''Samo prava princeza je u stanju da probudi ljubav u princu. To se ne dešava na vjenčanju, već je dovoljan samo jedan susret da se pomjeri tlo ispod nogu.''- iz rubrike ''Kako se udati za princa?''

Kraljica Hulia je odlučila da priredi veliki bal. Došlo je konačno vrijeme da svog sina Javiera oženi. Već je uveliko imao preko trideset godina a ona više nije bila tako mlada. Bila je odličnog zdravlja ali ona je svoju dužnost prema ovoj državi ispunila. Sada je došlo do smjene generacije što je svakako bilo poželjno. Više nije željela toliko često da putuje, nego da ostatak svog života provede baš u svom kraljevstvu. Silno je željela da ima male i slatke unučiće, da se povuče sa svih kraljevskih dužnosti i da konačno malo predahne u penziji. Šta bih više mogla da poželi.

Sve njene prijateljice odnosno kraljice susjednih država su oženili svoje sinove prije nekoliko godina i njihove snahe su već i bile trudne. Sada ih uveliko spremaju i za školu. Dobro, pored nje muku muče i kralj i kraljica Portugala, jer se njihov sin Ernesto, koji je ujedino i najbolji prijatelj njenog sina, nije oženio još uvijek. Ah, ta dva mala mangupa. Život im prolazi dok su oni na putovanjima a njihovi roditelji u brigama. Putovanje može da bude i brak za prikladnom ženom. Treba im neko to pod hitno staviti na znanje.

Kćerka Samantha je još uvijek bila mlada za brak, naravno doći će i njeno vrijeme za udaju kada bude birala princa iz drugih dinastija, taj zadatak će biti vrlo lagan nasuprot ovom teškom zadatku. Ona je uvijek bila poslušna, posjedovala je sve vrline koja jedna princeza mora da ima i nikada nije učinila ništa loše što bih njenu majku rastužilo.Posjedovala je odlično znanje iz oblasti istorije, geografie i latinskog jezika a svako svoje slobodne vrijeme je provodila u biblioteci. Da se odmah razumijemo, nije ni Javier osim činjenice da uporno odbija da se oženi. Dopustila mu je ovu malu avanturu da ode na kratko vrijeme iz kraljevstva ali čim se vrati čeka ga jedna velika promjena na koju mora konačni da pristane.

Stoga je odlučila zajedno sa svojim savjetnicima da na toj zabavi svima kaže kako će njen voljeni sin uskoro postati novi kralj Španije. To će se dogoditi odmah nakon nakon vjenčanja a sada je imala jako mnogo obaveza oko pripreme same zabave. Trebalo je poslati pozivnice svima na cijelom kontinetu i naglasiti kako će princ od Španije odabrati princezu koja će postati i žena a i kraljica. Nakon pozivnica, svakako na red dolazi prava gozba. Hrana. Divljač, povrće, voće, gljive, kolači, torte, zakuska, vino, viski-alkohol koji je nezaobilazan kada je ovakvo nešto u pitanju. Oh, trebalo se pobrinuti i za njenu haljinu. Mora da pronađe u svom rasporedu slobodno vrijeme da pozove krojačicu da joj uzme mjere. Taman kada je ustala sa stolice začula je kucanje na vratima. Bio je to batler koji je bio u njenoj dugogodišnjoj službi i najavio posjetu. Ta posjeta će biti velika prekretnica u životu Javiera.

S druge strane, Samantha je pisala pisma u biblioteci. Napravila je malu pauzu da predahne. Popila je čašu mlijeka a kolač od jabuka će pojesti malo kasnije. To je bila njena omiljena poslastica. Pogledala je kroz prozor. Jedna kočija se nalazila u dvorištu ali porodični grb u prvi mah nije mogla odmah da prepozna. Znala je da nisu u pitanju ni Javier kao ni Ernesto.  Mnogo joj je nedostajao stariji brat. Jedva je čekala da se vrati sa svojih pustolovina. Koliko puta je samo pomislila kako je njemu bilo mnogo zanimljivo u životu. Sam otići bez pratnje na tako udaljena mjesta zvučalo je bolje nego što je mogla i da zamisli. Dok je ona uvijek uz sebe imala majku, služavke i batlera. Nisu je ostavljali ni samu dok bi razgovara sa princom od Portugala.

