Ava P.O.V

Kroz trepavice vidim kako se njegovo lice približava mome, na što naglo ustuknem. Dlanovima se odgurnem od njegova prsa, jedva dolazeći do daha.

Rastvorenih usana, Zayn me je gledao isuviše bolnim pogledom. Pogledom u kojem pronalazim sve ono kroz šta smo i on i ja prolazili sve ove godine. Pogledom prelazi preko mojih usana, obraza, kose, zaustavljajući se na mojim očima.

Drhtavi dlan prinesem mojim grudima. "Trebala bih ići. Već je kasno."

Kao da ga to nakratko vrati u stvarnost, blijedo se osvrne oko sebe. Klimne glavom. "Da li će netko doći po tebe?"

Uzdahnem. "Ne, ovaj... zaustavit ću taksi ili..."

Njegove obrve poskoče. "Ja ću te odvući kući."

Kao opržena, odmahnem glavom. "Ne. Stvarno nema potrebe. Mogu i sama." Ne mogu više biti u njegovoj blizini.

"Nećeš se vraćati sama, Ava. Kraj priče", kaže, mršteći se.

"Neću sama", procijedim, "sačekati ću taksi."

Nakrivi glavu u stranu. "To jeste, vozit ćeš se sa nepoznatom osobom."

Prekrstim ruke na stomaku, a zatim ga pogledam. "A sa tobom je kao sigurnije?"

Ponosno, klimne glavom. "Da. Mene barem poznaješ."

"Stvarno te poznajem", kažem kroz smijeh.

"Ava, ideš sa mnom", kaže mirno.

Uzdahnem, a zatim se uspravim. "Neću se voziti sa tobom."

Vidim kako mu se čeljust grči. "Ideš sa mnom, Ava!" kaže, sve više i više povisivajući glas. Već sam sada znala da su mu živci pri kraju te da ga ne trebam dalje provocirati.

Nadurila sam se. "Kako znam da mi nećeš učiniti ništa nažao?" upitam.

Skrene pogled prema vodi, a zatim ponovo pogleda u mene. "Gledaj na to ovako: ako ti taksista nešto nažao uradi, ti ne znaš ništa o njemu... ime, prezime, broj telefona... ništa. Dok, ako taj netko budem ja. O meni znaš baš sve. Uostalom mislim da policiji neće biti teško da pronađu u svojim podacima bivšeg zatvorenika. Zar ne?"

Zubima zagrizem usnicu, a zatim ubrzanim hodom prođem pokraj njega. "Idemo."

Zayn P.O.V

Nakon što sam se parkirao na prilaz ispred njezine kuće, činilo se kao da nijedno od nas dvoje ne želi prekinuti tišinu koja se nadvila nad nama.

Odjednom, trznuo sam se kada sam začuo pomjeranje na sjedištu. Pomeškoljila se u mjestu, a zatim uzela za kvaku na vratima. "Hvala ti što si me dovezao, Zayn", uzdahnula je, "laku noć."

Okrenuo sam lice prema njoj, posmatrajući je. Vidio sam kako otvara vrata, na što sam je naglo uhvatio za zapešće. Ukočila se u mjestu, ne pomjerajući se. "Samo minutu", šapnuo sam.

Osjetio sam njezino uzdrhtalo disanje, a zatim se vratila na svoje sjedište. Zatvorila je vrata za sobom, držeći pogled usmjeren ispred sebe. "Što želiš, Zayn?" upitala je.

Zabacio sam glavu na naslon iza sebe, te glasno uzdahnuo. "Da li si sretna, Ava?"

Začuo sam kako je njezin dah zastao, a zatim je lice okrenula prema mom. "Zašto me to pitaš?" upita drhtavim glasom.

Sklopio sam oči. "Samo... samo mi odgovori."

Automobil je ispunila mrtvačka tišina. "Jesam", najednom odgovori.

Zagrizao sam se za usnicu. "On te čini sretnom?" Riječi sam izgovorio kao neku psovku.

Začujem težak uzdah. "Uvijek je bio tu za mene, Zayn. Nakon majčine smrti, on..."

