Ava P.O.V

Bilo je čudno ležati na krevetu i gledati u jednu tačku. U toj tački vidjela sam njega. Kada bih oči usmjerila prema prozoru, bio bi i na njemu. Prema zidu, isto.

Njegovo nasmiješeno lice pratilo bi me gdje kod bih pogledala, a tamne crne oči su mi govorile: volim te. Po poslednji put.

Sklopila sam moje itekako teške kapke, dok sam prstima stezala čaršaf ispod sebe.

Mrtav je.

Nikoga nije bilo oko mene, sama sam.  Ostala sam sama.

Slika dok su ga iznosili iz one ledene sobe mi je i dalje stajala urezana u sjećanju. Njegova majica natopljena krvlju, a lice prekriveno plavim i ljubičastim modricama. Pružao je dlanove prema meni, pokušavajući nešto reći. Ali... nije uspio. Njegove poslednje riječi su bile volim te. Volim te. Volim te. Dvije riječi. Sedam slova koja su obilježila moj cijeli život.

Vlažni obrazi su ponovo počeli natapati jastuk i čaršaf ispod mene. Glasni jecaj istrgnuo se iz grla, te sam napokon odahnula. Brana je napokon puknula. Suze su se kao kiša slijevale niz moje lice. Tijelo mi je podrhtavalo, a teški uzdasi su napuštali moje grlo.

Izgubiti njega, bilo je nešto najgore što se desilo u mom životu. Bol je bila previše jaka. Neopisiva. Tonula sam, svakom sekundom sve više i više. Bol kakvu nikome ne bih poželjela. Čak niti najgorem neprijatelju.

Koliko mi je ona dozvoljavala, šakama sam udarala od madrac ispod sebe. Bol i bijes u meni su bili nezamislivi. Neizdrživi. On je bio moj pakao, a u isto vrijeme bio je i moj raj. Moje najtoplije i najsigurnije utočište.

"Zašto si ga uzeo?!" povikala sam.

"Zašto si mi ga Bože uzeo?" suze su klizile niz moje lice.

"Zašto ne mogu ja napokon biti sretna?"

Šakom sam ščepala čašu koja je stajala na stoliću pored mene te je bacila od zid. Razbila se u milijun komadića, baš kao i ja.

Dlanovima sam obgrlila svoja koljena, dok sam se ljuljala naprijed-nazad. "Molim te Bože, uzmi mene, ali vrati njega."

Najednom, vrata ispred mene se širom otvoriše i u sobu utrča mama. Sa šokiranim izrazom na licu, dotrčala je do mene, pogledom prelazeći preko moga tijela. "Dušo."

"Mama", pogledala sam je suznim pogledom. "Rekla si da ćeš saznati što je sa njim", dahnula sam, "zašto ga nisi dovela?"

Mama je tužno odmahnula glavom, sjedajući na pod pored mene. "Dušo moja."

Njezina valovita plava kosa je sada bila pokupljena u niski rep. Na sebi je imala čistu bijelu haljinu. Ispustila je glasan uzdah. "Ne znam kako ću ti to reći."

Osjetila sam kako mi se miče tlo pod nogama. Mrtav je. Mrtav je. Onoliko krvi na njegovoj majici je govorilo dovoljno za sebe. Moj Zayn je... mrtav.

Lice sam zagnjurila u svoje dlanove, dok se suzama činilo da nema kraja.

Mama me je privila sebi u naručje. "Smiri se, malena. Smiri se."

Odgurnula sam je od sebe. "Kako dođavola da se smirim? On je mrtav! Mrtav je!"

Mamine oči su se širom raširile, a zatim je polahko odmahnula glavom. "Nije."

Pogledala sam je u oči, ne vjerujući da sam je dobro razumjela. "Molim?" zamucala sam.

Mama se blago nasmiješila. "Nije mrtav, živ je."

Osjetila sam kako mi dah nestaje. "Živ je?"

Pogledala me je sa blagim osmijehom na licu. "Živ je."

Osmijeh je obasjao moje lice. Sunce je svanulo. Zemlja kao da je ponovo počela da se okreće. "Gdje je on?" krenula sam prema vratima.

Odjednom, mamina nježna ruka je obuhvatila moju podlakticu,  zaustavljajući me da izađem iz sobe. "Moramo prvo razgovarati."

