okrenuti. Kao da se okrećem prošlosti.

''Ubrzo održavam zabavu i pozivam te da se pridružiš'', kaže nervozno. ''Ovaj, ubrzo održavam zabavu pa sam se pitao, samo ako hoćeš, da li bi i ti došla?'' Zabava ... zabava je u mojoj glavi postala sinonim za probleme. Skoro sam istog trenutka rekla ne, ali onda sam pogledala u njeg i shvatila da se nada drugačijem odgovoru.

''Sada ti ne mogu odgovoriti'', kažem. Nakon toga okrečem se i ostavljam ga iza sebe. Ne još jedna zabava. Ne želim da idem, ne želim da ih vidim i ne želim da pijem u njihovoj blizini. Ne želim da budem na još jednoj zabavi.

Nakon predavanja koje je mi je bilo teško pratiti jer sam razmišljala o Liamovoj ponudi i pokušavala sam da smislim dobar razlog da ga odbijem, a da ne spomenem našu zabavu i igre koje mi nisu prijale,uputila sam se ka sali za Pisanje vijesti. To je predmet koji mi dobro ide, ali danas nemam volje da mu prisustvujem. Jedino me provjera prisustva i osamdeset posto prisustva koje moram da ispunim tjeraju na drugi sprat, na predavanje. Sjela sam u drugi red do prozora kako bih bila dalje od ostalih studenata jer mi je trenutno ljudsko prisustvo smetalo.

''Hej.''

Louis mi se pridružuje i zbog toga shvatim da mi bijeg od ljudi danas neće biti moguć. Pozdravim ga tiho i izvadim svesku i hemijsku, a pri tom ga ni ne pogledam. Ne znam čak ni zašto, ali osjećam ljutnju prema njemu. Ljutnju jer me nije upozorio na zabavu. Ljutnju jer je bio tu. Ljutnju jer me nije spasio od Harrya. Mislim da je to i sram koji osjećam najveći razlog zbog kog odbijam da ga pogledam. Sram jer me je osoba koju sam počela smatrati prijateljem vidjela s tako malo odjeće. Sram jer je vjerovatno gledala Harrya i mene. Ne znam ni kako da ga pogledam nakon svega. Ne znam ni trebam li da se ljutim na njega jer, na kraju krajeva, Harry i on su prijatelji duže. Naravno da će izabrati njega, a ne mene. Ne mogu da objasnim sebi zašto mi to smeta, ali osjećam ljutnju dok o tome razmišljam.

''Luda zabava'', kaže, a olovka mu počne ispisivati neuredne i vrludave redove na čistom papiru. Šutim dugo, onoliko dugo koliko mogu, a da on ne kaže ništa drugo, a onda ispustim zrak iz sebe koji me je počeo gušiti.

''Ne bih da je se sjećam'', priznam uz kiseli izraz lica. ''Ali vi mi očigledno ne dopuštate da zaboravim. Prvo Rose, potom Harry, zatim Liam, a onda i ti.''

Namršti se. ''Liam?''

''Da, maloprije me je pozvao na svoju zabavu'', kažem, a Louis podigne obrve iznenađeno, ali ništa ne kaže. Potom ponovno zapadnemo u tišinu.

Dobro, da budem precizna, u prostoriji ne vlada tišina jer profesor priča, par studenata s njim komunicira, ali mi više ne progovaramo ni riječi. Ne mogu odrediti da li mi tišina među nama odgovara ili smeta. Nakon deset minuta poželim nešto reći. Nešto što će promijeniti ovu atmosferu. Nešto što će nas oboje nasmijati. Onda shvatim da mogu izreći samo optužbe pa nastavim da šutim.

''Bells, žao mi je zbog toga što ti nisam rekao za zabavu. K vragu, bila je u vašem stanu i očekivao sam da si uključena u to.'' Konačno progovori za vrijeme pauze koje oboje, za razliku od večinu dana predprošle sedmice, provedemo u sali.

