1887. godina, proljeće/mart-okolina Španije

Ako želite da se udate najbolji izbor je princ. Šarmantan je, lijep i ono najvažnije, mnogo je bogat. Ako ga planirate osvojiti morate da istražite nasitnije detalje o njemu, šta voli a šta ne. Zapamtite, godine nisu važne, važno je njegovo bogastvo. -iz rubrike Kako se udati za princa?

Javier Ruiz se definitivno morao zahvaliti svom najboljem prijatelju Ernestu Gutierrezu što se nalazi u selu Diablo Venganza. Kada je došao početkom ove godine, nije mogao ni da predpostavi kako će se lako uklopiti. Malo je bilo poznato u bogatim krugovima na koliko se tačno hektara i površina rasprostire nečije bogastvo kao i imanje. Uglađena gospoda je mogla samo okvirno da pogađa, ali te cifre nisu ni bile približne konačnom broju.

U tridesetim godinama koje je imao, Javier je konačno mogao da udahne vazduh i da osluškuje tišinu. Bijeg od stvarnosti je bio skup luksuz i on je namjeravao da ga iskoristi na najbolji mogući način. Kao princ Španije nije imao te pogodnosti, njegova jedina obaveza je bila ta da pronađe prikladnu ženu i da konačno stupi na prijesto. Koliko ga je samo puta kraljica Hulia, njegova majka opominjala da konačno preuzme dužnost kako bi ona otišla sa vlasti i dobila zasluženi odmor. A kada bi pri tome još dodala kako želi da uživa u unučićima, Javieru je bila odmah loše.

Zato je vrlo rado prihvatio prijedlog koji mu je Ernesto uputio one večeri dok su sjedili u salonu i pili viski.

''Jesi li nekada poželio pobjeći na udaljeno mjesto i da niko nikada više za tebe ne čuje?'' Rekao je Javier dok je ispijao ko zna koju čašu ćilibarske tečnosti. ''Definitivno je draže da uživam u pažnji koje mi poklanjaju mlade debitantice na balovima dok plešemo. Ah, koliko se samo njihove majke trude da me ulove.'' Nasmijao se Ernesto dok je prihvatao čašu pića.

''Kao budući princ Portugala definitivno si dobra premija. Očijukaš sa svim mladim i dražesnim djevama. Pazi da te ne uhvate na stari dobri trik. Trudnoća.'' Zato je Javier u zadnje vrijeme izbjegavao da ne prisustvuje balovima. Bilo mu je mučno dok je stajao u sali prepunim djevojkama čije su jedine nade bile da se udaju i da osiguraju sebi titulu kao i dobar položaj u društvu.

''Ništa se ne brini za mene, znam ja vrlo dobro da se čuvam. Nego, večeras nije riječ o meni već o tebi. Kao princ Španije moraš da se oženiš. Njezino kraljevsko visočanstvo, kraljica Hulia me je zamolila da te ubjedim da se uskoro oženiš. Ona samo želi da uživa sa unučićima u njenim zadnjim danima.''

''Oh ne vjeruj joj ni riječ. Moja majka će živjeti još dvadeset godina, znam ja njene trikove vrlo dobro. Igra na kartu slabosti i lošeg zdravlja kako bi me namamila u zamku. Kada mene oženi, na redu je moja mlađa sestra Samantha.''

Ernestu je prošlo kroz glavu kako je Samantha uistinu vrlo lijepa princeza. Nadao se da će je ovo veče vidjeti i udjeliti koji kompliment, ali nažalost nije ju vidio. Batler je saopštio kako je princeza ovo veče odlučila da provede u kraljevskoj biblioteci. ''Zašto jednostavno ne odeš par mjeseci na neko imanje gdje ćeš moći da preispitaš svoje misli kao i najbolje opcije za tvoju budućnost? Nije u redu ovo što ću ti sada reći, ali slažeš majci kako ćeš da otputuješ u cilju da pronađeš princezu sa kojom ćeš se oženiti.'' Popio je gutljaj viskia pa je nastavio. ''Iskreno, ne znam šta će ti se sve dogoditi na tom putovanju ali se nadam da ćeš se uspjeti barem malo odmoriti od svega. Ja dajem svoju riječ kako ću praviti društvo tvojoj majci kao i sestri.'' Zadnju riječ je pažljivo izgovorio pazeći kako Javier ne bi naslutio osjećanja koja gaji za nju.