Oštro sam se okrenula prema njoj, podižući obrvu. "Prvo ga moram vidjeti."

"Ava", dahnula je spuštajući pogled.

Istrgnula sam ruku iz njezine, te uhvatila šteku na vratima.

"On nije tu", glas je stigao do mene.

Tijelo mi se ukočilo. Pogledala sam je preko ramena. "Nego? Gdje je?"

Tople dlanove je spustila na moja ramena, te me povukla do kreveta. "Sjedni", šapnula je.

"Mama" dahnula sam. "Što se događa? Gdje je on? Ako je dobro, gdje je sada?"

"Sjedni, pa ću ti sve ispričati."

Dahnula sam te sjela na krevet, želeći da što prije završimo sa ovim. "Onda?"

Sjela je na stolić pored kreveta i dlanove stavila na prekrižena koljena. "Sjećaš li se svega od jučer što se dogodilo?" upitala je.

Čelo mi se namrštilo. "Misliš na Viktora i..."

"Da", klimnula je glavom. "U svemu tome, Viktor je rekao jednu veoma bitnu rečenicu. Znaš li koju?"

Namrštila sam se, premotavajući sve scene od jučer, ali se ničega nisam mogla sjetiti. "Ne", udarila sam se dlanom od čelo. "O čemu se dovraga radi?"

"Viktor je tražio od Zayna da te ubije."

Kada bi pogled mogao ubiti čovjeka, sigurna sam da bi mama sada bila mrtva. "Molim?!"

"Da", klimnula je glavom. "Kada je saznao da si moja kćerka, tražio je od njega da te ubije. Ali, Zayn to nije uradio. Tijelo djevojke koja je umrla taj dan, podvalio mu je kao tvoje. Zayn... na neki čudan način, može se reći da ti je spasio život. Već mnogo mnogo prije."

Gledala sam u njezine svijetlo zelene oči i dalje pokušavajući svariti riječi koje mi je upravo rekla. "Zbog čega mi sve ovo uopšte govoriš? "

"Mila... taj mladić je rizikovao svoj život za tebe, dva puta. On se sada našao pred nečim, pred provalijom, mila. "

Rukom sam frustitrano prošla kroz kosu. "Hoćeš li mi napokon reći gdje je on?"

Uzdahnula je. "Razmisli o ovome... Spasio ti je život, rizikujući svoj. Možda ćeš njemu sada biti potrebna ti." Ustala je sa kreveta te izvadila nešto iz džepa.

"Što je to?"

Pismo.

Spustila ga je na čaršav pored mene te me pogledala. "Ostavio ti je to. Pročitaj ga."

Tihom korak je otišla do vrata. Kada je izašla iz sobe, vrata su škljocnula.

Želudac mi se stisnuo. Oklijevajući, uzela sam pismo u ruke i otrgnula polovicu papira u potrazi za Zaynovim rukopisom.

"Princezo", osjećala sam kao da mi se srce cijepa kada se prva riječ ukazala na svijetlo žutoj stranici papira.

Udanhula sam i u potpunosti ga raširila.

Zanijemila sam.

Princezo,

Volim te. Znaš to, zar ne? Ako se ikada zapitaš kada se to desilo, znaj da je to od prvog trenutka kada sam te ugledao. Koliko god to bolesno zvučalo, volim te od onog dana kada sam svoje usne po prvi put prislonio uz tvoju mekanu kožu. A zatim, kada sam te ugledao u dvorištu škole kao da je moja ljubav prema tebi samo još više porasla. Svaka tvoja najmanja sitnica kao da me je dozivala: voli me, voli me, voli me.

I, poslušao sam je. Toliko me je obuzela da sam te noćima sanjao. Koliko si mi se god po danu vrzmala po glavi, to se sada dešavalo i navečer. Bila si tu, u meni. Zaposjela si svaku moju nit, svaki komadić i djelić moje kože, a meni je to prijalo. Dođavola, kako mi je samo prijalo.

Sjećaš li se onoga dana kada smo se prvi put poljubili? Padala je kiša, a nas dvoje smo se svađali na njoj? Molio sam Boga da se to desi. Želio sam da nam prvi put bude kao iz filmova, kao iz bajki i uspjelo nam je, zar ne?

