Zayn P.O.V

Vrele usne nepomično su stajale prislonjene uz moje. Naše usne jednostavno su se dodirivale. Led i vatra. To smo bili upravo sada. Ja ledeniji nego ikada prije, ona vrelija nego ikada prije.

Prstima sam prošao kroz njezinu kosu, mrseći je. Dlanove sam zaustavio na njezinom vratu i još je više primaknuo sebi, jezikom lickajući njezinu donju usnu. Zubima je gricnula moju usnu, zaustavljajući me u onome što sam namjeravao.

Osjetio sam njezine ruke kako prolaze mojim leđima, a zatim me snažno grle. Moje tijelo se napokon umiri. Odvojio sam se od njezinih usana i obgrlio je rukama. Njezina glava bila je naslonjena na moja prsa, a miris vanilije iz njezine kose je stigao do mojih nosnica.

Odjednom, trznulo me je neko brujanje. Nevoljko, izlazeći iz ovog trenutnog raja otvorio sam oči. Nekoliko pari očiju šokirano je gledalo u Avu i mene koji smo se i dalje grlili na hodniku. Gabbyno lice bilo je izbezumljeno, kao da i dalje nije mogla da vjeruje u ono što vidi.

Na trenutak, u misli mi upade ono što joj je Ava rekla. On je sunce. Sunce. Za Avu, ja sam sunce... Jeza mi je prostrujala kožom. Nikada me još niko nije branio na način kao što je to radila Ava. Kao da joj život ovisi od toga. Kao da je to što govori jedina istina koju ona poznaje.

Još jače sam je privio uz sebe. "Mislila sam da ćeš se praviti da me ne poznaješ", trznuo me je mekani glas.

Nasmiješio sam se. "Tako loše mišljenje imaš o meni?"

Prsa su joj zavibrirala. "Samo sam mislila."

"A što si maštala da ću uraditi?" odvojio sam se od nje, gledajući je u oči.

"Ovo što si upravo sada uradio."

Uštipnuo sam je za obraz. "Drago mi je da te nisam razočarao."

Njezin osmijeh ispari sa njezina lica. Rekao sam nešto pogrešno? "Aha."

"Rekao sam nešto pogrešno?"

"Ne...samo", promrmljala je. "Samo sam se sjetila nečega što je Gabby rekla... nebitno", protresla je glavom.

Nervozno sam se osvrnuo oko sebe. Gužva se već razilazila. "Što je rekla?"

"Nebitno stvarno... samo gluposti."

Namrštio sam se. "Da su gluposti ne bi to uopšte spominjala."

"Zayn."

"Ili mi sama reci ili ću ići kod nje da mi kaže."

Otpuhnula je. "Kaže da si sam mnom samo zbog jedne stvari."

"Jedne stvari?"

"Da."

"Koje jedne stvari?"

Razgoračila je oči u najljepši izraz koji sam ikada vidio. "Jedne stvari... Zayn."

"Koje?"

"Zayn", udarila je nogom od pod.

O čemu dovraga priča? "Dobro." Otpuhnuo sam. "Ili sam glup ili..."

"Krevet, Zayn", procijedila je kroz zube.

Pogledao sam je. "Misliš zbog jebanja?"

Zagrcnula se, glasno kašljući. Dlan sam stavio na njezina leđa, tapšući je. "Jesi li dobro?"

Ruke je stavila ispred sebe. Lice joj je bilo crveno. Nisam znao da li je tako zbog kašljanja ili zato jer joj je bilo neugodno. "Ne mogu da vjerujem da si to rekao."

"Što?"

"To."

"Što to?" Nasmiješio sam se, iako sam sada dobro znao o čemu priča.

Skupila je usne. "Riječ na j."

"Koju riječ na j?" usne su mi se razvukle u osmijeh.

Protresla je glavom. "Glupiraš se, Zayn. Znaš dobro na koju riječ mislim."

