Ava P.O.V

Najednom sam se probudila. Osmijeh mi je zaigrao na licu. Našla sam se priljubljena uz Zaynova leđa, dok su mu ruke bile omotane oko mog struka. Bože, zar mogu trenutno željeti nešto više od ovoga ? Njegova koža uz moju. Njegov dah miluje moj vrat. To je ono što mi je trebalo.

Tijelo mu je bilo toplo, a mirisao je prekrasno, po privlačnom i čistom znoju.

Polahko sam se okrenula i pogledala ga. Njegovo lice je bilo mirno, dok su mu usnice bile malkice rastvorene. Dah iz njegovih usta nježno je pomicao vlasi oko njegova lica. Izgledao je kao anđeo. Polahko sam mu dodirnula lice, ne želeći da ga probudim. Nježno sam mu prstima prešla preko očiju i obrva na šta se on samo malkice pomeškoljio i promucao jedno tiho:"Ava." Od njegova glasa tijelo mi je prožela toplina.

Sanja me? Tiho sam se nasmijala.

Uzela sam telefon koji je stajao na komodi, te vidjela da je tek pola 8 ujutru.

U misli mi dođoše moji roditelji. Uskoro bi trebali krenuti na posao, a i Sari i Alice danas nastava počinje u 8. Znala sam da bih trebala ustati i otići do dnevne sobe i pozdraviti se sa njima. Bolje i to nego da mi mama uđe u sobu.

Polahko sam ustala iz kreveta, te na prstima otišla do kupatila kako ga ne bih probudila. Polahko sam se umila i oprala zube, te obukla sivu trenerku koja je stajala na stolici pored prozora, te običnu crnu majicu. Krenula sam da izađem iz sobe, ali još sam se jednom okrenula da ga pogledam. I dalje je bio u dubokom snu, a njegove usne su se izvile u mali smiješak. Bože, bio je čaroban.

Zayn P.O.V

Čim sam se probudio osjetio sam njezin miris na sebi. Osmijeh mi je sam zaigrao na licu. Bože, kakvo prekrasno jutro. Ona je tu pored mene.

Pružio sam ruku preko druge strane kreveta da bih je dodirnuo međutim nikoga nije bilo. Polahko sam otvorio oči i vidio da je plahta pored mene izgužvana. Bila je tu, barem nisam sanjao.

Sigurno je u kupatilu.

"Ava", zazvao sam je. Nikoga nisam čuo.

Polahko sam ustao iz kreveta, te pokucao na vrata kuponice međutim nitko nije odgovarao. Otvorio sam vrata, ali kupatilo je bilo prazno.

Osjetio sam kako nešto počinje da mi podrhtava u stomaku, ali odlučio sam da to suzbijem. Nemoguće da je nestala. Ovo je bila njezina kuća, jebote. Nema šanse da je tek tako otišla. Što ako se je zbog nečega ljutila na mene? Što ako sam u nečemu sinoć pogriješio?

Odjednom, začuo sam nečije piskave glasove sa prilaza ispred kuće. Pogledao sam kroz prozor i ugledao četvoro ljudi. Plavokosa žena, stariji čovjek i dvije djevojke mojih godina. Pretpostavio sam da su to Avini roditelji i vjerovatno osobe koje oni poznaju. Svo četvoro ušli su u auto, te se odvezli iz dvorišta. Uzdahnuo sam te ponovo navukao zastor.

Brzo sam obukao farmerke koje su ležale na podu pored kreveta i potrčao niz stepenice. Samo da je ona tu.

Uletio sam u dnevnu sobu, međutim bila je prazna. Disanje mi se ubrzalo, a koljena su počela da mi klecaju.

"Ava!" dozivao sam je trčeći po kući. "Ava!" Odgovora nije bilo.

Izašao sam u hodnik, osvrčući se oko sebe. Odjednom, trznulo me je nekakvo kuckanje iz kuhinje.

Čim sam zakoračio u nju ugledao sam je. Oštra bol mi je proparala prsa. Stajala mi je okrenuta leđima, dok je nešto pjevušila. Mili i tihi glas dopirao je do mene. "Ava", prošaputao sam.

