Skoro sam dobila loptu u glavu dok sam promatrala u nevjerici osobu preko puta pitajući se da li mi se ovo sudbina smije u lice i govori da ga se ne mogu riješiti. Harry se zagrijava s ostalim momcima u plavom šorcu koji mu seže do polovine budina i plavoj majici kratkih rukava što jasno upučuje da tu nije došao da me provocira. U timu je. Djeluje tako neprepoznatljivo dok poslušno radi vježbe da moram dobro da ga osmotrim kako bih bila sigurna da nije neko drugi u pitanju. Pošto sam dobila grdnje počela sam raditi vježbe za zagrijavanje, ali moje oči su i dalje letjele prema njemu svaki put kad su imale priliku. Mogla sam mu vidjeti dobar dio tetovaža.

Ovako, sa distance, mogla sam ga dobro osmotriti. Činjenica je da je jako privlačan i da je ovo prvi put da ga vidim promatrala bih ga i duže pitajući se da li je pristupačan i kakva je osoba. Sada sam dobro znala odgovore na oba pitanja i zbog toga sam skrenula pogled mršteći se. Na sreću, nije me još uvijek primjetio jer da jeste ... znam da bi pronašao način da mi to stavi do znanja. Rekla sam sama sebi da ne razmišljam o njemu jer je on posljednja osoba koja je vrijedna mog vremena, ali to nije spriječilo moje oči da kriomice pogledaju prema njemu još jednom. Ne želiš da ga gledaš, ponovila sam svojoj savjesti više puta, ali nekako sam znala da od toga neće biti pretjerane koristi. Dok je daleko mogla sam se pretvarati da ne znam kakav je i diviti se onom vanjskom pošto je ono unutrašnje poprilično odbojno.

''Curo, gdje si?'', upita Kris. Udarila me je lagano u rame, samo da me vrati u stvarnost.

''Molim?'' Pogledala sam je sasvim izgubljeno i zbog toga se je počela smijati.

''Hajde'', pozvala me. ''Mi smo u prvoj turi. Završimo ovo što prije jer stvarno želim da spavam.'' Približila mi se s nedefinisanim osmjehom i potom mi se naslonila na rame i šapnula: ''Stylesa možeš gledati i drugi put. Recimo na faksu kad svakako moraš doći ili u stanu gdje će imati manje odjeće.''

Ne znam zašto, ali imala sam osjećaj da su je svi čuli kad je to rekla. Prostrijelila sam je pogledom i viknula-šapnula: ''Kristen!''

Imala sam neodoljivu želju da je udarim kako bih joj izbrisala osmijeh s lica, ali znala sam da se ne bih dobro provela ako bih prvog dana napravila problem. Ona se samozadovoljno osmjehnula i odšetala dalje, vjerovatno pretpostavivši šta mi se mota po glavi.

Ovog dana zaista nisam imala sreće. Nekako sam završila na mjestu tehničara jer su sva druga mjesta bila zauzeta. Oduvijek sam mrzila biti tehničar. Mrzila sam da o meni najviše ovise drugi u ekipi. Mrzila sam to što moram skočiti i blokirati loptu ili pratiti da hoće li mi neki od suigrača dobaciti loptu očekujući da je prebacim i postignem bod. Četvrto ili peto mjesto su uredu i voljela bih da sam završila straga jer bih onda bila zadužena samo za visoke lopte. Protegnem ruke i pogledam ispred sebe te poželim da pobjegnem istog trenutka. Harry mi se smješka kroz mrežu i djeluje poprilično zabavljeno mojim izrazom. Ni ne sumnjam da izgedam komično jer blesavo piljim u njeg, ali uhvačena sam u prvobitno iznenađenje. Zašto, zašto ne mogu da ga ne vidim, upitam se.

''Bells!'', vikne Kris u posljednjem trenutku.

Tada shvatim da je igra započela i da na mene leti lopta. Podižem je i šaljem preko Harryeve glave ponadavši se da je nisam poslala u njihov teren. Momak iza njega je vrača meni, a ja je dodajem djevojci do. Ona je vrača meni, a ja je uspijem poslati u njihovo polje, par centimetara dalje od njihove linije. Taj potez je bio rizičan i lopta je lahko mogla završiti u njihovom polju, ali nisam sebi mogla dozvoliti da se dodajem s Harryem.