Prisjetim se njezina skrhanog tijela i izblijedelog lica kada mi je u zatvoru priopćila vijest o smrti svoje majke. A ja? Mogao sam je samo gledati preko jebenog stakla i proklinjati sve zbog toga jer je čak ne mogu ni zagrliti. Odjednom, dobijem neodoljivu želju da je uhvatim za dlanove, privučem sebi na prsa i utolim u sebe svu bol koju ona osjeća. Koju je tada osjećala. "Žao mi je", prošapućem.

Pogleda u mene, te u njezinom pogledu ugledam nekoliko iskrica suza. "Tada sam se raspadala Zayn, a on je bio tu."

Dlanovima protrljam sljepoočnice. "Znaš da bih sve dao da sam mogao biti tu za tebe."

"Ali nisi", promuca tiho.

"Jer mi ti to nisi dozvolila, Ava", procijedim. "Otjerala si me od sebe. Izabrala si njega."

"Jer sam morala, u redu?" najednom udari dlanovim od kontrolnu ploču.

Okrenem se prema njoj, gledajući u njezino uplakano lice. "Morala sam. Morala", ponovi tiho.

"Šta si morala?" sada i ja osjetim kako mi glas raste za oktavu više. "Morala si me ostaviti?"

Odmahne glavom, a zatim rukavom svoje majice obriše svoje lice. "Nikad nećeš razumjeti. Uostalom... ti mene pitaš da li sam sretna sa njim? Pa da i ja tebe pitam. Da li si bio sretan sa njom? Da li si bio sretan sa njom, meni iza leđa?"

Zagledam se u nju, ne razumijevajući o čemu to ona jebote priča? "O čemu ti pričaš, jebote? Sa kim sam bio sretan? Ništa ne razumijem."

"Sa njom Zayn. Sa prokletom Nadiom!" odgovori vrišteći. Suzne zelene oči zure u moje, te mi se čini kao da me je večeras prvi put pogledala. Stvarno pogledala.

Nadiom? Otkud ona zna za Nadiu?

"Kako ti...?"

"Vidjela sam vas, u redu? Meni si rekao da taj dan ne dolazim, a sve zato jer si želio da vidiš nju!"

Shvatam kako mi se disanje ubrzava. "To nije istina."

"Jeste", kaže uplakanim glasom, "uostalom, i sama mi je to rekla. Rekla mi je što ste mi sve radili iza leđa. I znaš, nisam joj vjerovala. Dok mi sama nije rekla kada da dođem i u sve se uvjerim vlastitim očima. I uvjerila sam se, Zayn."

Osjetim kako mi daha nestaje, na što otvorim svoja vrata i istrčim napolje. Padnem na koljena, udarajući se šakom po grudim te hvatajući dah. Kada osjetim da dolazim sebi, oteturam se do njezina sjedišta te otvorim njezina vrata. Izvučem je napolje, blijedo gledajući u njezino uplakano lice. "To nije istina."

Odgurne me od sebe, udarajući me šakama od prsa. "Istina je, proklet da si. Istina je. Prestani više lagati. Sve sam vidjela!"

"Nije, dovraga, nije!" počupam nekoliko vlasi svoje kose. "Došla je tu zbog moje porodice. Došla je tu da bi mi donijela pismo od moje sestre. Samo to."

"Poljubili ste se, Zayn. Vidjela sam vas."

"Ne. Nismo. Poljubila je ona mene, Ava. Ona je mene poljubila!"

Lice joj se iskrivilo od gađenja. "Lažeš."

Otpuhnuo sam. "Zbog čega bih jebote lagao? Kao da imam nešto od toga."

Odmahnula je glavom, a zatim se odmaknula za korak. "Ustvari, briga me za to. Ja sam sada sa Nickom i..."

"Ostavi se sada jebenog Nicka!" povikao sam. "Pusti da makar jednom mi budemo bitni."

"Mi?" prasnula je u smijeh.

Zagledao sam se u nju. "Zar ima više nas?"

Progutao sam pljuvačku. "Sebe uvjeravam da nas nema, ali ovo što upravo sada lupa kao da će iskočiti iz mojih grudi mi govori drugačije ", dahnuo sam.