Uvijek je bio ljubazan prema njoj, pažljiv. Mada ona je poželjela nešto više. Nešto zabranjeno. Možda skriveni poljubac u vrtu, dodir ruke na koži njenog vrata ili da ga po prvi put vidi bez košulje na sebi. Ah, te grešne misli. Mora ih pod svaku cijenu da ih izbaci iz glave. Ovakvo ponašanje svakako ne priliči jednoj princezi. Vratila se natrag do stola i završila preostala pisma.

Javier, u međuvremenu nije ni slutio šta se dešava u njegovom kraljevstvu dok je sjedio za stolom dok su mu društvo pravila tri dječaka. Abigail već sat vremena nije izlazila iz kuhinje. Šta je za ime svijeta tako dugo radila?Osjetio je snažnu potrebu da je ponovo vidi. Nikada neće moći zaboraviti kako je jutros izgledala kada ga je ugledala na pragu svog doma. Bila je tako prokleto slatka i zbunjena dok su je tri mlađa brata branila od pridošlice, koji je u ovom slučaju bio on lično sam. Tek sada je jasno mogao i sa puno pažnje da osmotri njen skromni dom. Istina, bili su siromašni. To se svakako moglo odmah uočiti po njihovoj odjeći, obući a i po starom namještaju. Čak je primjetio na zidovima mali trag vlage. Ali nekoliko koraka od njih nalazio je klavir jako dobrog kvaliteta.

Dječaci su spomenuli da njihova starija sestra obožava da svira na klaviru, da čita note najpopularnijih kompozicija ovog vremena i da uživa dok ih pjeva. Odjednom je dobio strašnu želju da je čuje. Predpostavio je da ima glas poput slavuja u proljeće. Ali Abigail to nije spomenula nikako pred njim dok su imali svoje časove. Zašto? Zbog čega je to krila od njega? Nije valjda da se plašila osude ili možda ismijavanja. Ali vrlo dobro je znala da on to nije u stanju da učini. Dobro, morao je da prizna da je malo pretjerao onda na času kada ju je postavio direktno na sebe kako bi naučila sve tajne zavođenja princa. Nije bila poput drugih djevojaka. Jasno je mogao na njoj da vidi nevinost u svakom pogledu. Bilo je nešto zavodljivo, tajnovito što ga je mamilo i dovodilo do nje, i za tako kratko poznanstvo on se nalazio u njenom domu, s njenom braćom.

Nije čak ni pomislio na druge žene. Znao je i sam da će ovoj pustolovini uskoro doći kraj, stoga je odlučio da u tome uživa maksimalno.

"Da li ste ikada imali priliku da plovite južnim morima?" Javier je upitao blizance nadajući se da će razgovorom prekratiti vrijeme čekajući da se princeza pojavi.

Fausto je odmah usmjerio svoje znatiželjne dječije oči. "Bila bi strava ploviti morem u potrazi za gusarima i propalicama. Tada bi sa sobom imao pravi mač, a ne drveni. Potom im ukrasti blago i donijeti ga ovdje kako bi naša seka bila mnogo srećna i zadovoljna.

Ostali dva dječaka su svakako bila mnogo razumnija i svjesna situacije u kojoj se nalaze. "Nažalost nismo gospodine. Nakon smrti naših roditelja novca nam je ostalo samo za hranu, ogrijev i odjeću. Ali vremenom i taj novac se počeo smanjivati. Znamo da je plovidba morem svakako zanimljiva ali i jako skupa. Mi sada nažalost nismo u stanju da to priuštimo, ali se nadamo kada malo porastemo da ćemo našoj sestri pružiti mnogo bezbrižniji dom nego što je to danas. Bićemo pravi džentlmeni."