Ona poskoči u mjestu te se okrenu prema meni. Dlan jedne ruke držala je na grudima pokušavajući smiriti disanje. "Preplašio si me."

"Dozivao sam te."

"Nisam čula. Spremala sam nam doručak."

Uzdahnuo sam, a glava mi je klonula. Došla je do mene. "Što je bilo?"

U roku sekunde, dlanovima sam obuhvatio njezino lice i usne prislonio na njezine. Nije to bio neki strastveni, divlji poljubac. Više je ličio na neki znak pripadanja nečemu. Nekome. Znak da si tu i da baš tu želiš biti.

Njezin miris me je opijao. Bio je svuda oko mene. Osjetio sam se njezine prste na mojoj koži. Njene usne na mojim. Njeno tijelo uz moje. Sve je vodilo prema njoj. Njen duh je potpuno zaposjedao moje tijelo i ja nisam znao šta da uradim po tom pitanju.

Sa malenim smiješkom na usnama odvojila se od mene. "Hoćemo li doručkovati?"

Osmijeh mi je zaigrao na licu. "Niko mi još nikada nije spremio doručak."

"Niko?" namrštila se.

Počešao sam se po kosi, odmahujući glavom.

Slegnula je ramenima. "Pa drago mi je da sam prva."

"I meni", šapnuo sam.

Naši pogledi su se sastavili, dok su joj oči neobično bljeskale. "Sjedni tu",  pokazala mi je rukom na stolicu.

Sjeo sam te pogledao ispred sebe. Ispred nas je bila postavljena kajgana na tanjuru, kruh iz tostera te dvije čaše soka sa narandžom. Stolicu je privukla do mene, te mi pružila viljušku.

Nasmiješio sam se. "Zajedno?" podignuo sam obrvu.

"Smeta ti?"

Dlan sam brzo spustio na njezinu ruku. "Drago mi je da je tako."

Stidljivo se nasmiješila i skrenula pogled. Viljuškom mi je pokazala na tanjur. "Jedi ili ću ti ja sve pojesti."

Na viljušku sam nabio jedan komadić kajgane te ga prinio njezinim ustima. "Otvori."

Smiješeći se, otvorila je usta. Ubacio sam viljušku na što ih je ona skupila, ne odvračajući pogled od mog.

Njezine pune usne sijale su pod svjetlosti koja je dolazila sa vana. A onda je to uradila. Divan, očaravajući, savršeni, čarobni osmijeh poklonila je meni. Tada sam znao da sam gotov. Načisto gotov.

Ava P.O.V

Posmatrala sam ga, dok je sapirao tanjir na kojem smo jeli. Kada je završio okrenuo se prema meni. Sitni smiješak iskrivio mu je jedan kut usne. "Što je bilo?"

"Ne mogu da vjerujem da sam vidjela to da ti pereš neko suđe i to u mojoj kući."

Uhvatio me je za struk i privukao prema sebi. "Za tebe uvijek."

Dlan sam prislonila na njegov obraz. "Ti si zaslužan za ovo."

"Za što?"

Zastala sam, a glas mi se stisnuo od navale osjećaja. "Osjećam se bliskom. Uvijek budi sa mnom onakav kao što si bio sinoć, kao što si sada."

Namrštio se, dok je prstom desne ruke sklonio zalutali pramen sa moga lica. "Što je sa tobom i tvojim roditeljima?"

Slegnula sam ramenima. "U redu je. Osim što", sjetila sam se, "sa mnom sada žive i moje rodice."

Namrštio se. "Kakve rodice?"

"Sara i Alice, upoznat ćeš ih. Ići će sa nama u školu."

Protresao je glavom. "Kakve su?"

Zamislila sam se. "Lijepe."

Namignuo mi je. "To nije loše."

Osjetila sam kako mi crvenilo udara u obraze. "Molim?"

"Ako su lijepe, onda će biti i neke koristi od njih. Mislim čak da sam ih i vidio jutros", promrmljao je.

Ispljunula sam. "Zayn!"

Prasnuo je u smijeh. "Da si samo vidjela sebi izraz lica!"

Prekrstila sam ruke. "Kakav izraz lica?"

"Kada sam rekao da to nije loše.  Ljubomorna si." Nacerio se.

