Belinghemske ulice su se polahko ispunjavale životom dok su moje umorne oči sporo i lijeno prelazile preko njih svaki put kad bismo se zaustavile na crvenom svjetlu semafora. Ceste su bile izgrađene davno, dovoljno široke za nekoliko traka u oba pravca, a bijele linije su bile svježe obnovljene. Ulice su od ranog jutra bile ispunjene ljudima koji su poput mrava žurno hodali u svim pravcima jureći ka svojim radnim mjestima. Sve je vrvilo životom. Dok sam ih posmatrala pitala sam se kakvi su njihovi privatni svjetovi. Neki su pognutih glava – izgubljeni u mislima, neki se bore sa hladnim vjetrom koji im šiba lice i nosi kosu na sve strane dok neki jednostavno samo žure ne osvrčući se na druge ili na prirodne nepogode. Skoro svi hodaju drugačije. Neki skoro poskakuju, kao da su radosni što napuštaju svoje domove ovako rano, neki hodaju kao da se spremaju ukrcati na neki omanji i loše uređen brod – sporo, mljitavo i bezvoljno. Zatim su tu nervozni sa ozbiljnim i pomalo strašnim izrazima lica i brzim koracima. Tada po ko zna koji put shvatim zašto ne volim jutra i gužve.

Udahnem duboko i sklopim oči pokušavajući da otjeram poriv da zaspim i zatvorim knjigu koju sam do prije par minuta pokušavala čitati, no bezuspješno. Ujutro uvijek imam slabu koncentraciju i iz tog razloga ne volim raditi bilo šta što to iziskuje, a u to računam i putovanja. No, za sve postoje iznimke. Pogledom okrznem mamu i primjetim da prstima tapka po volanu dok bez prekida gleda u semafor očekujući da na njemu zabljeska zeleno svjetlo. Na njenom licu, iako vidim samo njen profil, primjećujem zabrinutost koja je iako pomalo iracionalna donekle opravdana.

Prošle godine je doživjela saobraćajnu nesreću zbog koje se i danas plašila zaustaviti na semaforu. Najme, u njen auto je dok je čekala udario pijanac iz suprotnog smijera skoro izazvavši lančani sudar. Na sreću, prošla je sa lakšim tjelesnim povredama koje su nakon par mjeseci zacijelile, ali strah koji je zbog njega imala nije nestao ni dan danas. Kad se zeleno svjetlo ukazalo ona je pažljivo stisla gas i nastavile smo dalje. U autu je vladala tišina jer je prije par minuta konačno odustala od namjere da me podstakne na razgovor o fakultetu na koji me je upisala. Dobro je znala da nisam bila zainteresovana za priču ovako rano, a pogotovo jer se radilo o temi o kojoj ja nisam znala skoro ništa.

Central Washington University je najbolji fakultet u mom rodnom gradu i jedini fakultet koji sam ja htjela pohađati, ali ovog ljeta moja majka je donijela odluku da me osamostali tako što će me poslati u drugi grad i na drugi fakultet. Ideja mi se uopšte nije sviđala i prvih pet dana nakon što je iznijela smo se stalno svađale, ali ona je pobijedila. Imala je dosta argumenata i moram priznati da su neki od njih bili poprilično ubjedljivi, ali ja sam ipak pokušala da je odgovorim. Bezuspješno. Nakon što sam konačno odustala i predala papire bilo mi je svejedno hoće li me primiti ili ne jer ukoliko me prime ona će biti sretna, a ako me ne primje svakako sam zakasnila na upis na drugi fakultet tako da se nisam previše opterečivala sa razmišljanjem. Nakon što sam saznala da sam primljena mama se je počela uokolo hvaliti i par puta me je dovela u Belinghem kako bih vidjela grad u kome bih trebala živjeti naredne tri godine i kako bih vidjela Western Washington University na kom ću studirati. Grad je bio lijep, velik i poprilično užurban, a fakultet poznat i puno ljudi mi je zavidilo jer nisu uspjeli 'upasti', ali ništa od toga nije uspjelo da me zainteresuje toliko da o fakultetu nešto i saznam.

''Jesi li nervozna?'' upitala je, na sreću, prekinuvši tišinu i natjeravši me da otvorim oči. Bila sam skoro zaspala.