''Harry mi je rekao sat i po prije nego što ste došli. Nikada nisam imala namjeru da prisustvujem toj zabavi'', priznam i pogledam kroz prozor. Pokušam se diviti dvorištu koje se vidi kroz staklo. Pokušam uživati u suncu i osjetiti blagi lahor koji nosi grane stabala. Međutim, shvatam da kroz prozor gledam samo zato što ne mogu pogledati u njega. Sva ta ljepota vani me ne dotiče.

''Zašto nisi zaustavio Harrya kad mi je prišao nakon druge igre?'' Prije nego što sam bila svjesna pitanje mi je pobjelo. Potom sam se okrenula i susrela njegov pogled. Odmah ga je oborio i vidjela sam da mu je neugodno. Očekivala sam da će to u meni izazvati olakšanje, međutim, samo sam pronašla potrebu da čujem odgovor. Kako god on glasio.

''Žao mi je i zbog toga. Bio sam pijan, a ti mu nisi pružala otpor pa sam zaključio da si uredu s tim'', kaže sa nevjerovatnom dozom iskrenosti u glasu.

''Nisam mislila da će me tako brzo uhvatiti. Nikada nisam željela da se sve to desi.'' Glas mi je nekako šupalj dok to govorim. Polahko mi postaje jasno da će bježanje od te noći biti jako težak posao ako uzmemo u obzir koliko ljudi sa te zabave dolazi u kontakt sa mnom. Možda mi i ne bi bilo toliko teško da svi oni nisu bili svjedoci previše trenutaka. Trenuci koji su trebali pripadati meni zapravo su pripadali svima drugima, osim meni. Zato što sam bila napola pijana. Zato što je ono što skrivam izašlo na vidjelo i zato što sada svi imaju pogrešnu predstavu o onome što se desilo.

''Žao mi je'', kaže tiho. Pogledam ga ponovo i vidim da to misli. Očima me moli za oproštaj. Ne znam zašto. Čak i nismo tako dobri prijatelji. Tek gradimo povjerenje i prijateljstvo, ali imam snage da mu oprostim.

''Uredu je'', kažem i kao da mi je dio tereta pao s ramena. Pokloni mi osmijeh, tako neubičajan za njega. Ni malo nalik na sve ostale njegove osmijehe. Uzvratim mu što iskrenije i konačno počnem pratiti lekciju osjetivši barem maleno olakšanje. Barem se jednoj osobi ne moram opravdavati.

Mjenjam brzinu dok vozim prema The Underground Coffeehouse-u i lupkam lagano o volan u ritmu nepostojeće muzike dok pogledom strijeljam osobu u autu iza jer me već treći put pokušava prestići na punoj liniji. Sa Louisom sam se dogovorila da se nađemo u kafiću dva sata poslije predavanja, pa nisam željela da me previše čeka ili pomisli da neću doći. Prijat će mi da se maknem iz stana i opustim. Prijat će mi da se maknem od Harrya kako bi naše prijateljstvo bolje funkcionisalo. Zaključila sam da najbolje funkcionišemo kada se vidimo na svega sat vremena.

Parking je pun iako je utorak te mi je traženje mjesta znatno otežano, ali na sreću, pronalazim prazan parking prostor na samom kraju, u posljednjem redu. Noć je, čini se, za neke već počela iako je tek osam sati. Zaključam auto i gurnem ruke u zadnje džepove famerki kako bih ih ugrijala jer je temperatura znatno opadala kako je noć odmicala.

