Ava P.O.V

Stajala sam žmureći, ali ništa se nije događalo. Malkice sam otvorila oči te vidjela Zayna koji je sanjivo gledao u moje usne. Najednom je kao opečen poskočio na noge. Razgledao je nekoliko puta oko sebe, a zatim ponovo usmjerio pogled na mene.

Pružio mi je ruku. Polahko sam je prihvatila te ustala na noge.

Zayn je očima prelazio svuda po čitaonici, osim po meni.

"Jesi li dobro?", nakasljao se.

Srce mi je snažno tuklo. Pokušala sam duboko disati kako bih se makar malo smirila.

"Aha." Klimnula sam glavom.

"Šta se desilo?", pogledao je u mene kada sam sjela na stolicu.

"Ne znam", rekla sam slijezući ramenima. Odmah sam se prisjetila muškarca u crnom. "Mislila sam da si ti."

"Ja?", namrštio se.

"Da", klimnula sam glavom i uhvatila ga za ruku. "Molim te Zayn, ako si ono bio ti, reci mi to. Shvatit ću da je šala, da si se samo zezao..."

"Nisam", tužno je odmahnuo glavom. Obuhvatio mi je obje ruke svojim prstima. "A sad se smiri i reci mi šta se tačno dogodilo?"

"Sve se desilo u nekoliko sekundi", namrštila sam se. "Došla sam ovdje i nikoga nije bilo. Dok..."

"Dok šta?"

"Najednom se netko pojavio. Muškarac ili žena, ne znam", uzdahnula sam. "Glasno se smijao i išao prema meni. Tada sam zatvorila oči i slijedeće čega se sjećam jesi ti",  pogledala sam u njegove oči. "Taj netko me je htio povrijediti, a sve se desilo u svega nekoliko sekundi. Ne znam ni kako ti nisi vidio..."

Najednom sam kao oparena shvatila u kojem smjeru mi je išla misao. Odskočila sam sa stolice i odmaknula se od njega. "Ti znaš tko je to bio?"

Pogledao me je razgoracenih očiju. "Ne, ne znam."

"Lažeš Zayn!" Uperila sam prst u njega. "Došao si svega minutu nakon što je taj netko stajao meni iza leđa. Morao si ga vidjeti!", protestirala sam

Njegovo lice odjednom je poprimilo zabrinuti izraz. "Kunem ti se da nisam!" Raširio je ruke. "Zašto bih ti lagao? Što bih ja imao od toga?"

Uzdahnula sam, a riječ mi je stajala na vrh jezika. Ne, dovraga. Upravu je. Nema smisla. Šta bi on uopšte imao od toga?

Opustila sam ramena i ponovo sjela na stolicu. "Ne znam više šta da radim", promrmljala sam.

"Već ti se ovo događalo?", upitao je zategnutim glasom. "Da te netko prepada i prati?" Učinilo mi se da ga taj zaključak ne veseli.

"Ne", brzo sam odmahnula glavom. Zašto zabada nos gdje mu nije mjesto? I ovo je previše što zna o meni. Uzela sam jaknu koja je stajala na podu i torbu u ruke. "Trebala bih sada ići."

"U redu." Klimnuo je glavom. "Ja ću te odvesti."

"Ne", odmahnula sam glavom. "Mogu i sama, hvala."

Pogledala sam ga još jedanput i krenula prema vratima. Osjetila sam njegove korake iza sebe. Najednom, njegovi prsti su obuhvatili moju ruku i zaustavili me. "Ne namjeravam te pustiti samu da ideš. Pogotovo ne nakon ovoga što se dogodilo."

Uzdahnula sam i nastavila hodati. "Stvarno se moraš praviti tako zaštitnicki nastrojen?"

Kako sam i očekivala, njegova je namrštenost popustila i prerasla u lagani smiješak. "Da. Trebam."

Zayn P.O.V

Mobitel mi je zazujao u džepu. Obično bih se odmah javio na njega, ali zbog Ave koja je sjedila samo nekoliko centimetara dalje od mene, nisam to uradio. Međutim, zujanje nije prestajalo.

Osjetio sam njezin pogled na sebi. "Hoćeš li se javiti?", upitala je.

Izvadio sam mobitel iz džepa i proslonio ga na u uho. "Molim?", uzdahnuo sam.

"Hej buraz", bio je to Niall.

"Hej brate. Šta je bilo?"

"Momci i ja smo izašli do kluba. Hoćeš ti dolaziti?"

Promeškoljio sam se u mjestu. "Ne znam baš", promrmljao sam. "Do kad će te biti?"

Njezine oči su ispitivački prelazile mojim licem.

"Mah, znaš nas. Možda još sat vremena, a možda do zore", rekao je Niall ubrzano govoreći.