Okrenula mi se leđima i počela da korača niz hodnik. Potrčao sam za njom i uhvatio je za zapešća. Okrenula se prema meni. Oči su joj sijevale.

"Ne znam o čemu govoriš." Bio sam uporan.

Udahnula je. "Rekao si", zašutjela je, razgledajući oko sebe da li ima ikoga, "jebanje", tiho je šapnula, tako da sam je jedva i ja čuo.

"Jebanje?" upitao sam. Osmijeh mi je ozario lice.

"Da." Klimnula je glavom.

"Što nedostaje toj riječi?"

"Stvarno me to pitaš?"

"Da."

"Nedostaje joj sve, Zayn. Sve." Pa sada se stvarno čini bijesna.

"Ali to je riječ kao i svaka druga", rekao sam slijezući ramenima.

"Pa ne možeš nešto tako intimno između dvije osobe nazivati sa tim slovom J." Njezine zelene oči su sada sijevale.

"Uvijek sam to zvao tako. Šta dođavola sada očekuješ od mene?!" raširio sam ruke. Dovraga. Kako smo tako brzo od one situacije maloprije dospjeli do ove sada?

"Da o tim stvarima ne pričaš na takav način!"

"Pa ja sam takav. Ili uzmi ili ostavi", prekinuo sam je.

Zagledala se u mene ne govoreći ništa. Moj pogled pade na njezinu donju usnu koja je drhtala. Ponovo sam se vratio na njezine oči koje su sada gledale u pod.

Uzdahnuo sam. "Stvarno se svađamo zbog nečega ovakvog?"

"Ne želim da se zbog mene mijenjaš", prošaputala je.

Zakoračio sam prema njoj. "Ava."

"Ne." Zelene oči su sada bile zamagljene. "Želim da ostaneš upravo takav kao što si sad. Sa svim tim svojim psovkama, govorom, ponašanjem... sa svim, ali da budeš pravi ti. Pravi Zayn."

Dlan sam prislonio uz njezin obraz, brišući jednu zalutalu suzu. "Nemoj plakati", šapnuo sam.

Pogledao sam niz hodnik i shvatio da smo jedino nas dvoje ostali na njemu. Vjerovatno je čas već počeo.

"Ne želim da budem jedna od onih ludih djevojaka."

Nasmiješio sam se. "Kakvih ludih djevojaka?"

Šmrcnula je. "Onih koje stalno provjeravaju svoje dečke i koje žele da od njih naprave nešto što nisu."

"Znači kažeš da me želiš uzeti ovakvog kakav sam sada?" kut usne mi se izvio u osmijeh.

Još jače je briznula u plač. "Nisam željela da tako ispadne."

"Hej, hej", šaputao sam, pribijajući je uza sebe. "Molim te, nemoj plakati. Samo sam se šalio."

"Sada ćeš me ostaviti, zar ne? Ne želiš me više pored sebe, jer sam ti dosadila", jecaj se istrgnuo iz njezina grla.

Iako momenat stvarno nije bio za to, prasnuo sam u smijeh. Odakle joj uopšte dolaze sve ove lude ideje? "Šta je sa tobom, malena? Odakle ti takve glupe ideje?" upitao sam je.

Odmaknula se od mene, gledajući me suznim pogledom. "Nećeš me ostaviti?"

Nasmiješio sam se. "Naravno da neću."

"O Bože. Hvala ti!" Uzdahnula je snažno me grleći. "Puno ti hvala na tome."

Protresao sam glavom, smiješeći se. Što je sa njom? Od kada je ovako... "Ava", šapnuo sam.

"Molim?"

"Sada ću te nešto upitati ali nemoj se naljutiti, u redu?"

Klimnula je glavom.

Udahnuo sam. "Da li si u PMS-u?"

Nakon nekoliko trenutaka šutnje, klimnula je glavom. "Kako znaš?"