Obaram glavu i ulazim u bučni i zakrčen lokal. Pun je studenata i čak prepoznajem neke s moje godine. To me ni ne čudi jer je ovdje program raznovrstan i pogodan za sve godine. Često nastupaju i pjevači, ali za večinu ih nikada nisam čula jer su to u glavnom lokalni ljudi koji pokušavaju da pronađu svoje mjesto pod zvijezdama. Pored stolova tu je i dio s plesnim podijem koji će oko pola jedanaest biti zakrčen. Ne služe tako žestoka pića, ali ih možeš naći ako si uporan ili ako si dobar sa onima koji poslužuju. Trudim se silno da nikoga ne uradim dok idem prema stepenicama, ali ne uspijem jer zakačim laktom djevojku koja ide u suptornom smijeru.

''Izvini'', kažem glasnije da bi me mogla čuti, a onda pokušam proći pored nje, ali me zaustavi.

''Zar me ne vidiš?'', upita. Njen glas je tako poznat. Pogledam je i shvatim da znam i odakle. Kristen mi se smješka zubato i djeluje kao da će da me zagrli. Njena kosa je puštena tako da se njeni plavi pramenovi dobro vide što zbog toga jer nisu skriveni pod ostatkom kose, što zbog toga jer svjetla sijaju i čine da se sjaje. Crvena haljinica s izrezom na stomaku u obliku baklave joj jedva steže do polovine butina, a šminka joj je toliko tamna da jedva razlučujem gdje su joj zjenice. Pogledam iza nje i vidim njeno društvo.

''Nisam primjetila. Žurim'', kažem kratko. Znam da može shvatiti da želim da pobjegnem od nje, ali to mi sada ne predstavlja problem. Louis je jedno, ali onda je nešto sasvim drugo.

''Jesi li ljuta na mene?'', upita. Doista, jesam li ljuta na nju? To pitanje nikada nisam postavila jer nisam imala ni potrebe. Da budem iskrena, o njoj uopšte nisam razmišljala.

''Ne'', odgovorim jednostavno shvativši da je to istina. Nemam razloga da budem ljuta na nju. Ona jeste bila na zabavi, ali nije bila dio toga svega.

''Ti i Harry, ha?'' Njene riječi me zamrznu na mjestu na par seknudni. Harry i ja ... to zvuči poprilično čudno kad to neko drugi kaže. Da iko poznaje naš odnos teško da bi nas dvoje stavljao u taj kontekst. Onda shvatim da ona misli ono što i svi ostali.

''Harry i ja ne idemo u istu rečenicu. Barem ne u tu iz koje se može izvesti pogrešan zaključak'', odbusim joj.

''Dobro, shvatam'', kaže i podigne ruke kao da se brani od mene. Nisam tip osobe koja se fizički obračunava, ali da pogledi povrjeđuju ona bi sada jako loše prošla. Znam da misli da smo Harry i ja spavali zajedno, ali ne mogu da se prisilim da joj kažem da nismo. Ne osjećam potrebu da se pravdam i mislim da bih tako pogazila ponos koji se od te noći ionako klima.

Sjedam za prazan sto i položim telefon dok mi oči lutaju po nepoznatim licima tražeći njega. Ne znam kako da ga pronađem u ovolikog gužvi. Ruka izvlaći stolicu pored mene, a kad se okrenem shvatim da ona sjeda za sto i to me naljuti. Osjećam potrebu da odem kući, ali ne volim da gazim dogovore pa se i dalje nadam da će Louis pronaći mene kad već ja ne mogu da pronađem njega.

''Sušaj, htjela sam ti reći da se pripaziš. Harry nije ono što ti misliš'', kaže s ozbiljnim izrazom lica koji meni izgleda toliko komično da ne mogu, a da se ne nasmijem.

''Jesam li rekla nešto smiješno?'', upita, očigledno povrijeđena mojom neozibljnošću.

''Voljela bih da mi on noćas ne bude tema'', kažem. Louisa nema ni na vidiku i ako se ne pojavi za pet minuta otići ću kući. Kristenino društvo mi noćas uopšte ne prija. Pogotovo jer je i ona jedna sa liste djevojaka sa kojima je Harry bio.

''Jesi li razmislila šta ćeš uraditi ako on svima odluči da ispriča detalje?'', upita, a ja shvatim da više ne želim biti sa njom za istim stolom.