Iako je od njih bio stariji preko dvadeset i kusur godina, tek sada je shvatio koliko su ovi dječaci bili zreli za svoje godine i svjesni situacije šta znači biti gladan, biti siromašan, nisu imali dovoljno materijalnih uslova za pristojan život kakav je on imao od samog svog rođenja a to je da se prije svega ne brine ni o hrani, ni o odjeći sve je dobijao servirano na tacni. Život je zaista znao biti jako grub i loš kada je djelio pogrešne karte.

"A da li ste Vi plovili južnim morima?" Začuo je znatiželjno pitanje.

Uh, stalno. Ali to svakako nije mogao da kaže jer bi se tada otkrio njegov indentitet. Svi bi odmah saznali da on nije nikakav konjušar nego bogati gospodin a ako bi malo jače zagrebali ispod površine možda otkriju i da je sami princ. "Nisam ni ja, mada bih jako to želio. Nadam se da ću u budućnosti skupiti dovoljno novca kako bi se otisnuo na more u potrazi za gusarima."

"Da li vjerujete da sirene postoje? One svojim glasom i prelijepom pojavom učine da se i ti strašni gusari u njih zaljube. To nam je seka sve pročitala iz knjiga koje je mama posjedovala." Nije znao koji od dječaka je to pitanje postavio jer je upravo sada prema njemu dolazila najljepša sirena od svih što ih je ikada vidio u svom životu. Ostao je bez riječi.

Haljina je pratila svaku njenu oblinu, grudi su bile poput zrelih i sočnih jabuka samo što ih je tkanina materijala ljubomorno sakrila od njegovog vatrenog pogleda. Struk vitak kao jela a zadnjica blago zaobljena.

Abigail nije ni primjetila da je postala predmet požude ovog muškarca u domu jer je imala pune ruke posla. Pripremila je najbolju hranu čije je recepte napamet znala. Zahvaljujući Javieru a najviše dobrom Lorencu od namirnica voća i povrća napravila je pravu kraljevsku gozbu.

Čorba od krompira, pečeno pile, voćna salata, svježi ispečeni hljeb sa maslacem, kolač od šljiva, salata od krastavaca sa malo, sasvim malo mirođije. I naravno stigla je da ubere nekoliko ruža iz vrta kako bi poslužile kao dekoracija.

Tek joj je ostalo malo vremena da sebe sredi stoga se nabrzinu okupala kako bi sa sebe skinula mirise kuhanja, brašna i ostalih začina i obukla haljinu. Kosu je podigla visoko u rep. Nije se stigla ni pogledati u ogledalo, jedva je čekala da se pridruži svojim muškarcima koji su je nestrpljivo čekali.

Ovo joj je bio najljepši dan ikada. Bilo je tu smjeha, razgovora, pjesme a i ona je čak nakon toliko vremena sjela za klavir. Javier ju je pažljivo posmatrao dok su njene ruke svirale. Osjetila je veliku tremu. Bila je ljuta na sebe, to joj se nije nikada dogodilo. Nije kao da prvi put svira. Udahnula je i ispustila vazduh i potpuno se stopila sa kompozicijom koju je svirala.

Dječaci su bili oduševljeni i jedva su čekali da uzmu luk i strijelu i da se igraju vani. Javier i Abigail su ih posmatrali dok su šetali tim istim vrtom. A onda on ju je iznenada privukao sebi dok je u desnoj ruci držao crvenu ružu. Prestala je da diše. Usmjerio je svoj pogled prema njenim mednim usnama. Neće je valjda sad tu poljubiti?

Ili ipak hoće?

💍Hvala vam na čitanju! 💍❤