☆NORA☆
Jutro je kucalo na prozore sobe a san se ovoga puta nije pojavio. Zaobišao me je i odlučio dopustiti mi da posmatram radjanje novog dana. Zrake jutarnjeg sunca milovale su mi lice a ja sam odlučila uživati u njemu i bar danas ne misliti na prošlost, ne misliti na probleme i svoj život koji odavno nema smisla. Neprestano lupkanje o staklo prozora natjeralo me je da ustanem iz toplog kreveta i vidim koja ga je to sila odlučila razbiti. Kao prividjenje, u dvorištu je stajao Ryan. Lijep muškarac sa odlučnim stavom. Nasmije se kada primjeti mene na prozoru pa baci kamenje iz ruke dok mi očima pokazuje da izadjem na terasu. Uzmem ogrtač sa kreveta pa ga poslušam i izadjem.

"Ryan šta radiš ovdje?" - naslonim se na ogradu i čekam njegov odgovor.

"Samo sam želio da razgovaramo." - sjede na travu dok gleda prema gore, ravno u mene.

"O čemu?" - bojažljivo upitam, nadajući se da neće tražiti objašnjenja za moj odlazak. Ne smije znati pravu istinu, tako je bolje za njega. Kad ja patim i kad mene boli gubitak jednog malog bića koje sam bila spremna voljeti više od života, ne mora njega.

"O svemu, Nora. Mislim da zaslužujem objašnjenje nakon svega." - progutam knedlu.

"Nisam ni ustala kako treba, molim te odgodi razgovor za neki drugi put." - glumim hladnokrvnost i u sebi ga molim da ode, a da mogu, ovog trenutka bih mu bila u zagrljaju. Samo da mogu, samo da smo mi onaj par koji smo nekad bili. Ali nismo, u njegovom zagrljaju sada je neka druga žena. Ona ga ima, ja sam ga izgubila.

"Neću ništa odgoditi, sada ćeš mi sve reći!" - govori glasnije, poručuje mi da je isti kao što je bio. Tvrdoglav i uporan.
Povučem se iza vrata terase i zatvorim ih.

"Nora! Vrati se istog trena!" - nije tih kao do sada, pa požurim obući haljinu koju uzmem iz kofera i izadjem iz sobe. Niz stepenice sidjem što tiše da ne bih probudila mamu. Ne bi joj bilo drago vidjeti Ryana nakon toliko godina ispred svoje kuće.

"Ne možemo ovdje razgovarati." - objasnim mu kada izadjem iz kuće pa ga povučem za ruku, dok mi tijelom prolaze trnci od samo jednog dodira.

"Idemo u neki restoran, doručkovat ćemo skupa." - sada je on taj koji ide ispred mene i vuče me za ruku da požurim.

"Dobro, znam da ovdje nisam bila deset godina, ali sigurno restorani idalje ne rade u šest sati ujutro." - kroz osmijeh kažem pa se i on nasmije.

"O tome nisam razmišljao. Ali znam šta sigurno radi." - otvori mi vrata svog auta, koje je parkirao par kuća dalje od moje.
Udjem unutra a ubrzo i on. Kratka vožnju provedem u posmatranju njega. Ostao je isti kao što je bio. Iste zelene oči, isti pokreti, jedino su mu godine donijele pokoju boru na licu. Primjećujem i definisane mišiće na rukama ali i zategnut torzo. Uvijek je volio sport i trenirao, bio u odličnoj formi. To se ni sada, očigledno, nije promijenilo.

"Što si se ušutila? Nora koju ja znam nije nikada zatvarala usta." - osmijeh mu je na licu, opušten je za razliku od mene. Čini se kao da mu je drago što me je vidio nakon toliko vremena, a meni...Nisam sigurna da li mi je drago, nisam sigurna ni da li sam ga preboljela.

Otvorim vrata auta a ispred sebe ugledam pizzeriju u koju smo davno dolazili i jeli pizze. Bili smo par kojem je hrana u autu bila dovoljna za sreću. Bili smo stvarno sretni i voljeli se. Ponekad mi ti dani nedostaju, ali izgleda da bar danas, na kratko, mogu uživati i vratiti se daleko u prošlost. U prošlost, gdje sam bila sretna.
Unutar pizzerije jedini smo gosti u ovim ranim jutarnjim satima, pa sjednemo u jedan čošak kako nam osoblje ne bi čulo. Lagala bih kad bih rekla da nisam gladna, pa zato za sebe naručim veliku kapričozu a on margaritu.

"Nisi prestala jesti tu picu?" - odmahnem mu glavom i nasmijem se, sjećajući se kako sam kao klinka poslije škole obavezno kupovala picu i jela negdje daleko od kuće kako me mama ne bi vidjela. Uvijek je vodila računa o ishrani, kako svojoj tako i o mojoj. Branila mi je jesti brzu hranu i zato sam se uvijek krila od nje.

