’’Ne plaši se, ne želim da te povredim. Samo želim da ti se zahvalim što si me spasila.’’ Ernesto je sjedio na plaži dok je očima upijao sireninu ljepotu. Njena bakarna kosa bila je kovrdžava. Tirkizni rep je lagano udarao od morski greben, a dvije školjke su pridržavale njene mliječno bijele grudi. Raj za muškarčeve oči. To je to. On je definitivno umro i sada se nalazio u najljepšem mogućem raju. Nije to bilo ni tako loše. Da je znao da će ga ovakav prizor dočekati kada bude napustio svijet možda bi čak i ranije umro. Koliko prokletih srećnika ima ovakav doček nakon smrti. On nije poznavao ni jednog, a sada se đavolasto osmjehivao dok se približavao sireni.

’’Ne bi trebao da se krećeš. Još uvijek se nisi oporavio. Progutao si veliku količinu vode, mislila sam da nećeš preživjeti.’’ Sirena je pažljivo od njega uzmicala plašeći se da ako bi Ernesto se dovoljno približio i zagledao u njene oči, možda bi otkrio istinu. Ali sjena tuga je prešla Samanthinim licem. Vještica Fernanda je bila jasna. Niko nikada neće saznati njen indetitet osim u slučaju ako je ne vide kako sama u ljudskom obliku ulazi u more i pretvara se u sirenu. Ernesto je bio najbolji prijatelj njenog starijeg brata Javiera.

Laganim koracima je ulazio u more. Kada je došao do grebena spustio je ruke sa obe strane njenog tijela. ’’To znači da ipak nisam umro. Ali kako je to moguće? Mislio sam da sirene postoje samo u bajkama?’’ Njegova usna je na trenutak, samo na trenutak poželjela da okusi kapljicu morske vode koja je klizila niz sirenin vitak vrat. Njegove plave oči su pratile njen trag i kapljica je zalutala između njene dvije dojke. Postao je svjestan svoje ukrućene muškosti. Još mu je nedostajalo da se potpuno pred njom osramoti kao nesigurni petnaestogodišnjak a ne kao muškarac koji je zagazio skoro u dvadeset i drugu godinu.

’’Vjerujemo mi u mnogo štošta da postoji u bajkama dok se ne uvjerimo lično na svojoj koži. Jučerašnja oluja je bila užasna. Brod i ostatak posade, nažalost leži na dnu mora. Nisam ih mogla sve spasiti. Samo sam uspjela tebe da izvučem.’’ Tužno je dodala.

Pažljivo da je ne uplaši podigao je njeno lice prema sebi. ’’Hej, nisi ti kriva. Čak iako sam princ, a i budući kralj Portugala, kada za to dođe vrijeme, ne mogu svjesno da utičem na vremenske prilike. Nažalost imao sam najbolju posadu i niko ih neće moći zamjeniti, ali kada se vratim u svoju zemlju prvo što ću uraditi jeste to da se pobrinem za njihove porodice. Obećavam da ću ih lično zbrinuti.’’

’’Na ovom ostrvu se nalazi luka. Nadam se da ćeš se bezbjedno vratiti u svoju zemlju. Ja sada moram da pođem, ali mislim da će ti narod pomoći ako ih zamoliš na pomoć.’’ Njegov muževni miris je je mamio a njegova blizina je učinila da njeno tijelo zadrhti uprkos Suncu kojo se nalazilo na nebu. Ni jedan muškarac joj se nije ovoliko približio, osim njenog brata kada bi plesali na balovima. Pošto je još uvijek bila mlada njen brat još uvijek nije dozvolio ni jednom plemiću iz Španije da joj se udvara ili da je daruje svojom pažnjom. Ali Ernesto je bio neodoljivo lijep a ona nije znala šta da uradi a da ne ispadne glupača pred njim.

’’Čekaj.’’ Ernesto ju je uhvatio za ruku i time iznenadio oboje. ’’Nisi mi rekla kako se zoveš. Ja sam Ernesto Guttierez, princ Portugala.’’ Malo se odmakao od nje kako bi se naklonio. Njoj je to bilo smiješno, te se nasmješila. ’’Zovi me samo sirena. Ako ti kažem pravo ime pretvorit ću se u pjenu.’’ Sramežljivo ga je pogledala u oči. On se za trenutak uplašio. ’’Ne bih želio da se pretvoriš u pjenu. To ne bi nikada dozvolio. Samo.. samo želim da te vidim još jednom.’’ Bio je iskren a njoj je to značilo.

’’Uvjerena sam da ćemo se još par puta vidjeti.’’

’’Obećavam da ću se kloniti nevolja.’’

Sirena je skočila u more. ’’Oh, ne traže tebe nevolje. Ti si nevolja.’’