Krajičkom oka pogledao sam u nju koja je sjedila u sjedištu i gledala negdje kroz prozor. "Naletiti ću."

"Dobro onda. Čekamo te", poklopio je slušalicu.

Vratio sam mobitel u džepu i zavalio se u sjedište.

"Žao mi je što zbog mene negdje kasniš", najednom me je trznuo glas djevojke pored.

Okrenuo sam se prema njoj. "Ne trebaš se izvinjavati", nakasljao sam se. "Svakako mi je usput."

Nasmiješila se. "Adresa mi je..."

"Znam", prekinuo sam je, a vrućina mi je udarila u obraze.

Pogledala je u mene. "Kako znaš?", upitala me je mrsteci se.

"Ovaj", pa možda jer sam do sada svaku noć provodio ispred tvoje kuće, da, sa pogledom na tvoj prozor. Ako baš moraš znati.

Pogledao sam u nju, a njezine oči su se svake sekunde sve više širile. "Onda?"

"Ovaj..." Misli, Zayn, misli. "Pa prije neku noć si mi je pokazala rukom. Znam otprilike gdje je."

Uzdahnula je i vratila pogled naprijed. "Dobro onda. Samo sada još skreni ovdje i tu smo."

Klimnuo sam glavom. Nakon nekoliko sekundi, zaustavio sam se ispred ogromne bijele osvijetljene kuće.

Okrenuo sam se prema njoj. "Evo nas."

Iako sam mislio da će kada dođemo  ovdje što prije izletjeti iz auta, nije to uradila. Pogledala je u mene. "Hvala što si me dovezao."

"Nema na čemu."

Čas bi gledala u mene, a čas u svoju kuću. Najednom, uhvatila je rukom za kvakicu na vratima. Ne. Ne može tako brzo otići.

"Referat", rekao sam.

Zaustavila se, te okrenula prema meni. "Nemam sutra škole", pocesala se po kosi.

"Kako to?", namrštio sam se.

Nasmiješila se i slegnula ramenima. "Trebali smo sutra imati samo sociologiju, ali zbog bolesne profesorice je nećemo imati."

"Znači neću te sutra nikako vidjeti?", izletjelo mi je.

Zacrvenila se i pogledala u mene. "Ne." Odmahnula je glavom.

Naslonio sam u sjedište. "Ništa, onda."

"Hoćeš li da dođeš do mene poslije škole? Tu se možemo dogovoriti."

"Kod tebe?", upitao sam.

"Da", rekla je slijezući ramenima.

"Može li negdje drugo?" Upitao sam, kada mi je jedna misao naumpala.

"Gdje?"

"Iznenađenje" rekao sam.

Nasmiješila se te izašla iz auta bez riječi. Gledao sam za njom i dalje čekajući odgovor. Provirila je još jednom u auto.

"U koliko?"

"4 popodne?"

Klimnula je glavom,  smiješeći se. Zalupila je vrata automobila i ušla u svoje dvorište.

Ava P.O.V

Čitav dan, ne znam niti sama zbog čega, provela sam u sobi spremajuci se za Zaynov dolazak. Ne kao da mi je bilo važno kakav ću utisak ostaviti na njega, nego jedostavno sam tako željela. Zbog sebe.

Prvo što sam primjetila kada sam otvorila ormar, bila je duga lepršava roza haljina. Skinula sam je sa ofingera i prinijela sebi. Savršeno.

Spustila sam je na krevet i krenula prema stoliću gdje mi je stajala šminka.

Uzela sam maskaru i nanijela je na trepavice. Na lice sam nanijela samo malo korektora, te rumenila na obraze. Krenula sam prstima za sjaj, ali sam se pokolebala u zadnjem momentu.

Ne. Vratila sam ga u neseser. Ne trebam pretjerivati zbog nečega bezveznog. Samo ćemo učiti, ne kao da je to nešto bitno.

Trznulo me je kucanje na vratima.

"Uđi", rekla sam.

Vrata su se otvorila i u sobu je zakoračila mama. "Dušo." Pogledala je u mene, a zatim i u haljinu koja je stajala na krevetu. "Ideš negdje?"

"Da." Klimnula sam glavom.

Sjela je na krevet i vidjela sam njezin zabrinuti pogled na ogledalu. "Gdje?"

"Ovaj", nakasljala sam se. Ne znam zbog čega, ali nisam joj htjela reći s kim stvarno idem. "Sa prijateljicom." Čim sam to izgovorila osjetila sam griznju savjesti zbog toga što joj lažem. Ali šta sam trebala reći? Da njena kćerka koja je napominjem silovana, ide vani sa momkom koji je bio uhapšen nekoliko puta? Da, da ne govorimo da mi je čak i prijetio nekoliko puta poslije škole? Nema dalje, dečko za primjer.