Privukao sam je bliže sebi, te lice zagnjurio u njezin vrat. "Dobro je znati da mi djevojka nije luđakinja", promrmljao sam.

Ava P.O.V

Nakon još jednog napornog dana i sa samo jednom sveskom u ruci, lutala sam hodnicima škole. Još samo jedan čas. Ušla sam u kabinet historije i prešla pogledom po osobama koje su već sjedile unutra. Odmah sam ga zapazila. Sjedio je u srednjem redu u zadnjoj klupi. Uzdahnula sam i otišla do njega. Sa njim je sjedio onaj kovrdžavi dečko, mislim da se zove Harry. Nešto su razgovarali između sebe, a Zaynu su oči neobično bljeskale.

"Zayn."

Njegova se glava trznu i pogleda u mene. "Hej."

"Prekidam li vas?"

"Ne", odmahnuo je glavom.

"O čemu pričate?" pogledala sam u Harrya koji je buljio u mene.

"Muške stvari", odgovorio je Zayn, smješkajući se.

"Kakve muške stvari?" namrštila sam se.

"Znaš već, Harry mi je upravo pričao kako je proveo prošlu noć."

"Brate." Harry je procijedio kroz zube. Nešto u njegovom glasu proreza me duboko, ali nisam mogla shvatiti zbog čega.

"Što?" Zayn je rekao sliježući ramenima.

Zaustavila sam ga rukom. "Dosta. Preskočiti ću ovo."

"Gdje ćeš sjesti?" upitao me je Zayn.

"Hm..." prešla sam pogledom niz učionicu. Nigdje nije bilo slobodnog mjesta, osim kod nekog plavokosog dečka u drugoj klupi. "Dolje", pokazala sam prstom na njega.

Zayn pogledom prati moj prst, a kada mu se pogled zaustavi na onom nepoznatom dečku njegove se usne skupiše. "Harry", rekao je.

"A?" upitao je Harry nezainteresovano.

"Idi sjedni u drugu klupu."

"Molim?" ispljunuo je.

"Čuo si me. Ava ovde sjedi."

"Ma nemoj? Neću sjediti u drugoj klupi. Nisam štreber."

Zaynovo lice se ukočilo. "Ako želiš da sutra ikako možeš da dođeš do škole, onda me poslušaj", procijedio je.

Nekoliko trenutaka njih dvojica samo su se posmatrali. "Stvarno si ponekad kreten." Harry odjednom udari rukama od stol i ustade.

"Lijepo sam ti rekao da predješ."

Harry je protresao glavom, te otišao do druge klupe. Vratila sam pogled na Zayna. "Što je ovo bilo?"

Podignuo je jednu obrvu.

"Stvarno je ovo bilo potrebno?"

"Sjediti ćeš sa mnom."

"Ljubomoran si na onog dečka?" nasmiješila sam se.

"Nisam."

"Da, jesi." Klimnula sam glavom.

"Ne, nisam."

Nasmiješila sam se. "Kako ti kažeš."

"Nisam ljubomoran", ponovio je.

"Dobro."

Uzdahnuo je i noge ispružio ispod stola. "Ne mogu biti ljubomoran."

Namrštila sam se. "Zbog čega ne?"

"Jer si moja."

Prasnula sam u smijeh. "To nije razlog da ne možeš biti ljubomoran."

"Jeste. Jer svi su nas jutros vidjeli u školi i svako ko iole želi da sačuva svoje zdravlje, noge, ruke, štagod, držat će se dalje od tebe", rekao je unoseći mi se u lice.

Miris njegove žvakaće dođe do mojih nosnica i neodoljiva želja da ga ponovo okusim ispuni svaku poru moje kože. "To mi zvuči poprilično samouvjereno."

"Anđele, ja i jesam samouvjeren."

"A što ako ja to promjenim?"

"Što ćeš promjeniti?"

