Iako je čisti užas kad ti srce slomi dečko, još je gore kad to napravi tvoja najbolja prijateljica za koju si bila uvjerena da će s tobom ići čak i na kraj svijeta ako treba. Trudila sam se, zaista jesam, zabaviti se i biti pozitivna za Badnjak, Božić i ostale dane slobode, ali nisam mogla prestati razmišljati o razgovoru kojeg sam vodila s Liv dan prije početka praznika.

Znate ono kad se upoznate s nekim slatkim dečkom u svatovima i razmijenite s njime nekoliko riječi te ga idućih nekoliko dana ne možete izbaciti iz glave, ali srećom to bude prolazno pa se vratite staroj simpatiji? Tako sam se ja osjećala, samo što Livine riječi, nažalost, nisu bile prolazne. Ne, one su bile tu i ja sam si razbijala glavu njima. Nisam čak ni znala što ću napraviti po pitanju obnavljanja prijateljstva s njom. Sophie je rekla da je to najgluplja stvar koju je čula, ali onda je dodala da radim što mislim da je dobro za mene.

Problem je bio u tome što ja nisam imala blagog pojma što je bilo dobro za mene, a što ne.

Nisam čak znala ni trebam li to sve ispričati Hayesu ili ipak ne. Istina bi ga svakako povrijedila, čuo on to od mene ili nekog drugog, ali možda bi ga ipak manje boljelo da to čuje od mene. No, ponovno nisam znala što da radim, a ni Sophie mi nije bila baš od neke prevelike pomoći.

Nekoliko dana nakon Božića, mama se smilovala i prekinula moju kaznu tako da sam ponovno smjela izlaziti, ali stvar je bila u tome što nisam imala volje za time. Ustvari, nisam imala volje ni za čime - vježbanjem, hranom, gledanjem serija, čitanjem knjiga... Doslovno mi je sve postalo toliko naporno i jednolično da se samo premiještala iz svoje sobe u dnevnu i obrnuto.

Trebala mi je neka promjena, trebalo mi je nešto što će prekinuti ovu napornu... stvar u koju sam zapala. Trebalo mi je neke akcije ili takvo nešto, ali nisam imala pojma što da radim ili kamo da idem. A onda mi je na Staru godinu kao odgovor stigla Sophijina poruka.

Ti mlada damo ideš sa mnom na doček Nove godine, htjela ti to ili ne!

Nasmijala sam se. Kog koga?

Bivši školski svake godine organizira tulum i svake godine me pozove i kaže da povedem još nekoga.

Došla sam ti kao naručena, a?, našalila sam se. Pitat ću mamu pa ti javim.

Odloživši mobitel sa strane, prekrižila sam se, izrekla kratku molitvu kome god da me slušao tamo gore i poletjela prema boravku gdje se nalazila mama.

"Majčice", čučnula sam ispred kauča na kojem je ležala, umiljato se nasmiješivši. "Znaš da te volim, zar ne?"

Uzdahnula je. "Što trebaš?"

Gotovo sam se nasmijala. Predobro me poznavala. "Mogu li ići sa Sophie na doček Nove kod jednog njenog prijatelja? Molim te!"

"Sad si se sjetila pitati me, pizda ti materina", namrštila se, a ja sam se opet skoro nasmijala. Uvijek to kaže kad ju nešto pitam u zadnji čas.

"Nisam ni ja znala da idem do prije tri minute", iskreno sam odvratila. "Jel' smijem?"

Preokrenula je očima, ali odao ju je osmijeh. "Ma smiješ ajde", rekla je.

"To!" viknula sam i bacila se na nju. "Hvala ti, volim te!"

"Joj, gnječiš me!" viknula je, a ja sam se nasmijala, maknula se s nje i potrčala nazad u sobu.

Smijem!!!, napisala sam joj.

To! Vidimo se u devet!

I tu je krenula panika.

Trebala sam obrijati noge, oprati kosu, našminkati se, pronaći haljinu, odgovarajuće cipele i napraviti frizuru i sve to u samo dva sata.

