Nepisano je pravilo da se prinčevi plaše odgovornosti.-iz rubrike ''Kako se udati za princa?''

Abigail je tu veče nakon susreta sa konjušarom Javierom koji se odigrao kod jezera u šumi, stajala oslonjena na prozorskom staklu i posmatrala kako on jahajući odlazi od krčme. Lokalno stanovništvo sela Diablo Venganza koga su većinom činili punašni muškarci sa pivskim stomakom, neurednom bradom koja je požutjela od duvanskog dima i iskrivljenih zuba iz kojih je zaudarao zadah na vonj i ustajali bijeli luk su se ponovo okupili za stolom u kartaškim igrama. Oko njih su bile prisutne djevojke koje su takođe radile kod krčmara Lorenca mada je i sama Abigail bila svjesna da te djevojke potiču iz javne kuće Placer pecaminoso (prev. grešno zadovoljstvo) čija je vlasnica bila izvjesna señora Brenda od Calista. Sve one su po današnjim standardima bile veoma stare u očima senore Brende jer su imale skoro dvadeset i sedam godina. Njoj su trebale mlade djevojke od sedamnaest godina jer su mušterije bile veoma izbirljive. U više navrata krčmar Lorenco joj je rekao da ima dogovor sa senorom Brendom, sve djevojke koje bi bile previše stare bi dolazile da rade u krčmu i da zabavljaju pijance a krčma bi zauzvrat javnoj kući isporučila alkoholna pića.

Ali ipak Abigail je više puta naglasila kako ne želi da ima bilo kakva posla sa lokalnim pijanicama i starijim muškarcima i da je ona u krčmi isključivo radi posla kako bi prehranila svoju mlađu braću. Ona nije mogla ni da zamisli da neko položi ruku na njeno tijelo ako je pri tome star kao drvo ili da užasno smrdi. Stresla bi se od pomisli da je neko ljubi sa neugodnim zadahom iz usta. Još odkako su joj roditelji nastradali u sudaru između dvije kočije nedaleko od njihove kuće kao petnaestogodišnja djevojka je naučila da se sama snalazi u ovom surovom svijetu te je ovladala vještinama odbrane. Ah koliko puta je samo odalamila šakom pijanice kada bi je štipnuli za zadnjicu ili je poželjeli na silu poljubiti. Imala je poprilično jaku desnicu i bila je na to veoma ponosna.

Obišla je drveni šank i na zidu pronašla velike ključeve sobe 13 gdje je bio smješten konjušar Javier. Još danas poželjela je i njega da odalami kod jezera kada joj je predložio da provedu noć zajedno. Taman se pripremala da ga nokautira kada joj je dao ponudu koju svakako nije mogla da odbije. Kada ju je zatekao uplakanu ona je po prvi put progovorila o želji da se uda za princa. Potom joj je Javier rekao kako je već radio u kraljevstvima kada se brinuo o konjima prinčeva i da će se svakako raspitati i da će pronaći prikladnog za nju. Zato su se dogovorili da prvo prođe obuku kod njega kako bi tek onda mogla da izađe pred princa. Donekle je bila saglasna sa mišljenjem koje je Javier imao. Svakako nije mogla da se pred princom pojavi u iznošanim blijedim haljinama, umršenom kosom i sa žuljevima na dlanovima. Čak i nije znala kako bi mu se naklonila po pravilima, vjerovatno bi pomislili kako svojim ponašanjem uznemiruje osobu kraljevskog držanja i odmah bih je bacili u tamnivcu. A to joj nije trebalo.

Ako treba čistit će i dan i noć njegove odaje samo kako bi se udala i svojoj braći, koja su se zvala Jose, Horatio i Fausto koji su imali svega osam godina, obezbjedila pristojan i normalan život jer je glad bila veoma nepodnošljiva.

Kada je otključala vrata i ušla u odaje odmah ju je zapuhno miris sandalovine i bora, bio je u jednom trenutku tako muževan dok bi je već u sledećem zapuhno da je zacvrkutala od zadovoljstva. Konačno da neko od muškaraca koristi tolatenu vodicu. Kada ju je tu večer Javier pozdravio dok je podizao šešir i nestajao nekud sa konjem nije se ni zapitala kuda on to ide, tek sada je prizvala u sjećanje da je na sebi imao smeđe hlače od jelenske kože i bijelu košulju. Tri dugmeta su bila otkopačana i jasno su naglašavali njegovu preplanulu kožu ukrašeni tamnim maljicama. Bio je usistinu lijep za konjušara, možda čak i previše lijep a sada je otkrila da božanski miriše.

Očima je pretražila svaki ugao sobe kako bi počela sa radom i primjetila je da za sada neće imati mnogo posla. Na krevetu su bile ostavljene košulje i hlače koje je danas nosio i već je predpostavila da ih treba oprati, osušiti i ispeglati. Ostalo je bilo koliko toliko čisto za ovu krčmu. Kako joj je bližio kraj smjene zamotala je odjeću u smotuljak i otišla do šanka kako bi preuzela toplu juhu za njenu braću. Dok su zvijezde bile visoko na nebu martovska noć je bila veoma prijatna. Nakon sat vremena pješačenja stigla je do svoje kuće gdje je živjela sa braćom. Kako je kuharica kutlačom odmjerila tačno tri kutlače juhe od krompira u kojima se nalazio i manji komad mesa njena braća će biti srećna i odmah će zaspati punog stomaka.