Sva ona ljutnja koju sam osjećala me potpuno obavija i ispljunem riječi koje uopšte nisam mislila. ''Vjerovatno ću otići, sakriti se u neki čošak i plakati jer je to moj život. Ti se svakako time ne trebaš opterećavati.''

Ostavljam je za stolom iza sebe i konačno odlučujem da odem kući jer sam tako raspoložena da bih mogla nekoga uraditi šakom i pri tom osjetiti samo zadovoljstvo. Kad siđem u prizemlje i krenem prema vratima, za stolom uočim plavokosog momka koji se smije i osjetim kako mu zavidim. Poznat mi je sa zabave, Niall, isti onaj kog sam vidjela ovdje sa Rose. Tek nakon što ga bolje osmotrim shvatim da ima zeleni pramen, dva pirsinga u donjoj usni i crno-zelene naušnice. Potom uočim Rose pored njega, a do nje je Harry. Na usnama mu titra lagani osmijeh dok mu ona nešto šapuće na uho, a ja shvatim da uopšte nisam iznenađena što to vidim. Spazim Louisa za istim stolom i shvatim da je vrijeme da se čistim odavdje. Na moju žalost, Louis me uoči i ustane te mi priđe. Pokušam da ga se riješim, ali on me povede do stola ignorišući moje molbe da me pusti da idem.

''Nisam te vidio kad si ušla'', kaže glasno kako bih ga mogla čuti zbog muzike koja se ovdje puno glasnije čuje. Ni ne sumnjam u to. Naravno da me nije mogao čuti kada ima ovako zanimljivo društvo. Sjednem na stolicu i okrenem pogled dalje od Harrya i Rose koji su tek primjetili da sam stigla.

''Je li ovdje uvijek ovako gužva?'', upitam. Klimne glavom potvrdno.

''Vidim da si sa starom ekipom?'' primjetim i sporo odmahnem glavom prema njima dvoma kako ne bi primjetili. Sliježe ramenima.

''Trebali smo biti nas dvoje, moja rodica i još par osoba, ali sam nekako zaglavio s njima. Mislio sam te upoznati s njom. Dobro bi joj došlo žensko društvo'', kaže. Prvi mi dio zvuči slabo vjerovatan, ali ipak ne dovodim u pitanje njegovu iskrenost. Ipak su svi oni prijatelji, a ja sam pridošlica.

Nisam očekivala Harrya za istim stolom. Nisam očekivala da će Rose biti tu. Najviše od svega, očekivala sam da će ovo biti noć bez njega, ali se to očekivanje nije ostvarilo. Bila sam zbunjena jer me nije ni pozdravio, ali onda sam shvatila da se ni ja nisam potrudila da pozdravim njega. Ponašamo se kao da se ne poznajemo i ne znam zašto mi to smeta.

''Hej, sjećam te se, ali se nismo ni upoznali kako dolikuje'', dobaci mi plavokosi momak te se okrenem prema njemu. ''Ja sam Niall Horan.''

''Bella Wayne'', kažem i prihvatim njegovu ruku. Oboje se osmjehnemo pomalo formalno i brzo razdvojimo ruke. Potom se opet okrenem prema Louisu.

''Možeš li izaći sa mnom? Htjela bih da popričamo nasamo'', kažem, a on klimne potvrdno i ustane, spreman da me prati. Dok se udaljavamo od stola načujem Rosein glas.

''Pa, nećemo mi prisluškivati'', kaže. Poželim joj reći dosta stvari, ali onda se podsjetim da smo na javnom mjestu i da će najbolji odgovor biti moja šutnja. I s toga joj okrečem leđa i jasno dam do znanja da neću igrati njenu igru.