U redu, prvo ćeš se smiriti jer ćeš nešto sigurno zaboraviti ako budeš žurila i paničarila, govorila sam si, usput duboko dišući kako bih smirila disanje. Kakvih dva sata, imaš vrijeme cijeloga svijeta. Nema stresa. Samo opušteno, sve ćeš stići na vrijeme.

Nakon tog kratkog monologa, upalila sam si pjesme na laptopu i svukla pidžamu sa sebe. Dok sam tražila čiste i prikladne gaćice i grudnjak, krajičkom oka sam ugledala samu sebe u ogledalu te sam zastala sa svim radnjama i potpuno se okrenula prema ogledalu.

Ne, nisam imala rupetinu među nogama i nisu mi se vidjela rebra kroz kožu, već sam izgledala zdravo, a tako sam se i osjećala. Bila sam zadovoljna svojim trenutnim izgledom i voljela sam svoje lice bez šminke. Nekoliko pjegica tu i tamo po nosu i mala rupica među prednjim zubima, no ništa što nije normalno. Nisam izgledala kao ona štrkljava Stassie kakva sam prije bila, već sam izgledala kao svaka prosječna djevojka u školi.

I Bože, napokon mi se sviđalo ono što sam vidjela u ogledalu.

Nasmiješila sam se, a onda se vratila u stvarnost. Imala sam svo vrijeme svijeta da se spremim, ali ipak sam se morala ograničiti na dva sata.

Laganica.

* * *

"Zabavite se!" mama nam je mahnula s ulaznih vrata i zatvorila ih, a Sophie i ja smo ruku pod ruku krenule prema njenom autu.

"Izgledaš -- "

"Oduzimadahujuće, znam", umišljeno sam ju prekinula, uputivši joj cerek. "I ti isto."

Na sebi je imala tamno plavi kombinezon preko kojeg je obukla crni sako i bež cipele na petu. Kosu je pokupila u visoki rep i sve to upotpunila svijetlo rozim ružem.

Ja sam nosila usku crvenu šljokičastu haljinicu preko koje sam obukla mamin kaput, crne cipele i neku narukvicu koju sam pronašla iza svog kreveta budući da su rukavi haljine bili do lakta. Kosu sam blago nakovrčala i stavila minimalno šminke.

"Hvala, znam", zacerekala se.

U autu je vladala opuštena atmosfera. Toliko smo već bile navikle na društvo jedna druge da, čak i kad bi došlo do neke neugodne situacije, uopće nam nije bilo neugodno.

Sophie je bila čista suprotnost Liv u apsolutno svemu, ali voljela sam ju više nego što sam voljela Liv. Osim toga, nismo imale isti tip dečka tako da nije bilo straha od krađe.

Bilo je petnaest do deset kad smo stigle i kuća tog tipa je već bila puna ljudi. Neke sam znala iz škole, neke sam vidjela prvi put. U svakom slučaju, osjećala sam se nekako moćno kad smo ušle. Oh, da, privukle smo pažnju gotovo svih.

"Soph, došla si!" muški glas je nadglasao glasnu glazbu i uskoro se ispred nas pojavio jako sladak dečko koji je, sve mi se činilo, već bio lagano pripit. "I dovela si društvo, vidim. Charlie, drago mi je!"

"Stassie", pružila sam mu ruku te smo se rukovali. Charlie nakon toga više nije obraćao pažnju na mene već je odvukao Sophie do dnevnog boravka gdje je stajala mala grupica ljudi, pretpostavljam bivši kolege iz razreda.

Ja sam se uputila prema kuhinji jer mi je grlo tražilo nešto za piti, a bilo što alkoholno mi se trenutno činila kao savršena ideja. Nakon što sam uzela svoje piće, uputila sam se u boravak. Prolazila sam kroz masu ljudi pokušavajući ne prosipati sadržaj svoje čaše po nekome, a onda sam se napokon izvukla iz gužve i našla oči u oči s nasmiješenim Hayesom.

