Zayn P.O.V

Osjetio sam kako mi koljena pucaju. Pao sam na pod, dok su mi se oči punile suzama. To je ona. To je moja sestrica. Pogledao sam u njezino lice. Bila je ista kakvom je se i sjećam. Crne duboke oči, duga crna kosa, crvene tanke usne. Izraz lica bio joj je preplašen, kao da se bojala ovoga.

Raširio sam ruke na što je ona potrčala prema meni. Osjetio sam kako se sitne, drhtave ruke obavijaju oko moga vrata, a miris njezine kose ispunio je moje nosnice. Mirisala je na lavandu, na neki prašak za odjeću, na čistoću... i što je najljepše, mirisala je na mamu.

Rukama sam je snažno zagrlio, ne dopuštajući joj da se odvoji od mene. Grlio sam je za sve ove godine što sam bio odvojen od nje. Za sve ove godine što sam je ostavio samu.

"Braco", promrmljala je u moj vrat.

Dlanom sam pomilovao njezinu kosu. "Ne mogu da vjerujem da te vidim, Safa."

Prsa su joj pored mene zavibrirala. Osjetio sam kako tankim prstićima grabi moju kosu te je kovrđa. "Mislila sam da si me zaboravio."

Odvojio sam se od nje i dlanovima obuhvatio njezine obraze. "Nikada, ljepotice. Svaki dan sam mislio na tebe, baš svaki."

Njezina glava je klonula. "Ali nikada nisi došao."

Dah mi je zastao. "Ali ne zbog tebe."

Podigla je lice prema meni. Oči su joj sada bile suzne. "Vrati nam se, Zayn",  dahnula je.

"Safa", uzdahnuo sam. "Znaš da to ne mogu uraditi."

"Ali sve se moze riješiti." Suze su joj lile niz lice. "Mama želi da se vratiš."

Odmahnuo sam glavom. "Safa, ja..."

"Hej, hej", prekinula nas je Ava. Pogledao sam u nju. Zamagljene zelene oči su bile usmjerene prema Safi. "Nismo ovdje da bismo plakali, već da bi ste vas dvoje proveli lijepo vrijeme zajedno, zar ne?"

Safa je drhtavim prstima obrisala suze sa lica i klimnula glavom. Slatko se nasmiješila. "Tako je."

Ava ju je uhvatila za ruku te pogledala u mene. "Hajde, idemo."

Namrštio sam se. "Gdje idemo?"

"U Luna park", odgovorila je.

"U Luna park?" ispljunuo sam.

"Da." Klimnula je glavom.

"Što ću ja raditi u Luna parku?"

"Isto što i svi, Zayn. Igrati ćeš se."

Frknuo sam. "Igrati ću se? Nisam dijete."

"Molim te, braco", trznuo me je tihi glasić.

Pogledao sam u Safu koja je imala skunjeni izraz lica. O Bože. Uzdahnuo sam. "Dobro. Igrati ćemo se."

Ava je napravila pobjednički izraz lica i pogledala u Safu. "Znala sam da ćeš ga ubjediti."

"Uvijek sam ga imala u šaci", rekla je Safa sliježući ramenima.

"Da li se meni čini ili ste se to vas dvije udružile protiv mene?" upitao sam ih.

"Djevojke se moraju držati skupa", odgovorila je Safa.

"Ti si moja sestra, a ne njezina."

"Pa ti si dečko, braco. Valjda se moraš sam znati braniti", odgovorila je.

Otkud ona sve ovo zna? "To jeste, ali uvijek moraš biti na mojoj strani."

Okrenula se prema meni i namignula mi. "Znaš da jesam."

Prošao sam prstima kroz njezinu dugu kosu. Jauknula je. "Nemoj to raditi. Znaš da to nikada nisam voljela", durila se.

"Ali ja jesam", uštipnuo sam je za obraz.

"Daj mi ruku", pružila je prema meni svoj sitni dlan.