"Šta bi ti mama rekla da te sada vidi ovdje" - kroz osmijeh govori.

"Ne smijem ni pomisliti. Dok sam u Norveškoj zove me svaki dan da provjeri šta jedem. Ali naravno da nikada nisam prestala jesti brzu hranu." - i meni osmijeh blista kao njegov.

"Dakle, bila si u Norveškoj sve ove godine?" - kada mu osmijeh splasne s lica požalim što sam spominjala tu prokletu državu. Znam da će sada uslijediti i za mene i za njega ona teška pitanja.

"Jesam." - odgovorim mu, o tome neću lagati.

"Ali zašto si otišla? Šta nije bilo uredu? Vidjao sam ti brata poslije toga, ali nikada mi nije htio reći gdje si." - gleda me u oči i čeka odgovor dok na konobara koji nam donosi naš doručak ne obeća pažnju.

"Morala sam otići, Ryan. Htjela sam tamo studirati, i zadnju godinu srednje škole sam tamo završila." - lažem mu ali bolje da kažem prvu laž nego bolnu istinu.

"Od kud ti je to palo na pamet? Nikada nisi spominjala Norvešku a još manje školovanje tamo." - iznese logičan zaključak o kojem ja nisam razmišljala.

"Nisam ti govorila o tome jer sam znala da bi te povrijedilo. Pobogu, Ryan, voljeli smo se. Kako sam ti mogla reći da ću otići negdje daleko od tebe?" - sve više tonem u lažima.

"Da si me voljela kao tebe ja, rekla bi mi, ne bi samo otišla i pustila me da te godinama tražim i pitam se gdje sam to pogriješio." - oštar je na riječima ali ima pravo biti. Ljut je ali bolje je da ga lažem nego kažem istinu, uvjeravam samu sebe da je bolje.

"Oprosti." - usput mu se ispričam, dovela sam u pitanje moju ljubav prema njemu koju sam osjećala. Voljela sam ga, nekad čak više i od sebe same a on sada sumnja u to. Tako to bude kada se petljaš u lažima.

"Jedno oprosti ništa neće promijeniti, Nora. Meni neće biti lakše. Da li znaš koliko sam te volio? Da li znaš koliko sam patio kada mi se nisi javljala, kada nisi dolazila na naše mjesto? Znaš li kako je meni bilo?" - sada oboje jelo stavljamo u drugi plan. On je ogorčen mojim odgovorom, ja sam ogorčena svojim lažima.

"Ryan, to je prošlost i trebamo je ostaviti tamo gdje i pripada." - govori mu žena koja već deset godina stoji u mjestu.

"Šta se desilo sa tobom? Od kud ova hladnoća u tebi? Šta je bilo sa onom Norom koju sam ja poznavao?" - čežnja mu se osjeti u glasu dok govori.

"Prošlo je deset godina od našeg posljednjeg susreta, promijenila sam se. Nisam više ona ista." - hladno i nezainteresirano govorim, glumim kučku. Tjeram ga svojim riječima dalje od sebe, sada kada smo se napokon sreli.

"Ne prepoznajem te." - dok on govori ja uzimam duksericu koju sam usput ponijela i ustajem.

"Bilo bi najbolje da se vratiš svojoj djevojci, sigurno te čeka." - kažem ono što je najpametnije. Ko zna šta bi ona pomislila da zna da je on sada sa mnom. Hranu ostavljam na stolu i izlazim iz pizzerije dok čujem njegov glas kako mi govori "Znam da ovo nisi ti, naći ću onu pravu tebe kunem ti se.". Ne obraćam pažnju na njegove riječi, zaustavljam prvi taksi i sjedam u njega. Moram što prije otići iz ovog grada, vratiti se životu kojeg sam izgradila daleko odavde. Susret s njim poljuljao mi je dosadašnji, kakav takav, mir. Samo se nadam da ću moći nastaviti dalje, a tek sam se oporavila. Opet će trebati proći decenija da dodjem sebi. Možda je najbolje da se u ovaj grad više nikad ne vraćam.

_______________
Evo mene sa novim dijelom. Dugo me nije bilo, ali nemam neku inspiraciju za pisanje. Nadam se da vam se ovo dopada, pišite mi utiske u komentare. Spremam vam i nešto novo, otkrit ću vam naziv nove priče; "Pjesma jednoj Merimi". Ljubavna priča koja neće biti teška kao ova ali će vam se zasigurno svidjeti, meni već jeste. Nadam se da ću uskoro objaviti prvi dio.