Namrštim se i odbijem njegov pogled jer mi je oduzeo vrijeme na početu te sebi naredim da ga više ne gledam duže od koliko je potrebno da vratim loptu. Ostatak vremena provodim prateći je kako leti iz jedne ruke u drugu, pa završava udarajući od tvrd parket. Znatno mi lakne kad dođe vrijeme za smjenu.

Prilazim šestom mjestu i ujedino poziciji za servis i hvatam loptu koji mi dodaju iz njihovog polja. Sporo je udaram od pod kao što to uvijek radim da zagrijem ruku, a onda, ni sama ne znam zašto, umjesto lopte zamislim glavu one plavuše. Podižem je visoko i udaram silno te je šaljem u njihov teren kao nešto najodvratnije što sam dotaknula. Skoro da obrišem ruke o tajce, ali onda se sjetim da se moram vratiti na mjesto. Ne zaostaju. Nisam to ni očekivala. Vračaju je žustro u pravcu cure koja stoji na četvrtom mjestu, ali ona je već spremna i prebacuje je spretno njima. Ipak, ne uspijevaju da dobiju bod pošto lopta pada u njihov teren.

Ponovno dobijam loptu i ponavljam proceduru. Podižem je i slučajno okrznem Harrya pogledom te gubim koncentraciju. Smješka se u mom pravcu i kao da me provocira. Udaram loptu šeprtljavo i završava u mreži. Vani sam. Čistim se s terena dok na moje mjesto ulazi rezerva i upučujem u međuvremenu Harryu ubojiti pogled.

Konačno i Harry dolazi na red za servu. Udara loptu jako gornjim servisom i ona pogađa kut našeg polja tako da je cure ne stignu. Mrštim se i stvarno se nadam da će sljedeću promašiti. Vjerovatno mi se sad podsmijava jer sam morala izaći ovako brzo. Sljedeći servis nije iste sreće. Potajno se pitam jeu li se moje molitve ostvarile pošto Harry prebaci loptu preko terena i izađe sa terena kao da to nije velika stvar. Smješkam se pobjedonosno sve dok ne shvatim da ide prem meni. Pogledam do sebe i shvatim da je druga klupa prazna, ali on sjeda na onu na kojoj sam ja i primiče mi se, a ja se odmičem sve dok se ne nađem na rubu i nemam izbora nego da ostanem mirno.

''Ako želiš formulu za uspjeh glasi ovako: Koncentrišeš se na loptu, a ne na momke i igraš sjajno'', kaže smješkajući se.

''Zaista ne znam o čemu pričaš. U ostalom, i ti si pogriješio tako da mi ne prosipaš pamet bez valjanog razloga'' kažem odbivši da ga pogledam. Nasmijao se i zbog toga sam ga morala pogledati. Imao je samozaodovoljan osmijeh na licu i zbog toga sam morala odbiti poriv da pobjegnem od njega.

''Pogriješio sam da bih ti dao savjet jer vidim da ti treba pomoć. Zar stvarno misliš da loše serviram?'', upita.

''Da. Mislim'', odgovorim odmah.

''Kako ti zvuči zlatna medalja iz odbojke, dvije godine za redom?'', upita.

''Učini nam oboma uslugu i nemoj razgovarati samnom.''

S tim riječima odlučila sam da zavšrim razgovor s njim. Lagao je. Znam da jeste. Zlatna medalja iz odbojke, da baš. Da je rekao da ima medalju za drskost i bezdušnost povjerovala bih mu bez problema, ali medalja iz odbojke i on nisu išli zajedno. Dobro, odbojka i on, također, nisu išli zajedno. Koliko sam ga pogrešno procjenila, pitam se osjetivši navalu uznemirenosti pri toj pomisli. Harry ne bi trebao biti kompleksna osoba. Pročitala sam ga već nakon prva dva dana. Zašto onda nastavlja da me iznenađuje i dodaje nijanse na svoj karakter?

Konačno je jedna od cura pogriješila i bilo je virjeme da se vratim u igru. ''Pa, sretno prvaku iz odbojke'', kažem isuviše razdragano i s malenim prizvukom sarkazma u glasu, potom sam se vratila na teren. Trudila sam se da do kraja meča ne gledam u njega i to mi je pomoglo da igram bolje. Znatno bolje. Kad je trener rekao da je kraj zavšrili smo 25:19 za djevojke. Vratili smo se u svlačionicu i odmah sam počela da se raspremam, željna da se vratim kući. Potajno sam se nadala da će Harry otići negdje drugo. Onda sam se zaprepastila kad sam shvatila da ne bih voljela da ode k njoj. Brzo sam potisnula sve misli i rekla sebi da me uopšte nije briga gdje će otići. Samo da je dalje od mene.