Čim izađemo vani udahnem zrak punim plučima, tek svjesna koliko mi je to trebalo. Kao da sam sve vrijeme dok sam bila unutra držala dah poput ronilaca, a sada, bez prepreka, ponovo mogu da dišem. Louis staje do mene čim se zaustavim i vidim da ga zanima ono što imam da mu kažem. Ne znam ni odakle bih počela i ni šta mu zapravo želim reći. Primarni cilj mog izlaska bio je da se maknem od njih, ali znam da postoji još nešto što bi trebao da zna.

''Reci'', podstakne me da počnem da pričam. Pogledam u njeg i uzdahnem, a onda vratim ruke u džepove i stresem se kad me u naletu vjetar obgrli i razbaca mi kosu na sve strane.

''Uzmi jaknu'', kaže. Ni ne sačeka da pristanem nego skine svoju jaknu i obgrne me njom. Miris je jak i podsjeća me na slatke stvari i na ljeto koje je minulo. Tokom tog ljeta samo sam željela što prije završtiti sa svim ovim. Sada samo želim da se vratim i još jednom proživim to ljeto.

''Ne znam zašto imam potrebu da ti ovo kažem, ali moram reći nekome'', započnem prisjetivši se šta želim da zna. Osjećam potrebu da neko zna istinu od te noći jer me izjeda to da drugi imaju pogrešne zaključke i da me stavljaju na listu djevojaka sa kojima se Harry pogirao na jednu noć.

''Slušam'', kaže smireno.

''Harry i ja ... ništa se nije desilo one noći. Ništa o čemu drugi misle'', kažem i osjetim toliko olakšanje da bih mogla da poletim.

''Stvarno?'', pita. Klimnem i potvrdim ono što sam rekla. Podari mi maleni osmijeh koji ja rado uzvračam. Potom mi prilazi, hvata me nespremnu i podiže me, te me zavrti, a ja se počnem smijati. Letim. Osjećaj mi se ostvario i pošto mi stopala ne dodiruju tlo osjećam se poput ptice. Mada let kratko traje ipak je osjećaj lijep.

''Mislio sam da ti to treba'', kaže nakon što me spusti.

''Hvala, baš mi je to trebalo.'' Oboje se i dalje kikočemo poput dvoje djece koja su upravo sišla sa vrtuljka pa i dalje osjećaju uzbuđenje i sreću. Naša, na žalost, ne potraje jer je pokvare Harry i Rose.

''Žao mi je što vas ometamo, ali mi odlazimo'', kaže Harry.

Louis ga pogleda krajnje iznenađeno. ''Već?''

Pogledam ih pažljivije i vidim ono što sam nekako i očekivala. Njegova ruka je oko njenog struka, ona je naslonjena na njega i ima veliki osmijeh koji bi trebao da me isprovocira, a njih dvoje ukupno izgledaju kao osobe sa savršene slike. Djeluju kao da pripadaju kadru iza i niti jedno ne strši. Pogledam ga u oči na tren, a onda skrenem pogled osjetivši odbojnost. Maleni dio mene mrzi ono što vidi i želi da se udalji od njih. Okreču se i odlaze, a ja onda shvatim da je dio mene zapravo želio da ode od nje, ali ne i od njega. Ugrizem se za obraz i okrenem prema Louisu.

''Idem kući. Kasno je, a sutra je predavanje rano. Vidimo se.'' Skidam jaknu i vraćam mu je, a onda pokušam da forsiram osmijeh, međutim, ispadne poprilično jadno i sigurna sam da više nalikuje na trzaj usne u nedefinisani položaj. Potom ga ostavljam iza sebe.

Stan je prazan i pust što mi s jedne strane predstavlja olakšanje jer znam da nisu tu. S druge strane ne mogu se oduprijeti potrebi da promislim gdje su i šta rade. Treba mi dugo da shvatim da me to ne bi trebalo zanimati. To je njihov život i njihova stvar. Nisam dio toga i nemam razloga da se time opterećujem.

