Iduće jutro sam se nekako uspjela nagovoriti da ustanem ranije i odem trčati. Ipak, jedno deset minuta sam tražila slušalice da bih na kraju odustala od njih i jednostavno otišla trčati. Mogu vam reći da sam požalila čim sam napravila pola kruga oko kvarta, ali nisam namjeravala odustati. One vijesti jučer su samo pripomogle u mojoj odluci da postanem mršavica, a i trčanje mi je dobro došlo kako bih smislila sve što ću reći Liv danas u školi.

Dvoumila sam se između šake u nos i grubih riječi. I jedno i drugo mi se činilo kao odlična ideja, ali ipak sam se odlučila za grube riječi jer je mama imala i dovoljno problema bez mog buntovnog ponašanja.

Otprilike sat vremena kasnije, nalazila sam se u kuhinji iscrpljena, ali zadovoljna. Čekala sam da mama pronađe sokovnik kako bih si napravila voćni sok i pokušavala ne zaspati. Trebat će mi duže vrijeme da se naviknem na ovaj novi raspored buđenja, ali jednostavno sam znala da će se sve to isplatiti.

"Evo", rekla je mama i ispred mene stavila ofucanu kutiju u kojoj se nalazio naš dobri, stari sokovnik. Prije dvije godine je stajao u kutu radne ploče jer sam ga koristila svaki dan, ali mama ga je spremila nakon što su Reynoldsovi otišli, odnosno kad je uvidjela da ga više neću koristiti do daljnjeg. Ako postoji ijedna osoba koja je najsretnija zbog odluke koju sam donijela, onda je to upravo Carol Lewinsky.

"Hvala", nasmiješila sam se i ustala. Uzela sam tri naranče iz zdjele koja je stajala nasred kuhinjskog šanka i počela ih guliti, a ona je zauzela mjesto na kojem sam ja sjedila do prije nekoliko minuta i promatrala me s osmijehom.

"Drago mi je što si se odlučila na ovo", rekla je naposljetku. I to je bilo sve što je rekla. Ustala je, poljubila me u čelo i izašla iz kuhinje, ostavivši me samu i na rubu suza. Iako, kad malo bolje razmislim, nije bilo potrebe za suzama, ali užasno puno mi znači mamina podrška.

Kad sam ogulila naranče do kraja i od njih napravila sok, usipala sam taj sok neku čašu i polako to pijuckala. Pogledala sam na sat, a kad sam ustanovila da imam još deset minuta do početka nastave, ispila sam sve do kraja, uzela jednu bananu iz zdjele i potrčala u hodnik kako bih se na brzinu obula i navukla jaknu na sebe.

Ignorirajući činjenicu da mi je kosa još uvijek bila mokra - istuširala sam se kad sam se vratila s trčanja - izašla sam iz kuće, zaključala ulazna vrata i gurnula ključ pod cvijet. Žustrim korakom sam hodala prema školi i usput jela bananu.

Ponovno bacivši pogled na sat na mobitelu, opsovala sam si u bradu i potrčala. Noge su me ubijale od boli od jutarnjeg trčanja, ali nisam željela zakasniti na fiziku iz jednog jedinog razloga, a to je da me profesorica mrzi. Doduše, nije da baš ja nju nešto pretjerano volim. Iako sam joj zahvalna jer mi na kraju svake školske godine pokloni dvojku.

Došla sam taman na vrijeme i bacila se na stolicu onog trenutka kad je ona ušla, tako da sam ponovno morala ustati. Pokušala sam ignorirati bol u mišićima. Naglasak na pokušala.

Dok je ona pričala o ne znam ni ja čemu, ja sam pokušavala držati oči otvorene. Bilo je poprilično teško ostati budan kad vam je užasno toplo, a do dugo u noć niste mogli zaspati jer ste razmišljali o svojoj najboljoj prijateljici i tome kako vas je izigrala i slagala i još ste se ujutro digli sat vremena ranije nego inače. Bila sam toliko blizu snu da nisam ni shvatila da se profesorica nalazila iznad mene i urlala na sav glas da se trgnem i odgovorim joj na pitanje.

Podigla sam glavu - koja je pala na rame - i trepnula nekoliko puta kako bih došla sebi. Ignorirajući pola razreda koji je zurio u mene, polako sam progutala slinu. "M-molim?"

Profesorica je duboko uzdahnula. "Ovo ti nije prvi put da se tako isključiš, Lewinsky", opomenula je i vratila se do ploče.

"Možda se ne bih isključila da su vam predavanja zanimljivija", bez razmišljanja sam rekla. Čim me pogledala širom otvorenih očiju, ja sam prekrila usta rukama dok mi je rumenilo naviralo u obraze. Gdje mi je bila pamet? "Profesorice, oprostite, nisam to mislila reći..."

