"Obavještavaju se svi putnici koji lete za Dallas da avion polijeće za dvadeset minuta." - sa manjom torbicom u ruci, sa osnovnim stvarima, krećem prema avionu. Svakim korakom sam mu bliže ali svaki taj korak stvara mi teret na prsima od kojeg ne mogu disati. Prije ulaza stanem i duboko udahnem, sprečavajući ulazak ostalih putnika koji uz gundjanje prolaze pored mene.

"Gospodjice, jeste li dobro? Treba li vam pomoć?" - stariji čovjek obrati mi se čistim norveškim jezikom a ja mu umjesto odgovora tromo klimnem glavom pa i sama prodjem kroz ulaz.

Smjestim se na svoje sjedište, pored prozora, ne obraćajući pažnju na djevojku koja sjedi do mene.

"Vi idete u posjetu ili je u pitanju školovanje?" - njen mio glas prizove me da svoj pogled usmjerim na njen.

"Školovanje nije u pitanju, više je posjeta. Ne znam kako bih opisala svoju situaciju." - uz težak osmijeh odgovorim na norveškom sa dosta lošim naglaskom.

"Niste odavde? Uočavam to po Vašem naglasku." - spremno dočekam njeno pitanje.

"Ne moraš mi persirati, ne izgledam valjda toliko starije od tebe. I da, upravu si, nisam odavde. Iz Dallasa sam." - već vidim da će ovaj let biti ugodan ali za izlazak ne garantujem da će biti takav.

"Ohh stvarno? Pa ti ideš u svoj rodni grad. Tebi je sve tamo poznato." - na licu ove djevojke uvidim osmijeh ali i blagi strah od svega što je tamo čeka.

"Ne brini se, ako želiš mogu ti pomoći da se snadješ, pretpostavljam da ideš na školovanje. Samo ne ostajem dugo, za par dana se vraćam ali osnovne informacije možeš pohvatati za tih par dana." - ponudim joj pomoć jer u njoj vidim onu sebe od prije deset godina kada je odlazila od svoga doma u potpuno novi ne samo dom, već život, sama, bez igdje ikoga.

"Bila bih ti jako zahvalna, svaka pomoć će mi biti od koristi." - po glasu osjetim da je napetost polako popušta.

"Nisam se predstavila, ja sam Eirin." - pruži mi ruku kao znak upoznavanja pa je prihvatim.

"Drago mi je Eirin, ja sam Nora." - predstavim se i ja njoj.

"Prvo mi moraš pokazati neki restoran sa dobrom hranom. Istraživala sam neke na internetu ali ti sigurno poznaješ bolje svaki čošak grada." - tek sada primjetim njeno punije tijelo, prirodno plavu kosu i te plave oči koje neću moći tako brzo zaboraviti.

"Nadam se da se nije puno promijenio za ovih deset godina." - izgovorim sa nekom čežnjom u glasu koju i ona osjeti.

"Deset godina nisi bila u rodnom gradu?" - bez odgovora samo klimnem glavom. Ne mogu i ne želim objašnjavati svoju životnu priču nekome koga vidim prvi put.

"Oprosti, mogu li znati koliko imaš godina?" - Eirin je radoznala djevojka ali ne smeta mi, možda je bolje za nju što je ovakva.

"Imam dvadeset sedam godina. Ti nisi starija od dvadeset?" - toplo joj odgovorim a ona mi odmahne glavom prije nego što postavi svoje naredno pitanje.

"Čekaj, ovdje si došla sa svojih sedamnaest godina?" - nasmije me njena šokiranost, vjerovatno joj nije jasno zašto bi jedna amerikanka došla živjeti u Norveškoj.

"Upravo tako."
.
"Hvala ti na ovom ugodnom putovanju." - Eirin mi se zahvali i zagrli me prilikom izlaska na aerodromu.

"Hvala tebi, bilo mi je zaista ugodno. Imaš moj broj, javi se već sutra." - napomenem je da me bez ustručavanja može nazvati za pomoć.

Uz još jedan zagrljaj se rastanemo pa krenem prema parkingu gdje ugledam par taksista. Potrčim do onog najbližeg ali kad ruku stavim na šteku, zaustavim se a knedla mi zastane u grlu.

