Ava P.O.V

Njegovo lice se zacrvenjelo, dok je zurio u mene. "Zayn", rekla sam tiho.

Ispustio je moje ruke i odmaknuo se korak od mene. "Što si to rekla?"

Dah mi je zastao. "Smeta ti?"

Odjednom, lupio je nogom od stol. "Naravno da mi smeta!"

Stresla sam se.

"Što je sa tobom dođavola?!" povikao je.

"Što je sa tobom?" upitala sam u nevjerici.

"Ne možeš se tek tako vezati za nekoga! Ne smiješ se zaljubiti u mene, dovraga!" odmahivao je glavom.

Ruke su mi počele drhtati. "Zašto se ljutiš?" prošaputala sam.

"A kako se neću ljutiti?" okrenuo se prema meni. Kada je ugledao moj preplašeni izraz lica, kao da se malo umiri. "Ne možeš se tek tako vezati za ljude, Ava."

"Ja..."

"Ne", prekinuo me je. "Ne želim da se vežeš za mene. Ne želim da na kraju budeš povrijeđena."

"Neću biti", zakoračila sam prema njemu. "Ti me nećeš povrijediti, znam to."

Otpuhnuo je. "Možeš li se kladiti u to?" upitao je u nevjerici.

"Da", odmah sam odgovorila. "Vjerujem u tebe."

Odmahnuo je glavom. "Ovo sve ide prebrzo. Nisam ovo očekivao."

"Što time želiš da kažeš?"

"Da..." Pogledi su nam se sastavili. Lice mu je bilo stegnuto, a čeljust zategnuta. "Da možda ne želim ovo."

Ako ste ikada doživjeli taj trenutak kada vam neko izbije sav vazduh iz pluća, tako sam se upravo sada ja  osjećala. "Želiš raskinuti sa mnom?"

Prste je zavukao u kosu. "Bože."

Osjećajući kako mi nije dobro, zateturala sam se unazad te sjela na drvenu stolicu. "Maloprije si rekao da me ne želiš ostaviti. Smijali smo se, zajedno. Što se odjednom promjenilo?" glas mi je drhtao.

Sjeo je na stolicu prekoputa mene. Laktove je naslonio na koljena, a lice prekrio dlanovima. "Ne znam. Osjećam kao da mi ovo sve izmiče kontroli, Ava. U jednom trenutku sam sretan što je sve ovako, što si tu. A u drugom, želim da sve bude kao prije. Da nemam ovog pritiska u sebi." Podignuo je lice prema meni. "Da nema ovog pritiska ovdje." Dlan je stavio na svoje grudi.

"Gušim te?"

"Ne", odmahnuo je glavom. "Više je kao neko... treperenje. Neprestano očekivanje nečega, ali to se nešto nikako ne pojavljuje. Nema ga."

Glava mi je klonula. "Zašto uvijek imamo isti razgovor?"

Šutio je.

"Uvijek je tu razgovor o svađama, nerazumijevanju, ti uvijek želiš jedno, a ja nešto drugo."

"Što ti želiš?" upitao je.

Rubovi usana izvili su mi se u osmijeh. "Ja želim tebe, Zayn. Ali ne mogu u ovome biti sama", dahnula sam. "U jednom me trenutku želiš, govoriš mi predivne stvari koje bi svaka djevojka poželjela da čuje. Radiš referat za mene, iznenađuješ me, a u drugom trenutku si neko koga ne poznajem. Neko ko nije osoba koju ja želim pored sebe."

"Šta ako je ta osoba koju ti želiš pored sebe lažna? Šta ako se samo pretvaram da sam takav?"

"Ja te vidim, Zayn. Stvarno te vidim."

Vrata kabineta naglo se otvoriše i u nju proviri starija gospođa u ljubičastoj uniformi. "Djeco, što radite ovdje?"

"Ovaj, mi..."

"Hajde, izađite", pokazala nam je glavom prema vratima."Moram očistiti ovaj kabinet i zaključati."

Oboje smo klimnuli glavom. Zaynov dlan obuhvati moj i povede me prema vratima."U redu. Oprostite."

Starija gospođa se toplo nasmiješila, tapšući nas po leđima."Nema veze djeco. Navikla sam na zaljubljene parove koji uvijek gledaju da što duže ostanu skupa."

"Mi nismo z...", započeo je Zayn.

Starija žena se glasno počela cerekati. "Zar nisi ti dječače čuo kako stariji ljudi imaju jedno više čulo? Ono mi govori da ste vi zaljubljeni. Ne može se to tako lahko sakriti." Zatvorila je vrata za sobom, ostavljujući Zayna i mene ispred kabineta.