"Van", tiho je rekla. "Van!" pa ponovila glasnije, puno glasnije. Dok sam ja kupila stvari drhtavim rukama, ona si je mrmljala u bradu nešto o mom bezobrazluku i tome kako si današnje generacije daju previše prava da rade i govore što hoće. Osjećala sam se grozno, nisam joj to smjela reći, ipak mi je profesorica.

"Ako se misliš tako ponašati i na idućim satima, ne moraš mi više ni dolaziti na predavanja!" uzviknula je za mnom dok sam izlazila.

Zatvorila sam vrata i pojurila do zahoda. Ne znam što me spopalo. Na trenutak sam se osjećala kao ona stara Stassie i jednostavno sam si dopustila tih nekoliko sekundi luksuza.

Luksuza koji će me itekako koštati.

Ipak, nešto još gore mi je privuklo pažnju kad sam zašla za ugao. Skoro sam ispovraćala onu pojedenu bananu kad sam ugledala Liv i Brada kako si vade unutarnje organe nasred hodnika. Nisu me primijetili, hvala Bogu, jer sam se istog trenutka povukla iza zida, nadajući se da će naići neki profesor i dati im ukor. Ionako ništa više nisu ni zaslužili. Prokletnici.

Nisam se namjeravala pozabaviti s Liv još. Trebala sam ju uhvatiti negdje nasamo jer nisam željela pažnju cijele škole, a zbog moje prošlosti s Bradom, mislim da bismo itekako dobile pažnju. Ne želeći više riskirati izbacivanje svega što sam konzumirala ujutro na prizor Liv i Brada, pošla sam prema svlačionici jer mi je idući sat bio tjelesni.

Mrzila sam tjelesni više nego bilo koji drugi učenik ove škole. Prije to nije bilo tako, naravno. Prije sam bila onaj sportski tip, imala dobre ocjene bez previše truda, išla bih okolo i ismijavala sve modne promašaje... Bio je dovoljan samo jedan osmijeh i pola muške populacije bi mi iste sekunde palo pod noge.

Kad se samo sjetim kako sam površna bila prije dvije godine, poželim se vratiti u to vrijeme i dobro se našamarati.

Očekivala sam da ćemo Brad i ja biti jedan od onih parova koji provedu pola života zajedno, ako ne i cijeli. Nikad nisam računala na to da će me ostaviti i odseliti se u Irsku. Bilo je glupo tako razmišljati, žao mi je što to tek sad uviđam. Da sam bila malo više s objema nogama čvrsto na zemlji, sigurna sam da se ništa od ovoga ne bi dogodilo.

U jednom sam trenutku imala sve, a već sam u idućem to sve i izgubila. Sad sam naučila svoju lekciju i shvatila značenje one poslovice 'na greškama se uči.'

"Jel' nisi vidjela moju poruku sinoć?" Liv me upitala otprilike dvadeset minuta kasnije dok smo čekali profesora pred dvoranom.

Oblizala sam usnice, spustivši glavu prema svojim tenisicama. "Ovaj... nisam gledala poruke, bila sam umorna pa sam rano legla."

"Oh..." odgovorila je. Zvučala je malo uvrijeđeno, ali nije me bilo briga. Ja sam bila jako uvrijeđena. "U poruci je pisalo jesi li za kavu nakon škole... pa ako jesi da idemo?"

"Ne mogu", odvratila sam. Ključ je u davanju kratkih odgovora, onda će se naljutiti, upitati me što se događa i tako će započeti svađa. Nikad ne započinjite svađu prvi ako baš ne morate.

"Zašto ne?" Osjećala sam njezin pogled na sebi i u glasu sam joj mogla prepoznati da lagano gubi strpljenje. Nije navikla da ju odbijam, a upravo sad sam to radila.

"Jer idem u teretanu."

Ignorirajući pogled pun iznenađenja kojeg mi je uputila, ušla sam u dvoranu i stala u vrstu. Nakon trčanja, rastezanja i svega ostaloga što sam danas radila poletnije nego inače, profesor je dao lopte i rekao da možemo igrati što hoćemo. Budući da uvijek igraju odbojku ili košarku, sjela sam na klupu i gledala ih kako igraju.

Puno stvari sam prije voljela raditi, ali među njima se definitivno isticalo igranje odbojke. Neko vrijeme sam ju čak i trenirala, ali sam tijekom jedne utakmice pala i slomila nogu zbog čega nisam trenirala četiri tjedna, a oporavak mi je trajao dva mjeseca jer sam na istoj toj nozi iskrenula zglob dok sam pokušavala ugasiti vatru koju sam slučajno prouzročila dok sam si spremala večeru. Dok sam se ja u potpunosti oporavila, klub se raspao.

"Kako to da ideš u teretanu?" Liv me upitala čim je sjela pored mene. Ona ionako nikad nije bila fan odbojke, tako da je svaki sat gdje se igrala odbojka presjedila, kao i ja.

Slegnula sam ramenima. "Odlučila sam smršaviti."

"A da?" Opet taj ton iznenađenja. "Drago mi je zbog tebe."