Obuhvatio sam njezin dlan te krenuo za njom. Nakratko, prebacio sam pogled na Avu koja ju je držala za drugu ruku. Na svom licu imala je neki blaženi izraz lica.

"Ava", trznuo me je Safin glas.

"Molim, ljepotice?"

"Želim da imam tvoju boju kose kada porastem."

Ava se toplo nasmiješila. "Mislim da neće biti potrebe za tim. Tvoja prirodna boja je divna."

"Ne", odmahnula je Safa glavom. "Tvoja je ljepša", podigla je lice prema mom. "Zar ne, braco?"

Avini su se obrazi zacrvenjeli i skrenula je pogled. Zagledao sam se u njezinu valovitu kosu koja bi se zvaki put zavihorila kada bi vjetar jače puhnuo. "Prekrasna je", dahnuo sam.

"To je to. Moram se ofarbati. Sada je sigurno", potvrdila je Safa klimajuci glavom. Lice je okrenula prema naprijed te razgledala po parku oko nas.

Avine oči se susretoše sa mojim. "Hvala ti",  oblikovala je riječi usnama.

....

O prokletstvo, pomislio sam. Što ja radim ovdje?

"Ne mogu da verujem da sam došao ovdje", uzdahnuo sam.

Safa se zahihotala. "Sjećaš li se kada smo išli u park u Bradfordu?" upitala je.

"Gdje ste išli?" ubacila se Ava.

Nakašljao sam se. "U Bradford. Tu smo prije živjeli."

"Stvarno?" uskliknula je. Zbog čega je to tako čudno?

"Da. Zašto?"

"Bradford je prekrasan. Jedan od najljepših gradova koje sam ikada vidjela. Dok sam bila mala, jedina želja mi je bila da odem u Bradford",  tužno se nasmiješila.

"Da", nasmiješio sam se. "Lijepo je tamo."

"Onda", dahnula je. "Što se desilo u tom parku?"

Protresao sam glavom. "Ništa posebno", rekao sam sliježući ramenima.

"Zašto joj ne kažeš?" namrštila se Safa.

Poprijeko sam je pogledao. "Nemam joj šta ispričati."

"Da, imaš", klimnula je glavom.

"Nemam."

"Stidiš se?" vragolasto se nasmiješila.

Uzdahnuo sam. "Ne prokletstvo. Zbog čega bi se stidio?" prošao sam prstima kroz kosu.

"Daj, ispričajte mi", rekla je Ava veselo.

"Kada smo bili u parku, Zayn se izgubio", bez daha rekla je Safa.

"Stvarno?" Avine oči su se raširile.

"Da", rekla je Safa, hihoteći se. "Nakon nekoliko sati, pronašli su ga kako sjedi na podu, plače i doziva mamu."

Ava je prasnula u smijeh. "Zayn?"

"Da", odgovorila je Safa, klimajući glavom.

Ava se okrenula prema meni. "Neustrašivi Zayn je plakao?" Nema dalje. Sada sam u njezinim očima i plačljivac.

Odmahnuo sam glavom. "Safa je to preuveličala."

"Nisam", rekla je Safa dureći se.

"Jesi Safa", ponovio sam. Može li me ikako još više ocrniti pred djevojkom?

"Sram ga je", rekla je Safa gledajući u Avu.

Dovraga! "Nema sada parka", uhvatio sam je za ruku i povukao prema sebi.

"Ima", rekla je Ava, zaštitnički je zagrlivši jednom rukom.

Zakolutao sam očima. "Onda se vas dvije igrajte, ja ću sjediti ovdje", sjeo sam na klupu.

....

Osmijeh mi je već pola sata igrao na licu dok sam posmatrao Avu i Safu. Avina plava kosa sada je bila raspuštena i padala je niz njezina ramena, dok je Safa svoju kosu zavezala u visoki crni rep. O Bože, izgledala je isto kao mama.

Njezini zubi, obrazi, nos, usne, čak su joj se i oči isto smiješile kao mamine.