Skidam starke s nogu i bacim ih na pod, a onda legnem na sofu i stavim ruke preko očiju pokušavši da uživam u tišini. Prijatelji sa povlasticama. Veza. Ljubav. Niti jedno od tih stvari nije razlog mog dolaska ovamo. Ne želim vezu, a i kada bih je željela znam da Harry ne bi bio taj. On nikako ne može biti taj. Sve što se ikada desilo među nama nema nikakvo značenje. To smo oboje noćas jasno pokazali.

Otvaranje ulaznih vrata me toliko iznenadi da skoro ustanem sa sofe, ali onda odlučim da je bolje da misli da spavam i ode u sobu. Nisam očekivala da će to tako kratko trajati. Jedva da su bili zajedno pola sata. Očekivala sam da noćas neće doći kući. Čini se da se moja očekivanja ne ispunjavaju u posljednje vrijeme. Glasni udarci njegovih čizama odjekuju hodnikom te se pridižem jer ne čujem njen glas. Dio mene je vjerovao da je ipak doveo ovamo.

''Nemam ništa sa Louisom. Mi smo samo prijatelji.'' Jasno mi je da pokušava da imitira moj glas, ali me to ne ljuti. Ljuti me ono što je rekao i ton kojim je to rekao. Kao da citira laži.

''Koji je problem s tim što sam rekla?'', upitam.

''Problem je nedostatak iskrenosti u tim izjavama'', kaže. Vidim da je jako ljut, a to me zabavlja jer ne shvatam odakle mu pravo da me ispituje i da preisputuje jesam li bila iskrena ili ne.

''Nisam dužna da ti se opravdam'', kažem bez emocija u glasu.

''Mislio sam da se u prijateljstvo ubraja iskrenost.'' Glas mu je oštar, hladan i grub. Ne znam šta pokušava da dokaže sa svojim optužbama, ali jako dobro znam da ga se odnos Louisa i mene ne tiče.

''Zaključio si nešto na osnovu onoga što si vidio prije par sati?'', upitam susprezajući smijeh koji prijeti da mi pobjegne iz grla.

''Nisi li i ti zaključila da smo Rose i ja u vezi samo nakon što si nas jednom vidjela?'', upita podigavši obrvu. Nasmijem se i slegnem ramenima.

''Oboje smo donijeli pogrešne zaključke.'' Harry me gleda kao da vaga jesam li iskrena i ozbiljna, a onda slegne ramenima. Ne znam zašto očekuje da mu se opravdam i zašto misli da između Louisa i mene ima nešto više. Prijatelji smo, tačno, ali nisam primjetila da odišemo nečim višim.

''Ja idem da spavam.'' Krenem prema sobi, ali on me zaustavi odmah i okrene prema sebi.

''Zašto biježiš?'', upita. Da budem iskrena, bježala sam. Sjetila sam se kako me je tretirao dok nje nije bilo i kako me je tretirao noćas i zato me je to jako naljutilo. Njegove oči su priljepljene za mene, zjenice su mu proširene i podsjeća me na mačke kada se uplaše ili kada su zainteresovane. Potpuno sam zbunjena i ljuta. Zašto me tako gleda? Zašto sada obraća pažnju na mene, a prije par sati bila sam mu zanimljiva jednako kao ona saksija u uglu na koju niko ne obrača pažnju.

''Ne bježim. Samo radim ono što bih trebala. Nisi li se ti ponašao kao da me nema?'', upitam i izvučem ruku iz njegove.

''Pozdravila si Louisa, ali ne i mene'', odgovori i ruku stavi na sofu, kao da tako održava balans.

''Možda bih te pozdravila da si primjetio da sam došla'', uzvratim mu ljutito.

''Prestani više biti hladna-'', zausti da kaže, ali kao da na tren shvati šta će reći pa odustane.

