Ava P.O.V

Niallove zadnje riječi i dalje su mi odzvanjale u glavi, ali nisam ih uspjevala dobro razaznati. Jedino što sam znala, bilo je to da se nešto duboko u meni žestoko cijepalo na komadiće. Obavila sam ruke oko svoga tijela. Kao opčinjena gledala sam u plamen vatre ispred sebe. A uprkos tome što je ogromni plamen buktio ispred mene, osjećala sam se neopisivo hladno. Sve unutar mene bilo je hladno.

Na drhtavim nogama, zakoračila sam nazad prema skladištu. Osjetila sam kako mi se se vid magli, te je najednom sve ispred mene postalo mutno. Ali nisam odustajala. Ponovo sam se pridignula na noge, te potrčala prema skladištu. Osjetila sam kako se nečije snažne ruke obmotavaju oko moga struka. "Ava! Smiri se", začula sam Callumov glas.

Odmahnula sam glavom. "Ne!" Koprcala sam se pored njega. "Pusti me! Moramo ga izvući!"

Njegov stisak nije popuštao. "Ti nigdje ne ideš, u redu? Jedva stojiš na nogama."

"On je sam unutra, pobogu! Sam je!"

"Niall će ga spasiti, Ava! Niall će mu pomoći."

Nisam više imala snage da se borim pored njega. Moje tijelo u potpunosti je klonulo u njegovim rukama. Suze su mi se spuštale niz lice. "Zbog mene je bio unutra." Osjećala sam se tako bespomoćno.

"Hej, hej", uzdahnuo je tiho. "Još nismo sigurni ni da li je on bio unutra... smiri se."

Okrenula sam se prema njemu. Gledao me je zabrinuto. "Nije, zar ne? Upravo sada negdje uživa i sada će se pojaviti i reći da je napravio malu šalu sa nama?"

Oči su mu se suzile. "Da. Baš to će se desiti."

Jecaj mi se izvukao iz grla. "Kada se pojavi, ja... zagrlit ću ga."

Callum je blago klimnuo glavom. "Dobro, zagrli. Samo se sada smiri, u redu?"

Uzdahnula sam. "U redu."

Callum me je primio za ruku, te odveo do Niallovog automobila.

....

Nemam predstavu koliko je vremena prošlo, ali i dalje ni traga ni glasa o Niallu od kada je otišao do skladišta. Callum i ja smo šutjeli u mrtvačkoj tišini. Okrenula sam se ponovo prema skladištu kada je iz izranjajuće svjetlosti istrčao Niall. Trčao je prema nama. Lice mu je bilo crno od dima, a oči crvene i natečene. Zatreptala sam prema njemu, te ustala sa sjedišta. Deka kojom me je Callum maloprije zagrnuo, sada je pala na pod. Prišla sam mu i stavila ruke na njegova prsa. "Jesi li ga pronašao?" upitala sam drhtavim glasom.

Niallovo lice bilo je izbrazdano boli i tugom. "Nisam." Odmahnuo je glavom.

"Ali...", zamucala sam. "To je dobro, zar ne? Ako ga nisi našao, znači da nije tu? On je...", asmiješila sam se, "živ je."

Niallovo se čelo namrštilo, a pogled je spustio prema crnoj zemlji ispod nas. "Niall", spustila sam ruke na njegova ramena, "šta se događa? Šta mi kriješ?"

Osjetih kako se nešto vlažno spusti na moju ruku. Obuhvatila sam mu lice rukama i natjerala ga da pogleda u mene. "Niall! Zašto dovraga plačeš?" Glas mi se povisivao od bijesa.

Niallove oči se otvoriše. Bile su krvave i suzne. Znala sam da sada to nije od dima.

Molim te Bože, samo neka je Zayn dobro. Molim te Bože, samo neka je Zayn dobro.

"Nisam mogao da uđem unutra od vatre", rekao je ispresjecanim dahom. "Ali..."

Plakala sam, duboko udahnula i pokušala doći sebi. "Ali šta?"

"Ovo sam pronašao ispred vrata", prošaputao je tiho, gledajući u nešto ispred sebe.

Moj pogled spusti se između nas do njegove šake koja je bila čvrsto stegnuta. Spustila sam prste do njegove ruke i polahko je otvorila.

