Nisam se dugo zadržavala u teretani nakon onog fijaska u muškom zahodu. Nakon otprilike pola sata sam zaključila da mi je dosta Bradovih pogleda pa sam produžila do svlačionice i presvukla se u obične crne traperice i plavu duksericu koju sam jednostavno obožavala. Sad mi je, doduše, bila dosta široka, ali to nije bilo ni bitno. Oko struka sam također morala staviti i kaiš jer su mi traperice padale. Zadovoljno se nacerivši kad sam shvatila da napredujem, stavila sam ruksak na ramena, usput vadeći novčanik.

Morala sam platiti članarinu za ovaj i prošli mjesec. Napokon sam dovoljno ušparala, a htjela sam se toga riješiti jer sam mrzila biti dužna nekome novce. Stala sam za pultom u predvorju i pričekala da se žena koja obično radi ovdje vikendima pojavi.

"Evo me, evo me!" viknula je i dotrčala iza pulta. Istog trena kad sam shvatila tko je to, osmijeh mi je izblijedio s usana.

Ista ona brineta koja je bila s mojim ocem na večeri sinoć se sada nalazila ispred mene, smiješila mi se širokim osmijehom i nije imala pojma tko sam ja bila.

"Dušo, jesi li dobro?" zabrinuto me upitala, proučavajući mi lice. Netremice smo se gledale, ja se nadajući da će shvatiti da sam kćer čovjeka s kojim izlazi, a ona zabrinuta zbog moje nagle promjene raspoloženja. "Anastasia?"

Otvorila sam oči od šoka, a srce mi se spustilo u pod ispod pete. "Z-znate tko sam?" promucala sam. Ako sad spomene mog oca...

"Piše ti na iskaznici", odvratila je i dalje zvučeći zabrinuto.

Polako sam progutala slinu dok mi se puls vraćao u normalu. "Oh... da, naravno."

Nekoliko me trenutaka pomno promatrala, a onda sam joj pružila novce, zgrabila člansku iskaznicu koju mi je pružala i izletjela iz teretane. Vratila sam novčanik u torbu i usput izvadila mobitel kako bih nazvala Sophie i odgodila kavu za neki drugi put jer sad stvarno nisam bila raspoložena ni za što.

Nakon kratkog razgovora, uputila sam se pješice doma. Puhao je ledeni vjetar i kosu mi nosio na sve strane zbog čega sam se osjećala kao u nekom filmu. Bilo je zapravo i smiješno to što, otkako su se Reynoldsovi vratili, ja sam imala osjećaj da život kojeg sam živjela zapravo nije bio moj, već samo neki bezvezni film i svakog bi se trena svjetla trebala upaliti i ja ću se pronaći kako sjedim u udobnoj stolici kina skroz u zadnjem redu.

Da su mi rekli da ću zbog običnog dečka krenuti u teretanu, nasmijala bih im se u facu jer sam smatrala da me ništa ne bi moglo nagovoriti da poboljšam način života. A gle me sad - teretana svaki dan, treninzi boksa, zdrava ishrana, trčanje... Ovo bih napravila puno prije samo da sam znala da ću se ovako dobro osjećati.

Prešla sam cestu ne mareći previše za aute. Ovaj dio grada je ionako uvijek bio miran što se ticalo prometa tako da nije bilo potrebe za pretjeranom pažnjom. Ušla sam u malu samoposlugu, pozdravila prodavačicu koja mi se nasmiješila kad sam ušla i otišla prema hladnjacima. Uzela sam običnu vodu pa krenula prema blagajni kad sam začula nekog kako izgovara moje ime i iste sam sekunde znala tko je to bio.

Duboko uzdahnuvši, okrenula sam se prema svom ocu. Promatrao me širom otvorenih očiju, kao da ne vjeruje da stojim ispred njega.

"Stassie", ponovio je, zakoračivši prema meni kao da će me zagrliti, ali sam se odmaknula, podignuvši slobodnu ruku u zrak. "Kako si?" ignorirao je ispad od prije tri sekunde i promijenio temu.

Upravo to je bio njegov najveći problem, što je uvijek ignorirao veći dio problema i mijenjao temu, vjerojatno se nadajući da će mama samo tako prijeći preko njegovih sranja.