''Ne djeluješ mi kao pobjednik. Više kao da te neko upravo izudarao'', kaže Kris. Pokupila je torbu i namjestila je visoki rep. Presvukla se znatno brže od mene iako je došla poslije mene.

''Ne, sretna sam. Samo sam umorna i želim ići odspavati'', kažem napola iskreno.

Zaista sam se željela otuširati i zaspati kako bih interakciju s Harryem smanjila za ovaj dan. Ne znam zašto, ali iscrpljivao me je i to mi se nije dopadalo. To onda znači da ima utjecaj na mene. Njegovo ponašanje crpi energiju iz mene i poslje razgovora s njim se osjećam umorno.

''Ako nemaš prijevoz možeš sa mnom i Nickom'', ponudila se.

''Imam auto. Hvala.'' Pozdavila sam je i prebacivši ruksak preko ramena odlučila sam da se više neću nervirati zbog njega. Šanse da će se vratiti u stan u subotu bile su male. Postojalo je toliko stvari koje je on mogao raditi na ovaj dan, a da nisu uključivale stan.

Izašla sam iz svlačionice i uz glasno zatvaranje vrata napustila sam salu. Parking je bio pun i na sreću da sam auto parkirala blizu izlaza jer bih morala čekati da ih se pola makne kako bih mogla da izađem. Prišla sam svom i otključala ga. Tada sam primjetila crni Lexus pored svog. Isti onaj crni Lexus sa parkinga ispred naše zgrade. Znala sam sigurno da je on jer je iznad nesnog fara imao ogrebotinu. Znala sam da je njegov i zato sam požurila da uđem u auto i pobjegnem jer bi mu vlasnik mogao doći uskoro. Malo je reći da nisam imala sreće da se izgubim na vrijeme.

''Kopiraš me. Polaskan sam.'' Harry-ev glas mi je prostrujao kroz uši i natjerao me da stanem mirno.

Bio mi je iza leđa i zato sam znala da ne želim da se okrenem i pogledam ga. Na sreću, nije djelovao kao da je raspoložen da se prepire. Smješkao se gledajući po malo u moj, po malo u svoj auto kao da procjenjuje nešto. Potom mu se pogled vratio na mene i osmijeh mu se razvukao preko usana.

''Ne tjeraj me da odem i vratim auto'', kažem kroz zube. Trebala sam pretpostaviti da je taj Lexus njegov. Bilo je isuviše očigledno pošto je često bio pred zgradom, ali ja sam se nadala da je od nekog drugog.

''Ako to uradiš pomislit ću da ti je moje mišljenje važno'', kaže zabavljeno.

''Sigurno, šta god ti pomaže da mirno spavaš noću'', kažem drsko. Vidim da se trudi da ne kaže nešto bezobrazno i zbog toga skrečem pogled jer u ovome želim da mu pomognem. Shvatam da stojimo na cesti i da ćemo uskoro smetati drugima pa priđem vratima i odlučim da odem što prije.

''Ideš kući?'', upita.

''Zakači tragač na mene pa ćeš saznati.'' Ušla sam u auto prije nego što sam čula njegov odgovor, ali moj plan da odem je uspio da osujeti. Čim sam zatvorila vrata ušao mi je u auto i sjeo na suvozačevo sjedište. Hoće se i dalje igrati. Shvatam. Veže se i sjedne mirno, a ja pogledam u njega pitajući se je li ozbiljan.

''Vozi'', kaže i ni ne pogledavši me.

''Molim?'', upitam.

''Opalim te ... rekao sam da voziš. Koji je problem u razumjevanju?''

Kako ne bih napravila dramu poslušala sam ga. I da nisam željela nisam imala šanse da ga izbacim iz auta. Što se tiče fizičke snage, dobro sam znala da ne mogu da se nosim s njim, a i što se tiče mentalne snage, nisam imala volje da se prepiremo.

Pet minuta kasnije odlučio je da progovori jer je shvatio da ja ne obračam pažnju na njeg.

''Idalje ćeš da me ignorišeš ili?'', upita.

''Ne pričaj samnom. Samo reci gdje da te ostavim.'', rekla sam mrzovoljno.