Ovo se naše zvalo bajka. Ne, bolje je magija. Magija. Mislim da je to pravi naziv za nas, princezo. Mi smo bili magija.

Volim tvoj osmijeh, tvoje oči, ali najviše od svega, zaljubio sam se u tebe zbog onoga što je u tebi. Nasmijavala si me. Puno puta! Ti si jedina osoba zbog koje sam zaplakao, onako od srca... Mrzio sam to, malena. Mrzio sam, ali to me je u isto vrijeme činilo tako živim.
Ti si bila ta. Uvijek si ti bila, ta. Volim te. Tako će biti zauvijek. Pitaj me to pitanje, voliš li me, za 10 ili 20 godina, znaj, odgovor će biti isti. Volim, nikada nisam ni prestao. Obećavam ti da nikada neću zažaliti što je tako. Ti si nešto najbolje što mi se desilo u životu i ne mogu ti opisati koliko sam ti samo zahvalan na svemu.

Kao ptičica si uletjela u moj svijet i zavrtjela ga. Imali smo malo vremena, ali je privlačnost bilo ne moguće zanemariti. Ti si prva osoba kojoj sam pokazao pravog sebe i koja me je, čini mi se, još više cijenila zbog toga. U ono malo vremena što smo proveli zajedno, dozvolio sam ti da više stvari saznaš o meni, nego bilo koja druga osoba. Princezo, toliko sam toga želio da još saznam o tebi... U jednu ruku znao sam dosta toga, a u drugu to mi se činilo tako malo. Mislio sam da imamo vremena. Da imam svo vrijeme ovoga svijeta, samo za nas dvoje, ali sam se prevario.

Upravo sada, dok ovo pišem, želim da znaš da osmijeh igra na mom licu. Svaka sitnica koju smo zajedno podijelili znaj da će zauvijek ostati urezana u mojim mislima. Za nekoliko godina, 10-20 nije ni bitno, kada te sretnem, želim da budeš ponosna na mene, želim da budem onaj kojeg si ti uvijek zamišljala da imaš pored sebe. Ovaj gubitak tebe u mene unosi samo jedan osjećaj, strah. Strah veći od ičega što sam mogao zamisliti. Plašim se da te više nikada ne vidim, princezo. Plašim se da kada te sretnem za nekoliko godina da samo prođeš pored mene kao da me ne poznaješ. Plašim se da nikada više ne vidim onu iskru u tvojim očima i onaj najljepši osmijeh koji si mi samo ti znala uputiti.

Volim te svim svojim srcem i dušom, ali sada ću od tebe nešto tražiti. Želim da me poslušaš. Molim te, poslušaj me!

Princezo, želim da budeš sretna. Želim da dobiješ sve najbolje u životu, zaslužila si to. Teško mi je zamisliti život bez tebe, te se i sam dalje pitam kako ću uspjeti preživjeti to? Ali, iako će to biti najveći izazov moga života, pokušat ću te zaboraviti, te isto to tražim i od tebe. Zaboravi me, malena. Pronađi nekoga ko će te učiniti sretnom, nekoga uz koga će se ponovo pojaviti ona sretna i nasmijana Ava. Molim te, uradi to... Samo, nemoj od njega tražiti i očekivati da te voli više od mene, odmah ću ti reći, to je nemoguće.

Malena, preklinjem te, budi sretna. Preklinjem te.

Zbog toga, morao sam ovo uraditi. Princezo, dok ovo čitaš, ja vjerovatno više nisam tu. Predati ću se. Predati ću se policiji i odgovarati za sva zlodjela koja sam učinio. Ali, želim da znaš da ti nisi kriva za to. Štaviše, hvala ti na tome. Hvala ti što si bila tu i otvorila mi oči. Otvorila mi oči da vidim pravu istinu.

Hvala ti što si mi pokazala za oprost. Hvala ti što sam zbog tebe iskusio čari ljubavi.

Hvala ti što si bila prava ti. Hvala ti što smo bili mi.

Ti si promjenila moj život. Vidjela si pravog mene. Ti si moja ljubav, srodna duša i moje utočište. Ti si ljubav moga života. Hvala ti na daru koji si mi poklonila time što si mi dozvolila da upoznam pravu tebe. Ako se nekada zapitaš, voli li me iko?

Sjeti se mene, malena. Jer, sjećaš se, zauvijek?