"Mama zašto nisi izabrala moju sreću?" - ljuta sam i zato ne čekam da sjedem s njima za sto već počinjem s pitanjima.

Ne bih se trebala vraćati u prošlost i postavljati pitanja, možda bih se tako napokon i oporavila ali želim znati zašto ova žena koju zovem majkom nije izabrala moju sreću.

"Dušo hajde prvo sjedi da jedemo." - tata je blag i smiren čovjek oduvijek. I sada moju ljutnju pokušava da smiri ali neće uspjeti. Ovog puta ću saznati zašto je to uradila.

"Ne tata, neću sjesti. Mama odgovori mi!"

"Nora, došla si da nas posjetiš a uporno započinješ svadju." - vješto izbjegava odgovor ali neću odustati.

"Mama, pitala sam te nešto i prestani izbjegavati odgovor. Neću odustati. Zašto si to uradila? Zašto mama?" - gledam je kako ustaje sa stolice, dlanove stavlja na sto i gleda me u oči.

"Pitaš me zašto? Hoćeš stvarno da ti kažem zašto sam to uradila?" - ne priča više smireno kao do sada. Klimnem joj glavom i podignem obrve što joj bude znak da ne čeka više.

"Uradila sam to da nam se ne bi smijao cijeli grad. Da ti ne bi dalje sramotila našu porodicu. Našla si nekog klošara i još ostala trudna s njim sa sedamnaest godina. Šta misliš šta bi nam pričali iza ledja? Bila bi najveća kurva ovog grada. Treba da si mi zahvalna!" - dere se a ja upijam svaku njenu riječ i pitam se kako je otac mogao ostati s njom tolike godine.

"Uradila si to radi svoje reputacije? Bilo ti je bitno to što niko ne bi rekao da je Nora Scott ostala trudna već što bi rekli kćerka Emily Scott je trudna sa sedamnaest godina, zar ne mama? Bila ti je važnija reputacija od moje sreće?" - suze su se odavno skupile u očima ali ni za cijenu života pred njom ih neću pustiti. Ona ne zaslužuje vidjeti moju bol.

"I mama, znaj jednu stvar. Ja sam tog klošara voljela više od života koliko god to tebi ne prijalo." - gurne stolicu koja lupi o pod i krene prema meni sa podignutom rukom u zraku.

"Prestani ga spominjati nakon toliko vremena u ovoj kući. Ko je on da ga mi spominjemo?" - u onom trenutku kada očekujem da se njen dlan sjedini s mojim obrazom tata joj uhvati ruku i povuče je unazad.

"Ostavi dijete na miru!" - upozori je a ona nezadovoljno otpuhne.

"Šta se dešava ovdje? Sekice nema ni dva dana kako si došla a već nered praviš?" - začujem bratov glas a onda osjetim i ruku na ramenu.

"Nora, imam jednu ideju!" - ulazi Isabella i svojim veselim glasom smiruje napetu situaciju izmedju nas.

"Kakvu?" - poljubim je u obraz kada se odmaknem od brata.

"Idemo u provod! Ja sam spremna a i ti si. Idemo!" - povuče me za ruku tako brzo da je torba jedino što uspijem uzeti sa stola.

"Idemo u jedan novi klub."
"Što ćeš sa djecom?" - upitam je kada me ugura u auto.
"Noah će ih čuvati. Želim s tobom da se družim dok si ovdje."
.
Zagušljiv dim mutio mi je pogled i pomiješan sa mirisom znoja ljudi koji plešu, uvukao duboko u nosnice. Ne izlazim često na ovakva mjesta poput klubova, ali kada izadjem nikada ne glumim sveticu koja pije obični sok pa tako ni sada. Na stolu ispred mene je pet praznih čaša i jedna puna čiji sadržaj ispijem, i zaključim da će mi biti dovoljno alkohola za večeras. Isabella je popila koju više od mene i već je medju masom ljudi. Pleše uz ritam neke pjesme koju prvi put čujem. Posmatram je i zaključujem da je sretna žena koja ima sve u životu što joj je potrebno, muža, djecu, posao i topli dom.