Do sad sam zaisgurno prekoračila ograničenje, ali nisam osjećala strah zbog toga. Samo sam znala da želim da izađe iz auta i da me ostavi na miru. Ako me zaustave možda ode pretvarajući se da se slučajno našao u autu. Možda ga se uspijem riješiti ako im kažem da mi je nasilno ušao u auto što, budimo iskreni, uopšte nije laž.

Pošto je tišina postala nepodnošljiva i već me je gušila upalila sam radio i auto je ispunila meni nepoznata pjesma. Ovaj maleni gest mi je dao malo oduška jer sam se koncentrisala na tekst pjesme i zaboravila sam da je tu. Ne misliti o tome da sam u autu s osobom sa kojom se uvijek posvađam bilo je blaženstvo koje je kratko trajalo jer je on nakon dvije minute ugasio muziku.

''Jesam li ikada rekla da lomim prste ljudima koji dodirnu moje stvari?'', upitam zapanjena činjenicom da je toliko bezobrazan.

''Ne, obično samo sikčeš'', uzvratio je. ''Odgovori mi na pitanje.''

''Kako bi bilo da ti prvo meni kažeš zašto si u mom autu i odakle ti pravo da zahtjevaš odgovore od mene?'', upitam ljutito zanemarivši njegovo pitanje. Ako misli da me može ispitivati u mom autu onda je pogriješio.

''Dobio sam to pravo kad si mi ušla u sobu i pobacala papire te me izbacila iz takta'', kaže, a meni oči polete prema njemu.

''Znači, ovo je revanš'', zaključim. Ništa ne kaže, a ni ne mora jer mi je jasno da je to tako. Odlučila sam da šutim jer više nisam imala šta da kažem, a maleni dio mene se nadao da je i kod njega tako. Očigledno glupi dio mene. On nije završio.

''Da li ti je stalo do Louisa?'', upita.

''Poprilična drskost. Zar stvarno očekuješ da ti odgovorim na to pitanje?'', upitam nadajući se da se šali. Njegov izraz lica govori da je smrtno ozbiljan.

''Louis mi je prijatelj. Normalan prijatelj. Ne prijatelj bez povlastica'', pojasnim kako bi shvatio da ne dijelimo ono što on i Rose imaju.

''Pitam jer si onu noć djelovala kao djevojka koja je pogriješila pa se onda sjetila da ima momka'', kaže. Ne shvatam na šta cilja, ali znam da ne želim da izgleda kao da me njegove riječi tjeraju na razmišljanje. No, duboko u sebi se zapitam na šta misli i zašto ovo spominje.

''Pomislio sam da si s njim. Ne bih volio da imam nešto s tobom ako si s njim jer držim do njega i to mu ne bih uradio.'' Trebalo mi je neko vrijeme da shvatim šta pokušava da kaže, a onda sam skoro otvorila usta zbog šoka. Harry i ja ... je li upravo rekao da bi bio samnom da nije Louisa?

''Nismo zajedno, ali to zasigurno ne znači da želim s tobom dijeliti nešto više od zraka u tom stanu. Kao da i to nije dovoljna kazna'', ispljunem ljutito.

Koji je tvoj problem samnom?'', upita. Po zvuku njegova glasa mogu zaključiti da se naljutio. Dobro pošto sam i ja već jako ljuta. Očigledno je da ne možemo izbjeći ovu svađu pa zbog toga nema potrebe da se suzdržavam.

''Bih li se trebala nasmijati na to pitanje?'', upitam. Ako ne shvata šta nije uredu u ovom odnosu onda ima velik problem.

''Nisam bio toliko grozan. Bio sam puno blaži nego što sm prema drugima.'' Njegova ispovjest u meni ne izazove nikakav osjećaj. Možda je očekivao da će mi ovo nešto značiti i da se odmah oraspoložiti, ali moje lice ostaje prazno.

''Pomogao sam ti da odeš u sobu nakon što si se unesvjestila. Nosio sam te do vraga!'' Pred kraj je viknuo, a ja sam skoro poželjela da ga izgurnem iz auta. Zbog njega mi se u glavi roje loše misli i potrebno mi je dugo da ih potisnem.