I evo ga sada nakon tri mjeseca u selu Diablo Venganza radi kao konjušar u lokalnoj krčmi gdje se brine o konjima klijantele koja se odluči prespavati noć ili dvije. Za ovo selo se odlučio jer je najudaljenije od njegovog kraljevstva i ovdje ga niko neže tražiti. Kad se samo sjeti koliko je njegova majka bila srećna što će na putovanju da pronađe ženu za sebe. A sada je definitivno bio zadovoljan što je glumio siromašnog radnika za malu platu. Živio je u krčmi, oblačio se siromašno ali je unajmio u obližnjem gradu kuću kako bi s vremena na vrijeme posjetio kockarske klubove, naravno prerušen u bogatog gospodina.

Oko podne, dok se Sunce nalazilo visoko na horizontu i dok su svi konji bili nahranjeni i napojeni vodom, otišao je do jezera u šumi kako bi se okupao. Krčamar Lorenco mu je dopuštao malu pauzu kada obavi svoj posao. Skinuo je košulju sa svog tijela i bacio je na travu. Njegove bronzane grudi koje su bile oivičene tamnim maljicama kao da su jedva dočekale da osjete vodu na sebi. Potom je sa sebe skinuo smeđe hlače i gaće, i kao od majke rođen zaronio je u vodu.

''Ah, ovo je definitivno bio život.'' Razmišljao je dok je plivao u jezeru. Nakon deset minuta izronio je iz jezera kada je začuo plač, i to ženski plač malo udaljen od njega. Uspio je samo da obuče hlače kada je na travi ugledao klupko kose boje badema i lice zagnjureno u šake. Djevojka je očito imala ozbiljne probleme kada je plakala na sav glas. Javier se okrenuo oko sebe i došao do zaključka da u ovakvim situacijama je definitivno bilo dobro to što mlada djevojka nije posegnula za drastičnim odlukama a to je da se baci u vodu.

''Gospođice da li ste dobro?'' Upitao ju je, da bi potom djevojka pomaknula svoje prste i pokazala uplakano i crveno lice. Bila mu je od nekuda poznata ali se nije mogao sjetiti odakle je poznaje.

''Oh, to ste Vi. Da li bi ste bili ljubazni i ostavili me na miru. Nisam dobro.'' Odgovorila je dok je očima prelazila po njegovm tijelu.

''Vi me poznajete?'' Upitao je Javier dok je prstima prolazio kroz mokru kosu. ''Ne sjećam se da sam Vas upoznao.''

''Ma dajte molim Vas. Znala sam da sam neprimjetna, ali nisam mogla ni da zamislim da sam toliko. Vi i ja radimo zajedno kod krčmara Lorenca, dok se Vi bavite konjima ja radim kao pralja i konobarica.'' Kada samo pomisli da je željela na kratko da bude sama, da isplače svoju gorku sudbinu, pred njom se stvorio konjušar Javier koji je bilo na pola obučen. Ta informacija kao i rumenilo koje je oblilo njeno lice svakako joj nisu išle na ruku.

Na trenutak je zaboravila na svoju tužnu sudbinu dok je očima prelazila po njegovoj gustoj i crnoj kosi, preko lijepog muževnog lica i te čvste brade koja je imala na sebi bradu. Pitala se da li svi muškarci izgledaju kao Javier. Definitivno ne. Svi oni su imali ogroman stomak od piva, dok je Javierov stomak bio zategnut bez grama sala. Ono što joj je svakako bilo zanimljivo jeste to da prati trag dlačica koje su se spuštale ispod pupka i nestajale negdje u hlačama. Teško je gutala pljuvačku, ni jedan muškarac u njenim dvadeset i dvije godine nije joj stajao ovako blizu.