Jauknula sam, padajući na pod. Lice sam gurnula u dlanove, dok su mi se suze spuštale niz lice. Jecaji su se nekontrolisano otimali iz moga grla. Na Niallovom dlanu stajao je Zaynov lanac koji je uvijek nosio oko vrata. Lanac sa jednim običnim zlatnim prstenom.

Ovo je bila moja najgora noćna mora do sada.

Callum P.O.V

Koliko god bio sretan zbog onoga što se desilo, nešto u meni bilo je teško. Zbog nje. Zbog djevojke koja se činila kao da će se svakog trenutka slomiti.

Stišćem šaku u pesnicu, dok ona ščućurena sjedi na sjedištu Niallovog automobila. Već nekoliko minuta ništa ne progovara. Samo sjedi i bulji u jednu tačku. Da li je moguće da joj je ovoliko teško palo to što je Zayn nestao? To je jednostavno bilo nemoguće.

Nikome nije stalo do njega, zašto bi onda njoj?

Prešao sam pogledom niz njezino lice. Oči su joj bile krvave i mutne, nos i obrazi crveni i natečeni, a donja usnica malkice rasječena. Sklopio sam oči ne želeći da shvatim razlog zbog kojeg je do toga došlo.

Ustajem sa poda i odlazim do automobila. Ona se ne obazire na mene. Kao da ne postojim.

Ruku sam stavio na njezino rame, na što se ona trgnula. Gleda u mene osuđujućim pogledom, dok joj iz očiju frcaju ljutnja, bijes i tuga. Odmiče se od mene i još više privlači koljena svojem licu. Naslanja glavu na njih, ne dozvoljavajući mi više pogled na svoje lice.

"Ava", šapnuo sam. "Reci nešto."

Odvojila je lice od koljena. Rukom je čvrsto stezala Zaynov lanac koji joj je stajao na vratu. "Nisam znala da može ovoliko boljeti."

Čelo mi se namrštilo. "Ava."

Nisam želio opet slušati o tome. Bilo mi je i previše tog kretena za večeras.

"Željela sam da budem ljuta na njega. Ljuta što me on nije spasio. Bijesna. Ali ono mi to nije dozvolio."

Uzdahnuo sam. Moram ovo iskoristiti. "Ja sam uz tebe."

"Ali nitko mi ne treba!" Povikala je, udarajući rukom od koljena. "Treba mi on!"

Glupača. "Ali on te ne zaslužuje."

Naši pogledi su se spojili, a iz njenog su frcale iskre bijesa. "Začepi Callum."

"Ali zašto? Zar nisi zbog njega bila ovdje gdje si bila? Mogli su te povrijediti zbog njega."

"Ali nisu!"

"Zato jer sam se ja na vrijeme pojavio." Zašto ne shvati da sam ja bolji od njega?

"A kako si ti uopšte znao gdje se ja nalazim Callum?"

Prebirao sam riječi koje ću izgovoriti. Nije mi trebalo da opet onog kretena smatra herojem. Ja sam za nju sada heroj. Ja i niko drugi. "Tražio sam te,  nisam odustajao."

Spustila je pogled, kao da se postidjela. "I zahvalna sam ti na tome." Glas joj se stišao. "Samo... sada želim ići kući."

Uzdahnuo sam. Zasad je dobro. Uspjeti ću Zayn, oteti ću ti je. "U redu, čim se Niall vrati idemo kući."

"Hvala ti." Klimnula je glavom.

"Uvijek ću biti tu za tebe, Ava."

Šutjela je, ne odgovarajući ništa.

Posmatrao sam je dok je opijeno gledala u plamen ispred sebe. Nakon nekoliko trenutaka, njezini jecaji počeli su se stišavati. Zatim je zaspala.

Ava P.O.V

Probudila sam se sa osjećajem potpune dezorjentiranosti. To je bio samo san.

Samo san.

Samo san.

Pokušavam sama sebe ubjediti u to.

Nemoguće da je to istina, sve sam samo sanjala. Ali nije bilo tako.

Zaronila sam u najdublji kutak vlastitog uma, pokušavajući se prisjetiti svake moguće sitnice od sinoć. Sve je bilo kao prava noćna mora.

Sve oko mene podsjeća me na to što se desilo. Njegov miris lebdi oko mene. Ali ipak se u jednom prikrajku svoje duše nadam. Nadam se da će on sada ući u ovu sobu. Da će zakoračiti u nju i pogledati me onim svojim umiljatim pogledom. Pogledom na koji sam uvijek do sada padala.