Vratio sam pogled na Avu koja se smiješila, dok joj je Safa nesto šaputala. Njezino lice bilo je nježno i ljubazno. Odjednom, vidio sam kako se Safa okrenula prema meni te potrčala.

"Nikada se nisam ovako zabavljala",  dotrčala je do mene, jedva dolazeći do daha.

Prstima sam prešao preko njezina znojnog čela. "Odmori se malo."

Uhvatio sam je za ruku i povukao sebi u krilo. Glavu je naslonila na moja prsa, a sitne prste obavila oko mojih dlanova. "Mama je tužna", šapnula je.

"Žao mi je zbog toga, malena."

"Sve bi bilo dobro da nema tate",  dahnula je.

"Povrijedio te je?" Okrenuo sam je prema sebi. Ščućurila se na mojim nogama, a prstima se uhvatila za moju crnu majicu.

"Ne", šmrcula je. "Ali, povređuje mamu. Stalno se svađaju."

Dlanom sam prešao preko njezina obraza. "To je normalno, dušice. Ljudi se svađaju, pa se mire."

"Znaš... čula sam mamu kako nekada spominje tvoje ime."

"Moje?"

"Da", klimnula je glavom. "Jednom je tati rekla da bi te trebali potražiti. Da te želi vidjeti."

Dah mi je zastao. "Mama... želi me vidjeti?"

"Da", tužno se nasmiješila.

"Ali zar me ona ne mrzi?"

"Ne", odmahnula je brzo glavom. "Uvijek mi priča o tebi."

Nasmiješio sam se. "O meni?"

"Da. Priča mi o tome kako si uvijek bio dobar sin. Kako si joj uvijek pomagao u kući i kako si svima želio pomoći."

"Ona..."

"Čak mi je ispričala ono kada si gospodinu Bernardu zbog toga što je slomio nogu svaki dan pomagao u kući. To je istina, zar ne braco?" oči su joj neobično bljeskale. Bože, u  njezinim očima kao da sam bio heroj. Ništa manje od toga.

"Da." Glava mi je klonula.

U to vrijeme sve je bilo u redu. Tada sam bio samo još jedno nevino dijete. Nevino dijete koje je željelo pomoći drugima i koje je više usrećivalo da vidi osmijeh na licima drugih, nego na samom sebi.

Spustila je dlanove na moje obraze. "Vidiš braco, kako bi se mama mogla ljutiti na tebe kada si bio takav?"

Povukao sam je sebi u naručje i bradu naslonio na njezino rame. "Život je okrutan, Safa. Samo moraš paziti da i ti ne postaneš isti kao on. Ali neko jednostavno ne uspije."

"Ti si najbolje biće na ovom svijetu koje poznajem, braco", promrmljala je u moj vrat.

Nasmiješio sam se, a neka toplina mi se razlila trbuhom. "Kako je mama sada?"

Safa me je pogledala u lice. "Smršala je."

"Puno?" namrštio sam se.

"Da. I dosta je bolešljiva."

"Ide li kod doktora? Šta joj je?"

"Ne", odmahnula je glavom. "Kaže da tu bolest koju ona ima doktor ne može izliječiti. Koja je to bolest, braco?"

Osjetio sam kako mi se srce cijepa na komadiće. "Bolest duše, malena. Bolest duše."

...

Safa i ja smo sjedili na klupi, posmatrajući Avu koja je skakala na trambolini. Da li je normalno da djevojka od 19 godina krije u sebi nešto ovoliko djetinjasto? Čitavo lice joj se smiješilo. Jednostavno je zračila nekom srećom i iskrenošću.

"Čekaj malo", namrštio sam se. "Kako si ti saznala za mene? Da li je Ava...?"

"Ona me je pronašla", potvrdila je Safa.

"Ava?"

"Aha." Klimnula je glavom. "Pronašla je moj profil na facebooku i javila mi se."

Nasmiješio sam se. "Ne mogu da vjerujem da je to uradila."

"Ljutiš se na nju?"

"Zbog čega?" namrštio sam se.