Svaki pokret koji napravim, svaki korak, svaki uzdah vrati me deset godina u prošlost. U onaj dan kada sam odlazila, sve je isto, samo tada sam odlazila a sada se vraćam.

I pitam se, da li sam spremna vidjeti sva ona lica ljudi koje sam nekad poznavala. Da li će me prepoznati, da li ću na kraju krajeva ja njih prepoznati?

"Gospodjo, hoćete li ući?" - u stvarnost me prizove glas taksiste pa otvorim vrata zadnjeg sjedišta i smjestim se unutra, pored sebe stavljajući svoju torbu.
Po paljenju motora izdiktiram adresu gdje sam nekad živjela i provela cijelo svoje djetinjstvo.

"Gospodjo, ta adresa ne postoji u ovom gradu." - obavijesti me taksista kada je ukuca na navigaciju a meni se u srcu skupi neke tuge i hvata me nostalgija za onim danima kada sam poznavala svaki čošak ovog grada a sada ne znam ni adresu gdje mi roditelji žive.

"Da li onda možete pronaći kuću Pabla Scotta?" - ponadam se da ljudi nisu zaboravili ime moga oca, nekadašnjeg gradonačelnika Dallasa.

"Naravno da mogu. Zanima me ko ne zna gdje živi čovjek s kojim nam je bilo najbolje." - njegove riječi na licu mi izazovu topao osmijeh a on krene sa aerodroma prema gradu.

Kroz prozor promatram zgrade koje nisu bile tu kada sam odlazila. Tog dana svaki sam detalj duboko otisnula u svom sjećanju da svih ovih godina nije postojala mogućnost zaborava, ali kako ulazimo u centar grada, vidim da se izmijenio i da ništa nije onako kako sam ostavila.

U mjesto gdje su uvijek živjeli imućniji ljudi, tamo gdje sam i ja nekad živjela sa svojom porodicom, stignemo za par minuta. Zbog samog mjesta gdje sam živjela, u školi su uvijek imali predrasude o meni, ali nikad nisam imala potrebu isticati se.

Platim taksisti za uslugu i izadjem iz auta odmah ispred kapije. Pogled istog trena zakujem za ogromnu kuću ispred sebe. Šaram očima po toj bijeloj fasadi, prozorima sakrivenim iza zavjesa. Na sjećanje mi naviru slike odlaska, otimanja iz maminih ruku.

Sjećam se i onog vriska koji je prolomio ovim mjestom tog dana kao odraz boli koja mi je nanijeta. Čujem ga i sada, para mi uši, vraća istu onu bol koju sam tada osjetila. Koliko god se opirala suze naviru i klize niz obraze.

U ovom dvorištu ispred sebe gledam doktoricu Sophiu kako odlazi bez imalo savjesti, bez imalo srama nakon što je napravila zločin. Gledam svoju majku kako joj se zahvaljuje, vidim i sebe kako sa prozora sva u bolovima gledam u nju i ne prepoznajem je.

Obrišem suze sa obraza pa otvorim kapiju i krenem prema ulazu. Prstima polako dotičem prekidač kako bih pozvonila, kao da se bojim šta će me dočekati unutra.

Ne plašim se roditelja, svih ovih deset godina sam ih vidjala, dolazili su u Oslo ali nije isto vidjeti ih u kući gdje odrasteš i u gradu u koji su te natjerali otići i kojeg nećeš voljeti ni da prodju stoljeća. Za par trenutaka sa druge strane vrata ugledam tetu Madison, ženu koja mi je bila kao druga majka.

"Nora, dijete!" - suze u očima potvrde mi da sam joj nedostajala isto koliko i ona meni. Povuče me u svoj snažan zagrljaj i na uho šapuće koliko me voli i koliko joj je drago da me vidi.

"Nora, od kud ti?" - izvučem se iz zagrljaja ove žene pa pogledam u roditelje koji stoje iza nje. Pridjem im pa ih oboje zagrlim dok na tatinom ramenu pustim suze da teku iznova. Ne bi susret u ovoj kući bio bolan da nisu prije deset godina odlučili uništiti nas kao porodicu, da nisu odlučili uništiti moju mladost.....