"Loše čim sam tebe vidjela", drsko sam odvratila. Nikad se ne bih usudila pričati tako sa svojim ocem, ali budući da mi to više nije, zašto ne?

"Razumijem da si ljuta -- "

"Ljuta?" ponovila sam u nevjerici. "Ljuta?! Ne samo da sam ljuta, tata, već sam i razočarana i tužna i zbunjena, ali zamisli tek kako je mami!" uzviknula sam, trudeći se da riječ 'tata' izgovorim sa što više poruge.

"Jesi li joj rekla za Kenzie?" tiho je upitao.

"Nisam", odvratila sam živčano. Pokušala sam vratiti disanje u normalu što i nije bilo tako lako budući da je on, nakon tog mog negativnog odgovora, odahnuo i to me samo još više razljutilo. "Što ne znači da neću", dodala sam.

"Slušaj, Stassie, razumijem da ti se sad svašta odvija u glavi, ali --"

"Prestani govoriti da razumiješ što osjećam! Što ti, uostalom, uopće znaš o osjećajima?" prekinula sam ga.

Moje riječi su ostavile željeni utisak jer mu je onaj ukočeni osmijeh nestao s lica iste sekunde kad sam ih izgovorila.

"Ne pričaj tako sa mnom", rekao je, uperivši svoj kažiprst prema meni. Preokrenula sam očima. "Možda ne živimo zajedno više, ali ja sam ti i dalje otac -- "

"Vidiš, tu si u krivu." Uopće mi nije bilo krivo što sam ga već treći put prekinula usred rečenice. "Prestao si mi biti otac iste sekunde kad si izašao kroz ta prokleta vrata."

Više se nisam željela raspravljati s njime. Nisam željela ni vražju vodu više. Pokvario mi je čitav dan pa sam samo izletjela iz glupe samoposluge, itekako svjesna da je blagajnica čula svaku našu riječ.

* * *

U ponedjeljak ujutro sam kasnila na prvi sat. Zaboravila sam naviti alarm pa sam prespavala i zato sam morala preskočiti pišanje, češljanje i doručak. Bila sam toliko iscrpljena da je bilo pravo čudo što nisam zaspala na putu do škole.

U nedjelju sam napokon priznala mami za tatu i tu njegovu, kako ju je nazvao, Kenzie. Nije bila ljuta na mene što sam joj to prešutjela, ali sam jako dobro znala da joj nije bilo baš svejedno.

Ušla sam u školu, odmah produživši do učionice ekonomije. Ispričala sam se što sam kasnila, sjela na svoje mjesto i izvadila knjige. Nisam baš slušala što je profesor pričao, a toliko sam bila izgubljena da nisam odmah registrirala ni kad je zvonilo.

Dan mi je prošao u magli, ali mi je bilo jako drago kad je zvonilo za kraj šestog sata. Izletjela sam iz škole, usput stavljajući kapuljaču šuškavca na glavu jer je od jutra padala kiša. Žustrim korakom sam se uputila prema autobusnoj stanici, nadajući se da ću uhvatiti neki kasniji bus koji bi me mogao odbaciti do susjedstva u kojem živim.

"Stassie!"

Stala sam i okrenula se, škiljeći prema muškoj osobi koja je išla prema meni noseći kišobran. Kad mi se približio, shvatila sam da je to bio Hayes.

"Hej", nasmiješila sam mu se i stala skupa s njim pod kišobran. "Kako nos?"

"Dobro", odvratio je i nasmijao se. "Nije slomljen, hvala bogu."

"Vidim to", rekla sam.

Kiša je sad već toliko jako padala da sam bila mokra usprkos kišobranu i jedva sam vidjela od svih kapljica koje su mi upadale u oči.

"Ideš doma?" upitao je nakon nekoliko trenutaka provedenih u smijehu zbog izbjegavanja lokvi.

"Da", kimnula sam glavom. "Gdje drugdje?" dodala sam, nasmijavši se.

"Mislio sam da ideš u teretanu", slegnuo je ramenima. "Uglavnom, mogu te odbaciti ako hoćeš?" predložio je.

"Ma ne", odmahnula sam glavom, "živimo na suprotnim krajevima grada."

"Pa što onda? Daj, ajde, nijedan bus ti neće doći do tri dok ne završi sedmi sat, znaš to i sama."

