"Nora, zašto bježiš?" - zastanem na trenutak pa se okrenem prema njemu i svoj pogled zakujem za njegov.

"Inspektore, čekaju vas da napravite uvidjaj." - jedan od policajaca mu govori a on samo klimne glavom.

"Drago mi je da si ispunio svoj san." - izgovorim kroz bol u glasu. On je izgradio svoj život, ima djevojku, posao, ostvarene snove. Preko prošlosti je odavno prešao, a ja? Ja stojim u mjestu već godinama.

"A ti? Jesi ti svoj san ispunila? Uvijek si željela biti doktorica." - govori sa osmijehom na licu. Kroz misli mu sigurno prolazi ona vesela klinka sa velikim snovima.

"Ja sam to zanimanje zamrzila još prije deset godina." - iskreno mu priznam i ne čekam sljedeće pitanje, koje znam da će mi postaviti već se okrenem i potrčim prema autu.

"Nora, još uvijek si na istoj adresi?" - zaustavi me prije nego otvorim prednja vrata auta.

"Jesam" - kratko odgovorim pa udjem već jednom u auto a Isabella istog trena kreće.

"Ko je on? I zašto, pobogu, jedan inspektor tebe poznaje. Nisi bila deset godina ovdje." - ona ne zna sakriti radoznalost i ne oklijeva saznati ono što je zanima.

"On je...On je neko koga sam voljela svim srcem." - zadržavam suze u očima i govorim sa knedlom u grlu.

"Čekaj! To je on? Ryan? Zbog njega si morala otići?" - na semaforu se okrene prema meni i čeka odgovor.

"Da, to je on."

"Noah mi je pričao o vašoj ljubavi. Kaže da si ga previše voljela." - krene naprijed ali pogled joj je idalje na mom.

"Jesam." - tiho izgovorim pa pogled okrenem prema prozoru. Lutam po prozorima zgrada i nadam se da su iza njih neke sretne porodice, neki sretni životi. Nadam se da iza tih prozora, u svojim malim krevetićima, spavaju djeca sa osmijehom na licu. Nadam se da ih roditelji grle i ljube. Nadam se da su bar oni sretni kad moja beba nije mogla, kad mi nismo mogli....
•
☆RYAN☆

"Gdje si bio do sad?" - Olivia gola ustaje iz kreveta i skida mi košulju koju sam već otkopčao.

"Bila neka pucnjava u jednom klubu." - ne lažem je nikada, ali ovog puta prešutim da je tamo bila i Nora. Odmaknem se od nje kada ruku spusti na kaiš pantolona sa namjerom da mi ih skine.

"Jesi dobro?" - obavije svoje ruke oko moga struka dok usnama klizi po mome vratu.

"Nisam raspoložen, Olivia." - blago je odgurnem od sebe i krenem prema kupatilu, usput skidajući pantolone.

"Neko je poginuo pa si takav?" - ide za mnom iako sam joj jasno stavio do znanja da je ne želim ovog jutra.

"Umro sam ja kad sam je ugledao." - govorim tiho, za sebe, dovoljno da srce čuje.

U kupatilu dopustim hladnoj vodi da se slijeva niz moje tijelo i razbistri misli koje zadnjih par sati pariraju ludaku. Nenormalne ideje mi uporno govore da ih trebam ostvariti, da ne smijem ništa prepustiti vremenu. Te oči, taj biserno plavi pogled, vidim i kad svoje zatvorim. Gleda me sa bolom, govori da je nije prošlo i da nikad neće.
.
Kada ugasim vodu i obučem bokserice izadjem iz kupatila pa odem u kuhinju.

"Zvala me je gospodja iz agencije za nekretnine. Mislim da ću se ipak morati vidjeti sa gospodjicom Scott ponovo." - nepromišljeno bacim čašu sa vodom na pod po kojem se komadići stakla rasprše a Olivia se udalji dok me gleda preplašenim pogledom.

"Šta se imaš nalaziti s njom? Potpisala si ugovor i sada čekaj. Da se nisi usudila zvati je!" - ovako grub prema njoj nisam bio, mislim, nikad ali neću joj dozvoliti susret s Norom. Previše smo se mi voljeli da bi ona razgovarala sa mojom sadašnjom djevojkom. Preveliki je to bol za nju.

"Zašto?" - prodjem pored nje u sobu gdje obučem običnu trenerku.

"Reci mi zašto je ne bih zvala? Zašto Ryan?" - stoji na vratima i zahtjeva svoj odgovor ali joj ga ne dam već samo prodjem do ulaznih vrata.

"Ryan ko je ta žena? Poznaješ je zar ne?" - ignorišem je i izlazim iz stana. Izgleda da slijedim svoje nenormalne ideje....