''Nisam. Samo sam umorna'', odgovorila sam iskreno znajući dobro da joj se neće svidjeti moj manjak interesovanja što je njeno namršteno lice i kratak pogled koji mi je uputila jasno dokazalo.

''Predavanja su ti od sutra pa ćeš imati vremena da se raspakuješ i upoznaš sa cimerom.'' Nastavila je i dalje da priča o stanu koji je iznajmila po jeftinoj cijeni za mene, par ulica dalje od fakulteta.

''Uredu.'' Kratko sam odgovorila vrativši pogled na put.

Nisam željela da je naljutim, ali ako je mislila da će od mene ovako rano dobiti složenije odgovore onda me nije dobro poznavala. Shvativši da može nastaviti razgovarati samo sa sobom otpuhnula je čujno i upalila je CD player pustivši neku sporu muziku. Ako je željela da me uspava odabrala je savršen način. Oči su mi se same sklapale dok mi je u umu bio moj mekani krevet i skoro da sam osjetila jastuk pod glavom.

Voljela bih da sam u svojoj sobi ovog jutra mogla provesti više vremena. Ne samo zbog spavanja nego i zbog toga da se barem još danas osjećam ugodno i sigurno. Moja soba nije posebna niti uređena stilski, ali je meni najvažniji kutak kuće koji zaista mogu zvati svojim. Tamo nemam potrebu biti neko drugi i mogu se u potpunosti opustiti jer sam sigurna da su zidovi više navikli na moje vrištanje, plakanje i smijeh s toga se ne moram ustručavati. Police su nešto od čega sam se najteže oprostila jer sam na njima ostavila najviše uspomena - slike meni dragih osoba od kojih većina nije živa pa sam tako uvijek imala osjećaj da me promatraju kroz njih dok odrastam. Krevet također je bio na listi stvari koje će mi nedostajati kao i moje knjige, ali nisam mogla ponijeti sve pa sam se morala zadovoljiti stvarima koje su mogle stati u kofer i torbu.

''Brineš li se zbog toga što imaš cimera, a ne cimerku?'', upitala je ponovo pokušavši da podstakne razgovor po treći put ovoga jutra. Izgleda da nije odustajala koliko god se ja trudila da je natjeram da prestane da priča samnom. I zato sam ja morala odustati.

Prešla sam jezikom preko usne i duboko sam udahnula sa ravnodušnim izrazom lica. ''Ako želiš da pitaš da li mi to smeta, odgovor je da. Ako te zanima da li ću ti praviti probleme i odustati, odgovor je ne.''

Stan koji je našla bio je prihvatljiv, ali imao je jednu kvaku. Bio je dvosoban i drugi stanar je bio momak koji je studirao na istom fakultetu na koji sam ja trebala krenuti ove godine. Mama je skoro odustala, ali ja sam je uvjerila da je svejedno sa kim dijelim stan jer sam izbor fakulteta nije bio moj, a pošto je već bilo kasno da traži drugi smještaj sa istom cijenom pristala je i uplatila prvi mjesec. Osjećala sam nelagodu pri pomisli da ću stan dijeliti sa nepoznatim muškarcem, ali nisam bila toliko očajna da odustanem i predomislim se. Svako riješenje osim studentskog doma dolazilo je u obzir, pa i to da budem sa njim u stanu.

''Ipak, ukoliko budeš imala problema s njim ne ustručavaj se da mi kažeš. Odmah ću ti pronaći drugi smještaj.''

Odmahnula sam glavom. ''Rekla si da se moram osamostaliti, a to znači da svoje probleme moram sama riješavati. To i namjeravam.''

Taman zausti da nešto kaže, ali se zaustavi te mi pokaže prstom prema kampusu. Posljednji put sam ga vidjela prošlog mjeseca kad smo ovuda prolazile i morala sam priznati da mi se dopadao bez obzira na moj manjak oduševljenja. Smeđa boja savršeno je pasala stilu u kom je izgrađen i davala mu je izgled dvorca omeđenog teškom željeznom ogradom. Prozori na prvom i trećem spratu su u obliku pravougaonika dok su na drugom veliki i polukružni, a duge stepenice od mermera koje vode do ulaza sijaju iz daljine. Kampus je udaljen od ceste te je okružen zelenilom i netaknutom prirodom i zbog toga djeluje kao da ne pripada gradu, kao da je dio posve drugačijeg svijeta koji se pukim slučajem našao ovdje. Tako blizu, a opet tako daleko.