Tek tada Javieru je stigla informacija do mozga i onda je shvatio gdje ju je zapravo vidio. Istina, pa oni su radili zajedno samo nikada nisu ni riječ progovorili. ''Hoćeš li mi reći zašto plačeš?''

''Ne vidim razlog zašto bi Vas to trebalo zanimati?'' Abigail je izvukla maramicu iz džepa bijele haljine koja je vremenom postala svjetlo smeđe boje.

''Ponekad je lakše kada strancu ispričamo ono što nas muči.'' Sjeo je na travu na veoma pristojnoj udaljenosti od nje.

''Moje ime je Javier, i možeš da mi se obraćaš na ti. Ipak zajedno radimo.''

Ona je još jednom šmrcnula. ''Moje ime je Abigail Castillo.'' Obrisala je maramicom zadnju suzu na svom licu. ''U redu, ispričat ću ti zašto plačem, mada to nikako neće da promjeni moju sudbinu.''

''Spreman sam da te saslušam.''

''Plačem jer nemam za koga da se udam.''

Javier je odahnuo. To je znači bio razlog, a on je pomislio da pati od neizlečive bolesti jer se zarazila od nekog gosta. Nije mogao da se oda utisku, ali zašto su sve žene morale da liče jedna na drugu. Pa zar nije pobjegao iz svog kraljevsta jer su ga sve mlade djeve spopadale da ih oženi. A sada je u svom prisutvu imao još jednu djevu koja je samo mislila na udaju. Gospode, šta sam ti zgriješio u prošlom životu pa me na ovakav način kažnjavaš.

''Biće prilika, mlada si. Sigurna si da ćeš nekom gostu da pomutiš razum i da ćeš se udati za njega.'' Nije znao šta da kaže pametno.

''Ja.. ja ne želim da se udam za goste.'' Stavila je pramen kose iza uha.

''Za koga onda želiš da se udaš?''

''Za princa. Želim samo bogato da se udam kako bi...''

Sada je definitivno imao dokaz da su sve žene bile iste. I ona je poput drugih jurila titulu, bogastvo i ugled. Samo Abigail nije znala jednu činjenicu prinčevi se žene sa siromašnim djevama. Uglavnom su se ženili sa princezama susjedne države kako bi osgurali nasljednika kao i ojačali kraljevstvo i njene granice.

''...osigurala dobru budućnost za moju mlađu braću. Imam tri mlađa brata, jedva spajamo kraj sa krajem. Moja plata koju zaradim u krčmi nije dovoljna za hranu, a gdje je tu još njihovo obrazovanje. Zamisli samo kada bi se udala za princa, moja braća bi mogla da odu u Portugal da se obrazuju. Više ne bi gladovali, ne bi nosili jedne te iste hlače koje su na sebi imale trag da su više puta bile zakrpljenje.'' Još jedna izdajnička suza je pala na njenom licu.

Javier nije znao šta da kaže kada je čuo njenu gorku sudbinu. Očima je prelazio po njenim ispruženim dlanovima koje je položila na koljena, na kojima je imala žuljeve. Samantha i on nikada nisu razmišljali kako je to kada si gladan. Oni su odmah po rođenju imali sve dostupno na dlanu dok su živjeli u dvorcu, ne razmišljajući kako to izgleda život u surovom svijetu. Sada je mogao da shvati njene razloge da se bogato uda, ali joj joj se svakako bila potrebna vježba i dosta časova.

''Ako želiš da se udaš za princa zar ne misliš da bi trebala da se pripremiš za njega?''

''Ne razumijem te baš najbolje.''

''Ono što ja želim da kažem jeste to da sam ja dugo godina radio za jednog princa. Brinio sam se o njegovim konjima i tačno znam kako bi trebala da izgleda njegova žena. Ako pristaneš da te obučavam vrlo brzo ćeš se naći udata za princa.''

''Da, ali sve je to lijepo. Samo me zanima šta ja moram tebi zauzvrat da uradim kako ti mene obučavao?''

''Oh, pa to je barem lako. Provodit ćeš noći sa mnom. Čistit ćeš mi sobu.''

💍Javier Ruiz💍
💍Hvala na čitanju.💍💙