"Nora, draga, oprosti što ti smetam. Znam da si na godišnjem odmoru ali ipak nam trebaš." - sa druge strane slušalice slušam grub glas svoje direktorice, mile i blage žene o kojoj svi imaju predrasude da je stroga.

"Ne, gospodjo Agnes, ne smetate. Recite, u čemu je problem?" - obraćam joj se na norveškom jer ta zemlja i taj jezik postali su moji. Cijeli moj život je tamo.

"Rekla si da ideš u Dallas. Stigla si tamo?"

"Da, jesam još jučer." - zatvorim kapiju kroz koju izadjem pa krenem niz ulicu koju često nazivaju "Ulicom bogataša". Kažu da nam je život lagan, ja ne znam. Meni, dok sam ovdje bila, bogatstvo ništa dobro nije donijelo. I šta mi je vrijedilo, kad sam izgubila onoga koga sam najviše voljela.

"Nora, u Dallasu je jedna naša klijentica. Ima par nekretnina ovdje u Oslu i želi ih prodati. Da li bi mogla izdvojiti par sati i otići na sastanak s njom? Znam da ti remeti sve planove, ali mi smo svi zauzeti. Posao nam je krenuo, napokon i nemamo baš vremena a ti si ionako tamo." - u njenom glasu čujem molbu i osjetim da sam im potrebna. U toj agenciji mi smo jedna porodica koja se uvijek drži zajedno, bilo da je u pitanju poslovni ili privatni život.

"Naravno da mogu, gospodjo Agnes. Samo mi pošaljite kontakt klijentice, sve ću sama riješiti." - zahvali mi se prije nego što prekine a ja ostavim telefon u torbicu pa zaustavim prvi taxi koji ugledam.

Za par minuta bila sam u centru grada, gdje me je po dogovoru čekala Eirin, kojoj sam još u avionu obećala pomoći ali nisam sigurna koliko ću moći. Ovaj grad više nije onakav kakvim sam ga ja poznavala.

"Hejj Norsi, lijepo te je vidjeti opet." - nadimak koji mi je dodijelila me iskreno nasmije pa je zagrlim, onako snažno, prijateljski.

Nisam osoba koja brzo sklapa prijateljstva ali čini mi se da je novo već na pomolu.

"Ispričaj me na minutu, moram obaviti jedan poslovni razgovor." - odmaknem se od nje par koraka pa okrenem broj koji mi je direktorica poslala u poruci.

"Dobar dan. Ja sam Nora Scott, iz "Hjem sikkerhet", agencije za nekretnine. Zovem vas u vezi sastanka, ako bi se mogle dogovoriti za termin?" - poslije javljanja se predstavim.

"Dobra dan i Vama. Prije svega hvala vam što ste izdvojili vrijeme za sastanak ovdje u Dallasu jer zaista nemam vremena za putovanje u Oslo. Ako vam odgovara, možemo se naći za dva sata?" - potvrdim da mi termin odgovara pa uz dogovor da će mi poslati adresu na kojoj ćemo se naći, prekinem poziv i podjem prema Eirin.

"Nažalost imamo samo dva sata, posao je u pitanju." - ispričam joj se a ona me uhvati ispod ruke i krene hodati prema tržnom centru ispred nas.

"Nema veze, i to je dovoljno." .......

~

Popodnevno sunce obasjavalo je baštu jednog od najpoznatijih restorana u centru Dallasa, gdje su obično na ručak ili večeru dolazili državni službenici i oni čiji je novčanik debljeg sloja. Nikad nisam voljela tu podjelu ljudi na osnovu njihovog materijalnog stanja, pa tako ne volim ni ovakva, ekskluzivna mjesta.

Na vratima se obratim ženi koja dočekuje goste i kažem joj ime žene sa kojom se trebam sastati. Uputi me prema stolu broj 10 koji se nalazi u bašti pa krenem ka njemu laganim korakom.

Za stolom, iz daleka vidim nasmijanu plavušu, za moj ukus vrlo lijepu djevojku i muškarca koji mi je okrenut ledjima. Pridjem stolu sa blagim osmijehom na licu jer u ovom poslu, ljubaznost je na prvom mjestu.