"Što ako dozvolim drugim dečkima da mi prilaze? Mislim, ne možeš mi zabraniti da se družim i imam muške prijatelje."

Njegove usne su se skupile. "Kakve muške prijatelje?"

"Pa ne znam", protresla sam glavom. Pokazala sam na grupicu nekih momaka koji su stajali u ćošku učionice. "Možda oni?"

Zaynovo se čelo namrštilo. "Ne možeš imati muške prijatelje."

"Zar nisi rekao da nisi ljubomoran?"

"Nisam, ali sa njima... ne."

"A Niall?"

"Pa... kada sam ja tu možete razgovarati."

"A kada nisi?"

"Onda ne razgovaraj sa njim."

"A ako mi on priđe da me nešto upita?"

"Reci da žuriš kući."

Odmahnula sam glavom, smijuljeći se. "A sa djecom?"

Protresao je glavom kao da razmišlja o mom pitanju. "Koliko ta djeca imaju godina?"

Prasnula sam u smijeh. "10."

"Sa njima možeš. Ali čim pređu dvanaestu, drži se dalje od njih."

Počela sam se glasno smijati.

"Što je?" Rubovi usana izvili su mu se u osmijeh.

"Ne mogu da vjerujem da o ovome pričamo. Vidim da imaš stvarno puno pravila", nasmiješila sam se.

"Pa može se reći da sam dosta razmišljao o ovome."

Okrenula sam noge prema njemu i rukama obuhvatila njegov vrat. "Morati ćemo se još dogovoriti oko tih pravila."

Dlanove je stavio na moj struk. "Ali većinu prihvataš, zar ne?"

Nasmiješila sam se. "Polovinu."

"Većinu", ponovio je.

"Polovinu."

"Sve." Oči su mu se smiješile.

"Većinu", rekla sam povlačeći ga prema sebi u zagrljaj.

"Odgovara mi i to", promrmljao mi je u vrat.

"Gospođice Rosvelt, gospodine Malik, držite ruke dalje jedno od drugog na mom času." Stariji muški glas je stigao do nas. Odvojili smo se jedno od drugog, gledajući u profesora historije.

"Oprostite", rekla sam.

"Nije valjda da nam se i gospodin Malik napokon smirio?"

Zayn ga je prostrijelio pogledom. "Nisam."

Profesor se nasmiješio. "Uz takvu djevojku ne garantujem da će tako ostati."

Zayn je mršteći se, odmahnuo glavom. "Niđe veze."

Pogledala sam ga. "Upravu je."

"Nije."

Uzdahnula sam. Primaknula sam mu se, šaputajući mu na uho. "Jednom ćeš morati priznati da si u potpunosti moj, kao što sam ja tvoja." Koža na njegovom vratu naježila se pod mojim dodirom.

Zayn P.O.V

"Onda", prekinula je tišinu, "kakva je tvoja i njegova priča?"

"Čija?"

"Njegova", prstom je pokazala na Harrya koji je ležao na klupi.

"Zbog čega pitaš?"

"Ne znam", rekla je slijezući ramenima. "On mi se čini... čudan."

Nakrivio sam glavu razmišljajući o tom odgovoru. "Takav je. Ali dobar je prijatelj."

"Kako ste se upoznali?" upitala je.

"Neki momci su me napali, a on mi je pomogao da se spasim."

"Stvarno?" okrenula se prema meni.

"Da", klimnuo sam glavom. "Jednu noć vraćao sam se kući sa neke žurke. Na putu su me zasrela desetorica muškaraca. Sa obzirom na moju pripitost i to da je njih bilo više nisam imao baš neke šanse. Tada se pojavio on", nasmiješio sam se, prisječajući se te scene.

"Kako je on sam uspio da te spasi od svih?"

"Pa", zastao sam. Ni sam nisam znao odgovor na to pitanje. "On je udario jednog od njih i onda su nekako ostala devetorica pobjegla."

Namrštila se. "To je čudno."