Sjećanja na naše zajednički provedene trenutke mi prolaze kroz glavu.

Kako me je odveo na plažu, te kako smo spavali jedno pored drugoga. Kako mi je rekao da je to mjesto za koje jedino ja i on znamo.

Zaynove riječi kao da me proganjaju.

"Nikada nisam vjerovao u to da od samo nečije blizine možeš osjećati kao da ti se milijun bodeža zabada u kožu."

Sve me podsjeća na njega. Njega, koji mi je podario prvi savršeni poljubac. Poljubac zbog kojeg sam poželjela nešto više. Još intimniji dodir sa njim. Bliskiji.

"Ava, tako si jebeno lijepa."

Njega, koji me je tako oprezno ljubio. Kao da sam od stakla.

Vrijeme kao da je stalo kada je rukama ponovo obujmio moje lice. Spustio je usne na moje. U početku je to jedva bio poljubac, ali malo pomalo se pojačavao, postajući sve dublji i snažniji. Zarila sam nokte u njegova leđa dok su njegove ruke klizile po mom vratu i gubile se u mojoj kosi. Poljubac je u isto vrijeme bio nježan, grub, pažljiv, sebičan.

Njega, koji je bio pored mene kada mi je to bilo potrebno.

Princezo, imamo svo vrijeme ovoga svijeta.

Njega, koji je uvijek bio tako pun sebe.

Prepostavljam da si me čitavu noć krišom gledala i pokušavala da zapamtiš crte moga lica. Zar ne?

Njega, čiji je svaki zagrljaj imao posebnu priču. Posebnu utjehu.

Ava, mi i jesmo stvarni.

Njega, koji je sa mnom crtao cvjetiće. Proklete cvjetiće.

I ja više volim cvjetiće.

Njega, koji me je smatrao dosadnom.

Čak te i ta dosada kojom zračiš, čini posebnom.

Njega, koji mi je podario prvi ples.

Njegove ruke pritisnuše se na moja leđa. Moje ruke pomaknuše se prema njegovim bicepsima. Bili su čvrsti, kao što sam i naslućivala. Napokon, moji prsti odlutaše do njegovih ramena, te nježno obuhvatih njegov vrata. Naši pogledi su susretoše. Njegov pogled bio je prodoran i uporan. Gorio je. Srce mi je toliko snažno kucalo da sam na trenutak pomislila da ga i on pored mene moze čuti. A opet u isti mah, po prvi put osjećala sam se lahkom, baš kao da letim.

Najednom, moja glava odluta do njegovih prsa. Smjesti se na njih poput slagalice. Miris njegove kože dopirao je do mene. Bože, mirisao je savršeno.

Njega, koji me je vozio na motoru i učio me da živim punim plućima.

Ti, ja i motor. Zašto ponovo ne bismo letjeli? Zajedno?

Jecaj mi se oteo iz grla, te sam prislonila dlan na usta.

"Zayn", prošaputala sam tiho.

Ono je bio san, morao je biti san. Pomislim, možda ako to dovoljno puta ponovim postane istina.

"Zayn", ponovo sam zazvala.

Tijelo mi je počelo podrhtavati. "Zayn!" povikala sam. Vrisnula sam iz petnih žila. "Zayn!"

Vrata sobe se širom otvoriše i u nju utrča Niall. Pritrčao je krevetu, te spustio dlanove na moja ramena. "Ava, Ava! Smiri se."

"Gdje je on, Niall?", osvrtala sam se oko sebe. "Gdje je Zayn?" Ludilo je udaralo u svaku poru moga tijela.

"Ava, on", odmahivao je glavom, sklopljenih očiju. Rukama sam ga ščepala za ramena. "Ono je bio san, zar ne? Reci mi da je bio prokleti san!"

Usne su mu se skupile u pravu crtu. "Žao mi je."

Stisak mi je popustio. "Ne... ne... Niall."

"Ava", šapnuo je tiho.

"On je... mrtav je?"

Odmahnuo je glavom u nevjerici. "Ne. Dok postoji i najmanja mogućnost da nije tako, neću to reći."

Dlan sam stavila na usne. "Pronaći ćeš ga Niall, zar ne?"

