kada osjetim da se predstava mog života bliži kraju
najljepšim slovima što umijem
sastavit ću pismo svijetu

pokušat ću u par redova prenijeti djelić svjetlosti što golica rebra ovog antagonista vremena sa mislim rasutim poput zvijezda

pismo će vjerovatno biti zgužvanim i bačeno na hrpu
u njemu neće pisati ništa važno, jer ja nisam uradila nešto veliko

zaboravit ćete me
kroz par generacija
nitko neće biti nazvan po meni
ni ulica, ni zgrada, ni osoba

ali postojala sam
voljela sam
smijala se
plakala
učila
otkrivala
padala, pa se ponovno dizala

možda sam nevažna
no živjela sam
i bila sretna
meni je dovoljno-