"Da", klimnuo sam glavom. Zašto do sada o tome nisam uopšte razmišljao? Kako to da se on baš tada našao u toj ulici? Dobro, sada pretjerujem. Protresao sam glavom. To je ipak Harry. Ne neko nepoznat, već Harry. Vjerujem mu. "Možda je vampir?" pogledao sam u Avu.

Prasnula je u smijeh. "Da. Sto posto."

"Zašto ne bi bio vampir?" pokušavao sam se ne nasmiješiti.

Zagledala se u mene. Nakrivila je glavu kao da razmišlja o mom pitanju. "Ne znam, uvijek sam više vjerovala u vukodlake."

Prasnuo sam u smijeh, držeći se za trbuh. "Kolega Malik", profesor me je opomenuo.

"Oprostite", govorio sam kroz smijeh.

"Želite li kod direktora?" upitao je sada već ljutit.

"Ne profesor. Smirit će se." Ava se ubacila.

"Nadam se da je tako", profesor je procijedio.

Osjetio sam Avinu ruku na mom bicepsu. "Smiri se", rekla je kroz tiho cerekanje.

"Kako vi kažete, gospođice", dlanom sam prikrio smijeh.

....

Iako se čas već privodio kraju, profesor i dalje nije odustajao od svoje priče. Ava je dlan držala pod bradom i slušala profesora što govori, dok sam ja dosadjujući se švrljao po svesci.

Profesor napokon na trenutak ušuti te ode do svog mjesta za katedrom. "Kao što znate radovi koje ste trebali uraditi su do danas trebali biti gotovi." Trznuo sam se.

Ava je okrenula glavu prema meni.

"Tako da, prvi par neka mi donese svoj referat i neka jedno od njih izađe pred svoje kolege da isprezentuje ono osnovno o svojoj temi", završio je.

Svi smo se počeli zgledati između sebe. Avin izraz lica bio je preplašen. "Ne mogu da vjerujem da sam zaboravila na to", prošaputala je gledajući ispred sebe.

"Neka prvi izađu...", mrmljao je gledajući nešto na papirima ispred sebe. "Gospođice Rosvellt, vaša tema je bila Adolf Hitler, zar ne?" upitao je.

Ava je klimnula glavom.

"Izađite pred razred, jer sumnjam da je kolega Malik nešto spremio."

Ava je nervozno prešla dlanom preko lica, te počela da vrti jedan pramen kose. Bila je preslatka kada je nervozna. "Ovaj, profesore... ja..."

Podignuo sam ruku. Profesor me pogleda kriveći glavu. "Ne možete sada do kupatila, Malik."

"Kolegica Ava i ja smo se dogovorili da ja prezentujem našu temu", rekao sam.

Čitav razred se okrenu prema meni. "Što to radiš?" začuo sam Avin tihi glas.

Profesor je klimnuo glavom. "Onda izađite da vidimo što ste to vi spremili, kolega Malik."

Nasmiješio sam se i iz ruksaka izvadio referat.

Sjećanje

"Otkud sada ovo?" upitao je Niall dureći se.

"Moraš mi pomoći. Znaš da neću znati sam", odgovorio sam.

"Onda se potrudi malo, a nemoj mi samo dosađivati."

"Štogod", promrmljao sam.

"Onda, otkad ti to želiš da učiš?"

"Rekao sam ti već da ne želim, ali moram. Mislim da će Ava zaboraviti na to, a pošto ne želim da zbog mene upadne u sranje moram to uraditi."

Niall je odmahnuo glavom. "Na sve bih mogao pomisliti, ali da ćemo ti i ja čitavo popodne sjediti u čitaonici i istraživati o Adolfu Hitleru, to ne bih."

Udario sam ga šakom od biceps. "Prestani se glupirati i ponovo me pitaj."

"Dobro", uzdahnuo je. "Kada je rođen Adolf Hitler?"