Skupila sam usne. "Nisam."

"Da, jesi." Klimnuo je glavom.

Okrenula sam mu se leđima i odmahnula glavom. "Ne nisam i prestani sa tim."

"A zašto?"

"Jer nisam ljubomorna."

"Stvarno?" Začula sam kako je zakoračio iza mene.

"Da. Nemam razloga da budem ljubomorna." Okrenula sam se prema njemu.

"Ma nemoj?" Podignuo je obrvu.

"Da."

"Znači ne bi se ljutila da se ja sada viđam sa drugim djevojkama?"

Dah mi je nestao. Zapiljila sam se u njega. "Ne. Da."

Nasmiješio se. "Dobro. Sama si rekla...", promrmljao je.

"Da, jesam." Nakašljala sam se. "Onda ni tebi svakako ne bi smetalo da ja budem sa drugim dečkima?"

Presijekao me je pogledom. "Molim?"

"Ne bi ti smetalo, zar ne?" Podigla sam obrve. Jedva sam spriječila usne da se ne izdignu u slabašni osmijeh.

Čeljust mu se zatezala, dok je piljio u mene. "Ne volim da dijelim."

Nisam se mogla zaustaviti, osmijeh mi je obasjao lice. "Pa koliko ja znam  možeš dijeliti jedino ono što je tvoje,a ono što nije..."

U roku sekunde, njegovi dugi prsti obuhvatiše moje zapešće. Privukao me je k sebi, ljubeći me u čelo. Bradu je spustio na moje rame, a lice zagnjurio u moj vrat. "Ti si samo moja", prošaputao je.

Ruke sam provukla iz njegovih leđa i zagrlila ga. "A jesi li ti... moj?" prošaputala sam.

"Samo tvoj", šapnuo je.

Odjednom, trzula nas je glasna zvonjava iz Zaynova džepa. Odmaknuo se od mene i izvadio telefon iz farmerki. Pogledao je u zaslon. Lice mu se zaledilo.

Podigao je pogled prema meni. "Moram se javiti."

"U redu." Klimnula sam glavom. "Želiš da izađem?"

Obrve su mu se skupile. "Molim te."

"Dobro." Klimnula se te krenula prema vratima. Iako se u meni trenutno odvijala bitka oko toga s kim on sada razgovara i zbog čega ja to ne smijem čuti, nisam još bila sigurna što trebam uraditi. Prisluškivati ili?

Uzvrpoljila sam se ne znajući što da radim. Odjednom, Zayn rastresno izađe iz kuhinje. "Moram hitno ići."

Zakoračila sam prema njemu. "Gdje ideš? Nešto se desilo?"

Prste je provukao iza moga vrata i privukao mi lice prema svom. Spustio mi je sitni poljubac na usne te se odmaknuo. Otvorio je ulazna vrata i još se jednom okrenuo prema meni. "Zvati ću te, u redu?"

Dovraga!

"Zayn", uhvatila sam ga za lakat.

Okrenuo se prema meni. "Šta je?" frustrirano je upitao.

"Što se događa? Ko te je zvao?"

"Ne tiče te se, u redu?" Povikao je, prolazeći prstima kroz kosu.

Ukipila sam se gledajući u njega. Uzdahnuo je te me ponovo pogledao. "Izvini... samo... zvati ću te", rekao je trčeći kroz moje dvorište.

Ruke su mi se tresle dok sam gledala za njim. Da li to da uradim ili ne? Da li ili ne?

Da.

Utrčala sam u hodnik i brzo na noge navukla obične bijele patike. Uzela sam ključeve sa bijelog stolića i zalupila vrata za sobom. Zaključala sam ih te krenula prema ulici. Ugledala sam ga. Hodao je ulicom osvrčući se oko sebe. Najednom, okrenuo se iza sebe na što sam se naglo spustila iza jednog auta. Polahko sam provirila  i vidjela da je nastavio hodati.

Nije me vidio.

Nakon nekoliko sekundi, ponovo sam ga nastavila pratiti.

....

Ispred mene stoji ogromno betonirano skladište. Zašto je Zayn ušao unutra?