Stavio je dlan na moj obraz, te prstom obrisao moje suze. "Zayn će nam se vratiti, u redu? Vratit će se."

Klimnula sam glavom, znajući da me ta nada trenutno jedina može držati u životu.

....

Iz kreveta sam se pridigla u sjedeći položaj. Uzela sam Zaynov jastuk te ga obuhvatila rukama. Prijalo mi je zamišljati njega na tom mjestu.

Začula sam škljocaj vrata, te Niall proviri unutra. "Mogu li ući?"

Klimnula sam glavom.

Ušao je, te sjeo na krevet pored mene. "Jesi li dobro?"

"Dobro sam." Glas mi je podrhtavao. Koliko je samo bilo laži u jednoj običnoj rečenici.

"Svi te traže."

Pogledala sam u njega. "Ko me traži?"

"Tvoji roditelji. Zvali su policiju."

Glava mi je klonula. "Potpuno sam zaboravila na njih."

"Nije te bilo 48 sati. Svi su zabrinuti. Znam da si željela sinoć kući, ali nismo znali gdje živiš, a zaspala si, tako da..."

"Trebala sam pretpostaviti da će tako biti."

"Najbolje bi bilo da odmah odeš, dok se Victor nije vratio."

"Tko je Victor?" Namrštila sam se. "Gospodin kojeg smo sreli na ulazu?"

Klimnuo je glavom, spuštenog pogleda.

"Niall", šapnula sam tiho. "Tko je vama Victor? Zašto ga se bojite?"

Uzdahnuo je. "Recimo samo da dosta zavisimo od njega. Pružio nam je krov nad glavama i dužni smo mu čitav život za to."

"Jasno mi je." Namrštila sam se. "Gdje je on sada?"

"Onaj dan nakon što su te oteli morao je hitno na put. Teška srca je otišao, još čak ne zna ni šta se desilo sa..." Nije završio.

"A zašto ne želiš da mene vidi ponovo?" Pogledala sam ga.

"Ispitivao bi te mnoge stvari. Mislim da Zayn to ne bi volio."

Prisjetila sam se kako je Zayn reagovao kada smo ga tek susreli. "Da. Upravu si."

"Ava. Šta ćeš reći policiji?"

"Zbog čega to pitaš?"

Nekoliko trenutaka, Niall je šutio. "Možeš nas uvaliti u probleme ako policija stigne do nas."

Do sada sam znala da su u nekim mutnim poslovima, ali sada sam bila još sigurnija. " Tu...tu spada i Zayn, zar ne?"

Klimnuo je glavom. "Možeš ga uništiti, Ava."

Uzdahnula sam. Šutjela sam iako sam već znala odgovor čim me je ovo upitao. "Neću ništa reći. Budite mirni."

Niallove oči se smekšaše. "Zayn je bio upravu."

"Za šta?"

"Kada je rekao da si nevjerovatna."

Nevjerovatna?

"On je rekao da sam nevjerovatna?"

Polahko je klimnuo glavom. "Da."

"Nisam znala da uopšte govori o meni."

"Bitna si mu Ava, više nego što ti to misliš", stavio je dlanove na moje obraze. Ukipila sam se. "Nemoj ga iznevjeriti."

Ustao je sa kreveta i zakoračio prema vratima. Pogledao me je preko ramena. "Donio sam ti tu neke nove stvari da se presvučeš. Kada se spremiš, odvući ću te do kuće. Čekati ću te dolje u dnevnoj sobi." Nakašljao se. "Moguće je da će te policija ispitivati o tome gdje si bila, šta se desilo. Odluči sama šta ćeš reći."

...

Prošla sam kroz ulazna vrata i ušla u kuću. Tihim koracima došla sam do dnevne sobe. Prazna je.

Čekam da su u meni sada javi osjećaj olakšanja, osjećaja sigurnosti zato jer sam ovdje – u svojoj kući. Ali, ništa se ne pojavljuje.

Jedino što osjećam jeste obamrlost. Obamrlost iz koje mi se čini da me može vratiti jedino on. On koji me je iz nje prvi i izvukao. Zayn.

Kroz kuću se najednom prolomi zvuk lomljenja. Okrenula sam se prema pravcu iz kojeg je taj zvuk došao i susrela se sa poznatom siluetom svoje majke. Ispred nje na podu nalazile su se krhotine srebrene posude za voće. Dlanovi su joj čvrsto stajali na ustima. "Ava!" dahnula je, trečeći prema meni i privlačeći me u svoj zagrljaj.