Dovraga! Samu sam sebe prekorila u mislima! Zašto ja uopšte imam bilo gdje da idem sa njim? Pa da. Zbog učenja.

Mama se nasmiješila. "Kojom prijateljicom?"

"Hannom. Ne znaš je", uzdahnula sam. "Idemo skupa u školu."

Nakrivila je glavu na jednu stranu. "Pa gdje idete?"

"Idemo da učimo."

"Učite?", namrštila se.

"Aha", klimnula sam glavom.

"Pa zašto onda ne ostanete kući?"

"Ovaj", mucala sam. "Ne poznaje vas, tako da joj je neugodno. Idemo u neki kafić i tu ćemo. Lakše je tako."

Ustala je sa kreveta i pogladila me po kosi. "Dobro dušo", prislonila je usne na moje čelo. "Hajde, onda se spremaj da ne zakasniš."

Klimnula sam glavom, a ona je izašla iz sobe.

Pogledala sam na sat na telefonu. Još samo petnaest minuta!

Brzo sam otrčala do kupatila, te nanijela dezodorans. Uletjela sam u sobu, te skinula pidžamu sa sebe. Čim sam se pogledala u ogledalo, te ugledala svoju kožu... Goli stomak, mršave noge...

Sklopila sam oči i protresla glavom. Ne treba mi to sada. Ne treba mi to sada. Ponavljala sam te riječi sama sebi kao mantru.

Ako nisam dvije noći ništa sanjala, neću ni sada o tome razmišljati.

Uzela sam haljinu sa kreveta i navukla je na sebe. Kosu sam raspustila iz punđe, te je ona u velikim kovrdžama padala niz moja leđa. Prošla sam prstima nekoliko puta kroz nju, te je ona postala još življa.

Ipak sam prišla neseseru, te izvadila iz njega sjaj za usne. Nanijela sam mali sloj, te ga umanjila suhom maramicom.

Uzela sam torbu koju sam nosila baš svaki dan, i krenula iz sobe.

Sišla sam niz stepenice i zovnula mamu.

"Mama!"

Nakon nekoliko trenutaka, ona se pojavila iz dnevne sobe sa telefonom na uhu. Preklopila ga je rukama. "Ideš dušo?", uptitala je.

"Aha", klimnula sam glavom.

Prišla mi je i ostavila poljubac na obraz. "Vidimo se onda večeras. Javi se, i ako bude trebalo zovni tatu da dođe po tebe. Čuvaj se."

"Dobro mama. Volim te", poljubila sam i ja nju, te je ona opet prislonila slušalicu na uho.

Mahnula mi je još jednom rukom, te sam zatvorila vrata.

Izašla sam na pločnik ispred kuće, ali još nikog nije bilo.

Sunce je i dalje obasjavalo drveće oko mene, a blagi povjetarac je puhao. Kosa mi je letjela na sve strane i činilo mi se kao da je nikako neću uspjeti pokorit.

Nakon pet minuta, Zayn se i dalje nije pojavljivao. Možda je zaboravio? Možda je imao preca posla?

Taman, nakon što sam se krenula vratiti u kuću, začula sam zvuk nečega kako ide prema meni. Bolje sam pogledala i tada sam ga primjetila.

Međutim, sada nije bio u autu kao sinoć. Ne, išao je na motoru.

Stao je ispred mene, te podignuo oklop za oči. "Ideš li?", upitao je.

"Ja? Na motor?", namrštila sam se.

Oči su mu se nasmiješile. "Hajde. Sjedaj."

"Nema šanse", odmahnula sam glavom.

"Strah te je?", upitao je zabavljenim glasom. Da, njega ovo sve zabavlja.

"Ne", odgovorila sam.

"Zašto onda ne sjedneš?"

Uzdahnula sam i okrenula se prema kući. Šta bi mi mama sada rekla da me vidi da idem negdje sa motorom? Motorom!?

"Kukavice, hoćeš li sjesti ili ne?", opet je upitao.

Namrštila sam se i uzela kacigu koju je držao u rukama.

Stavila sam je na glavu, te sjela iza njega.

Zayn se okrenuo prema meni. "Čuvaj se za mene", rekao je.

"Molim?"

Najednom motor je krenuo, a moje su se ruke mahinalno obavile oko njegova struka. Adrenalin je strujao mojim tijelom, a on je sve više i više ubrzavao.

Još jače sam ga stisnula rukama oko struka, na što je okrenuo glavu prema meni. Udarila sam ga rukom po leđima i pokazala mu da gleda ispred sebe.

Nakon nekoliko minuta osjetila sam kako motor staje, te sam strčala s njega.

Čim sam skinula kacigu sa glave, uperila sam prst u njega. "Jesi li ti normalan?"