"U redu, hajde dobro." Teško mene nagovoriti na nešto...

Potrčali smo prema njegovom autu i činilo se kao da smo oboje odahnuli kad više nismo bili na hladnoj kiši. Trebalo nam je otprilike pet minuta da izađemo iz školskog dvorišta koje je bilo pretrpano autima. Očito je ljudima problem pješačiti po kiši.

Bilo kako bilo, kad smo se napokon domogli ceste, upalio je grijanje i radio. Promatrala sam ga neko vrijeme krajičkom oka, razmišljajući trebam li spomenuti poljubac ili se nastaviti ponašati kao da se u subotu ništa nije dogodilo. Bila bi prava šteta uništiti ovu ugodnu atmosferu koja je nastala, ali znala sam da ćemo kad-tad o tome razgovarati.

Mobitel koji mi je zazvonio u džepu šuškavca prestrašio nas je oboje. Brzo sam ga izvadila, zastenjala kad sam vidjela tko zove i prekinula poziv.

"Nećeš se javiti?" upitao je, gledajući malo cestu, malo mene.

Jedina stvar koju volim više od njegove lijepe guze je ta da ne zabada nos tamo gdje mu nije mjesto. Kad sam odmahnula glavom kao odgovor, nije navaljivao i ispitivao pitanja tipa 'zašto ne?' i 'tko je uopće zvao?' To je bila kvaliteta koju Brad nikad nije imao.

Mobitel mi je sveukupno zazvonio još tri puta prije negoli sam se napokon odlučila javiti. Sad sam, iskreno, poželjela da nisam pristala na vožnju s Hayesom jer nisam htjela da čuje svađu između mene i tate.

"Što hoćeš?" prosiktala sam.

"Znam da imaš svako pravo da budeš ljuta, ali saslušaj me", smireno je rekao. Pričekao je nekoliko trenutaka da vidi hoću li mu što odbrusiti, a kad to nisam napravila, nastavio je, "Ako si slobodna sutra navečer, volio bih da se nađeš sa mnom i Kenzie u Belli Figali."

Iako sam se poželjela histerično nasmijati, nisam to napravila. Nekoliko trenutaka ništa nisam govorila sve dok nije izrekao moje ime.

"Neću", rekla sam. "Zašto bih?"

"Jer vas želim upoznati. Imate dosta toga zajedničkog."

"Nema šanse."

Hayes me pogledao, ali ignorirala sam ga. Nisam htjela da mora slušati naš razgovor i isto tako nisam mogla vjerovati što me tata pitao.

"Stassie -- "

"Rekla sam ne", hladno sam odbrusila i prekinula poziv. Trebala mi je svaka trunka samokontrole da ne bacim mobitel kroz prozor. Vratila sam ga u džep i duboko uzdahnula.

Zapravo nisam shvaćala zašto sam bila toliko ljuta na njega. S mamom sam već vodila taj razgovor i rekla mi je da me ljutnja neće nikamo odvesti, ali nisam mogla protiv sebe.

"Hayes?" progovorila sam. Zurila sam kroz prozor i odbijala ga pogledati, no, iako ga nisam vidjela, znala sam da me kratko pogledao. Odgovorio je s jednim kratkim 'hm?' pa sam nastavila. "Voliš li svog starog?"

Nekoliko trenutaka je samo šutio i pomislila sam da mi neće odgovoriti, ali onda je rekao, "S mojim starim je jako komplicirano, Stass. Nije baš da sam njegov veliki fan, ali ono..." slegnuo je ramenima. "Zašto pitaš?"

Onda sam mu sve ispričala, a kad sam završila, samo je kimnuo glavom. "Mislim da bi trebala otići. Tko zna, možda ti se čak i svidi. Uostalom, ako ćeš moje iskreno mišljenje i pri tome te molim da se ne napizdiš... mislim da nije bilo potrebe za onakvom grubošću. Znam da si ljuta i sve, ali vidi se da se trudi. Nije ni njemu baš lako."

Zinula sam kako bih mu nešto odvratila, ali sam zatvorila usta shvativši da je zapravo u pravu. "Hoćeš ići sa mnom?" izletjelo mi je. Zbog osmijeha kojeg mi je uputio sam poželjela nestati s lica Zemlje.

"Hoću, Stassie", kimnuo je glavom. "Ići ću s tobom."