"Dobar dan. Ja sam Nora Scott." - pružim ruku djevojci pored koje stojim a ona je prihvati i toplo uzvrati osmijeh.

"Drago mi je, ja sam Olivia Davis." - nakon upoznavanja s njom, okrenem se prema muškarcu koji sjedi na suprot nje.

On ustaje kako bi se upoznali ali za mene vrijeme ovog trenutka staje. Dah se gubi i zastaje negdje u plućima. Nisam sposobna progovoriti niti se pomaći. Pogled mi je zakovan za njegov i gledamo se onako kako se gledaju izgubljeni. Oko sebe ništa ne vidim osim njega niti čujem žamor ljudi koji vode razgovore oko nas. Za mene sve je stalo, čini mi se da mi je i srce jednom preskočilo. Šokiranost na njegovom licu jednaka je mojoj. Gleda me izbezumljeno, kao da pokušava shvatiti da li je sve ovo stvarnost ili neki prelijepi san.

"Ovo je moj dečko. Bilo mu je usput krenuti ovdje da jede, nadam se da Vam to ne smeta?" - govori ona dok se vraća na svoje mjesto. Čujem je ali se ne obazirem. Jedina riječ koju sam pomno čula je "dečko".

"Ryan, drago mi je." - kad ja nisam u stanju on se pribere i pruža mi svoju ruku koju prihvatim. Odlučim igrati igru koju je započeo, pa izgovorim svoje ime, koje on odavno već zna. Prepoznao me je, i osjeća se isto kao ja. Pogled ga odaje.

Sjedem na stolicu izmedju njih, pa obrišem znojne dlanove od pantalone na sebi i okrenem se prema Olivii u želji da ovaj posao završim što prije.

"Direktorica mi je rekla da imate dva stana u centru Osla. Ako se odlučite prodati ih možete uzeti dosta veliki iznos. Samo, možda je bolje izdati ih. U Norveškoj, trenutno, ljudi traže stanove i na duže staze to bi vam čak bilo isplatljivije." - objasnim joj situaciju.

"Radite u Oslu?" - Bože, zar je moguće nakon toliko godina? Glas mu je ostao isti. Ustvari sve na njemu je ostalo isto, oči koje vidim svaku noć prije nego me san obuzme iste su onakve kakve su bile prije deset godina.

"Radim. I živim tamo." - odgovorim baš onako kako je i on pitao, pravi se da se ne poznajemo.

"Ryan, ljubavi, nije nam sada to tema." - upozori ga ona a meni ono "ljubavi", izgovoreno tako usput propara uši.

"Da, upravu si." - konobar nam pridje pa svi naručimo jelo i nastavimo razgovor zbog kojeg smo se nas dvije ovdje i našle. Njega ni u najludjim snovima ovdje nisam očekivala.

"Ja bih ipak da prodam oba stana." - izrazi svoju želju a ja iz torbe izvadim ugovor koji sam spremila na brzinu prije pola sata, usput pogledom okrznuvši njega. Tako bliskog a opet dalekog, davno izgubljenog. Pitam se šta li bi nam život donio da nisam otišla, da nisam bila natjerana na to. Pitam se da li bi i sada bili sretni, kao onda, nekad davno.

"Ovo je ugovor kojim nam dajete suglasnost da prodamo vaše nekretnine. Od vašeg ukupnog iznosa naše bi bilo pet posto. Ugovor sam u žurbi sastavljala, ako postoje greške možemo ih ispraviti." - gledam u nju i postavljam sebi pitanje da li ova djevojka njega čini sretnim? Da li on nju čini sretnom baš onako kako je činio mene.

"Potpisat ću, samo se riješite tih stanova." - sa osmijehom govori i vadi olovku kojom stavlja svoj potpis na dnu papira. U ovoj djevojci ne vidim ništa loše ali ne vidim ni ono dobro jer ona je s njim. Ona ga ima, dok ja...Ja sam ga davno izgubila.

"Idem do wc-a trenutak." - obavijesti nas ona prije nego što ustane.......