''Harry, učini nam uslugu i molim te reci gdje da te ostavim'', kažem na izmaku snaga i volje da nastavim ovaj razgovor. Harry pokaže na proširenje i ja zahvalno skrenem i zastanem. Tek onda sam shvatila da smo daleko i od stana i od sale. Trebat će mu dugo vremena da se vrati

''Vratit ću te do sale ako budeš šutio'', ponudim, a on pristaje i obećava da će šutjeti. Ne vjerujem mu, ali na sreću ostaje tih do kraja vožnje. Tako i bude. Sve dok ga ne vratim na parking, pa i kad izađe iz auta, ne progovori niti jednu riječ

Ulazim u stan i odmah odlazim u svoju sobu jer mi je jasno da će, ako odluči da se vrati, on uskoro biti u stanu. Ostavila sam ruksak i izvadila sam odjeću te sam se uputila u kupatilo kako bih oprala sve tragove današnjeg dana Dok se tuširam i dok mi kapljice tople vode masiraju tjeme i umorna ramena, sklapam oči te mi se današnji dan odvije ispred očiju kao film. Odbojka, zajednički meč, Harry protiv mene u mentalnoj igri, njegov savjet, osmjeh, upadanje u auto, vožnja i tračak zbunjenosti u njegovim očima koji sam primjetila par puta.

Bilo mi je teško da sebi priznam da nisam toliko ravnodušna kako se činim. Sama činjenica da može utjecati na mene znači da nisam prema njemu toliko ravnodušna kao što želim biti. S jedne strane me to uzbuđuje, a s druge užasava. Potrebno mi je dugo da se riješim te pomisli. Kad se vratim u sobu mobitel mi je prestao zvoniti. Mama. Sjetila se da ima kćer. Pozovem je i sačekam da mi se javi dok navlačim donji dio trenerke.

''Rekla sam da mi se javljaš, Isabella. Moram li ja biti jedina koja zove?'' pita poprilično ljuto.

Prisilim se da zadržim psovku koja mi je umalo izletjela. Dobro sam znala da bi počela držati predavanje o tome kako sam počela da se ponašam raspušteno i sigurno bi se zgrozila zbog mog ponašanja. Nisam je mogla saslušati danas. Ne nakon svega što se desilo.

''Zvala sam te, ali si imala posla'', kažem poprilično iznervirano.

''To ti nije opravdanje.'' Prevrčem očima i stisnem usne toliko da se uplašim da će mi koža pući. Uvijek me zove Isabella kad želi da mi nešto nabije na nos. Zna koliko to mrzim i to uvijek koristi protiv mene. Uvijek sam ja ta koja mora zvati nju.

''Prazna mi je baterija. Moram ići'', kažem i prisilm se da sačekam da nešto kaže.

''Izzy, molim te da se javiš poslije. Imam nešto jako važno da ti kažem.'' Izzy? Osjetim kako mi se zeludac prevrče u tijelu i skoro povratim nakon što mi se njen glas ponovi u glavi. Njeni nadimci u meni izazivaju mučninu.

''Mama, nisam Izzy i nisam Isabella. Zbogom!''

Prekinula sam istog trenutka i ostavila sam telefon na krevet upitavši se zašto se uopšte trudim. Znam da mi je majka, ali me užasno iritira svojim izjavama. Dala mi je ime Isabella samo da bi me kad me naljuti mogla tako zvati kako bi me još više isprovocirala. Mogla mi je dati neko normalno ime, kao Chaterine, Anastasia ili Zoey. Ne mogu se otrgnuti utisku da mi je to namjerno uradila.

Nakon što sjednem za radni sto shvatim da je rekla da mi ima nešto važno reći. Kada moja majka izjavi da ima nešto važni da mi kaže obično misli na to da je iznenada odlučila da se ofarba ili da je slučajno pronašla novu nijasnu karmina pa joj treba mišljenje. Zbog toga se nisam previše izennadila zbog njene izjave. Međutim, zbog toga što je zvučala tako uzbuđeno zapitala sam se je li stavrno riječ o nečemu nevažnom.

---

Novi 'prepravljeni' nastavak je ovdje. Ovdje sam se malo raspisala pa ima više dodatih stvari i dosta je dijaloga promjenjeno, ali radnja se nije značajno promjenila. Šta mislite o promjenjenoj verziji (ako je iko čita). Osjećam potrebu da naglasim da samo popravljam neke stvari koje su mi užasne, mijenjam dijaloge i dodajem opise, ali se trudim da ne mijenjam značajno radnju koliko god imala manjaka jer nemam za to vremena niti želje. Samo sam željela da ova priča, jer mi je prva postavljena na profilu ne bude toliko užasna. Još uvijek prihvatam mišljenja i vote :D

P.S. slika Bell-ine mame je gore :)

Do sljedećeg puta :)