"Ja sada imam Nicka, a Nadia...", tiho je započela.

"Prestani, jebote, prestani ", povikao sam. "Zašto uvijek njih jebeno spominješ?"

"Ali što drugo da radim? Oni postoje Zayn!"

"Nije bitno to što oni postoje", tužno sam se nasmiješio, "bitno je to da nakon mojih riječi kako mi postojimo, ti spomenes Nicka. I to mi nekako sve govori."

Njezine ruke su klonule. Činila se tako krhko, da sam uprkos svemu dobio želju da je zagrlim. "Ne govori ti ispravno."

"Zašto mi ne govori ispravno?" šapnuo sam. "Zar nismo toliko zaslužili nakon svega, Ava?"

"Toliko je drugih stvari oko nas, drugih osoba, drugih života..."

"Čekaj malo", uperim prst u nju, kada se počinjem prisjećati pojedinih stvari. "Odmah nakon onog sa Nadiom, ti si došla i rekla mi da si pristala da budeš sa Nickom. Zar ne?"

Lice joj se zgrčilo. "To..."

"To je istina!" povičem. "Izabrala si njega jer si mislila da sam ja sa Nadiom. Ti si odustala od mene, a da me nisi ni pitala da ti objasnim. Jednostavno si... izabrala njega", zvučao sam poraženo,  a tako sam se i osjećao.

Vidio sam kako se jedna izdajnička suza sliva niz njezin obraz. Uperila je prst u mene. "Da ni slučajno sve nisi svalio na mene!"

Osjetio sam kako mi sva moguća krv iz tijela juri ka obrazim. "Ali, jesi! Uvijek si to radila. I sada to radiš."

"Što sam radila?"

"Krivila si mene za sve. Ja koji sam ti uvijek davao sve od sebe na kraju sam ispaštao za tvoje nepovjerenje!" povikao sam.

Ljutito je pogledala u mene. "Nepovjerenje? Sada to što si se ti ljubio sa njom jeste ustvari moja krivica?"

Osjetio sam kako bijes razara svaki dijelić moje utrobe na što sam nogom udario od vrata automobila. "Zašto mi nisi tražila jebeno objašnjenje, Ava? Zašto si samo otišla i odustala od mene? Tako sam ti malo značio?"

Oči su joj se sve više i više punile vodenim kolutićima. "Uradio bi isto što i ja da si bio na mom mjestu!"

Odmahnuo sam licem. "Stvarno u to vjeruješ?" upitao sam. "Pa, jebote, otišao sam u zatvor zbog tebe. Predao sam se zbog tebe! Bacio sam se pred jebeni metak zbog tebe!"

Najednom, koljenima je udarila od cestu, dlanovima prekrivajući svoje uši. "Sve je bilo protiv mene, protiv nas", procijedila je, "nisam se mogla sama boriti."

Otišao sam do nje. Dlanovima sam obuhvatio njezina ramena i privukao je prema sebi. Licem sam se unio u njezino. "Uvijek sam te volio, prokleta da si! Uvijek! A ti si me samo lagala i iskorištavala!"

Ruke i čitavo tijelo joj se počelo tresti. "To nije istina."

"Jeste! Uvijek si više vjerovala drugima, nego meni. Uvijek!"

Pokušala se istrgnuti iz moga naručja, odgurujući se dlanovima od moja prsa. "To nije istina. Sve sam ti svoje dala. Sve sam ostavila zbog tebe. Čak i svoje roditelje. Oprostila sam ti nešto što niko ne bi, a ti?"

Još sam je jače stisnuo. "Što ja? Što ja?"

Zagledala se u moje oči, a zatim me naglo odgurnula od sebe. Najednom, shvatio sam kako zapinje nogom za kamen, a zatim prstima grabi moju košulju. U ruku sekunde, padam za njom, dlanom obuhvatajući njezin vrat te je sprečavajući da se povrijedi. Dok ležimo na cesti, naša lica stoje odvojena tek nekoliko centimetara. Njezin dah prži moje lice, dok očima upija i najmanji djelić mojih usana.

Odjednom, trzne nas glas. "Ava? Što se ovdje događa?"