Osvrnem se oko sebe, ali shvatim da nikoga oko mene nema. Približim se velikim željeznim vratima, te ih malo odškrinem. Iste sekunde, zapuhne me miris vlage i istruhlog drveta. Nakašljem se i vratim se napolje. Bože, što ja uopšte radim ovde?

Okrenem se i krenem prema stepenicama kada najednom primjetim veliki crni kombi koji staje na prilaz ispred kuće.

Strašljivo potrčim  unazad, dok ne udarim leđima od vrata. Ona se otvoriše i upadoh unutra. Podignem se na noge. Hodnike ispred mene jedino osvjetljavaju svjetiljke koje stoje na zidu. Začujem nečije korake ispred vrata te počnem da nespretno trčim kroz hodnik.

Stignem do nekog prolaza. Tu me od straha noge izdaju te trehnem od pod. Ruke skupim oko tijela, dok osluškujem zvukove oko sebe.

"Ne može tako!" nečiji glas se prelomio oko mene.

Stresla sam se, dok su mi oči iskolačeno posmatrale put kroz hodnik. Nikoga nije bilo.

"Rekao sam ne!" Neko je ponovo povikao.

Uzdahnula sam i rukom se oduprla od pod. Podigla sam se na noge te počela da koračam.

Što Zayn ima ovde da radi? Možda sam pogriješila... Ne, ipak nisam. Ovde je ušao. On je negdje u ovom groznom i odvratnom skladištu.

Svakim korakom nečiji sada odjednom poznati glas je bio sve bliže i bliže. Odjednom, sve je utihnulo.

Zaustavila sam se, gledajući u niz drvenih vrata ispred sebe. Svaka vrata na sebi su imala neku oznaku ili slovo.

X, V, A, F, Z, &,#,+, 10.

Što im dovraga znače ti brojevi i slova?

"Callum!" Najednom, neko je povikao.

Callum?

Glas je stigao iz sobe koja je imala oznaku A na vratima. Tihim koracima, prišla sam sobi A. Drhtavom rukom uhvatila sam za kvaku i povukla prema dolje. Zaustavila sam dah, spremna na sve. Vrata se polahko otvoriše. Primaknula sam se i pogledala unutra. Odmah sam primjetila jednu siluetu koja je sjedila za ogromnim stolom u drugom kraju sobe. Ovo je... Zaynov šef. Victor.

Obratila sam pažnju na osobu ispred njega. Callum.

Što se dođavola...?

"Da li si obavio što sam ti tražio?" Victorov glas posla jezu kroz moje tijelo.

Ukipila sam se.

"Da, Victore."

Victor se cinički nasmiješio. "Znači sada pate?"

Iako mu nisam fino vidjela lice, Callumov glas bio je sretan. "Da, vidio sam snimak iz bolnice. Bili su slomljeni."

Victor je klimnuo glavom. "Drago mi je da je tako. Da li je bilo nekih poteškoća?"

"Ne." Callum je odmahnuo glavom. "Starici je nestalo kiseonika", frknuo je. "To nije ništa drugo do obična smrt."

Smrt? O čemu oni dovraga pričaju? Oni su... ubili nekoga?

"Zadovoljan sam, Callume. Tvoja nagrada je upravo legla na tvoj račun."

"Hvala vam, šefe." Callum se pridigao sa stolice.

Victor je zamišljeno klimnuo glavom. "Da li si spreman za još jedan sitni poslić?"

Callum je zastao. "Naravno, recite."

Dok je prstima prelazio po svojoj bradi, Victor je gledao u pod. Najednom, njegovo se lice podiže prema Callumu. "Posao je veoma lagan...", nasmiješio se, "zapaliti ćeš jednu zgradu."

Zapaliti? Što su oni dovraga? Prvo ubice, a zatim... Dok sam odmahivala glavom, nesvjesno sam zakoračila unatrag. Najednom, zvuk obaranja nekih polica se prolomi oko mene. Rukama sam zagrabila po zraku te skočila na noge.

Potrčala sam niz hodnik.

Odjednom, nečije ruke obuhvatiše moj struk i povukoše me u neku mračnu prostoriju. Topli dlan spusti se na moj usta i prikri moj vrisak.

"Stišaj se!"