Prvo sam dopustila samoj sebi nekoliko trenutaka da ga dobrano odmjerim jer bože dragi, nisam ga vidjela nekih tjedan dana. Nosio je crne traperice, čisto bijelu majicu, pretpostavljam, kratkih rukava preko koje je obukao crnu bomber jaknu. Kosa mu je padala preko čela zbog čega je izgledao mlađe i neodoljivo slatko. Neka me netko drži ili ću ga zaskočiti istog trena i to neće dobro završiti. Kako može tako dobro izgledati ako uopće ni ne pokušava - a znam da ne pokušava.

"Pa zdravo stranče", progovorio je. Njegov glas je bio melem za moje uši. "Što te dovodi ovdje?"

"Prijateljica", odvratila sam. "A tebe?"

"Isto", zahihotao se. Uspavana zmajica u meni je otvorila jedno oko, ali kad je brzo dodao "Prijatelj, ne prijateljica", zatvorila ga je i nastavila spavati.

Kimnula sam glavom, ne znajući kako nastaviti razgovor pa sam otpila nekoliko gutljaja iz čaše.

"Da se ne poznajemo, ja bih ti sada pružio ruku i predstavio se", progovorio je i prišao mi jedan korak. "A onda bi se ti pravila nedodirljiva, iako bi iznutra izgarala od želje za pijanim poljupcem." Ruku je spustio na moja leđa i približio me njemu tako da više uopće nije bilo praznog prostora među nama. "I sad isto izgaraš od želje za poljupcem", šapnuo je.

Progutala sam slinu, promatrajući njegove pune roze usnice. Zrak je postao teži, a zmajica u meni se u potpunosti razbudila.

"A ti ne?" zagrizla sam usnicu. Već sam od prije znala da je bio slab na to.

"Oh, da, nemaš pojma koliko", odvratio je, s vragolastim osmijehom promatrajući kako grizem donju usnicu.

"Poljubi me onda, što čekaš?"

I onda se, na moje ogromno razočaranje, odmaknuo od mene. Namrštila sam se, otvorivši usta kako bih ga upitala što radi, ali preduhitrio me. "Čekam ponoć, mačko", rekao je. Nije bilo ruganja u tonu njegova glasa, već je bio mrtav ozbiljan. "U ponoć se nađemo ovdje."

Poželjela sam mu reći da me istog trena poljubi, ali nisam. Možda mi se čak i sviđala ova igrica iako si to nisam željela priznati. Uskoro sam ga izgubila u gužvi te sam otišla pronaći Sophie kako ne bih bila sama jer skoro nikog nisam poznavala, a jedina osoba s kojom sam se željela sakriti u kut i ljubiti se cijelu večer je bila negdje među ovom hrpom ljudi.

Ipak, vidjela sam ga nekoliko puta tijekom večeri i svaki put bi mi namignuo, što bi me dokrajčilo. Bio je neopisivo zgodan. Ona vrsta zgodnog da ga jednostavno poželite odvući u kut, svući svu odjeću s njega i... Okej, pretjerujem. Ali bio je zgodan.

Kunem se, da sam mogla nekako ubrzati vrijeme, to bih učinila. Želja da ga poljubim je iz sata u sat bivala sve veća, a kako se približavala ponoć, postajala sam sve uzbuđenija. U pet do dvanaest sam se progurala kroz gužvu na isto ono mjesto gdje smo se dogovorili da ćemo se naći.

On je već stajao ondje, promatrajući me s ogromnom strašću u očima i rekla sam samoj sebi - ako će ikada biti pravo vrijeme da idem s njim do kraja, onda će to biti večeras.

Kad sam stala ispred njega, položio je ruku na moj struk i približio me sebi, a drugom rukom je sklonio pramen kose koji mi je pao na lice. Svi oko nas su bili okrenuti prema televizoru i počeli odbrojavati. Nas dvoje nismo progovorili ni jednu jedinu riječ, sve dok s brojanjem nisu došli do tri i onda me pitao, "Gdje smo stali nas dvoje?"

Usnice je nježno spustio na moje istog trenutka kad su svi u dnevnom uzviknuli "jedan!"