"Aha", nezainteresirano sam kimnula glavom, gledajući kako lopta leti prema Sydney Brooks koja ju je promašila koliko je dugačka i široka. Oh, zaboga.

"Dobro, što nije u redu?" Liv je upitala. Pokušala sam se ne podsmjehnuti jer je upravo ovo ono što mi je otpočetka bio plan: natjerati ju da sama započne svađu i isprovocirati ju koliko je to bilo moguće.

Znam da zvučim zlobno, ali što je više i zaslužila?

"Znaš što nije u redu?" prosiktala sam. "To što mi godinu dana kriješ svoju vezu s Bradom, eto to nije u redu!" Ustala sam s klupe i izletjela iz dvorane. Profesor je ionako sudio igru, tako da neće uopće ni shvatiti da sam otišla bez pitanja.

Čula sam korake iza sebe i ubrzala. "Odakle ti to?" upitala me. Uletjela sam u svlačionicu i ona je za mnom, zalupivši vratima tolikom silinom da sam se začudila što nisu ispala iz šarki. Ali neka, sad smo mogle biti glasne koliko nas je bilo volja.

"Tvoj zlatni dečko mi je rekao!" odvratila sam.

Izraz lica joj se u sekundi promijenio. Čovječe, mrzila sam se svađati s njom jer uvijek pretjerano reagira. "Što si ti radila s Bradom?!" gotovo je zavrištala.

Nisam mogla vjerovati da o tome brine. "To uopće nije važno u ovom trenutku, Liv!" rekla sam. "Nije mi jasno zašto mi nisi rekla?"

"Vrati se na pitanje!" lupila je nogom u pod. Vidite, o tome vam govorim.

"Vrati se na zemlju!" odbrusila sam joj. Sad sam se već gotovo tresla od bijesa, a ona je svakog trenutka izgledala kao da bi mogla zaplakati od muke. Mislim da je ovo svađa koja će nas ili odvesti u propast ili samo još više zbližiti. Navijala sam za ovo prvo. "Otkako su se vratili ne ponašaš se kao ona stara Liv! Kad smo zadnji put razgovarale duže od deset minuta bez prekidanja? Bez da svako malo pogledaš na mobitel da vidiš je li ti on odgovorio? Stalno me ignoriraš i tražiš razloge zašto se ne možemo družiti poslije škole!"

Znala sam da je znala da sam u pravu, ali Lively Black je jako ponosna djevojka i prije bi si odrezala nogu nego priznala da je u krivu. "Pa jesam li te pitala da danas idemo na kavu i nisi htjela? I uostalom, ne ignoriram te! Prošli tjedan smo išle na kavu, u čemu je onda stvar?!"

"Stvar je u tome, Liv, što kad god odemo na kavu, ti zoveš Brada, a dobro znaš za našu prošlost! I koja to prijateljica uopće pristaje na vezu s bivšim dečkom najbolje prijateljice!?"

Stavila je ruke na kukove, a plava kosa joj je zaklanjala pola lica. "Znači o tome se ovdje radi, ha? Ljubomorna si? Jel' to?" u očima joj je gorila vatra.

Skoro sam si počupala kosu od bijesa. Ipak, uspjela sam se suzdržati i samo sam prošla prstima kroz nju. "Pa naravno da sam ljubomorna, Liv, Isuse moj Bože!" odvratila sam.

"A što misliš kako sam se ja osjećala kad sam saznala da si spavala s Hayesom?! I kako sam se osjećala kad sam morala stajati po strani i gledati kako ti svi padaju pod noge? Kako te Brad obožava? Kako te cijela vražja škola voli?!"

"Rekla sam ti da nismo spavali! Toliko o tome koliko me slušaš!" odmahnula sam glavom u nevjerici. "I uostalom, lijepo sam te pitala želiš li da ti namjestim Hayesa, a ti nisi htjela."

"Da, jer je imao curu!" odvratila je. Tek sam u tom trenutku shvatila da je zapravo plakala, ali nisam znala jesu li to bile stvarne suze ili samo gluma.

"Dečki kao on nikad nemaju curu, to svi znaju", preokrenula sam očima. "I Isuse, skrenule smo s teme! Nisi mi rekla zašto si mi tajila vašu vezu?"

"Pa zato što ste vas dvoje imali nešto prije dvije godine i nisam htjela da me mrziš! Ti si mi najbolja prijateljica i volim te više od ičega! Ne želim te izgubiti!"

Laž ili ne, ovo me malo pogodilo. Imalo je smisla ono što mi je rekla, ali to i dalje nije mijenjalo činjenicu da mi je prešutjela nešto tako veliko i, po mom mišljenju, poprilično važno.

Teško sam progutala, teško sam disala i bila sam na rubu suza, ali nisam se namjeravala sad slomiti.

Visoko podigavši glavu, pogledala sam njezino blijedo i uplakano lice i teška srca progovorila, "Prekasno je za to, Liv. Već jesi."