Jose, Horatio i Fausto braća blizanci su potrčali u susret sestri kada su je ugledali da je stigla kući. ''Nevaljalci jedni mnogo ste mi nedostajali danas.'' Dok je svu trojicu poljubila u obraz otišla je do drvenog stola kako bi im servirala večeru.

''I ti si nama mnogo nedostajala, ali mi smo hrabri i momci i znamo se brinuti za sebe.'' Prvi je rekao Jose koji je od svoje braće bio stariji svega sedam minuta.

''Tako je Abigail. Danas smo od grana koje su odpale sa drveta napravili drveni mač i sa njim ćemo te braniti od svakoga ko te napadne.'' Dodao je Horatio koji je bio mlađi svega pet minuta.

''Znači branili bi me i od strašnog zmaja?'' Upitala je Abigail dok su svi sjedali za stolice a njena braća navalila na hranu. Bila je ponosna što im je obezbjeđivala koliko god je mogla pa makar i ona sama gladovala. Znala je ona da će sutra jesti u krčmi ostatke hrane, ali njena braća moraju da imaju sve.

''Naravno sestro ja bih prvi stao ispred zmaja i ovako bi zamahnuo mačem.'' Fausto najmalđi brat svega nekoliko minuta je imitirao kašikom pokrete kao da drži pravi pravcati mač. ''Ali sestro najviše od svega bi volio kada bi nam svirala na klaviru nove pjesme.''

Abigail je samo uzdahnula i bacila pogled na klavir koji je stajao udaljen svega nekoliko koraka od njih. Bio je to vjenčani poklon njenog oca majci kada su se vjenčali. Ali nakon strašne smrti pojavili su se dugovi koje je Abigail otplatila tako joj je ostalo veoma malo novca za njene želje i snove. Zato se mora bogato udati i tek onda će mirno moći da zaspi. Jer će konačno nakon udaje neko preuzeti brigu o njoj a ona će se konačno moći odmoriti i zaspati bez da razmišlja kako da preživi naredni dan.

                                                                                 ****

Tu veče Javier se našao sa prijateljem Ernestom u kockarskom klubu u obližnjem gradu gdje je i imao kuću koju je iznajmio kada je planirao da dođe u selo Diablo Venganza. Još prije dva dana mu je poslao pismo u želji da ga vidi, pita za majku i sestru a i da odigraju partiju karata. Takođe mu je napisao da donese sliku svog manjeg porteta kako bi mogao na obuci da pokaže Abigail kako princ izgleda. Dok je pio viski oslonjen na stolicu pogledom je tražio Ernesta koji mu je išao u susret. Obadvojica su imala trideset i jednu godinu i svakako su bila spremna da preuzmu kraljevstvo u svoje ruke kako bi ga vodili na najbolji mogući način. Naravno da bi postali kraljevi morali bi se oženiti a to svakako nije bilo u planu kod Javiera.

'' Amigo tako mi je drago da te vidim.'' Muškarci su se rukovali a potom ga je Ernesto privukao u zagrljaj. ''Izgleda da ti bijeg od stvarnog života zaista prija.'' Namignuo mu je dok je rukom dozvao konobaricu kako bi mu dodnijela flašu viskia. Ovu noć je želio da pije sa prijateljem sve dok Sunce ne izađe.

''Kako je Samantha?'' Javier je oslonio čašu na usne dok mu je ćilibarska tečnost lagano kliznula niz grlo. ''Kako je majka? Nadam se da je dobro i da je barem malo odustala od ideje da me oženi.''

Ernesto je na pomen imena Samntha osjetio blagi drhtaj dok se prisjećao kako ju je danas zatekao kako šeta baštom u svojoj ljubičastoj haljini a crna kosa joj bila zadignuta u visoku punđu. Malo stali da razgovaraju kada je neko greškom pustio pse sa lanaca i koji su princezi potrčali u susret. Samantha se na trenutak uplašila dok se od straha zabila bukvalnno u njegove grudi dok ju je on zadržavao rukama. Konačnu se njegove ruke našle oko njenog struka a miris magnolije ga je zaposjeo. Na trenutak su se samo gledali a potom je on svoj pogled usmjerio na njene usne i svijet je stao. Naravno nije se usudio da je poljubi barem ne još. Ali to će uskoro da uradi.

Kada se vratio iz razmišljanja samo je prokometarisao kako su svi dobro i da je sve u kraljevstvu u najboljem mogućem redu.

''Da li si donio sliku koja predstavlja tvoj najbolji naslikan portret?'' Upitao ga je Javier dok je dijelio špil karata. Ernesto je zavukao ruku u džep hlača i bacio mu ga na sto. ''Nemoj mi samo reći da ti toliko nedostajem da ćeš ovu sliku držati na jastuku na kome budeš spavao noćima. Nije valjda da nisi očarao ni jednu mladu djevu sa sela željne pažnje?'' Dodao je Ernesto koji je uzimao sa stola svoje karte.

''Oh, nije ništa slično u pitanju.''

''A čemu će ti poslužiti moja slika?''

''Pokazat ću je još sutra tvojoj budućoj vjerenici.'' Javier je spustio kartu koja je imala oznaku broj sedam i tako pobjedio u ovoj kartaškoj igri.

💍Hvala na čitanju.💍💙