Niz stepenice, začula sam teške korake svoga oca. Najednom, njegovo tijelo također obuhvati moje u potpunosti me gušeći.

Majka se odmaknula od mene, grabeći me za ramena. "Jesi li dobro? Dušo? Šta se desilo, mi..."

"Dosta", šapnula sam. Nisam uopšte znala da li sam dovoljno glasna da bi me oni čuli, ali po njihovom zapanjenom izrazu lica, pretpostavljam da jesu.

"Ava?", mamin drhtavi glas je došao do mene.

"Ava, kćeri." Otac je nastavio. "Šta se događa?"

"Ništa se ne događa." Riječi su se čule kao neko tiho siktanje.

"Kako to misliš ništa se ne događa?!" Otac povika.

Moj se tijelo streslo. "Ja..."

"Zvali smo policiju, Ava! Šta je sa tobom?"

"Nije bilo potrebe za policijom." Moj glas je drhtao.

"Šta ti pričaš?" Otac me je čvrsto ščepao za ruku povlačeći me prema sebi. Lice mu je bilo izobličeno od bijesa. Ovo nije bio otac kakvog sam poznavala. "Gdje si bila čitavu prokletu noć?!"

Stavila sam dlanove na uši, prisiljavajući se da ga ne slušam. "Čuješ li me, mlada damo?!" Još jače je povikao.

Jedna suza mi je skliznula niz obraz na što je majka konačno reagovala. Stavila je ruku na očeva ramena povlačeći ga prema sebi. "Smiri se, Anthony."

Njegove usne skupile su se u crtu, te je glasno uzdahnuo. "Kako mi možeš reći da se smirim? Ko zna gdje je ta mlada dama bila čitavu noć! Vidiš li je samo na šta liči? Šta ti je sa licem i usnama?!"

"Briga te, u redu?" Povikala sam. "Moj problem gdje sam bila i šta sam radila! Imam dovoljno godina da se sama bavim vlastitim životom!"

"Ava!" Trznuo me je mamin krik.

Otac me je gledao razgoračenih očiju. "Sada si postala i kurva?!"

Trepćem nekoliko puta, ne vjerujući da to govori moj otac. Kao da nešto upravlja njime. Nemoguće je da on misli nešto ovakvo. Ne nakon svega što sam prošla.

Tihi jecaj oteo se sa mojih usana zbog boli koju sam osjećala u lubanji, ali ipak smognem snage da mu podrugljivo odgovorim.

"Da! Možda i jesam! Ali kao da mi to i smetalo nakon svega što sam prošla, zar ne oče?"

Zatim, sve se desilo kao u usporenom snimku. Tati su se usta napravila u oblik slova o. Mama je stavila ruku na dlan, sprječavajući svoj uzlip. Tata podiže ruku...

Odjednom, osjetila sam kako me nešto snažno udara po licu. Lice mi se zamahnulo u stranu, dok mi je obraz bridio od snažnog udarca.

Dlanovi u isto vrijeme počinju da mi se znoje, dok ledeni znoj obliva moje tijelo.

"Nakon svega što sam učinio za tebe, ti to radiš iza naših leđa? Da li je ovo moja kćerka?!", zarežao je i još jednom me odalamio stražnjom stranom svoje ruke. Žalac boli prostrujao je kroz moje tijelo. Pala sam na pod, držeći dlanove na svojim obrazima. Suze su mi se slijevale niz obraze. Koristeći svaki atom vlastite snage, uradila sam jedino ono što mi je sada bilo potrebno. Pobjegla sam.

Trčećim korakom pobjegla sam uza stepenice, te se zatvorila u svoju sobu. Prislonila sam leđa uz vrata, dok mi se glasni jecaji otimaju iz grla. Histerija je udarala u svaki mogući kutak moga tijela i više to nisam mogla zanemarivati. Zabila sam lice u ruke i počela silovito plakati.

Omotala sam ruke oko trbuha i pala na koljena dok su mi se misli poput iverja o Zaynu zabadale u srce.

"Izdržati ću Zayn, samo se vrati", šapnula sam zureći u strop, dok sam stezala njegov lančić na prsima.