Zayn se nakašljao. "Ideš kući?"

"Samo sekundu."

Otišla sam do svog ormarića i ostavila svesku koju sam imala sa sobom. Sutra je napokon subota tako da ništa nisam trebala nositi. Krajičkom oka, pogledala sam u Zayna koji je stajao naslonjen na ormarić pored moga. Zaključala sam ormarić na što se on trznuo.

"Idemo", promrmljao je, hodajući prema izlazu.

Klimnula sam glavom i krenula za njim.

....

Ušla sam u svoju sobu i skinula Zaynovu jaknu sa sebe. Otišla sam do kupatila i skinula se sebe svu blatnjavu odjeću.

Dovraga. Kako se sve ovo uspjelo izdešavati u jednom danu?
Prvo ostanem zaglavljena sa Zaynom u nekom skladištu. Onda on pucajući u prozor razbije staklo. Dok trčimo kroz šumu, neki ljudi pucaju za nama. U školi, Zayn napokon svima obznani našu vezu. Poljubi me pred svima i onda odjednom... sve se okreće za 360 stepeni. Zayn postaje skroz druga osoba. Neko koga ne poznajem. Neko mračan. Neko koga ne želim.

Put od škole do kuće nije nimalo bolje prošao. Ustvari, većina puta je prošla u tišini. Neugodnoj, ružnoj tišini. Nijedno od nas nije ništa govorilo, kao da se plašilo reakcije ovog drugog. Kada smo došli do moje kuće, Zayn je samo utisnuo blagi poljubac na moj obraz i otišao niz ulicu.

Pustila sam vodu u tuš kabini da teče te stala pod nju. Dok su mi vrele kapljice vode klizile niz lice, osjećala sam kao da je sada sve veoma lakše.

Začula sam kako mi telefon u sobi zvoni te sam brzo ugasila tuš. Obukla sam gaćice i grudnjak te kosu pokupila peškirom. Što ako je on, a ja se ne javljam?

Istrčala sam iz kupatila i uzela telefon u ruke koji je baš tada prestao zvoniti. Dovraga! Pogledala sam u propuštene pozive i vidjela da je broj nepoznat.

Telefon mi je zavibrirao u rukama, obavještavajući me da mi je stigla poruka. Otvorila sam je, a uzbuđenje i iščekivanje je ispunilo svaki komadić moje kože.

Pročitala sam poruku koju si mi poslala na fb. Ovo mi je... želim to. Želim razgovarati sa tobom. Hvala ti što si mi se javila xx.

....

Nakon što sam Zaynovu jaknu sakrila u svome ormaru, izašla sam iz sobe. Sišla sam niz stepenice i ušla u dnevnu sobu. U sobi nije bilo nikoga. "Hej", trznuo me je nečiji glas.

Poskočila sam u mjestu i okrenula se. Korak dalje od mene, stajala je Sara. "Hej, preplašila si me."

"Mislila sam da si me čula", rekla je.

Protresla sam glavom. "Gdje su ostali? Mislila sam da su došli kući."

"Da si nekada ovdje, znala bi",  promrmljala je.

"Molim?"

"Ništa nisam rekla", rekla je cereći se.

"Gdje su ostali?" ponovila sam.

"U kupovini. Alice je otišla sa njima."

"Aha." Klimnula sam glavom.

Sjela sam na krevet i uzela daljinski. Upalila sam televiziju i počela prebacivati kanale. Krevet pored mene se udubio dok sam osjećala Sarin pogled na sebi. "Vidjela sam te danas", rekla je.

Uzdahnula sam. "Dobro", odgovorila sam.

"Da li tvoji roditelji znaju da imaš dečka?" Molim?!

"Kakvog dečka?" okrenula sam se prema njoj.

Nasmiješila se. "Onog crnokosog, sjedili ste skupa danas na času." Ona je bila na času? Kako je ja nisam vidjela?

Pa možda zato jer si na času gledala samo u jednu osobu, začula sam glasić u sebi.

Uzdahnula sam. "On mi nije dečko."

"Stvarno?" namrštila se. "Zbog čega ste se onda grlili?"

"Zbog gluposti", iznervirano sam odgovorila.

"Nije loš", dahnula je.

"Koji je tvoj problem dođavola?"  ustala sam sa kreveta.

Pogledala me je zbunjeno. "Na što misliš?"

"Zašto se raspituješ o njemu?"