Par ulica dalje mama skreće pred visoku zgradu, parkira se pored sivog Rendž Rovera i gasi motor. Ovdje sam bila svega jedanput jer nisam imala volje da ljeto trošim na ovo mjesto, ali svejedno sam zapamtila put do fakulteta i naše parking mjesto. Izašle smo brzo i počele smo iz gepeka vaditi stvari kojima, čini se, nije bilo broja. Ne sjećam se da sam ovoliko spakovala stvari. Trebao je unutra biti svega jedan kofer, jedna torba i ruksak, ali mama je također spakovala stvari u jednu torbu tako da smo obije imale pune ruke.

Zgrada je monotono bijela, sa sedam spratova i osim što joj fali boje da bude zanimljiva očigledno je arhitekti falilo inspiracije dok je radio. Činilo se da su vlasnici stanova odavno prestali investirati u nju te je izgledala neprikladno između svih tih novoizgrađenih zgrada koje su je bacale u tamu i činile je nevrijednom pogleda. Prema vanjskom izgledu sam prvi put zaključila da unutrašnjost neće biti ništa posebna i da se ne trebam previše nadati. Moj zaključak se pokazao ispravnim. Na sreću, lift je barem radio pa nismo morale nositi stvari na četvrti sprat. Iznad drvenih vrata nadgrizenih vremenom nalazilo se na metalnoj pločici prezime McCallister– prezime gazdarice. Ispod je na papiru koji je neko nevješto zalijepio pisalo Styles, a potom na drugom Wayne.

Mama me požurivala pa sam iz malenog džepa na farmerkama izvadila sivi ključ po prvi put osjetivši maleno uzbuđenje što sam ovdje. Kad smo posljedni put dolazile bio je ljetni odmor tako da on nije bio tu, a sada ću ga po prvi put upoznati. Ovo jutro sam bila u žurbi jer sam morala rano ustati pa oko svog izgleda i nisam vodila previše pažnje. Navukla sam jednostavnu plavu majicu kratkih rukava i farmerke, a kosu sam podigla u visoki rep, baš kao i mama. Nas dvije smo jako sličile jedna drugoj, ako se zanemari različita boja kose. Kosa joj je crna kao ugalj i valovita, ali mekana i kreće se kao travka na vjetru svaki put kad se pomjeri. Daje kontrast njenom licu, tako tamna naspram njene blijede puti. Moja je tamno smeđa, poput stare hrastove kore i ponekad je volim, a ponekad samo želim da je ofarbam u boju kestena. Njeno lice je često stogo, uvijek našminkano, ali i pored sve šminke jasno se mogu vidjeti znakovi godina i brige u vidu malenih bora koje su jasan podsjetnik na sve teške trenutke u njenom životu kojih je, istini za volju bilo puno. Ja se s druge strane ne šminkam previše i nemam puno šminke iako mi ona kupuje puno kozmetičkih preparata.

''Može li?'' upitala je nestrpljivo, a ja sam tek onda shvatila da bezuspješno guram ključ u bravu, ali ne postižem ništa.

''Ne ide", odgovorim iznervirano i pokušam još jednom, ali ne mogu čak ni ugurati ključ u bravu. Da već nismo bile unutra pomislila bih da nas je starica prevarila, ali posljednji put smo bez problema ušle u stan. Ili je ona promjenila bravu ili nešto nije bilo u redu.

Uvidjevši da nisam uspjela mama se primakne i uhvati za šteku te je spusti i otvori vrata do pola otkrivši malo tamnog i uskog hodnika. Otključana vrata? Krenemo uči unutra, ja vukuči kofer jednom rukom, a u drugoj noseći trobu, a mama sa torbom i ruksakom, ali onda začujemo otvaranje vrata u stanu i zastanemo pogledavši jedna u drugu. Ustuknemo kad se ulazna vrata potpuno otvore ostavljajući nas obije bez teksta.

- - - -

A/N

Odlučila sam da izbacim prvi dio odmah. Možda i drugi bude tu. Nadam se da će dopunjena verzija biti prihvatljivija od prethodne. Vaše mišljenje je uvijek dobro došlo :)

Do sljedećeg puta :)