''Kučka, zar ne?'', upitam. Ništa ne kaže, mada znam da je to mislio. ''Znam dobro da to misliš o meni, ali ne znam zašto ipak pokušavaš da budeš prijatelj sa mnom.'' Osjećam kao da smo na borbenom polju i kao da stalno jedno na drugo bacamo bombe. Šta god da kažem u ovome trenutku zvučat će pogrešno, pa zbog toga odlučujem da šutim. I vjerotvatno bih šutjela da on nije nastavio govoriti.

''Puno si mi bila bolja onu noć kada nisi puno pričala.'' Tek što je završio ono što je imao da kaže moja ruka je poletjela prema njegovom obrazu. Na žalost, uhvatio je samo na par centimetara od svog obraza.

''Nemoj dizati ruku na mene.'' Oči mu iskre bjesom i tamnije su nego ikad prije dok me gleda udaljen svega par centimetara od mene. Želim da mu usprkosim, želim da mu kažem da ću sve ponoviti, ali moje usne ne žele da surađuju.

''Ne želim više s tobom ići u krug'', kažem, a on se osmjehne. Ne znam je li bipolaran, ali očigledno je da brzo mijenja raspoloženja. Ljuti me to. Zaista me ljuti. Kako se može ponašati tako? Drsko, kao da ga sve zabavlja.

''Krug?'', upita i približi mi se.

''Ovo se ponavlja. Posvađamo se, a onda nekako napravimo primirje.''

Podiže ruke i gura me, a ja iznenađeno koračam unazad. Svhatim šta mu je namjera tek kad mi leđa udare u zid. Gledam kako da pobjegnem, ali nema mi druge nego da sačekam da me on oslobodi.

''Harry, pusti me!'', vičući naredim, ali on se ogluši na moje naredbe.

''Idemo prema protokolu, zar ne?'' Tim riječima zatvara i ono malo prostora između nas. Pribija se uz mene, a moj mozak oglasi uzbunu. Tijelo ga ne doživljava. Pokušavam reći nešto što će ga otjerati od mene, ali baš u tom trenutku moj mozak mi odbije poslušnost potpadajući pod uticaje tijela. Harry mi je sve bliže, a ja dišem sve pliće.

''Nemoj-'', zaustim, ali me prekida prije nego što mogu reći jedinu rečenicu koja mi je pala na pamet. U trenutku kada usne spoji s mojim stiščem ruke i čvrsto sklopim oči. Poriv da ga odgurnem je jak, neobično jak i moje ruke hvataju njegova ramena, ali njegova snaga je jača pa odbija moj napor da ga odmaknem od sebe. Pokušam dva puta da ga odgurnem, ali ne uspijem i onda konačno odustajem i prestanem da se odupirem.

---

(Necu koristiti afrikate i š, ž) Ovo je znaci najduzi nastavak do sad i ima 3500+ rijeci. Nisam htjela da se mućite zamišljajući Niall-a jer bi meni bilo teško da ga zamislim pa sam stavila sliku gore. Boja mi je bila luda i odmah mi je zapala za oko pa sam se odlučila da tako izgleda. Ne znam za vas ali ja bih zaista htjela prijatelja poput Louis-a. Nadam se da opet nisam zakazala s opisima, ali pokušat ću da je uredim pa ću dodati neke stvari da bi situacije bile jasnije. To je otprilike to. Ah, da, 200 vote-ova *o*, hvala svima na tome. 

2019 - (Koristiti ću afrikate) Ovaj nastavak ima 4500+ riječi. To znači da sam dodala 1000 riječi opisa i poneki dijalozi su nestali, a dosta ih je izmjenjeno (90%). Zakazala sam s opisima, znam, ali sada sam ih dodala onoliko koliko sam mislila da ne bude previše kako proglavlje ne bi prešlo 5000 riječi. Ovo je do sada bilo jedno od najzahtjevnijih poglavlja jer je imalo dosta stvari koje sam trebala prepraviti i dosta ima teksta. I dalje prihvatam mišljenja i voteove.

Do sljedećeg puta :)