"Zašto?", upitao je otkopcavajuci gumb na kacigi.

"Pa jesi li ti svjestan koliko si brzo vozio? Šta da se nešto desilo? Da je auto neko iskočilo i", tada sam ga pogledala. Skinuo je kacigu, te je prolazio prstima kroz crnu kustravu kosu. Dovraga, to je bilo nešto najljepše što sam ikada vidjela. Kosa mu je bila razbacana na sve strane, a lice blago oznojeno. Tek sam sada primjetila šta ima na sebi. Crna majica je potpuno prionula uz njegova prsa, ističući tako njegove mišiće, a preko nje crnu kožnu jaknu. Dolje je imao crne farmerke koje su bile utrpane u crne vojničke čizme. U rukama je držao i dalje kacigu i posmatrao me. "I?"

Uzdahnula sam i skrenula pogled od njega. Za Boga miloga, Ava. Ne smije ovako djelovati na tebe! Ne smije!

Tek kada sam se osvrnula oko sebe, shvatila sam gdje se nalazimo. Pogledala sam u njega. "Šta je ovo?"

Ispred nas se prostirala ogromna pješčana plaža. Ogromni talasi su udarali od nju, te gotovo stizali do naših nogu. Sunce je obasjavalo sve i gotovo se stapalo sa morem. Prizor je bio jednostavno prekrasan.

Nasmiješio se, a onda se i sam osvrnuo oko sebe. "Zar nije lijepo?", upitao je.

"Predivno je", rekla sam zamišljeno. "Otkud znaš za ovo mjesto?"

"Slučajnost", rekao je sa nekim tužnim izrazom lica. Spustio je kacigu na motor, te uzeo crni ruksak sa njega. Krenuo je da korača prema plaži, dok sam ja ukipljeno stajala. Najednom se  zaustavio i okrenuo prema meni. "Ideš li?", upitao je.

Klimnula sam glavom i krenula prema njemu.

Čim sam zakoračila na pješčani pijesak, skinula sam svoje baletanke s nogu, te pokupila suknju u ruku. Zayn je vidio sta sam uradila, te je uradio isto. Skinuo je svoje čizme, te farmerke podvio do koljena. Na jednom dijelu plaže se zaustavio, te pogledao u mene. "Odgovara li ti ovo mjesto?"

Nazainteresovano sam klimnula glavom i nastavila da posmatram prizore oko mene. Krajičkom oka primjetila sam da Zayn nešto vadi iz torbe, a onda sam shvatila i što.

Izvadio je običnu žutu dekicu, te je prostreo na plažu. Nasmiješila sam se i pogledala u njega. "Šta je sada to? Piknik?"

Skrenuo je pogled. "Ne!", odgovorio je. "Ali moramo negdje da sjednemo."

Legnuo je na dekicu, te zabacio glavu na nju. Oči su mu bile uperene k nebu, te su poprimile neku svijetliju nijansu. Spustila sam torbu pored njega, te uradila isto što i on.

Nekoliko minuta ležali smo bez ikakve priče, te jednostavno sutjeli i zurili u nebo koje se polahko počelo smracavati.

Tišina je ispunjavala zrak između nas, ali bila je to ona lijepa tišina. Ugodna.

Okrenula sam glavu prema njemu, i shvatila da me gleda. "A referat?", upitala sam.

Nasmiješio se i zabacio glavu ponovo u položaj prema nebu. "Pored ovakve scene na plaži ti bi da učiš? Nisam pogrijesio kada sam rekao da si štreber."

Nasmiješila sam se i udarila ga prstima po ruci. "Sam si me pozvao na učenje."

"Da, istina", promrmljao je.

"Ali, odgovara mi i ovako", rekla sam tiho.

"Kako?" Osjetila sam ponovo njegov pogled na sebi, ali ovaj put se nisam okretala.

"Da sutim", rekla sam. "Odgovara mi da malo sutim."

"Onda uživaj", uzdahnuo je.

"Ovo je neko tvoje tajno mjesto?", upitala sam ga.

"Pa nije baš samo moje."

"Još netko zna za ovo mjesto?", pogledala sam ga.

"Aha."

"Ko? Neki tvoj prijatelj?", namrštila sam se. "Djevojka?"

"Ti", šapnuo je.

Okrenuo je glavu prema meni i pogledao me. Oči su mu svjetlucale u prigušenoj svjetlosti sunca koje je zalazilo.

Prvi put nakon godinu dana, um mi nije odlutao u vrijeme prije one kobne noći ili u razmišljanje o tome šta bi sada sa mnom bilo da se ona noć nije uopšte dogodila.

Prvi put nakon godinu dana.
Bila sam ovdje.
I nigdje drugdje.