"Aa, rođen je 1889, a umro 1945. godine."

"Dobro. Sad mi reci nešto o njemu i njegovom životu?"

Klimnuo sam glavom. "Adolf Hitler je bio njemački političar i vođa nacističke stranke. Bio je odlikovani veteran Prvog svjetskog rata. Jedna od informacija koja je obilno korištena u propagandi političkih protivnika, bila je ta da su neki izvori upućivali na to da je Hitler dijelom bio Židov..."

Kraj sjećanja

"...Smatra se da je Hitler izvršio samoubistvo 1945. godine pištoljom u glavu. Njegovo tijelo i tijelo njegove žene, Eve Braun pronađeno je spaljeno u vrtu parlementa." Zvono se prelomilo učionicom.

Pogledao sam u profesora koji me je začuđeno gledao. Kao da još uvijek nije mogao da vjeruje da ja stojim ispred njega. "Koleg Malik, ovo je bilo... brilijantno. Svaka vam čast. Jedno od do sada najboljih izlaganja na mom času."

Ponosan zbog profesorovih riječi, prešao sam pogledom po učionici tražeći plavokosu djevojku. I dalje je stajala pored svoga mjesta, gledajući u mene i smješkajući se.

"Recite kolegici Rosvellt, da ste oboje dobili petice iz ovoga predmeta."

Klimnuo sam glavom.

Profesor se okrenuo prema ostalima. "A vi ostali svoje referate spremite za slijedeći čas."

"Dobro", nekolicina je promrmljala dok se kretala prema vratima.

Ponovo sam pogledao u Avu. U rukama je sada držala moj ruksak. Odjednom, neka osoba mi zakloni pogled na nju. Bila je to neka nepoznata djevojaka. Vatrena, crvena kosa joj je padala do ramena, a njezine krupne crne oči su me upadljivo gledale. Siguran sam da je prvi put vidim. "Ovo izlaganje je bilo fenomenalno."

Nasmiješio sam se i klimnuo glavom. "Ništa posebno."

"Vjeruj mi, posebno je", prstima je prešla niz moja prsa te izašla iz učionice. Počešao sam se po kosi. Što je dođavola ovo bilo? Pogledao sam u Avu koja je nešto zapisivala na papir ispred sebe. Sva sreća pa ovo nije vidjela.

U prolazu Niall me je potapšao po ramenu. "Ponosan sam na tebe, buraz. Vidiš i djevojke se više lijepe za pametne dečke."

Smijuljeći se, udario sam ga po ramenu. "Ništa ovo ne bi bilo bez moga profesora."

"Taj sam", rekao je šireći ruke. Pogledao je prema Avi. "Još samo da nam ona bude ponosna. To je najbitinije, zar ne?"

"Glup si." Odmahujuci glavom, izgurao sam ga iz učionice.

Napokon, niko osim mene i Ave nije ostao u njoj. Krenuo sam prema njoj. "Nisam ni sumnjala u tebe", rekla je ne odvajajući pogled od mog.

"Osjećam se počašćenim."

"I trebaš biti. Mada, meni ništa novo nisi dokazao", prešla je dlanom niz moj obraz, "znala sam da si pametan."

Nakrivio sam glavu, posmatrajući je. "Moraš li uvijek biti takva?"

"Kakva?"

"Ne znam... kada god te gledam kao da se neka svjetlost širi iz tebe. Kao da si anđeo."

Toplo se smiješeći, zakoračila je prema meni i lice naslonila na moja prsa. "Moraš li ti raditi to?"

"Što?"

"Tjeraš me na nešto što ne želim. Na nešto čega se plašim."

Namrštio sam se. Dlanovima sam obuhvatio njezine obraze te je natjerao da me pogleda u oči. "O čemu govoriš? Čega se plašiš?"

Njezine zelene oči su se utapale u mojim. Milovala me je svojim pogledom. "Plašim se toga da se zaljubim u tebe."