"Jer je lijep i zgodan. Svako bi se raspitivao."

Protresla sam glavom. "Drži se dalje od njega."

Ustala je sa kreveta i stala nasuprot mene. "Misliš da mi ti možeš reći što ću ja raditi?"

"Ako si u mojoj kući, onda mogu."

Frknula je. "Ma nemoj? U kući u kojoj te roditelji mrze?" osmijeh joj je igrao na licu.

Ne oklijevajući ni sekunde, moj se dlan nađe na njezinom obrazu. "Da se više nisi usudila da spomeneš moje roditelje i mene", procijedila sam.

Drhtavu ruku podigla je na svoj obraz, a oči su joj kipile od bijesa. "Zažalit ćeš zbog ovoga."

Nabacila sam najbolji lažni osmijeh. "Jedva čekam."

....

Začula sam kucanje na vratima. Ispravila sam se u krevetu i pogledala prema vratima. "Slobodno!"

Vrata se odškrinuse i u sobu proviri moj otac. Ukočila sam se. Što on radi ovdje? Nismo razgovarali kako treba gotovo sedmicu dana, što je onda sada?

"Mogu li ući?" upitao je.

Klimnula sam glavom. "Uđi."

Ušao je u sobu, osvrčući se oko sebe. Prišao je krevetu i sjeo na njega. Glava mu je bila spuštena prema podu, tako da mu nisam vidjela pogled. "Želio sam ti se ispričati... zbog svega", glas je prijetio da će mu se svake sekunde prekinuti.

Tijelo mi je zadrhtalo. Lice sam okrenula prema prozoru. "Ono nije bio moj otac."

Osjetila sam kako njegovi dlanovi obuhvataju moje prste. Pogledala sam u njegove oči koje su sada poprimile krvavo-crvenu boju. "Nisam to želio, kćeri. Ona sedmica... ni sam ne znam što mi se desilo. Posao, nervoza, netrepeljivost... sve se sabralo. Nikada te ne bih udario."

Jedna suza mi je kanula niz obraz. "Nisi to uradio samo jednom tata, već dva puta."

Prstima je prošao kroz kosu, glasno uzdišući. "Ne možeš ni zamisliti koliko samo žalim zbog toga."

"Ja..."

"Molim te, kćeri. Oprosti mi, daj da nam sve bude kao prije. Molim te."

Da sve bude kao prije? Zar je uopšte moguće da sve bude kao prije? Ne. Moj konačan odgovor je nije.

Tukao je moju majku, udario je mene. Ali kada mi je bilo najteže bio je uz mene, kada mi je neko trebao on je bio tu.

Ustala sam sa kreveta i obgrlila ga rukama oko vrata. "Naravno da ti opraštam tata", dahnula sam dok je njegova pamučna majica upijala moje suze.

Dlanom je pomilovao moju kosu. "Hvala ti, kćeri."

Trznulo me je vibriranje telefona na stoliću. Tata i ja smo se odvojili jedno od drugog. Pogledao je u telefon. "Ko ti šalje poruke?"

"Ovaj... Hanna, moja prijateljica iz škole."

Nasmiješio se. "Dobro kćeri, sada ću te ostaviti samu."

"Tata", zaustavila sam ga.

Pogledao me je. "Molim?"

"Ovaj", počešala sam se po kosi. "Mogu li sutra sa Hannom da idem do grada?"

Namrštio se. "Odakle sada to?"

"Molim te, tata. Samo ovu subotu."

"Ne znam, Ava."

"Molim te", ponovila sam.

Protresao je glavom. "Dobro. Ali kada te budemo zvali na telefon da se odmah javiš."

Klimnula sam glavom, smiješeći se. "Hoću. Hvala ti."

Prišao je i utisnuo mi blagi poljubac na kosu. "Nema na čemu. Spavaj lijepo, mila."

Vrata su se zatvorila za njim.

Bacila sam se na jastuk, razmišljajući o sutra. Uzela sam telefon u ruke i pogledala u poruke. Potvrdila je.

Osmijeh mi je igrao na licu dok sam zamišljala njegov izraz lica kada nas sutra vidi.

Sutra je tvoj dan Zayn.

Zayn P.O.V

Prevrtao sam se u krevetu, bez imalo mogućnosti da zaspim. Pridigao sam se u sjedeći položaj, te lice zaronio u dlanove.

Zašto je ovaj krevet ovako jebeno neugodan? Zašto nije kao Avin? Jebote Zayn! Zašto je uopšte spominjem? Zar o njoj sada razmišljam i u 2 sata navečer?