Na prve taktove neke latinoameričkie muzike ustanem i krenem prema masi koja odustaje od plesanja ali ne i ja. Bez partnera počinjem mrdati kukovima, nadajući se da za sve ove godine nisam zaboravila osnovne pokrete. Ali nisam, muzika me vodi. Jednom kad nešto naučiš i kad jednom nešto zavoliš, to ostaje u tebi i miruje sve dok ga ne odlučiš probuditi. A ja sam večeras odlučila probuditi u sebi talenat za plesanje latino plesova i ne mislim stati.

Zatvorenih očiju vraćala sam se daleko u prošlost, na časove ovog plesa koje sam pohadjala zajedno sa tada najboljom prijateljicom.

U jednom trenutku više nisam na tim časovima, u stvarnosti sam dok oko mene ljudi vrište i trče prema izlazu. Muzika je stala i za par trenutaka klub je skoro pa prazan. Lomljenje stakla odzvanja mi u ušima i tjera prema Isabelli koju zagrlim kao da u njoj tražim sklonište. Ispred nas je par ljudi koji nisu uspjeli pobjeći i koji nam zaklanjaju pogled na centar zbivanja, koja mi nisu bitna toliko koliko mi je bitan način kako doći do izlaznih vrata. Zvuk pucnja iz pištolja popraćen Isabellinim vriskom poveća otkucaje moga srce i stisak oko njenih ruku.

"Specijalne jedinice policije Dallasa su na terenu. Molimo vas da spustite oružje i sve oštre predmete!" - naglo otvaranje vrata i glas policajaca shvatim kao spas iz situacije u kojoj smo se našle pa odahnem sa olakšanjem. Pogledam u Isabellu koja mi se nasmije i oblikuje jedno "žive smo" na usnama.

"Gospodjice, morat ćemo vas privesti u stanicu." - prilazi nam policajac i objema stavlja lisice na ruke dok mi nismo svjesne trenutka i bar ja ne razumijem zašto sam uhapšena. Ustvari nisam sigurna ni šta se tačno desilo u ovom klubu, da li obična tuča ili obračun nekih moćnika.

"Zašto nas? Mi nismo ništa uradile! Pobogu, ne znamo ni šta se desilo ovdje. Pustite nas istog trena! Čujete li vi mene?" - Isabella se dere na policajca koji nas vodi prema izlazu i otima dok ja mirno idem pored njega. Plaši me ova ravnodušnost u meni. Pitam se gdje je nestala ona djevojka koja se uvijek borila za svoju pravdu.

"Rekla sam vam da mi nismo upletene u ovu glupost, nemate nas pravo hapsiti!" -ona nastavlja da se otima i kada izadjemo na hladan i čist vazduh ranih jutarnjih sati.

"Nora?" - svoj zamućen pogled usmjeravam prema dobro poznatom glasu koji me doziva. Njegov glas mogla bih čuti i prepoznati i da je metrima daleko. Ryan...Gledam ga u policijskom odijelu i na sjećanje mi naviru svi njegovi snovi, upis na policijsku akademiju, noći provedene sa knjigom u rukama, sva ona maštanja da će jednog dana postati uzoran policajac i istjerati pravdu. Sada više ne mašta, on je izgleda svoje snove ostvario. Ja nisam bila uz njega.

"Šta radiš to? Pusti ih odmah!" - obraća se policajcu koji nas je vodio a on ne čeka ni sekundu. Skida nam lisice a Isabella mu se naruga kao malo dijete.

"Rekla sam ti da nismo upletene u to!" - dok ona glumi nadureno dijete ja se okrenem prema Ryanu i tiho ali dovoljno glasno da čuje izgovorim jedno "hvala" i krenem prema parkingu gdje smo ostavile auto.

"Nora, zašto bježiš?" .........