I to grešno zgodna nevolja dok se udaljavala od njega. Bio je na sigurnom mjestu i to joj je jedino bilo važno. Kada je doplivala do druge plaže izašla je iz mora pažljivo gledajući da li se bilo ko nalazi oko nje. Ali plaža je bila pusta i ona se pretvori u čovjeka na dvije noge. Sjela je ispod palme i sneno uzdahnula. Bila sreća ili ne, on je nije prepoznao. A i kako bi? Ono malo vremena što ga je viđala za večerom u rezidenciji njenog kraljevstva zajedno sa majkom i bratom, nikada nije urodilo plodom da oni razviju malo dublji odnos. Ernesto je bio drag, ljubazan mladić koji bi se svaki put naklonio kada bi je ugledao. Poljubio bi joj ruku jer tako zahtjeva bonton, a nekada kada bi dugo čekao Javiera znao bi je upitati nešto u vezi vremena ili vrta.

Kada dođe vrijeme za ženidbu on će odabrati princezu iz zemlje koja je ugrožena ratom ili nestašicom hrane, jer prinčevi su se ženili samo kada bi ojačali svoju državu ili proširili granice na druge posjede. Španija i Portugal su bile najrazvijenije države na kontinentu, i vjerovatno nikada ne bi došlo do toga da Ernesto zatraži njenu ruku. Njeno djevojačko srce je još jače zakucalo kada joj je on prišao još bliže. Dugo vremena ga je smatrala starijim bratom, ali nakon oluje i nezgode koja se juče odigrala nešto u njoj se promjenilo. Da li je ona doživjela da se po prvi put zaljubi? Da li je to osjećanje koje sada osjeća isto ono što su pjesnici davno opisivali u knjigama koje je ona čitala u kraljevskoj biblioteci?

Ne, ne smije o njemu da misli na takav način. On će je vjerovatno zaboraviti nakon nekoliko dana i na balu će sresti druge djevojke koje se koketno smješe. A možda nakon nekoliko godina se sjeti da je postojala tamo neka sirena koja ga je spasila iz brodoloma. Biće to odlična priča za njegovu djecu.
Prstima je prošla kroz svoju kosu. Trebala se odavno vratiti kući. Njena majka će se vjerovatno zabrinuti. Imala je dovoljno vremena da smisli izgovor dok bude plivala morem. Ernesto je bio na sigurnom, ona mu je spasila život. Ali ko će spasiti njeno usamljeno srce?

Sirena je bila u pravu. Ernesto je zahvaljujući lokalnom stanovništvu vrlo brzo pronašao luku. Kada se predstavio kao princ Portugala svi su mu htjeli pomoći. Kako kod sebe nije imao novca obećao im je brodom poslati zasluženu nagradu. Nakon nekoliko sunčanih dana konačno je stigao u Portugal. Na sreću, kiša nije padala.

Njegovi roditelji, kralj Ernesto III i kraljica Karmen su svakako bili naviknuti na činjenicu da je njihov sin jedinac avanturista i pustolov, i da će se jedino smiriti kada izabere prikladnu princezu za ženu za sebe. Ali pošto je još uvijek bio mlad imao je njihovo dopuštenje da plovi brodom. Ernesto nije želio da priča roditeljima za strašan brodolom koji je preživio jer je znao da će se njegova majka uznemiriti. Sam je naredio svojim slugama da odnesu vreću novaca porodicama posade koja je plovila sa njim i izgubila život.

Tu noć sluge su mu unijele veliku kadu i uz pomoć kanti sipale toplu vodu. Kada je zadnji sluga izašao iz sobe, Ernesto je skinuo sa sebe zadnji komad odjeće i uronio u toplu vodu. Njegova plava kosa je dosezala do ramena, a njegove čvrste i snažne grudi su bile prošarane zlatnim maljicama. Koliko god se trudio nije mogao da izbaci sirenu bakarne kose iz svoje glave. Gospode, koliko je samo bila lijepa. Ni jedna mlada djeva ga nije toliko zainteresovala kao ta divna i lijepa sirena. Mogao bi danima da sluša njen mili glas. Čak se i njegova muškost ukrutila kada se našao dovoljno blizu njenog tijela.

Nije mogao nikome da ispriča o njoj. Čak bi se i njegov najbolji prijatelj Javier nasmijao kada bi čuo priču. Možda bi ga prozvao u šali da je lud. Ah, ne. To nikako ne bi mogao da dozvoli. Ostalo mu je samo da se nada da će jednog dana pronaći. Tu noć je zaspao sa mislima o sireni. Sanjao je kako sa njom vodi ljubav na pješčanoj plaži dok morski talasi udaraju od njihova naga tijela. Probudio se oznojen i sa bolnim međunožjem. Prošao je prstima kroz kosu dok je drugom rukom oslobađao svoj druga. Ovu noć, kao i narednu provodit će zamišljajući nago tijelo sirene dok je Ernesto doživljavao razarajući vrhunac.Pao je na plahte. Tu noć je samom sebi obećao da će pronaći sirenu bez obzira na sve.

🎀Hvala na čitanju🎀 🧜‍♀️