Prstima sam prošao kroz vlažnu kosu te ustao iz kreveta. Izvadio sam sitne ključeve iz džepa trenerke te otključao komodu koja je stajala pored kreveta. Izvadio sam kutiju iz nje te je stavio na krevet.

Otvorio sam je, a jedna kapljica znoja istog trenutka mi je skliznula niz čelo. Drhtavim rukama izvadio sam malu knjižicu iz kutije te otvorio prvu stranicu.

Hej, mrtvi čovječe.

Što misliš, zbog čega baš tebi sada ovde pišem?

Ne znaš odgovor, zar ne? Zbog toga jer ne mogu da ovo više čuvam u sebi. Ovo...previše boli da bi bilo istinito.

Znaš...očekivao sam da će biti lakše. Da će proći. Da će mi biti potrebno možda dva-tri dana kako bi ovo u meni zacijelilo. Ali prošlo je već jebenih mjesec dana, a i dalje boli kao prvog dana.

Znaš... Išao sam danas do njezine kuće. Vidio sam je. Sjedila je sa druge strane prozora i gledala u šumu. U šumu koja je krila sve ono što se između nas desilo one večeri. Šumu koja je te večeri bila moj glavni saveznik, a njezin najveći neprijatelj.

Posmatrao sam je. Duga plava kosa bila je raspuštena i padala je preko njezina blijedolikog lica. Samo malčice nazirale su se njezine oči. Krupne, zelene oči kakvim ih se i sjećam.

Pitao sam se o čemu sada razmišlja? Da li me proklinje, kao što ja proklinjem sam sebe?

Jebote... razara me pomisao da sam ja razlog zbog čega je ona sada ovakva. Lijepa plavokosa djevojka je ovakva zbog mene. Slomljena je zbog mene.

Znaš li što sam tada želio uraditi? Želio sam da odem u njezinu sobu. Da padnem na koljena i molim je za oprost.

Ali...naša sudbina je već bila napisana. A ja? Nisam je mogao mjenjati.

Našu sudbinu napisao je on, Victor. Napisao ju je onog dana kada je upoznao Avinu majku i u potpunosti obilježio naše živote.

....

Brrrrrr...

Brrrrrr...

Brrrrrr...

Zašto dođavola ne prestane zvoniti?! Jastukom sam se prekrio preko glave.

Brrrrrrr...

Brrrrrrr...

Jebote!!! Prstima sam napipao telefon na stoliću te ga prislonio uz uho.

"Šta kog đavola hoćeš?" opsovao sam.

"Zayn?"

Skočio sam sa kreveta, otvarajući oči. "Ava?"

"Probudila sam te?"

"Ne... ustao sam davno", slagao sam. Samo još treba da misli da sam neka ljenština koja se izležava po čitav dan.

Ali ti to i jesi, reče tihi glasić u meni.

"Aha, ovaj... Trebaš mi danas", rekla je.

Otkud sada ovo?

"Zbog čega?"

"Možeš li doći u naš park za desetak minuta?" Naš?

"Zbog čega?" ponovio sam. Ako će mi ponovo govoriti o zaljubljivanju... stvarno nisam spreman za to.

"Kada dođeš, reći ću ti. Molim te."

Uzdahnuo sam, prolazeći prstima kroz kosu. Zar bih je uopšte mogao odbiti kada me ovako moli? "Za deset minuta sam tu."

...

Trčećim korakom išao sam prema parku. Našem parku, kako ga je Ava nazvala. Rubovi usana izvili su mi se u osmijeh.
Na trenutak, prisjetio sam se naših poljubaca. Srce kao da mi brže zakuca od same pomisli na njezine mekane usne. Jebote! Briga me za sve, za svaku svađu među nama, znao sam što ću prvo uraditi kada je vidim. Poljubit ću je.

Došao sam do klupe na kojoj smo već jednom sjedili. Osvrnuo sam se oko sebe, ali nikoga osim mene i još nekoliko starijih ljudi u parku nije bilo.

Izvadio sam telefon iz džepa te pogledao u zaslon. Prošlo je tačno deset minuta od njenog poziva.

"Zayn", odjednom me je trznuo njezin mili glasić.

Poljubit ću je. Udahnuo sam i okrenuo se prema njoj.

Dah mi je zastao. Srce je počelo da mi tutnji kao ludo, dok sam gledao u sitnu crnokosu djevojčicu pored Ave. "Safa?" prošaputao sam.