"Rekla mi je da se boji da ćeš se ljutiti na nju što ti se mješa u život", rekla je sliježući ramenima.

"Ne. Naravno da se ne ljutim. Ona... uljepšala mi je dan."

Safa se umiljato nasmiješila. "Sviđa mi se Ava."

Nasmiješio sam se. "Da, fina je."

"Stalo joj je do tebe, braco."

"A otkud ti to znaš, pametnice?"

"Jer sam djevojka", rekla je sliježući ramenima. "Mi znamo takve stvari."

Uštipnuo sam je za obraz. "Previše si pametna za svoje godine, malecka."

Vragolasto se nasmiješila. "Da joj nije stalo do tebe, stvarno misliš da bi tražila tvoju sestru? Uostalom, kada si ostao ovdje da sjediš nije skidala pogled sa tebe." Kao ni ja sa nje. "A onda me je molila da siđem sa tobogana da bi pričala sa tobom."

"Ona je...", anđeo.

"Da li se ona tebi dopada?" ubacila se.

"To te ne interesuje, Safa", pogledao sam je poprijeko.

"A sa kojom ćeš to još osobom o tome moći otvoreno pričati, ako ne sa mnom?" upitala je.

Prokletstvo, mrzim kada je pametna.

Uzdahnuo sam. "O ovome da nikome nisi ni pisnula", upozorio sam je.

Oči je uperila u moje, vragolasto se smiješeći. "Govori."

"Ava i ja smo... malo smo komplikovani. Ona iz meni izvlači osjećanja za koje sam mislio da ih nikada neću osjetiti. Ona me tjera na brigu. Na strah. Na sebičnost, jer... želim je samo za sebe. Sa njom sam prvi put osjetio nesto što liči na... ljubomoru i na nešto što mnogi nazivaju ljubav." Kao da je neki teret pao sa mene kada su ove riječi prešle preko mojih usana.

Safa se tužno nasmiješila i klimnula mi glavom da nastavim.

"Ali mi se uvijek svađamo. Mrvica nam treba da bismo se zbog gluposti posvađali. I šta ako tako bude uvijek? Što ako ovo što osjećam uopšte nije ono pravo? Jer da je pravo onda bismo stalno bili sretni i zadovoljni, zar ne?"

Safini prsti spustiše se pod moju bradu i drhtavim prstima okrenu moje lice prema sebi. "Da li ćeš išta izgubiti ako pokušaš? Da li stvarno misliš da je ljubav lahka? Ne, braco. Ljubav je svađa, ljutnja, bol, sreća, tuga, sve u jednom. A na tebi je, ako ti je dovoljno stalo do nje da sve to izdržiš. A znaš kako ćeš jedino uspjeti pronaći pravu ljubav?"

Odmahnuo sam glavom.

"Tako što ćeš prestati da slušaš mozak i početi ćeš da slušaš svoje srce. Jer... Na što pomisliš kada evo, baš sada, pogledaš u Avu?" upitala je, okrečući lice prema njoj.

Pogledao sam u Avu i naši pogledi se istog trenutka susretoše. Bože, imao sam osjećaj kao da ću doživjeti infrakt. Imao sam neki jebeni osjećaj kao da će mi srce zastati. Dok sam posmatrao njezin veseli i spokojni izraz lica, činilo mi se kao da je nisam vidio godinama. Poslednji put kada smo bili skupa, posvađali smo se. Vikao sam se za nju zbog toga što mi je priznala da bi mogla nešto osjećati  prema meni. Koji sam ja samo moron.  Tada sam je želio otjerati od sebe, a sada? Sada me je preplavio osjećaj o tome koliko mi samo nedostaje. Koliko samo želim da njezino tijelo bude pored mog, njezin dlan u mom, njezine usne na mojima. Ništa mi nije bilo jasno.

"Pomislim da možda ovaj život i ima nekog smisla za mene", prošaputao sam.

Safa je frknula. "Pa, da li ćeš joj to onda priznati ili ćeš je pustiti da ode od tebe i čitav život onda žaliti zbog toga?"